Jump to content

Пријави

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Поуке.орг инфо,
      "Alisa u zemlji čuda" Luisa Kerola imala je neverovatan uticaj na kinematografiju, književnost pa čak i psihologiju: na njoj su se temeljili filmovi i baleti, pisani su nastavci i rimejkovi. Postoji čak i psihološki poremećaj nazvan po glavnom liku - sindrom Alise u zemlji čudesa (AWS).
      Foto: IMDb
      Ova naoko nevina dečija priča bila je predmet burnih rasprava učenjaka 20. veka pa je čak i Frojd govorio o njoj. Poenta rasprave bila je jednostavna: da li je priča napisana za decu ili odrasle? Nakon proučavanja knjige "Dekodirana Alisa u zemlji čuda", Brightside je izdvojio sedam skrivenih stvari iz priče koje nisu namenjene deci.
      Alisino smanjivanje i rast je zapravo prikaz puberteta, svemira ili halucinacija
      Kad bi Alisa pojela kolač ili popila određeni napitak, smanjila bi se ili narasla, a bojala se da će potpuno nestati. Iako u tekstu nisu postojali stvarni razlozi za promene na njenom telu, naučnici imaju tri verzije onoga što bi moglo biti skriveno značenje:
      Alisino telo se menja na sličan način kao što se to događa kod tinejdžera tokom puberteta. Mnogi misle da je Kerol pokazao pubertetski karakter. Ipak, i ta ideja može biti pogrešna, jer Alisa ima samo sedam godina.
      Astronomi povezuju lik sa svemirom koji se širi. Prema jednoj od teorija, količina materije u svemiru se stalno smanjuje, što će konačnoi dovesti do njegovog nestanka. To je, prema njima, razlog zašto se Alisa brinula da će se toliko smanjiti da će nestati.
      Drugi ljudi vide naznake halucinogenih sastojaka zbog kojih su ljudi potpuno dezorijentirani, baš kao i Alisa.

      Foto: IMDb
      Svinja koju Kraljica srca ima je engleski kralj
      Veruje se da je priča aluzija na Rat ruža koji se dogodio u Engleskoj u 15. veku. Ovo vremensko razdoblje bilo je puno spletki, izdaja i odsečenih glava - baš kao u priči. Ako je pretpostavka tačna, onda je beba koja se pretvorila u svinju član Bele ruže. Tačnije, Ričard III. je imao pečat s belom svinjom. Šekspir je napisao dramu o tome i Ričarda predstavio u vrlo lošem svetlu.
      Miris bibera u vojvotkinjinoj kući skriva miris loše hrane
      U priči se usputno spominje kako vojvotkinjina kuća jako miriše na biber, jer ga je kuvar dodavao u supu. Ipak, to je možda je bio nagoveštaj da je hrana u to vreme bila puna bibera kako bi ubila miris trulih sastojaka.
      Alisa je Eva koja postaje grešnica
      Alisine avanture započinju u mirnom vrtu. To je bilo idilično mesto, zeleno i tiho, pa zato mnoge podseća na rajski vrt. Ali Alisa ne uzima jabuku, ona ide niz zečju rupu i ulazi u svet koji u njoj stvara neverovatne promene. Čini se da je ova teorija prilično logična: deca su nevina, ali kad je Alisa ušla u rupu (uzela jabuku), ušla je u svet puberteta, života odraslih i postala grešnica.
      Foto: IMDb
      Ključevi, vrata i gusenice su frojdovski simboli
      Kada su frojdovske teorije postale vrlo popularne širom sveta, ispostavilo se da je ova priča puna simbola. Frojdovi obožavaoci uspeli su da vide simbole na vratima koja su bila skrivena iza zavesa, kao i ključeve koji su otvorili ta vrata. Naravno, propustili su Absolem - džinovsku gusenicu koja izgleda poput muškog polnog organa.
      Iako ova teorija ima smisla, ona nije skroz utemeljena, jer ljudi te simbole mogu videti svugde ako to stvarno žele.
      Morž i strolar su zapravo Buda i Isus
      To je naziv pesme koju su braća blizanci Tvidldi i Tvidldam čitali Alisi. Pesma govori kako morž i stolar šetaju plažom i pozivaju školjkice da šetaju sa njima. Školjkice odlaze na obalu, a oni ih jedu. Morž potom plače na kraju.
      Postoji nekoliko tumačenja:
      Morž je karikatura Bude, a stolar Isus. Morž je debeo i srećan, pa je on Buda ili slon Ganeša, a stolar je direktna referenca na profesiju oca Isusa Hrista.
      J. Pristli je uveren da je pesma priča o engleskoj (morž) kolonizaciji u Americi (stolar).
      Postoji nasilnija interpretacija. Neki veruju da su morž i stolar političari koji ubijaju mase - školjke.

      Foto: IMDb
      Pesma o Belom zecu u 12. poglavlju otkriva ljubavnu misteriju samog Kerola
      Neki istraživači vide referencu na neobičnu vezu između Luisa Kerola i Alis Lidel koja je bila prototip glavnog lika.
      "Da nisam otišao, glas im šalje,
      A da ne laže, znamo.
      Ako bi terala stvar dalje,
      Šta li bi bilo od tebe samo?"
      Ovo je jedan od najosetljivijih trenutaka u interpretaciji priče. Neki misle da će se pisac oženiti, kad postane punoletan, ali iz nekog razloga se posvađao sa Alis Lidel i od tada više nije video članove porodice.
       
      7 skrivenih poruka u "Alisi u zemlji čuda" koje nisu namenjene deci
      DDL.RS "Alisa u zemlji čuda" Luisa Kerola imala je neverovatan uticaj na kinematografiju, književnost pa čak i psihologiju: na njoj su se temeljili filmovi i baleti, pisani su nastavci i rimejkovi. Postoji čak...  
    • Од Драгана Милошевић,
      Aleksandar Savić iz Jasenice kod Žitorađe, zbog venčanja sa Filipinkom Katarinom u Manili, ostao je bez posla, jer od firme nije dobio obećano neplaćeno odsustvo od mesec dana. Uz to, mladenci nisu mogli da obave građansko venčanje zbog nedostatka jednog papira, pa se mladoženja u rodno selo vratio bez neveste.
        Aleksandar je šest meseci radio u fabrici „Solemez“ u Žitorađi da bi sakupio novac za avionsku kartu do Manile, gde ga je čekala izabranica koju je upoznao preko društvenih mreža, prenosi "RTS".
      Ljubav koja je buknula na daljinu, i posle tri godine trebalo je da bude krunisana brakom. Da bi to tamo i obavio, u Srbiji je prikupio gomilu papira.
        FOTO: RTS / SCREENSHOT Venčali su se u crkvi, ali kada je trebalo da obave građansko venčanje, nedostajao mu je jedan papir.
      - Taj jedan dokument je bio problem zato što se kod nas ta dva dokumenta zovu istim imenom - objašnjava mladoženja Aleksandar Savić.
      Pošto nisu uspeli da obave građansko venčanje, venčali su se u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, gde je mlada Filipinka promenila veru i dobila ime Katarina.
       
      FOTO: RTS / SCREENSHOT
      - Zvanično u dokumentima ona još uvek ima svoje staro ime Dženis Paganavan, ali problem je sada što mi građanski sada nismo zvanično venčani samo zbog tog jednog papira - dodaje Aleksandar.
      Iako je protiv ove veze bio njegov otac Dušan, a kada je video da ne može da promeni njegovu odluku da ode i iz dalekog sveta dovede mladu, svu svoju ušteđevinu, od hiljadu evra, dao mu je za put.
      - Pristao sam, morao sam, šta ću. Kaže: ja idem pa bilo kako idem tamo, pa ću da se ženim - objašnjava mladoženjin otac Dušan Savić.

      Aleksandar se, međutim, vratio bez mlade, koja bez venčanog lista nije mogla da dobije vizu. To nije bio kraj njegovim mukama, jer ga je dočekala i vest da je ostao bez posla.
      - Ja sam tražio to neplaćeno odsustvo, oni su mi prvo obećali, ali kasnije su mi rekli da mi se ne odobrava - kaže Aleksandar.
      Za novi odlazak na Filipine, uz pribavljen papir, Aleksandar više nema para, a bez posla, teško da će ih uskoro i sakupiti. Od male penzije njegovog oca, koja jedva da je dovoljna za lekove neophodne za lečenje njegove bolesne sestre, žive svi u kući. Tako će zajednički život dvoje zaljubljenih morati da sačeka neka bolja vremena.
      izvor
       
       
    • Од Милан Ракић,
      Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

      ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO
      Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane.

      Photo: Mio Vesović
      Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…)
      Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.
      U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…)
      (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. 

      Photo: Erol Čolaković Šehić
      Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.
      Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. 

      Photo: Mio Vesović
      U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce.
      Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…)
      Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. 
      Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.
      NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE

      Photo: Mio Vesović
      Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru.   
      I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova".
      Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina".
       

      Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić
      Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“.
      Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…)

      Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić
      Photo: Arhiva/ Mio Vesović
      (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca.
      Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. 

      Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka
      Photo: Goran Pavelić Pipo
      Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.
      Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…)
      (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.
      „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati.

      Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine
      Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat
      Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu  na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove.
      Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista  kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco.
      Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…).
      (NASTAVIĆE SE)
      Hrvoje HORVAT

      https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem
    • Од Милан Ракић,
      Vojska Srbije i njeno RV i PVO najverovatnije ostaju bez jednog Erbasovog helikoptera H145M koji će biti prebačen u Helikoptersku jedinicu MUP-a Srbije, nastavlja se planiranje nabavke jurišnih helikoptera Mil Mi-35 a očekuje se da najviše devet MiG-ova 29 bude u vazduhu do kraja ove godine. Ovo je prilikom današnje, kako je okarakterisano, „iznenadno tražene“ pokazne vežbe na poligonu Tehničkog opitnog centra za naoružavnje i vojnu opremu Nikinci najavio predsednik Srbije Aleksandar Vučić:

      – Pre kraja godine u vazduhu po prvi put posle mnogo godina, mislim da nikada nismo imali MiG-ove 29-ke posebno 4+ generacije koji će da lete u tom broju iznad Srbije, biće ih najmanje 8 ili 9 na kraju oktobra ili početkom novembra. Nabavljamo 9 Erbasovih helikoptera H145M, 6 za vojsku 3 za policiju ili 5 + 4 ostaje da vidimo, 3 Mi17 i 4 Mi35. –
      Vučić je takođe izjavio da Srbija „razgovara“ sa nekoliko zemalja o nabavci naoružanih bespilotnih letelica sa naglaskom da je to ono „u čemu naša pamet nije dovoljno daleko odmakla“.
      Vojska jedan helikopter manje, četiri najavljena helikoptera više. Erbasov razvojni H145M na poligonu u Mađarskoj / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Današnjom izjavom predsednik je potvrdio ekskluzivu Tango Sixa koju smo preneli u aprilu ove godine po kojoj MUP dobija četvrti H145M. Sada je gotovo izvesno da će posledica nastavka procesa razmišljanja o nabavci jurišnih Mi-35 biti gubitak jednog Erbasovog helikoptera za RV i PVO. Helikopterska jedinica MUP-a Srbije tako dobija više modernijih letelica, nabavlja još dva transportna helikoptera dok će RV i PVO završiti sa četvrtim tipom helikoptera u naoružanju.
      Predsednik je u delu izjave o MiG-ovima demantovao ministra odbrane (izjavu koju je Tango Six analizirao)  i dao konzervativniju procenu da će najviše 9 letelica (pogrešno ih ponovo karkterišući kao lovce 4+ generacije) biti „u vazduhu“ najkasnije početkom novembra.
      Na današnjem događaju predsednik je najavio dolazak predsednika Ruske Federacije Vladimira Putina takođe za novembar mesec pa se može pretpostaviti da na Batajnici tog meseca možemo očekivati sličnu prezentaciju aviona i druge vojne tehnike kao prošle godine.
      Petar VOJINOVIĆ

    • Од Поуке.орг инфо,
      Google je lansirao aplikaciju Messages za web, pa Android korisnicima omogućio da poruke šalju sa svojih računara, te Mac uređaja.

      Nova opcija za Android Messages najavljena je 18. juna, a do korisnika bi trebalo da stigne tokom sledeće nedelje, te se na taj način izašlo u susret korisnicima, budući da se radi o jednoj od najtraženijih opcija. Da bi se došlo do ove opcije neophodno je da se na računar instalira najnovija verzija Android Messages aplikacije, te da se na telefonu u meniju izabere opcija ‘Messages for web,’ da bi se potom sa web-sajta skenirao odgovarajući QR kod.

      Tako će nova opcija funkcionisati u okviru Chrome, Mozilla Firefox, Safari  i Microsoft Edge pretraživača, ali ne i na Internet Explorer-u. Ikonica koja označava aplikaciju za razmenjivanje poruka će u okviru pretraživača prikazivati obaveštenja kada ima nepročitanih poruka. Pored tekstualnih poruka korisnici će u okviru ove aplikacije moći da razmenjuju i stikere, emotikone, te fotografije, a Messages za web su tek deo većeg ažuriranja za ovu mobilnu aplikaciju, pa će korisnici moći da, pored drugih novih mogućnosti, pretražuju i šalju GIF-ove.
      Messages aplikacija dobija i Smart Reply opciju iz Allo aplikacije, a koja se zasniva na AI tehnologiji, na kojoj Google već neko vreme ne radi, budući da su stručnjaci ove kompanije fokusirani na funkcije koje bi uskoro trebalo da zamene SMS poruke –  Rich Communication Services (RCS). Google je ranije najavio da deo provajdera, te proizvođača pametnih telefona, već implementira Android Messages kao uobičajenu aplikaciju za razmenjivanje poruka, što je deo priprema za implementaciju RCS-a.
      Izvor: ZD Net/https://pcpress.rs/aplikacija-android-messages-omogucava-slanje-poruka-sa-racunara/
×
×
  • Креирај ново...