Jump to content

+Amfilohije o Milanoviću: To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda

Оцени ову тему


Препоручена порука

Autor mondo.r

Izvor Vijesti.me

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti obeležavanje godišnjice vojne akcije "Bljesak" zbog isticanja znaka "Za dom spremni", ocenjujući da taj gest Milanovića zaslužuje poštovanje.

Amfilohije.jpg Izvor: MONDO/Anto Baković

"To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda, kog mi svi poštujemo", rekao je on Vijestima.

Milanović je ranije danas kazao da da odgovornost zbog incidenta u Okučanima treba da snosi organizator - Ministarstvo branitelja.

 

 Mitropolit Amfilohije kazao je i da je čuo da je Milanović ranije, prilikom pojete Jasenovcu, naredio da se sa tog spomen obeležja ukloni tabla sa natpisom "Za dom spremni".

 
 

Milanović napustio obeležavanje "Bljeska" zbog ustaškog pozdrava

Izvor: Tanjug

MONDO.RS

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti...

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      Iako je objavljena sada davne 1997, pronašle smo da Trauma i oporavak – struktura traumatskog doživljaja Džudit Luis Herman i dalje postavlja prava pitanja i daje najbolje odgovore o seksualnoj traumi. Džudit Herman je godinama radila sa ženama i decom žrtvama porodičnog nasilja, a u jednom periodu je blisko sarađivala sa Beselom van der Kolkom (koga ne moramo posebno predstavljati), držala zajedno sa njim seminare o traumi i učestvovala u formiranju takozvane Bostonske grupe za proučavanje traume. Knjiga koju prikazujemo nastala je kao rezultat Džuditinog višedecenijskog istraživačkog i kliničkog rada, i sastoji se iz opisa brojnih (kako ona kaže, predvidivih) načina na koje se ljudi prilagođavaju na užasne događaje, ali i opisa procesa isceljenja, ilustrovanih autentičnim svedočenjima ljudi i žena koji su preživeli (u svakom smislu te reči) nasilje.
      Knjiga je pisana sa jasnim ciljem da se pojedinačna iskustva nasilja stave u širi društveni i politički konktekst, a pre svega da se preispita nejednakost moći, zbog koje zapravo i dolazi do nasilja. Međutim, kao i svi stručnjaci koji se bave traumom, Hermanova ima još jedan važan cilj, a to je da nas sve – i laičku i stručnu javnost – podseti na postojanje ljudske patnje i obespravljenosti koju bismo radije da zaboravimo.
    • Од Драгана Милошевић,
      Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, izjavio je reis Islamske zajednice Srbije Sead Nasufović u razgovoru za Nova.rs uoči velikog praznika Ramazanskog bajrama.
      Muslimani širom sveta ovog vikenda slave Bajram kojim se označava kraj mesečnog ramazanskog posta, a mere opreza protiv koronavirusa sprečavaju da se neki aspekti islamskog praznika obeležavaju na uobičajen način.
      Upravo zbog Covid – 19 smo kao čovečanstvo bili u izolaciji, ocenjuje Nasufović i poručuje da je to pitanje samoće kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima.
      Upravo smo prošli kroz epidemiju koronavirusa. Kakav je značaj vere u teškim uslovima života?
      Vidite, čovek koji izgubio nadu u sutra, obično više nema motiva da živi. I to su razlozi tragičnih sudbina ljudi koji su u nemoći i u beznađu odlučili da ne žive više. Nada je jedan ključ uspeha, ključ motivacije da čovek uđe u sutrašnji dan. Upravo to vera nudi. Vera nudi nadu. I to je ona najsjajnija komponenta u verovatnju, u  životu vernika – oni se nadaju. Ovaj proces koji smo prošli bio je jako neprijatan i za odrasle, i mlade, i stare. Za sve je to bilo jedno veliko iskušenje. Ipak, čovek koji se nada boljem sutra, lakše podnosi svako iskušenje.
      Govorili ste o težini samoće?
      Mi smo sada kao čovečanstvo bili u izolaciji. I to pitanje samoće je kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Najsavršeniji zaključak koji čovek može da donese po pitanju drugog čoveka je upravo da je čovek čoveku najveći dar od Boga.
      Mišljenja ste da se poigravamo sa životima i sudbinama drugih ljudi?
      Kad kažemo da se poigravamo sa nečijim sudbinama, to  ne znači da se poigravamo samo s nečijim životom. Onome kome čovek udari na čast, na obraz, na dostojanstvo, na porodicu, na imetak, pa kakva je razlika između toga i života? Dakle, onome kome udarite na sve to, srušili ste srce, srušili ste mu i budućnost, srušili ste mu svaki uspeh. Jedno smo drugome poklon od Boga i treba da čuvamo jedni druge.
      Eto, kad smo bili najusamljeniji kroz ovih proteklih par meseci, verovatno bismo se obradovali bilo kom čoveku da je došao na vrata da podeli sa nama trenutak u razgovoru.
       

      Kakav je položaj Islamske zajednice danas u Srbiji?
      Iskreno, uvek sam tražio formulaciju kako bi bilo najbolje odgovoriti na to pitanje koje mi često postavljaju. Jedini realan zaključak je sledeći:  Islamska zajednica je narodna verska zajednica. Ona deli sudbinu ovog naroda. Onda kad je narodu teško, naša zajednica prolazi ta iskušenja zajedno sa svojim džematom, sa svojim vernicima. Kada je građanima, narodu, lakše, to se svakako odrazi i na rad naše zajednice. Dakle, nije stanje naše islamske zajednice enigma. Onako kako bismo ocenili uslove života naših građana, našeg naroda, iste takve uslove ima i naša verska zajednica.
      Da li ste pripremili posebne mere, u smislu poštovanja zdravstvenih preporuka za molitve na Ramazanski bajram u džamijama?
      U Bajrakli džamiji kao centralnoj džamiji u Beogradu, ali i ostalim klanjalištima gde se muslimani okupljaju  radi zajedničke molitve bajramske, naši ljudi zaduženi su da dočekuju dolazeće vernike i ponude im rukavice, maske, sedžadu za klanjanje, i svakako dezinfekciju ruku. Naši imami govorili su u petak na sedmičnoj propovedi o posebnim merama koje vernici treba da primene u toku Bajrama, ali sam siguran da će ih podsetiti i u toku samog događaja.
      Da li će te mere biti dovoljne?
      Ono što smo bili dužni kao zajednica da uradimo – mi smo uradili. Kakav će biti rezultat, to je nemoguće reći, jer i sami znate da je psihologija mase nepredvidiva. Mi ćemo insistirati na tome, tražiti koliko bude moguće.  Ali, vidimo da se ovih dana, na skupovima kojih je bilo, možda moglo i zakonski reagovati, a ipak se tolerisalo. Mi ćemo, kao zajednica, insistirati da se ispoštuje sve. Nemamo  razloga da reskiramo ili sumnjamo. Stručni ljudi kažu da je to tako, i mi smo to prihvatili.
      Tako da, kada je u pitanju ova epidemija, i mere  koje je trebalo sprovoditi, mi se kao imami i kao muftije nismo nijednom usprotivili, nego smo te mere prihvatili. Mišljenje  struke uvažavamo i prihvatamo. I sve naše verske obrede  prilagodili smo na način da je to u skladu sa tim merama i preporukama, kako god ih ko naziva.
      Reis Sead Nasufović: Jedni smo drugima poklon od Boga
      NOVA.RS Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, kaže reis Islamske zajednice...  
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од Ignjatije,
      Vučić: Platićemo sve što treba za SPC u Crnoj Gori
      Beograd -- Srbija će, ako treba, pomoći SPC u Crnoj Gori, da nam ne bi oduzimali svetinje, izjavio je danas predsednik Srbije Aleksandar Vučić.
        Foto: Depositphotos/Ryhor    
      Na pitanje da prokomentariše to što je direktor Poreske uprave Crne Gore saopštio da je ta institucija pokrenula kontrolu zbog duga koji, kako tvrdi, ima Mitropolija crnogorsko-primorska i upozorio da će naplata, ako Mitroplija ne plati dug dobrovoljno, naplata biti prinudna, Vučić je rekao da će Srbija platiti sve što treba za SPC u Crnoj Gori.
      "Ne znam šta da kažem, nemam nikakav problem sa tim. Ako treba da pomognemo SPC i Mitropoliiji crnogorsko-primorskoj ili bilo kojoj eparhiji u Crnoj Gori po tom pitanju da nam ne bi uduzimali svetinje, pomoći ćemo, platićemo sve što treba da platimo", poručio je Vučić gostujući na Prvoj TV.
       
      https://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2020&mm=02&dd=23&nav_id=1658135
×
×
  • Креирај ново...