Jump to content
  1. GeniusAtWork

    GeniusAtWork

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Lazar 12,
      Ne samo hrišćani, ne samo zapadnjaci, već i mnogi ljudi iz različitih kultura zabrinuti su kada otkriju da se islamski prorok Muhamed oženio devetogodišnjom djevojčicom po imenu Aisha. Neki idu toliko daleko da optužuju Muhameda da je pedofil, koristeći tako emotivan jezik kao što je "zlostavljač djece" da opiše Muhameda zbog ženidbe s mladom djevojkom prepuberte.
      To je mnoge muslimane dovelo do toga da ili odbace tradiciju koja dokumentuje Aišinu mladost kada se udala za Muhameda ili da smisle neku vrstu moralnog opravdanja braneći Muhamedov brak sa maloljetnicom. Naš fokus ovdje je da ispitamo šta muslimanski izvori kažu o Muhamedovom braku s Aišom i također se pozabavimo uobičajenim muslimanskim argumentima koji se iznose ili u odbranu priče ili odbacivanje kao jednostavno pogrešne.
      Svoj ćemo odgovor podijeliti na dva dijela. U ovom prvom dijelu predstavit ćemo podatke iz priznatih muslimanskih izvora (prvenstveno sunitskih izvora) kako bismo vidjeli šta oni kažu u vezi s Aišinim godinama u vrijeme njezinog braka. Također ćemo pokrenuti neke druge točke koje se direktno ili indirektno odnose na pitanje Aishine mladosti u vrijeme njenog braka.
      U drugom ćemo dijelu pokušati stupiti u interakciju s tipičnim muslimanskim argumentima koji se često pokreću u vezi s ovom temom.

      Islamski dokazi
      Sada iznosimo islamske podatke koji pokazuju da je Aisha bila djevojčica od devet godina kada je Muhammad s njom sklopio brak. Sav podebljani, kapitalni i podvučeni naglasak je naš.
      SAHIH AL-BUKHARI
      SAHIH MUSLIMAN
      SUNAN ABU DAWUD
      SUNAN NASA'I
      SUNAN IBN-I-MAJAH
      IBN HISHAM
      AL-TABARI
      IBN KATHIR
      IBN QAYYIM
      MARTIN LINGS
      SAIF-UR-RAHMAN AL-MUBARAKPURI

      A evo i religiozne fetve koja spominje Muhammedove fizičke odnose s Ajšom:
      Sljedeća veza pruža neovisne dokaze da gornja fetva zaista postoji:
      U gornjoj vezi islamski učenjak dr. Ahmad Al-Hadž Al-Kurdi komentira dotičnu fetvu. On odgovara osobi koja pita da li fetva stvarno postoji ili nije i da li je Muhammad počinio ovu radnju ili ne. U odgovoru kaže da je Muhammad to najvjerovatnije učinio nakon što je sklopio brak u 9, a ne kada je imala 6 godina. Njegova rasprava se odnosi na to kada je Muhammad to učinio djevojčici, a ne da li je to učinio ili ne.
      Također čitamo:
      Evo još jednog:
      Odvratna akcija koju fetva opisuje dozvoljena je svim ostalim sunitskim muslimanima, što mogu vidjeti sljedeće tri fetve:
      Postoji i šiitska referenca koja odobrava praksu. U knjizi Ayatu Allah Al Khumaini, "Tahrir Al wasila," str. 241, broj 12, stoji:
      Aisha nije bila jedina mlada djevojka za koju je Muhammad imao oči:

      Rezime analiza
      Prema službenim sunitskim muslimanskim izvorima, Muhammad se oženio Aishom kada je imala oko šest ili sedam godina. Ovaj brak sklopio se tri godine prije Muhamedove migracije u ono što je na kraju postalo poznato kao Medina. Muhammad je vjenčao Aishu otprilike četiri godine kasnije, ili druge godine svog dolaska u Medinu, kada je ona imala devet godina.
      Muslimanski izvori općenito datiraju Muhamedovu migraciju u Medinu (poznatu kao Hidžra) 622.-23. A ovi izvori takođe kažu da je Muhamed rođen u godini slona, 570. godine nove ere. To znači da je Muhamed imao pedeset godina kada se oženio Ajšom i otprilike pedeset četiri godine kada je zapravo spavao s njom.
      Problem nije samo u tome što je Aisha imala devet godina kada se Muhammad oženio s njom, već u tome što je Muhammed bio čovjek koji je prešao pedesetu. Muhammad je bio dovoljno star da bude Aishin djed.
      Aisha je bila jedina djevica s kojom se Muhamed ikada oženio. Muhammed je dao sljedeći razlog za vjenčanje s mladim djevicama:
      Stoga Muhammedovi komentari ukazuju na to da je njegov razlog za ženidbu s Aišom dok je mlada djevica takav da bi mogao da je miluje i seksualno igra s njom!
      Muhammad je takođe imao oči za dojenčad, obećavajući joj da će se oženiti kad odraste. Ibn Ishaq smješta ovaj događaj u vrijeme bitke kod Badra 624. godine nove ere, kada je Muhammed imao otprilike 54 godine. (Guillaume, str. 310-312)
      Sada budimo velikodušni i pretpostavimo da bi Muhammad čekao da djevojčica napuni deset godina da bi se udala za nju, Muhammad bi u to vrijeme imao najmanje 62 godine! [1]
      Dakle, ovdje imamo dva slučaja kada muškarac koji ima preko pedeset godina baci pogled na dvije djevojke prepuberteta! Sad je ovo problem.
      Osim toga, Muhammad je umro kada je Aisha imala osamnaest godina, ostavivši je udovicom do kraja života. Ovo nas sada dovodi do našeg sljedećeg odjeljka.

      Muhammad: Milost za čitavo čovječanstvo?
      Kur'an tvrdi da je Muhammed milost za sva stvorenja:
      Slučaj s Aišom stvarni je dokaz da je Muhammed bio sve samo ne milost. Na primjer, prisjetimo se da je u gore navedenim tradicijama Muhammad ostavio Aishu bez udovice bez djece u dobi od osamnaest godina. Ono što ovo čini tako užasnim je to što je Muhammed prenio zapovijed kojom zabranjuje bilo kome da se ženi bilo kojom od svojih udovica!
      U vezi s ovim odlomkom Ibn Kathir je napisao:
      Jedna web lokacija Shia piše:
      A prema autorima knjige The True Guidance :
      Stoga ga je Muhamedova ljubomora dovela do "otkrića" zabranjivanja njegovim ženama da se ikad ponovo udaju. U tome je Muhammed u suprotnosti sa Svetom Biblijom koja kaže:
      Aisha nije jedina koja je doživjela ovu prilično nesretnu sudbinu. Muhammad se oženio Jevrejkom po imenu Safiyyah nakon što je ona ubila svoju porodicu u bici kod Khaybara:
      Prema muslimanskim izvorima, Muhamedov napad na hajbarske Jevreje dogodio se 630. godine. (7 Hidžri). (Uporedi Guillaume, str. 510)
      Kada je Muhammed došao u Medinu 623. godine. (AH 1), Safiyyah je bila mlada:
      Dakle, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Safiyyah bila još uvijek mlada, možda u srednjoj i kasnoj tinejdžerskoj dobi, kada se Muhammad oženio njom. Muhammad je umro 632. godine. (AH 9), ili otprilike dvije godine nakon vjenčanja sa Safiyyah. Jedna muslimanska web lokacija kaže da joj je bilo sedamnaest godina kada se Muhammad oženio, što znači da je imala otprilike dvadeset godina kada je umro:
      Drugim riječima, Muhammed nije samo uzeo Safiyu za suprugu nakon što je ubio njenu porodicu i muža, već joj je ostavio i mladu udovicu do kraja života!
      Da biste vidjeli šta je Muhammed učinio Safiyyinom suprugu, pročitajte ovaj članak .
      Muhammad je takođe imao "otkriće" kojim je zabranjivao svojim ženama da napuštaju domove:
      Evo, opet, komentara Ibn Kathira:
      Za više informacija o ovoj temi toplo preporučujemo ovaj članak o šiijatima .
      Prema muslimanskim izvorima, Aisha je umrla 678. godine nove ere, u približno 66-oj godini ( izvor ). Al-Tabari je napisao:
      To znači da je Aisha trebala ostati udovica bez djece, zaključana u svojoj kući, sve do dana svoje smrti. Aisha je živjela kao udovica 47 godina dok nije umrla!
      Daleko od toga da je to čin milosrđa, ovo je bila jedna od najgorih kletvi koje je mlada djevojka mogla doživjeti u svom životu. Misliti da žene kao što su Aisha i Safiyyah nikada nisu imale radost u odgajanju vlastite djece ili u mužu koji bi ih tješio i ispunjavao sve njihove potrebe do kraja života, u najmanju ruku je zaista iskidanje srca.
      Ipak, nažalost, sigurni smo da ovo neće smetati mnogim muslimanima, jer su navikli vjerovati da je sve što je Muhamed radio bilo božanskom inspiracijom. Oni pretpostavljaju da je on bio pravi prorok i tako da sve što je činio mora biti ispravno uostalom. Ali vjerujemo da i drugi muslimani koji su otvoreni za istinu mogu vidjeti da je Muhammed vjenčavši Aišu i Safiju prokletstvo s kojim su morali živjeti dok nisu umrli.
      Više o Muhamedovim brakovima i njegovim suprugama preporučili smo sljedeće članke:

      Ali pričekajte, ima još!
      Prije zaključenja ovog dijela, moramo spomenuti da Muhammed nije bio jedini kojem je Allah navodno "dao dozvolu" da se oženi prepubertetom. Čitaoci mogu biti šokirani kad otkriju da Kuran u stvari dozvoljava i drugim muslimanima da se vjenčaju sa djevojčicama prepuberteta! Pažljivo zabilježi šta kaže sljedeći stih:
      Okolni kontekst bavi se pitanjem perioda čekanja na razvod i ponovni brak. Kuran poručuje muslimanima da sačekaju određeno vrijeme prije nego što razvod postane konačan ili odluče odustati. Kuran potiče muškarce da pričekaju period od tri mjeseca u slučaju žena koje ili više nemaju menstruaciju ili čak nisu ni započele menstrualni ciklus ! Prema tome, islam dozvoljava muškarcima da se vjenčaju sa djecom prepuberteta i čak se razvode od njih ako tako odluče!
      U Sahih Al-Bukhari nalazimo sljedeću predaju:
      U vezi s ovim ajetom Ibn Kathir piše:
      I:
      Istaknuto salafijsko muslimansko mjesto navodi:
      Posljednja tačka povezana je s izvorima koje smo gore citirali, a koji su spomenuli Muhammedovu praksu "nabijanja" Aishe jer nije bila spremna za konzumaciju. Drugi članak na istoj stranici kaže:
      Uzimanje tobožnjeg tačnog stava kao datog znači da osoba zaista može angažirati djevojku od sedam godina u seksu pod uvjetom da ona to može podnijeti!
      Zapravo, ovo postavlja niz neugodnih pitanja: Tko odlučuje kada je spremna? Sudeći prema gornjim citatima, spremnost za snošaj očito je definirana na samo fizički način. Da li to jednostavno znači da je penis sposoban kliznuti, a da je ne rastrgne? Da li su uopće zabrinuti drugi biološki i psihološki aspekti zrelosti? Nadalje, kojom metodom suprug treba da testira da li je ona spremna ili nije? Koliko puta bi trebao pokušati prodrijeti u nju samo da bi otkrio da to još ne djeluje? Koliku štetu to nanosi djevojčici? Ovaj članak daje više informacija o različitim relevantnim aspektima zrelosti.
      Za više informacija o cijeloj ovoj temi, preporučujemo ovu diskusiju o diskusionim grupama .
      Ovo nije jedina muslimanska web lokacija koja priznaje da islam dozvoljava brakove sa maloljetnicima. Evo još jedne stranice koja to isto čini:
      Što je još važnije, Kur'an uči da ne postoji period čekanja za brakove koji nisu sklopljeni:
      Prethodno navedeno ukazuje na to da bi period čekanja mogao biti primjenjiv samo ako je muškarac stvarno spavao s mladom djevojkom prepuberteta! Drugim riječima, islam dopušta muškarcima seks sa maloljetnicima, zakonski sankcionišući pedofiliju!
    • Од Lazar 12,
      Evo jedan koristan tekst pred najveći praznik, najradosniji dan u istoriji svijeta, pred dan kad je naš zivot dobio smisao. Ako neko ima nekih sumnji uz Bozju pomoć da ih rijesimo i ucvrstimo se na putu Istine, Gospoda Isusa Hristosa
      Josh McDowell Mnogi ugledni svetski filosofi i naučnici su vekovima napadali hrišćanstvo kao iracionalno, praznoverno i apsurdno. Odlučili su jednostavno da zaneme središnji problem vaskrsenja pokušavajući da ga objasne različitim teorijama ali uprkos svemu određene istorijske činjenice nisu mogli da odbace.

      Student fakulteta u Urugvaju mi je rekao: "Profesore McDowell, zašto vi lično ne želite da odbacite hrišćanstvo?"

      "Iz jednostavnog razloga," odgovorio sam mu. "Ne mogu ni na koji način da opovrgnem jedan istorijski događaj - vaskrsenje Isusa Hrista!"

      Kako možemo da objasnimo praznu Hristovu grobnicu? Može li se ona objasniti bilo kakvim prirodnim uzrokom?
      ISTORIJSKO PITANJE
      Nakon više od 700 sati proučavanja ovog problema došao sam do zaključka da je vaskrsenje Isusa Hrista ili jedna od najpokvarenijih, najpodlijih i najbestidnijih prevara koju je ljudski um ikada smislio ili jedna od najčudesnijih istorijskih događaja.

      Neke od činjenica vezanih za vaskrsenje su: Isus iz Nazareta, jevrejski prorok koji je tvrdio kako je on Hrist (Mesija) o kome su govorila proročanstva u jevrejskim Pismima, uhapšen je, osuđen kao politički zločinac i razapet.

      Tri dana nakon njegove smrti i sahrane nekoliko žena je otišlo na grob i ustanovilo da je telo nestalo. Nedeljama posle toga njegovi učenici su tvrdili da Ga je Bog vaskrsao iz mrtvih te im se pojavio nekoliko puta pre nego sto se uzneo na nebo.

      Iz tog temelja hrišćanstvo je niknulo i proširilo se po čitavom Rimskom carstvu i nastavilo vekovima da utiče na celu svetsku istoriju.
      ŽIVI SVEDOCI
      Novozavetni zapisi o vaskrsenju su bili u opticaju još za života ljudi koji su bili savremenici tog događaja. Ti ljudi su zasigurno mogli da potvrde ili opovrgnu tačnost novozavetnih zapisa.

      Autori evanđelja su i sami bili svedoci ili su prenosili iz prve ruke izveštaje svedoka tih događaja. Braneći svoje zapise o evanđelju - reč znači "radosna vest", apostoli su se pozivali (čak i u slučajevima kada su se suočavali sa najžešćim protivnicima) na opštepoznate činjenice o vaskrsenju.

      F. F. Bruce, profesor biblijskog kriticizma na fakultetu Rylands, Manchester, raspravljajući o vrednosti novozavetnih zapisa kao primarnih izvora, kaže:

      "Da je postojala bilo kakva težnja ka odstupanju od materijalnih činjenica u bilo kom pogledu, prisustvo neprijateljski nastrojenih svedoka među slušateljima bi naterala autore da isprave pogreške."
      DA LI JE NOVI ZAVET POUZDAN?
      Budući da Novi zavet pruža primarni istorijski izvor podataka o vaskrsenju mnogi kritičari su tokom devetnaestog veka napadali verodostojnost biblijskih dokumenata.

      Međutim, pre kraja devetnaestog veka arheološka otkrića potvrdila su tačnost novozavetnih rukopisa. Otkrića ranih papirusa premostila su vremenski razmak koji je postojao između Hristovog vremena i kasnijih rukopisa.

      Ova otkrića su povećala naučnu pouzdanost Biblije. William F. Albright, koji je bio jedan od najistaknutijih biblijskih arheologa svog vremena, izjavljuje:

      "Možemo s velikom sigurnošću da kažemo da ne postoji više nikakav čvrst temelj za tvrdnje da je bilo koja novozavetna knjiga nastala posle 80. godine po Hristu što pomera vreme nastanka za čitave dve generacije (koje su radikalniji kritičari Novog zaveta procenili na razdoblje od 130. do 150. godine posle Hrista)."

      Paralelno sa otkrićima papirusa pronađen je i velik broj drugih rukopisa (danas se zna za više od 24.000 primeraka drevnih rukopisa Novog zaveta).

      Istoričar Luka pisao je o verodostojnosti dokaza za vaskrsenje. Sir William Ramsay, koji je proveo petnaest godina pokušavajući da potkopa njegov ugled kao istoričara i opovrgne pouzdanost Novog zaveta, na kraju zaključuje:

      "Luka je bio istoričar prvog reda... Trebalo bi ga uvrstiti među najveće svetske istoričare."

      "Ja za sebe tvrdim da sam istoričar. Moj pristup Antici je istorijski. Mogu potvrditi da su dokazi o životu, smrti i vaskrsenju Isusa Hrista daleko bolje potkrepljeni od većine drugih događaja iz antičke istorije..." (E. M. Blaiklock - Profesor Antičke istorije na Univerzitetu Auckland)
      POZADINA
      Novozavetni svedoci su bili potpuno svesni pozadine u kojoj se vaskrsenje odigralo. Isusovo telo je bilo u skladu sa jevrejskim pogrebnim običajima zamotano u laneno platno. Oko 45 kg različitih aromatičnih tvari međusobno pomešanih tako da su stvorile lepljivu, gumenastu kašu, iskorišteno je da bi se njima natopili platneni povoji.

      Nakon što je telo postavljeno u grobnicu isklesanu u steni ogroman kamen dokotrljan je na ulaz u tu grobnicu. Kamenovi su se u to vreme obično postavljali na ulaz u grobnice pomoću poluga a težili su oko dve tone. Rimska straža sačinjena od vrlo disciplinovanih vojnika je čuvala grobnicu zapečativši ulaz rimskim pečatom što je trebalo da spreči svaki pokušaj skrnavljenja grobnice. Ako bi ko pokušao da pomakne kamen sa ulaza slomio bi rimski pečat i time teško prekršio njihov zakon.

      Pa ipak, tri dana kasnije grobnica je bila prazna. Isusovi sledbenici su rekli da je vaskrsnuo iz mrtvih izvestivši da im se ukazivao u razdoblju od 40 dana i pokazivao im sebe sa mnogim "nepogrešivim dokazima". Apostol Pavle je zabeležio kako se Isus jednom pojavio pred 500 ljudi od kojih je većina još bila živa u vreme kada je taj zapis nastao tako da su mogli da potvrde njegovu istinitost.

      Preuzeto je toliko mera predostrožnosti vezano uz suđenje, raspeće, sahranu, zatvaranje, pečaćenje i čuvanje Isusove grobnice da je kritičarima vrlo teško da odbrane stav po kome Hrist nije vaskrsao iz mrtvih. Razmotrite sledeće činjenice:


      1. ČINJENICA: SLOMLJENI RIMSKI PEČAT

      Kao što smo rekli, prva očigledna činjenica bila je lomljenje pečata koji je predstavljao moć i autoritet rimskog carstva. Ljudi su se bojali lomljenja pečata jer su posledice takvog čina bile izuzetno teške. Ukoliko bi počinitelji bili pronađeni i privedeni, smesta bi usledilo pogubljenje i to raspećem sa nogama na gore.


      2. ČINJENICA: PRAZAN GROB

      Već smo raspravljali o drugoj očiglednoj činjenici o grobu koji je nakon vaskrsenja ostao prazan. Hristovi učenici su počeli da propovedaju Isusovo vaskrsenje upravo u Jerusalimu gde bi, u slučaju da su njihova svedočanstva lažna, njihova laž bila veoma očigledna. Prazan grob je bio "toliko poznata činjenica da ju je bilo nemoguće poreći." Paul Althaus tvrdi da se bilo kakve tvrdnje o vaskrsenju ne bi održale u Jerusalimu ni jedan dan pa čak ni jedan sat da činjenica o praznom grobu nije bila poznata i prihvaćena od strane svih ostalih.

      I jevrejski i rimski izvori i predaja priznaju činjenicu praznog groba. Spomenuti izvori se kreću u rasponu od Josephusa do jevrejskih spisa pod nazivom "Toledoth Jeshu" iz petog veka.

      Dr Paul Maier ovo naziva pozitivnim dokazom iz neprijateljskih izvora a to je najjači mogući oblik istorijskih dokaza što zapravo znači da kada neki izvor priznaje činjenicu koja mu ne ide u prilog, tu činjenicu možemo smatrati sigurnom.

      Gamaliilo, koji je bio član jevrejskog vrhovnog suda, Velikog veća, je izneo mišljenje da je uspon hrišćanstva Božje delo; on to ne bi mogao da učini da je Isusovo telo i dalje bilo u grobnici ili da je Veliko veće znalo gde se ono nalazi.


      3. ČINJENICA: OGROMAN KAMEN JE POMEREN

      U to nedeljno jutro prva stvar koja je ostavila jak utisak na ljude koji su prišli grobnici bila je neobičan položaj 1,5 do 2 tone teškog kamena koji je bio uglavljen na ulazu u grobnicu što je spomenuto od strane svih pisaca evanđelja.

      Oni koji su promatrali kamen nakon vaskrsenja opisuju njegov položaj na sledeći način: kamen je bio pomeren uz kosinu i to ne samo dalje od vrata već i od čitave masivne grobnice. Položaj je bio takav da se činilo kao da je kamen bio podignut i odnet na to mesto. Želim da vam postavim jedno pitanje: da su učenici želeli da dođu do grobnice, prišuljaju se na prstima pokraj usnulih stražara, otkotrljaju ogroman kamen i ukradu Isusovo telo kako bi to mogli da učine a da stražari ništa ne primete?


      4. ČINJENICA: RIMSKA STRAŽA SE IZBEZUMILA

      Rimski stražari su napustili svoju dužnost i pobegli.. Kako se ovakvo njihovo ponašanje može objasniti kada znamo da je njihova disciplina bila bez pogovora?

      Strah od gnjeva pretpostavljenih oficira i mogućnost smrtne kazne je doprinela da vojnici budno paze na sve detalje svoje službe. Jedan od načina na koje su pogubljivali stražare bio je taj da skinu svu odeću sa njih a zatim ih žive spale na vatri potpaljenoj njihovom odećom. Ako je bilo nepoznato koji od stražara nije izvršio svoju dužnost tada su bacali kocku kako bi odredili koji će vojnik biti pogubljen zbog prekršaja svoje jedinice. Više je nego očigledno da čitava jedinica ne bi zaspala uz takvu pretnju.

      Dr George Currie koji je proučavao rimsku vojnu disciplinu, izjavljuje: "Strah od kazne prouzrokovao je nepogrešivu predanost vojnoj službi a posebno za vreme noćnih straži."


      5. ČINJENICA: ZAVOJI GOVORE SAMI ZA SEBE

      Zahvaljujući jednom zapanjujućem fenomenu grob nije bio potpuno prazan. Jovan, Isusov učenik, je bio očevidac zavoja koji su se nalazili na mestu gde je ležalo Isusovo telo: video je zavoje koji su bili teško natopljeni i lepljivi, zadržavajući još uvek oblik tela kako su ležali na tom mestu ulegnuti i prazni; izgledali su poput prazne čaure gusenice iz koje je izašao leptir. Ova činjenica je sasvim dovoljna da bilo koga učini vernikom. Jovan to nikada nije zaboravio.


      6. ČINJENICA: POTVRĐENA UKAZANJA

      Hrist se pojavio živ i to nekoliko puta nakon kataklizmičkih događaja prvog uskršnjeg dana.

      Kada se proučava neki istorijski događaj važno je da se zna da li je postojao dovoljan broj ljudi koji su u njemu učestvovali ili mu bili očevici, (koji su još bili živi u vreme kada su činjenice o tom događaju objavljene). Poznavanje ove činjenice pomaže nam pri utvrđivanju tačnosti objavljenog izveštaja.

      Ako postoji dovoljan broj očevidaca onda može da se smatra da je događaj prilično dobro utemeljen, tj. verodostojan. Na primer, ako smo svi mi svedoci nekog ubistva pa se utvrdi da je policijski izveštaj izmišljotina ili laž, mi kao očevici možemo da ga veoma lako opovrgnemo.
      PREKO 500 SVEDOKA
      Kada se razmatra Hristovo pojavljivanje nakon vaskrsenja cesto se olako prelazi preko veoma važnih činjenica i prva među njima je veliki broj svedoka koji su videli Hrista nakon uskršnjeg jutra.

      Jedan od najranijih zapisa o Hristovom pojavljivanju nakon vaskrsenja potiče od apostola Pavla koji je pretpostavljao da su čitatelji znali za događaj kada se Isus ukazao grupi od 500 ljudi. Podsetio je da je većina tih ljudi još uvek bila živa pa su mogli da ih ispitaju i uvere se u to.

      Dr Edwin M. Yamauchi, profesor istorije na univerzitetu Miami u Oxfordu (Ohio) naglašava:

      "Ono što daje poseban autoritet popisu (svedoka) kao istorijskom dokazu je navođenje činjenice da je većina od 500 braće još bila živa u vreme kada je popis nastao. Sveti Pavle zapravo kaže: 'Ako ne verujete meni, pitajte njih.' Ova izjava u Pismu čija je verodostojnost priznata a napisano je unutar razdoblja od trideset godina od samog događaja, toliko je jak dokaz za nešto što se dogodilo pre gotovo dve hiljade godina, da se boljem dokazu ne može ni nadati..."
      NEPRIJATELJSKI SVEDOCI
      Još jedan ključni momenat u tumačenju Hristovih ukazanja je da se On pojavio i pred neprijateljskim nastrojenim svedocima.

      Malo po malo, čitam ili čujem komentare kako su Isusa videli živog nakon njegove smrti i sahrane i to samo njegovi prijatelji i sledbenici. Koristeći takve argumente ljudi pokušavaju da ublaže snažan utisak koji ostavljaju zapisi o brojnim očevicima.

      Važno je istaknuti da ni jedan pisac ili dobro obavešten čovek ne bi smatrao Savla iz Tarsa Hristovim sledbenikom već upravo suprotnim. Savle je prezirao Hrista i progonio njegove sledbenike. Za njega je susret sa Hristom bio prelomno iskustvo. Tada nije bio Hristov učenik ali je kasnije postao apostol Pavle, jedan od najvećih svedoka i branitelja istine o vaskrsenju.

      "Kada bi Novi zavet bio samo zbirka svetovnih spisa njihova bi autentičnost bila naširoko prihvaćena bez bilo kakvog dvoumljenja." (F. F. Bruce - Univerzitet u Manchesteru)

      Tvrdnja da se Isus pojavio samo svojim sledbenicima većinom se zasniva na nepostojanju zapisa a takve tvrdnje mogu biti opasne. Jednako je moguće i to da su svi kojima se Isus ukazao postali njegovi sledbenici. Niko ko je upoznat sa činjenicama ne može da tvrdi da se Isus pojavio samo "beznačajnoj šačici ljudi".

      Hrišćani veruju da je Isus vaskrsao u telu, u vremenu i prostoru Božjom natprirodnom silom. Teškoće vezane uz verovanje u to mogu biti velike ali problemi koji proizilaze iz neverovanja predstavljaju još veće. Teorije koje objašnjavaju da je prazan grob bio uslovljen prirodnim pojavama su veoma slabe i zapravo ohrabruju na istinitost vaskrsenja.
      POGREŠAN GROB?!
      Teorija koju je predložio Kirsopp Lake, pretpostavlja da su žene koje su javile da je telo nestalo pogrešile, tj. da su otišle u neke druge pogrešne grobnice. Ako je to tačno onda su i učenici koji su otišli da provere te izjave takođe otišli do krive grobnice. Možemo da budemo sigurni da jevrejske vlasti koje su tražile da se postavi rimska straža oko grobnice ne bi pogrešile u pogledu njene lokacije kao ni rimski stražari jer su se tamo i nalazili!

      Da je tvrdnja o vaskrsenju proizišla iz geografske greške jevrejske vlasti ne bi gubile vreme da vade telo iz prave grobnice i time efektivno uguše svaki pokušaj sirenja glasina o Hristovom vaskrsenju.
      HALUCINACIJE?
      Još jedan od pokušaja da se opovrgne činjenica Isusovog ukazanja nakon vaskrsenja je pretpostavka da su to sve bile iluzije ili halucinacije. Ova teorija najpre nije podupreta psihološkim principima koji su prisutni kod halucinacija a takođe se i ne poklapa sa istorijskim okolnostima. Ponovo se postavlja pitanje gde je bilo Isusovo telo i zbog čega nije bilo pokazano?
      DA LI SE ISUS ONESVESTIO?
      Danas se često navodi još jedna teorija koju je proširio Venturini pre nekoliko vekova a to je teorija nesvestice: Isus nije umro već se samo onesvestio od iscrpljenosti i gubitka krvi. Svi su mislili da je mrtav ali se on kasnije u grobu osvestio što su učenici protumačili kao vaskrsenje.

      Skeptik David Friedrich Strauss, čovek koji zasigurno nije verovao u vaskrsenje je zadao smrtni udarac svakoj pomisli da se Isus povratio iz nesvesti:

      "Nemoguće je da bi ijedno biće koje se iskralo polumrtvo iz grobnice lutalo naokolo, slabo i bolesno, kojem je bila potrebna medicinska pomoć (previjanje, okrepa i nega), moglo kod učenika da stvori utisak da je ono Pobednik nad smrću i grobom - Princ života; spoznaja koja je udarila temelje njihovoj budućoj službi i veri.

      Takvo osvešćivanje je moglo samo da oslabi veru koju je On stvorio u njima za vreme svog života i smrti; ono bi svemu dalo otužan utisak umesto promene te tuge u radost. Da ne govorimo o uvećanom poštovanju do nivoa bogo-poštovanja."
      UKRADENO TELO?
      Razmotrite teoriju da su učenici ukrali telo dok su stražari spavali. Depresija i kukavičluk učenika predstavljaju čvrst argument protiv ideje po kojoj su oni iznenada postali toliko odvažni i hrabri da su se suočili sa jedinicom vojnika koja je čuvala grobnicu.

      Teorija prema kojoj su jevrejske ili rimske vlasti premestile Hristovo telo ne predstavlja uopšte razumnije objašnjenje za prazan grob od one da su učenici ukrali telo. Ako su predstavnici vlasti posedovali telo ili znali gde se ono nalazi, zašto nisu uzreagovali na učenike kada su počeli da propovedaju o Isusovom vaskrsenju u Jerusalimu i jednostavno rekli: "Čekajte! Mi smo premestili telo, on nije vaskrsnuo iz mrtvih."? Takav postupak bi uništio hrišćanstvo i to ne u kolevci već u samom njegovom začeću!
      VASKRSENJE JE ČINJENICA
      Profesor Thomas Arnold, upravnik na fakultetu Rugby u trajanju od punih 14 godina i autor poznate knjige "Istorija Rima", takođe imenovan šefom katedre za savremenu istoriju na Oxfordu, je bio dobro upoznat sa vrednošću dokaza u određivanju istorijskih činjenica. Ovaj veliki naučnik je rekao:

      "Godinama sam proučavao istorijske zapise o drugim vremenima, istraživao i procenjivao dokaze onih koji su pisali te zapise i ne znam ni za jednu činjenicu u istoriji čitavog čovečanstva koja bi bila podupreta boljim i potpunijim dokazima svake vrste u očima nepristranog istraživača od činjenice o velikom znaku koji nam je dao Bog - Hristova smrt i vaskrsenje iz mrtvih."
      STVARNI DOKAZ: ŽIVOTI UČENIKA
      Za najrečitiji dokaz treba uzeti živote ranih hrišćana. Moramo da se zapitamo: "Šta ih je to nagnalo da svuda prošire poruku o vaskrslom Hristu?"

      Da je postojala bilo kakva vidljiva korist koju su postigli svojim naporima - ugled, bogatstvo, viši društveni položaj ili materijalna dobrobit, mogli bi na taj način da opravdamo njihove postupke i svesrdnu, potpunu predanost "vaskrslom Hristu".

      U suprotnom, isti su kao nagradu za svoje napore primali batine, bili kamenovani, bacani lavovima, mučeni i razapinjani. Isprobana su sva moguća sredstva ne bi li ih se ućutkalo ali bezuspešno jer su i dalje nastavili da polažu svoje živote pružajući krajnji dokaz njihovog potpunog pouzdanja u istinitost vlastite poruke.
      ŠTA JE TVOJE MIŠLJENJE?
      Kako ti ocjenjuješ ove snažne istorijske dokaze? Kako gledaš na činjenicu o praznom Hristovom grobu? Šta misliš o samom Hristu?

      Kada sam se po prvi put suočio sa snažnim istorijskim dokazima za Hristovo vaskrsenje morao sam da postavim logično pitanje: "Šta za mene znače svi ti dokazi? Šta će se promeniti u mom životu ako verujem ili ako ne verujem da je Hrist vaskrsnuo nakon što je umro na krstu za moje grehe?"

      Najbolji odgovor na to pitanje daju Isusove reči upućene čoveku koji je sumnjao - Tomi: "Ja sam put, istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene" (Jovan 14:6).

      Imajući u vidu sve dokaze za Hristovo vaskrsenje kao i činjenicu da On nudi oproštenje greha i večan odnos sa Bogom, ko bi bio toliko nepromišljen da ga odbije?

      Hrist je živ! On živi i danas. i ti možeš da se pouzdaš u Boga upravo sada verom kroz molitvu koja je razgovor sa Bogom. Bog poznaje tvoje srce i ne zanimaju Ga toliko tvoje reči koliko ga zanima stav tvoga srca. Ukoliko se nikada nisi pouzdao u Hrista možeš to da učiniš upravo sada.
    • Од illuminated,
      Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.
      Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.
      Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.
      Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.
      Porfirijev stav o Stepincu
      Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:
      “U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.

      Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:
      “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
      Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.
      Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
      Pa krenimo redom.
      Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

      Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.
      Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.
      O ‘duši poglavnika Pavelića’
      U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
      Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
      Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.

      Papa Pio XII.
      O Srbima i katoličanstvu
      Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.
      “Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.
      Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.
      Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.
       
      Извор:
      Pisma Alojzija Stepinca papi Piju XII koja spominje Porfirije
      NET.HR Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII. Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji...  
    • Од Božena,
      Da li decu treba voditi na GROBLJE i SAHRANE: Šta kažu stručnjaci?
      Kako da veoma mala deca razumeju smrt
      Mnogi roditelji brinu da bi ovakva iskustva mogla biti traumatična za malu decu, te ih na neki način "štite" dok su još mali, kako im ne bi oduzeli bezbrižni i mirni deo detinjstva.

      Prema istraživanju sprovedenom u Velikoj Britaniji, čak 48% roditelja izjavilo je da je neprikladno da deca mlađa od 12 godina prisustvuju sahranama.
      Sa druge strane, dr Danijel Openhajm, psihijatar i autor knjige "Razgovori sa decom o životu i smrti", smatra da je "svako vreme pravo vreme za odlazak na groblje". On naglašava kako je odlazak na groblje prilika roditeljima da maloj deci objasne svrhu groblja: da je to mesto na kojem počiva voljena osoba koju ćemo nastaviti da volimo i da je to mesto ne kojem ćemo se ponovo povezati sa njom.
      Preminula osoba više nije fizički prisutna u našem svakodnevnom životu, ali ona ostaje u našim mislima i uspomenama
      On takođe ističe da roditelji nikada ne bi smeli da prisiljavaju dete da ide na groblje ako ono odbija.
      - Budite oprezni! Dete ne sme da oseća krivicu zbog toga što ne učestvuje u procesu tugovanja - dodaje dr Danijel.
      Sa decom je važno od malena razgovarati o smrti
      Svi smo svesni činjenice da je smrt sastavi deo života i svi se mi u jednom trenutku susretnemo sa time da nam premine neko blizak. I koliko god da je to težak period, uvek je lakše za osobu ako ima podršku bliskih ljudi.
      Stoga, važno je od malena sa decom razgovarati o smrti. Deca nepoznate situacije i nova iskustva mere i upoređuju prema reakcijama odraslih osoba. Zato je bitno da deca imaju podršku odraslih i od velike važnosti je kako te osobe reaguju kada se susretnu sa smrću.
      Detetu uvek treba reći istinu!
      Dr Miranda Novak, profesor psihologije, kaže da roditelji često ne razgovaraju o smrti jer se plaše da će takvim razgovorom povrediti dete, preplašiti ga, izazvati tugu, ili da dete to neće shvatiti na pravi način.
      - Kada premine neko od bližih članova porodice, dete, čak iako je vrlo malo, ako je tek počelo pričati, iz reakcije roditelja osećaće energiju u kući i neverbalno će pokupiti ono što se dešava. Detetu uvek treba reći istinu! Treba mu reći ko je preminuo, šta se dogodilo i to mu objasniti kratko i na primeren način. Takođe, u procesu objašnjenja roditelj treba da iskaže svoju tugu, svoju zabrinutost oko toga, da da svoje mišljenje i da podeli svoje emocije sa detetom. Kada roditelj pristupi na takav način, onda omogućuje i detetu jedan prirodan i normalan proces tugovanja - završava dr Novak.
      novosti.rs
    • Од JESSY,
      Iako je objavljena sada davne 1997, pronašle smo da Trauma i oporavak – struktura traumatskog doživljaja Džudit Luis Herman i dalje postavlja prava pitanja i daje najbolje odgovore o seksualnoj traumi. Džudit Herman je godinama radila sa ženama i decom žrtvama porodičnog nasilja, a u jednom periodu je blisko sarađivala sa Beselom van der Kolkom (koga ne moramo posebno predstavljati), držala zajedno sa njim seminare o traumi i učestvovala u formiranju takozvane Bostonske grupe za proučavanje traume. Knjiga koju prikazujemo nastala je kao rezultat Džuditinog višedecenijskog istraživačkog i kliničkog rada, i sastoji se iz opisa brojnih (kako ona kaže, predvidivih) načina na koje se ljudi prilagođavaju na užasne događaje, ali i opisa procesa isceljenja, ilustrovanih autentičnim svedočenjima ljudi i žena koji su preživeli (u svakom smislu te reči) nasilje.
      Knjiga je pisana sa jasnim ciljem da se pojedinačna iskustva nasilja stave u širi društveni i politički konktekst, a pre svega da se preispita nejednakost moći, zbog koje zapravo i dolazi do nasilja. Međutim, kao i svi stručnjaci koji se bave traumom, Hermanova ima još jedan važan cilj, a to je da nas sve – i laičku i stručnu javnost – podseti na postojanje ljudske patnje i obespravljenosti koju bismo radije da zaboravimo.
×
×
  • Креирај ново...