Jump to content

Papa podijelio blagoslov i potpuni bezuvjetni oprost

Оцени ову тему


Препоручена порука

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од kopitar,
      Papa osnovao stručno povjerenstvo o ženskom đakonatu - IKA
      IKA.HKM.HR Sveti Otac, u tijeku nedavne audijencije u koju je primio prefekta...  
    • Од Милан Ракић,
      Dragi papa Franjo, ne prestaju mi dobacivati šale i pošalice zbog mog ”nastupa” u emisiji Hrvatske televizije ”Miljunaš”. Naime, ljudi koji sastavljaju pitanja za taj kviz odlučili su povezati vas i mene u pitanju koje je glasilo: ”Kojem je našem novinaru Jorge Mario Bergoglio bio profesor na studiju?” Natjecateljica nije bila sigurna, pa je u pitanju za 32.000HRK odustala i otišla doma sa 16.000 HRK.

      To da ljudi bez osobita znanja dignu par/nekoliko plaća bez puno muke se, siguran sam, ne događa samo u Hrvatskoj nego i u Vatikanu. Čitam, naime, da je opet frka s financijama u vašoj državi te da vam se upalilo crveno svjetlo i zvoni vam na uzbunu. Držim vam fige.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Nešto drugo me sada muči, a zbog čega vam pišem ovo pismo.
      Poštovani papa Franjo,
      ovim vam se pismom, preko mene kao svojevrsnog glasnogovornika, obraća velik broj građanskih inicijativa i organizacija iz svih dijelova Hrvatske koje se ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu i tijekom poraća.
      Pišem vam povodom recentnih događaja vezanih uz grad Vukovar u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima.
      Međutim, svemu usprkos, postupno su stišavane tenzije, pa je bilježen stalni napredak u odnosima hrvatskog i srpskog naroda koji je omogućavao suživot bez većih incidenata. Ali sada je čitav proces dramatično zaustavljen. I tako već duže vrijeme.
      Vlada je, naime, bila počela u Vukovaru postavljati ploče na dva pisma – latinici i ćirilici (oba su pisma i hrvatska i srpska). Pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u Republici Hrvatskoj uređeno je ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i predstavlja jednu od najviših vrednota.
      Međutim, postavljanjem dvopismenih natpisa na zgrade ustanova pokrenut je lanac sukoba i incidenata u čijoj je osnovi međuetnička netrpeljivost.
      Nasilno razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru, prosvjedi protiv njihova postavljanja, sukobi između prosvjednika i policije, ali ponajviše govor mržnje prema pripadnicima srpske nacionalnosti (za njih se kaže da su svi zločinci i da je ćirilica, koje je isto njihovo pismo, simbol ”agresije na Vukovar”), nasilno su prekinuli mukotrpan proces pomirenja i vratili ga desetljeće unatrag.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima
      Mislili smo da se to neće dogoditi, ne nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju kada je pokazala da želi poštivati elementarne civilizacijske norme.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara.
      Naša je zemlja išarana pronacistiškim parolama (domaća inačica nacizma se u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata nazivala ustaštvo), pa su opet osvanuli grafiti ”Srbe na vrbe” (što znači da Srbe valja vješati!), ”Srbe u Jasenovac” (Jasenovac je bio najveći logor smrti u doba toga rata, kojim su upravljale isključivo ustaške vlasti marionetske države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska), u Splitu je podmetnuta eksplozivna naprava u prostorije Srpskog narodnog vijeća, razbijen je auto zamjenika predsjednika Srpskog narodnog vijeća, razbijena je ploča i prozori konzulata Republike Srbije u Rijeci, u tom gradu je ljetos batinama ubijen i srpski političar, bande su upale u kafiće u kojima su pripadnici srpske manjine gledali nogometnu utakmicu i napale ih…
      Vama pišem jer me posebno zabrinjava stav vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, koji su se javno izjasnili protiv dvojezičnosti u Vukovaru koristeći pritom u svojim javnim obraćanjima sintagme čije značenje nimalo ne pridonosi miru i pomirenju, već vodi produbljivanju sukoba. Osim toga, nažalost, samo rijetki u katoličkim redovima pozivaju na mir i suživot.
      Tako je još u travnju 2013. (vi ste tada već bili rimski biskup), predvodeći misno slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, kardinal Bozanić rekao kako su došli u Vukovar osnažiti se u vjeri jer je Vukovar posebno mjesto zahvalnosti na kome Bogu zahvaljujemo za dar vjere.
      Aludirajući potom na pokušaj uvođenja ćirilićnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru, kardinal je rekao ”kako je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih pitanja na koja odgovori nisu dani” i nastavio: ”U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili”.
      Potpuno je jasno da je pritom kardinal mislio na Hrvate kao čuvare i branitelje Vukovara, a na Srbe, nametnuvši svim Srbima kolektivnu krivnju (koju naša Crkva ne prihvaća), kao razarače.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara
      Umjesto poziva da se počinitelji zločina privedu pravdi, ali da se ne osuđuje čitav narod, ova izjava ukazivala je i bila od mnogih protumačena kao odobravanje razvrstavanja građana na one prvog i drugog reda.
      Usprkos činjenici da je ostvarivanje ustavnog prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru izazvalo nasilje i val govora mržnje, kardinal Bozanić je u svojoj homiliji na svečanom euharistijskom slavlju prigodom 282. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici umjesto poruke mira izgovorio: ”Kao vjernik i biskup danas ne mogu prešutjeti pokušaj da se obescijeni simbole slobode i da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnosti političara. Postavlja se pitanje komu to sada u Hrvatskoj treba i za čije se to dobro čini?”
      Sisački biskup Vlado Košić, koji se javno zalaže za uvođenje pronacističkog (ustaškog) pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u hrvatskim oružanim snagama, dodatno je radikalizirao stav vrha ove pokrajinske Crkve davši podršku tzv. Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i izjavom kako je: ”Vlast protunarodna. Ona, naime, ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim”.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima.
      Mogao bih navesti još niz primjera iz kojih je vidljivo da vrh Katoličke crkve i mnogi političari ne čuju riječi koje vi upućujete svijetu, a koje diraju srca i umove milijuna ljudi na čitavom planetu.
      Usrdno vas molim, kažite nešto u korist mira i pravde u našoj Hrvatskoj!
      U Hrvatskoj znamo za vaše poruke mira i ljubavi prema svim živim bićima zahvaljujući medijima i ljudima koji pomno prate vaše riječi i djela, a ne ljudima koji bi i riječju i djelom trebali pokazivati da poštuju svoga poglavara. To me žalosti, brine i navodi na pisanje.
      Obraćam vam se jer takvim stavovima vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj odstupa od djelovanja rimskog biskupa – vas, pape Franje, kao i vaših prethodnika, koji su se usrdno zalagali za izgradnju mira i povjerenja među narodima.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima
      Takav zaborav mirovnog poslanja Crkve i usmjerenosti na društveno dobro, siguran sam, ne vodi dobru.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Želio bih da se vaše poruke, kojima iskazujete sućut i bliskost sa svima koji pate bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju, poruke poštivanja našeg ekosustava, poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost konačno i uvijek čuju u crkvama i javnim obraćanjima članova klera i hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara.
      S posebnim poštovanjem i bratskom ljubavlju u Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
      Drago Pilsel, vaš student s Fakulteta filozofije i teologije – Colegio Máximo San José, u San Miguelu kod Buenos Airesa.

    • Од Милан Ракић,
      Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju.

      U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način.
      Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”.
      Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu).
      Prvo o dva meni važna događaja.
      Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi.
      ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu.
      Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA.
      Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”.
      Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga.
      Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane.
      Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe.
      Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje.
      Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije.
      Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje.
      No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more).
      U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo:
      ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”.
      Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako:
      ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”.
      Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo:
      ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”.
      Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a).
      Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni.
      Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim.
      Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”.
      Eto, to sam vam danas želio kazati.
      Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira.
      Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.

    • Од Поуке.орг инфо,
      Na današnjoj Općoj audijenciji Sveti Otac je govorio o sakramentu krštenja, kao vratima nade. Odnosni biblijski odlomak je uzet iz Poslanice svetoga Pavla Galaćanima (Gal 3, 26-28). Prenosimo cjelovit tekst Papine kateheze.
      Foto: Shutterstock.com
      Draga braćo i sestre, dobar dan!
      Crkve su nekada davno bile okrenute prema istoku. U sveti se prostor ulazilo na vrata koja su bila okrenuta zapadu, hodajući uzduž [crkvene] lađe, okrenuti k istoku. To je bio važan simbol za čovjeka antike, alegorija koja je tijekom povijesti postupno nestala. Kao ljudi modernoga doba, nenavikli na promatranje velikih znakova svemira, gotovo se nikad ne osvrćemo na jednu takvu stvar.
      Zapad je glavna točka zalaska (Sunca), gdje svjetlost umire. Istok je, naprotiv, smjer odakle prvo svjetlo zore pobjeđuje tmine i podsjeća nas na Krista, [Mlado] Sunce s visine, na obzorju svijeta (Lk 1,78).
      TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
      Stari obredi krštenja predviđali su da katekumeni prvi dio ispovijesti vjere obave pogleda upravljena prema zapadu. U tom su položaju bili upitani: „Odričete li se Sotone, službe njemu i njegovih djelâ?“ A budući kršćani ponavljali bi u zboru: „Odričem!“ Zatim bi se okretali nema apsidi, u smjeru istoka, gdje se rađa svjetlo, i kandidati za krštenje bili bi ponovno upitani: „Vjerujete li u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga?“ Ovaj put bi odgovarali: „Vjerujem!“
      U modernim vremenima ova se draž dijelom izgubila: izgubili smo osjetljivost za ‘jezik svemira’. Ostala nam je naravno ispovijest vjere, sastavljena sukladno krsnim pitanjima, koja je vlastita slavlju svakoga Sakramenta. Ona ipak u svom značenju ostaje netaknuta. Što znači biti kršćanin? – To znači gledati prema svjetlu, nastaviti ispovijedati vjeru u svjetlo, pa i tada kad je svijet zavijen u noć i u tmine.
      Kršćani nisu izuzeti iz tminâ, niti onih vanjskih, a niti unutarnjih. Ne žive izvan svijeta, nego su po Kristovoj milosti koju su primili na Krštenju, ‘orijentirani’ [usmjereni prema ‘orijentu’ – ‘istoku’]: ne vjeruju u tamu nego u jasnoću dana; ne podliježu noći nego se nadaju zori; nisu slobodni smrću, neko prianjaju uskrsnuću; ne prigibaju se zlu jer se stalno uzdaju u beskrajne mogućnosti dobra. To je naša kršćanska nada. Svjetlo je Isus; spasenje koje nam Isus donosi svojim svjetlom i spašava nas iz tminâ.
      Mi smo oni koji vjeruju da je Bog – otac: to je to svjetlo! Nismo siročad nego imamo Oca koji je Bog! Vjerujemo da je Isus sišao među nas i prošao istim našim  životom, postavši našim drugom – posebno siromasima i slabima: to je to svjetlo! Vjerujemo da Duh Sveti bez prestanka djeluje za dobro Čovječanstva i cijeloga svijeta i da će na kraju najveće boli povijesti biti nadvladane: to je nada zbog koje se svako jutro ponovno budimo!
      Vjerujemo da će svaki osjećaj, svako prijateljstvo, dobra želja, svaka ljubav, pa čak i oni najmanji i zaboravljeni, jednoga dana pronaći svoje ispunjenje u Bogu: to je snaga koja nas potiče da svakoga dana prigrlimo svoj život s entuzijazmom! I to je naša nada! Živjeti u nadi znači živjeti u svjetlu; u svjetlu Boga Oca, u svjetlu Isusa – Spasitelja i u svjetlu Duha Svetoga, koje nas potiče da idemo naprijed.
      Tu je zatim i drugi vrlo snažan znak krsne liturgije koji nas podsjeća na važnost svjetlosti. Na koncu obreda, roditeljima – ako je riječ o djetetu – ili pak samom kršteniku – ukoliko je riječ o odrasloj osobi – uručuje se svijeća upaljena na Uskrsnoj svijeći. Riječ je o Svijeći koja u uskrsnoj noći, u potpuno zamračenoj crkvi, ulazi kako bi se ukazalo na otajstvo Isusova uskrsnuća; na ovoj Svijeći svi pale svoje osobne svijeće i plamen predaju svojim bližnjima: u tome znaku se naviješta Isusovo uskrsnuće u životu svih kršćana. Život Crkve je… – jedan prilično snažan izraz: Život Crkve je ‘kontaminacija’ svjetla. Što je više Isusova svjetla u životu Crkve, Crkva je to življa. Život Crkve je kontaminacija svjetla.
      Najljepši poticaj koji si međusobno možemo poželjeti jest onaj da se uvijek podsjećamo na svoje krštenje. Sad bih vas volio upitati: Koliko se vas sjeća datuma svojega krštenja..? – Nemojte odgovoriti, jer bi nekima moglo biti neugodno. Razmislite… „ – Ja ga se ne sjećam…“ – Dobro! Danas – to je za domaću zadaću – idi svojoj majci, ocu, strini, stricu, baki ili djedu i pitaj ih: „Koji je datum moga krštenja?“ I nemoj ga više zaboraviti..! Je li to jasno? Hoćete li to učiniti? (‘Hoćemo’) Danas, ‘saznati ili se sjetiti datuma svog krštenja’, koji je datum našega ponovnog rođenja, datum svjetla. To je datum na koji smo – dopuštam si taj izraz – kontaminirani Kristovim svjetlom. Za domaću zadaću: ‘saznati ili se sjetiti datuma svojega krštenja’.
      Rođeni smo dvaput: prvi put za naravni život, a drugi –  zahvaljujući susretu s Kristom, na krsnom izvoru. Ovdje smo umrli smrti, kako bismo živjeli životom djece Božje, u ovome svijetu. Ovdje smo postali ljudi, kako nikada nismo zamišljali. Eto zbog čega svi trebamo širiti miris Krizme, kojim smo obilježeni na dan svoga krštenja. U nama živi i djeluje Duh Isusa, Prvorođenca među mnogom braćom, među svima onima koji se protive neizbježnoj tmini i smrti.
      Koja je to milost kad kršćanin uistinu postaje ‘Kristofor’; „nositelj [Krista] Isusa“ u svijetu! Iznad svega (milost) za one koji proživljavaju stanje gubitka, očaja, tame i mržnje. A to se razumije iz tolikih malih posebnosti: od svjetlosti koju kršćanin ima u očima, od vedrine koje se ne dotiču ni najteži (životni) dani, zatim volje da se ponovno započne ‘htjeti dobro’ – pa i onda kada postoji iskustvo mnogih razočaranja!
      Kada se u budućnosti bude pisala povijest naših dana, što će se o nama reći? Da smo bili sposobni za na nadu, ili da smo svoju svjetlost stavili pod lonac? Ako ostanemo vjerni svojemu krštenju, širit ćemo svjetlo Božje nade; a Krštenje je početak nade – Božje nade; i moći ćemo na buduće naraštaje prenijeti razloge života.
      I, da ja ne bih zaboravio, koja je ono domaća zadaća? – ‘Sjetiti se datuma svoga krštenja!’ Hvala vam!
      Radio Vatikan | Bitno.net
       

    • Од kopitar,
      Papa o kanonizaciji kardinala Stepinca: 'On je blažen, može mu se moliti, ali do svetosti moramo izučiti neke povijesne točke' | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/papa-o-kanonizaciji-kardinala-stepinca-on-je-blazen-moze-mu-se-moliti-ali-do-svetosti-moramo-izuciti-neke-povijesne-tocke/#.XNLBKD5Xuj4.whatsapp
×
×
  • Креирај ново...