Jump to content

(FOTO) SVEŠTENIK SE ODREKAO RESPIRATORA DA SPASI MLAĐEG PACIJENTA! Odlazak tihog heroja ganuo Italiju i svet!

Оцени ову тему


Recommended Posts

tlaijanski sveštenik iz mesta Kasnigo u provinciji Bergamo preminuo je od virusa korona nakon što se žrtvovao za mlađeg pacijenta

 

Don Đuzepe Berardeli (72) odrekao se respiratora koji mu je kupila njegova zajednica i ustupio ga mlažem pacijentu koji nije ni znao za ovaj milosrdni čin samopožrtvovanja.

 

Giuseppe Berardelli, de Bérgamo. Ha fallecido tras ceder su respirador, comprado por su comunidad parroquial para él, a una chico más joven que ni siquiera conocía.

Погледај слику на Твитеру
 
 
 
 

- Don Đuzepe je umro kao pravi sveštenik. Duboko sam dirnut što se on odrekao pomoći da bi je dodelio nekome mlađem od njega – rekao je zdravstveni radnik staračkog doma iz ovog mesta za časopis “Araberara”.

 

This was Don Giuseppe Berardelli.

Don Giuseppe was a priest who loved smiles and motorcycles. When he got infected, he let someone else use his respiratory unit. He died of #COVIDー19.

You may not believe in a god, but believe in this man's kindness and sacrifice. #StayAtHome

Погледај слику на Твитеру
 
 
 
 
 

Berardelija su vernici u njegovom mestu mnogo voleli. Bio je poznat po tome što je pomagao ljudima sa finansisjkim problemima, a često su ga viđali kako vozi motocikl.

Junak koji nije hteo nikakvu slavu za sebe, preminuo je u bolnici Lovere. Do sada je u Italiji od virusa korona život izgubilo najmanje 30 sveštenika, od čega 16 u Bergamu.

 

INFORMER.RS

Itlaijanski sveštenik iz mesta Kasnigo u provinciji Bergamo preminuo je od virusa korona nakon što se žrtvovao za mlađeg pacijenta

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Ето, овде Игуман Василије завалски тјера по своме, одриче се мјера превенције, вјеровотно и упута надлежног епископа и залаже друге.

Неки Ментол из Босне заборавих му име прозива са тв-е за маловјере, али и прашта...

:sossos:

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
    • Од Поуке.орг инфо,
      VESTI   “U mom radnom veku koji i dalje traje, od 365 dana u godini ja sam 300 ustao pre svanuća i radio dok se ne smrkne na njivi i u šumi. Mnogo sam napravio i stvorio, pa sam želeo sebi da sagradim i grobnicu da olakšam svojim potomcima”, priča Dejan za RINU.
      Međutim, njegova građevina više liči na apartman nego na grob. U prizemlju je soba kao i svaka druga u kojoj se nalaze dva kreveta, televizor i frižider, pa ako gledate samo sa unutrašnje strane nikad ne biste posumnjali za šta je namenjena.
      “Meni je to sve normalno i prirodno. Razgovarao sam sa monahinjama i one su mi rekle da moj postupak nije bogohuljenje. Svi ćemo jednog dana završiti i biće nam potrebno dva metra bez geometra, a ja sam želeo sebi za života da napravim nešto veće. U ovoj sobi sad malo odmorim i prilegnem ako ima nekog posla na groblju, a gore u letnjikovcu se sastajemo nakon daća i na Zadušnicama”, izjavio je ovaj Šumadinac.
      Dejan je mislio na sve, pa je tako sebi naparavio i spomenik, ali ne mermerni već drveni na kom stoji poruka - mene ne niko ne razume, da li neće, il ne ume, piše na hrastovoj ploči.
      “Za mermerni spomenik trebalo bi mi preko 1.000 evra, a ja sam za taj novac napravio sve ovo”, kaže on.
      I dok se većina ljudi bori da što bolje provede svoj životni vek, ne razmišljajući o onom što će doći posle, Dejan Milošević svakako je primer da se ništa, pa čak ni smrt i sahrana - ne prepušta slučaju.

       
       
      Izvor: Kurir
      CELA ŠUMADIJA SE KRSTI: Dejan (43) iz Knića sebi sazidao grobnicu na dva sprata, a pogledajte kako je opremio unutra! (FOTO) - iKragujevac
      WWW.IKRAGUJEVAC.COM  
    • Од gsubotic,
      Pomoz' Bog!
      Mom prijatelju je juče umrlo tek rođeno dijete. Tačnije, beba je umrla iznenada treći dan nakon rođenja.
      Kada je otac djeteta otišao kod sveštenika, on mu je rekao da ne može da služi molitvu na sahrani, jer je dijete živjelo manje od 8 dana.
      Beba je umrla iznenada, nije se ni slutilo da nešto nije u redu da bi se pozvao sveštenik da krsti dijete.
      Zanima me ako neko može da mi objasni kakvo je to pravilo od 8 dana i da li je moguće da crkva nema neku molitvu za takve slučajeve, da ispoštuje porodicu umrle novorođenčadi, a služi se na sahranama osoba koji su izvršili samoubistvo recimo.
      Zar je u interesu crkve da gubi vjernike tako, da ne smisli neko rješenje za ovakve situacije?
    • Од Srdjan Kotur,
      https://www.nedeljnik.rs/svestenik-nenad-ilic-moje-pismo-sa-protesta-je-podrzao-veliki-broj-svestenika-i-vernika/
      Sveštenik Nenad Ilić: Moje pismo sa protesta je podržao veliki broj sveštenika i vernika
      "Na jučerašnjoj liturgiji čitalo se jevanđelje u kojem piše i 'ko hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga'. To je crkveni stav", rekao je Ilić za Nedeljnik.rs
        Ana Mitić 15/04/2019 Foto Igor Pavićević  
      Sveštenik Nenad Ilić čije je pismo pročitano na protestima u subotu i jedan od prvih sveštenika SPC koji ih je javno podržao, kaže za Nedeljnik.rs da je posle toga dobio podršku velikog broja sveštenika i vernika. Zvaničnih reakcija iz same SPC, zasad, nije bilo.
      “Ne verujem da iko iz Crkve daje podršku tome da može neko na vlasti da se ponaša kao vlasnik naše zemlje i svega u njoj. Da može da ima potpunu vlast nad medijima kojima kontroliše proces izbora, i da to da li će da razgovara sa svojim narodom kome treba da služi zavisi od njegovog raspoloženja. Na jučerašnjoj Liturgiji čitalo se jevanđelje u kojem piše i ‘ko hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga’. To je crkveni stav. Da je to tako dokaz je velika podrška mom pismu od strane verujućih ljudi i velikog broja sveštenika. Ne moramo mi stranački da se opredeljujemo ali obaveza nam je da reagujemo na nepravdu i zloupotrebe. Srbija vapi za tim da konačno krene dalje. Ko će u tome najbolje služiti odlučiće narod, ali tek kad počnemo normalno međusobno da razgovaramo i kad mediji prestanu da budu bilo privatno oruđe”, rekao je Ilić za Nedeljnik.rs o reakcijama na njegovo pismo.
      Ilić koji je na službi u Holandiji, nije mogao da dođe na proteste, jer, kako je objasnio, subotom nema letova za Amsterdam, a služenje liturgije je njegova najvažnija obaveza koju nikako nije mogao da preskoči.
      “Nije bilo nikog ko bi mogao da me zameni”, kaže Ilić.
      U pismu koje je na protestu pročitala njegova supruga Anastasija Ilić, sveštenik Nenad Ilić je poručio da pojedinačni glasove iz Srpske pravoslavne crkve ne treba da zbunjuju.
      “Crkva se ne bavi stranačkom politikom, ali kad nepravda i laž postanu očigledni, ona ima obavezu da stane u zaštitu vernog naroda. Ne treba da vas bune pojedinačne redakcije, crkva nema glavni odbor”, napisao je Nenad Ilić.
      “Zavađaju narod radi svoje koristi, i kad se narod zbuni i uzbuni, oni se izmiču i u miru jedu izvaganu dobit. Od njihove galame mudrac ne dolazi do reči. Laskaju glupaku i nasilniku samo da dodu do prvih mesta. Pišu knjige i objavljuju zlo svojih srodnika da bi skrili svoje zlo. Nemoćni su da učine pravdu narodu, nego ga zastrašuju plašeći ga gorom nepravdom prošlih vremena. Haraju za sebe i prijatelje svoje, jer znaju da neće dugo”, citirao je sveštenik Ilić reci vladike Nikolaja.
      Patrijarh Irinej je nedavno rekao: “Ne vidim koristi za narod od podsticanja na takve proteste u Beogradu”. Patrijarh Pavle je svojevremeno sa studentima “probio” kordon tokom protesta 1997. godine.
      Sveštenik Nenad Ilić je nedavno u velikom intervjuu za Nedeljnik govorio i o tome šta za njega znače ovi protesti.
      “Od kad sam posle trideset i četiri godine života stupio u Crkvu ‘punom nogom’ i srcem, doživljavam je kao porodicu, familiju. Možemo da se razlikujemo u mišljenjima, da se raspravljamo, pa čak i žučno, ali ostajemo familija. Ostajemo bliski i kad se uvredimo zbog nekog od naših. Patrijarh ne vidi korist za narod od protesta. Dobro. On je naš deda, čovek u ozbiljnim godinama, i ne mora nužno dobro da vidi sve oko njega. Pogotovo ako ga skole obećanjima i lažima neki van familije, a moćni. Možemo s njim da se slažemo ili ne, njegovo mišljenje moramo ozbiljno da prihvatamo, ali možemo i sinovski da se sporimo. Mnogi, pa i ja među njima, mislimo da protesti imaju smisla. Da kad vlast koja nije baš hrišćanska i ne čini dobro, zatvori normalne kanale komunikacije, mora i na ulicu da se izađe i da se bude i malo glasniji. Ne samo da ne podržavam nijednu posebnu stranku, ne podržavam ni ovakav stranački sistem u celini. Ali nije mi jasno odakle mogu da se pojave ti novi ljudi koje mnogi priželjkuju, ako se nezadovoljstvo ne zatalasa i želja dobije aktivnije oblike”, rekao je on.
      On je ubeđen da “narod kojem je raznim manipulacijama oduzeta mogućnost da izrazi nezadovoljstvo vlastima koje bi trebalo da služe narodu, ima pravo da se oglasi”.
      “Nismo svi u našoj crkvi jedinstveni u tome. Ima različitih mišljenja – ali to ne znači da ona mogu da ugroze našu porodičnu slogu. Važnije od dešavanja u bilo kojoj državi u kojoj živimo jeste održavanje dvojnog državljanstva, u kojem Carstvo Božije ima prvenstvo”, dodao je.
      Intervju sa Nenadom Ilićem, koji je je jedan od najmodernijih glasova Srpske pravoslavne crkve, ranije pisac i reditelj, privatno otac četvoro dece, u kojem je za Nedeljnik govorio i o “slučaju” sina Bogdana – jutjubera poznatog po nadimku “Baka Prase”, koji je izazvao histeriju u Srbiji – o vaspitanju dece, crkvi, veri, patrijarhu Pavlu, podršci protestima, o vlasti, manipulacijama i izborima, čitajte OVDE.
×
×
  • Креирај ново...