Jump to content

Baštovanstvo leči dušu i donosi unutrašnji mir


Препоручена порука

planting-1898946_1920-770x475.jpg

 

Zlatna priroda je mesto svih naših isceljenja. Kada su nam ranjeni srce i duša, kada nam je potreban mir – tražimo da nas zagrli priroda. Neki se odlučuju sa lutanje šumskim stazama, drugi rado šetaju pored obale reke ili mora.

A šta ako vam kažemo da svoj prirodni raj možete napraviti sami? Jeste li i vi od onih koje treba podsetiti da priroda i oaza mira može biti tu, ispred ulaznih vrata? U bašti, sa šoljicom čaja ili kafe kraj ružičnjaka.

OSLOBAĐANJE DUŠE I UMA

Svedoci smo svakodnevne životne jurnjave i drame. Ne samo svedoci, no glavni učesnici teatra stresa. Čini se kako nikad nije bilo lakše dobiti glavnu ulogu u tom filmu. Žurimo da ispratimo sve rokove na poslu, da budemo savršene majke, domaćice, žene, prijateljice. Samo nikako da budemo savršeno dobre sebi.

Ovo nije jedan od onih tekstova zbog kojih ćete reći: odakle meni vremena za sebe i za novi hobi? Ovo provereno radi. Priroda leči, čak i kad ne možete svakog dana da joj otrčite. Priroda leči i kad je posadite u saksijici ili maloj leji kraj dvorišne staze. Potrebno je samo da želite da uredite kutak u kome ćete odmarati od proleća, preko vrelog leta do kasnih jesenjih dana. Pored želje biće vam potrebna dobra volja, par rukavica, oprema za baštu, semenje cveća i možete da počnete!

Link to comment
Подели на овим сајтовима

BAŠTOVANSTVO KAO TERAPIJA

Ima nečeg posebnog u tome kad ste napolju, čak i po hladnom februarskom vremenu, što vam stvara dubok osećaj da doprinosite svetu i životu dok ste u bašti. Kao da postoji neko posebno dugme kojim se aktivira unutrašnji mir čim se ruke zaprljaju zemljom. Ukoliko ste se samo jednom oprobali u vrtlarstvu, onda vam je poznat osećaj – konstantna napetost koju osećate vas polako napušta sve dok ne dođete do potpuno praznog uma klečeći na zemlji i igrajući se sa baštenskim alatom. Uređenje bašte je proces u kome se uživa i dok traje i kad se završi. Jedan pogled na travnjak i leje sa cvećem dovoljan je da vas umiri, posebno kad znate da je sve to vaših ruku delo.

BAŠTA JE MESTO GDE MOŽETE BITI TO ŠTO JESTE

Osobe koje vole biljke i umeju da ih neguju zapravo znaju jednu veliku tajnu – biljke su iskrene i otvorene sa ljudima. U svetu koji stalno nameće i zahteva uloge, lepo je znati da postoji mesto u kom možete biti samo to što jeste. Ogoljeni, ljuti, tužni i pod stresom, onakvi kakvi zaista jeste u tom trenutku, bez potrebe da se prikažete u najboljem ili najsjanijem svetlu. Ima nečeg rasterećujućeg u tome kad imate slobodu da se osećate onako kako se zaista osećate.

To znači da je vrt mesto gde ne morate da se „popravljate“, ukoliko ste tužni ili zbog nečeg patite. Jednostavno se prepustite osećajima i dok sređujete svoju malu baštu dopuštate da vas preplave i – napuste.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

U BAŠTI MOŽETE USPORITI

Čini se kao najveća privilegija u modernom društvu to kada čovek sebi može da omogući da uspori, zastane i primiri se na neko vreme. Ulazak u baštu je na izvestan način kao ulazak u neku drugu dimneziju gde vreme sporije teče. Um i telo se opuštaju sa svakim korakom i pokretom. Bašte nam zapravo dozvoljavaju upravo to – da neko vreme samo budemo, umesto da stalno nešto radimo. Beg od vesti, od nasilja i stresa sa kojim se svakodnevno suočavamo i borimo, sve to je nežni svet baštovanstva koji se krije iza kapije za dvorišta.

BAŠTA KAO MESTO SUSRETA

Zamislite da u svoju baštu uvedete sestru, majku ili prijateljicu sa kojima su poslednji susreti bili napeto raspredanje o problemima. Dovoljno je da im date baštenske rukavice i alat i da ih upitate o nekoj lepoj zajedničkoj uspomeni, pa da vidite kako se magija događa sama od sebe. Umesto konstantog razgovora o brigama, dobićete sagovornika koji otvara svoju dušu ali ne da bi ispričao nešto što ga muči, već da bi ispričao sebe. To su oni dragoceni razgovori za koje moderno društvo više nema ni vremena ni razumevanja.

Takođe, mnogi odlaze u baštu da neguju biljke i tako u svojim mislima budu sa voljenima koji nisu više živi. Taj osećaj spokojstva koje biljke daruju i sporo proticanje vremena omogućavaju da se lako prepustimo sećanjima i uspomenama na one kojih nema.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

BAŠTA – MESTO U KOME POSTAJETE OTVORENI ZA PROMENE

Put promene je dugačak i težak, posebno kad je promena neželjena – gubitak voljene osobe, razvod ili, primera radi, bolest. Ipak, nakon prvog perioda tugovanja, biće neophodno da se u nekom trenutku saberete i vratite sebi. Dok se neki strastveno prepuštaju matici užurbanog radnog sveta, drugima je neophodno da ponovo pronađu svoj unutrašnji mir da bi mogli nastaviti dalje.

Bašta je idealno mesto za tako nešto. Kroz vrtlarstvo otkrivamo da je promena sastavni, pa čak i neizbežni, deo života i da je to u redu. Biljke nas uče da život ide dalje, da se nastavlja i bez nas i nakon nas.

VRT KAO MESTO U KOME OSEĆATE LJUBAV

Kada pomislite na baštu, vrlo je verovatno da nećete pomisliti na ljubav, a zapravo, ova velika isceljujuća snaga dolazi baš iz ljubavi. Bašta jeste ljubav, ne ona srcolika zaljubljena ljubav iz holivudskih filmova, no baš prava ljubav – ona koja je pokretač i temelj svega živog na ovom svetu. Kada ste u vrtu, vi ste povezani sa tom snagom, kao da ste priključeni na energiju.

Biljke umeju da komuniciraju sa ljudima. Dovoljno je da ih dodirnemo, vidimo, pomirišemo i da shvatimo univerzalnu poruku koju nam upućuju: ljubav je zdravlje i sreća.

 

https://lolamagazin.com/2020/02/25/bastovanstvo-leci-dusu-i-donosi-unutrasnji-mir/

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      Karl Hjembo je major Američke mornarice (Navy) i jedan krajnje neobičan čovek, koga je sudbina na krajnje neobičan način vezala za Srbe i Srbiju. Još kao mladića intrigirao ga je istočni svet, onaj komunistički, iza Gvozdene zavese, o kome se u SAD malo znalo. To interesovanje dovelo ga je do toga da napiše knjigu o Prvom svetskom ratu, pređe u pravoslavlje, birajući na krštenju srpskog svetitelja, Svetog Savu, za svoga sveca.
      Dok je službovao po Evropi, putovao je po Bosni i Hrvatskoj i obilazio srpske manastire koji su ga, kako kaže, neobično privlačili. Kasnije, dok je živeo u Kaliforniji, ispostavilo se da je najbliža paravoslavna crkva baš ona srpska, u San Dijegu, u kojoj se godinama molio sa svojom porodicom. Zatim ga je vojnički poziv odveo u Afriku, misiju UN u Centralnoafričkoj republici, gde je već prvog dana zavšio u bolnici, u kojoj ga je lečio – srpski doktor!
    • Од JESSY,
      Poštovanje matuške Marije počelo je još za njenog života, kada su monahinji, prikovanoj uz krevet, u keliju dolazili ljudi raznih staleža iz svih krajeva tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ljudi koji su dolazili zaustavljali bi stanovnike Gatčine s pitanjem: „Gde ovde živi sveta Marija?“ Među posetiocima su bili i seljaci, i radnici, i „bivši ljudi“ – plemići i sveštenici, pa čak i arhijereji. 
       
      Sveštenomučenici mitropolit Venijamin i mitropolit Josif petrogradski posećivali su matušku jer ih je, za vreme okrutnih progona, razgovor sa njom krepio da izdrže sva iskušenja. Ljudi, ophrvani tugom, žalošću, depresijom i krajnjim očajanjem, nakon razgovora sa njom odlazili su preporođeni pronašavši snagu, optimizam i rešenja za svoje probleme. Svako je pronalazio utehu, osećao olakšanje od svog bola i tuge. Prema svedočenju očevidaca, od pravednice su svi odlazili kao da su dobili krila, ozarenih lica, punih nade, širili ruke oslobođeni duševnog tereta. Podvig monahinje, koja je mirno podnosila nesnosne bolove, bio je primer podržavanja, krepio u veri, davao nadu onima koji su od očajanja posustali…
       
      Narod je hrlio ka Mariji kao prema sveći koja stalno gori i greje izranavljena srca. Bila je oslonac za utučene i izmorene strahovima, stradalnike u mraku bezbožnosti krvavog komunističkog režima…
       
      Matuškina kelija je bila veoma oskudno nameštena. U njoj je bilo mnogo ikona, a stalno su gorela kandila i sveće, što joj je donosilo mir i kako-tako podsećalo na crkvu. Iako joj je sa svakim nastupajućim danom bilo sve teže i teže, iako su bolovi postajali sve jači, nalazi snage da, trpeći bol, primi sve kojima je potrebna uteha. 
    • Од Bernard,
      13 APR 18   PREČICA – CRVOTOČINA (lycopodium clavatum) – malo je poznata u našim krajevima ali ima ogromnu lekovitu moć + receptura čaja !!!


      Spada u grupu mahovinasto-zimzelenih biljaka a raste iznad 600 metara nadmorske visine.
      Možemo je naći na obodima šuma ali prilikom ubiranja moramo voditi računa da ne ubiremo ovu biljku u koliko raste na osunčanim obroncima šume, jer dejstvo sunca znatno umanjuje njenu lekovitost.
       
      Ova biljka se suši u hladu, na promajnom mestu.
      Naša je preporuka da je kupujete u proverenim biljnim apotekama kako bi bili sigurni da ste kupili biljku koja nije izgubila svoja lekovita svojstva.
       
      U lekovite svrhe se koristi nadzemni deo ove biljke koju je najbolje ubirati u vreme cvetanja.
       
       
      Lekovitost
       
       
      Prečica se preporučuje kod oboljenja jetre, posebno kod raznih vrsta ciroza jetre, malignih procesa jetre a odličnom se pokazala u tretmanu reumatoidnog artritisa sa i bez deformacija jer vrlo uspešno zaustavlja reumatske procese.
       
      Kod bolesnika obolelih od Carske bolesti (giht), ova biljka predstavlja spasonosno rešenje problema.
      Dobre rezultate daje i kod upalnih procesa mokraćnih i polnih organa, kamena i peska u bubregu, kod astmatičara olakšava disanje i iskašljavanje.
       
      Ovo je biljka koja se koristi i za spoljašnju primenu gde se naročito dobro pokazala kod grčeva u nogama ili rukama.
      Njen prah se koristi za posipanje po ranama koje teško zarastaju a naročito je pogodan za bolesnike koji dugo leže  i imaju rane od ležanja (dekubitus).
       
       
      Receptura čaja
       
       
      Jedna ravna jedaća kašika Prečice, prelije se sa 2,5 dcl ključale vode, ostaviti da odstoji 5 minuta, zatim čaj procediti i popiti samo jednu šolju dnevno, ujutro, pola sata pre doručka.
       
      Kod ciroze jetre i zloćudnih oboljenja na jetri ovako pripremljen čaj pije se 2 šolje dnevno, uvek sveže pripremljen, pre doručka i pre večere.
       
      Važno je naglasiti da se Prečica nikada ne kuva, jer time gubi svoju lekovitu moć, nego se uvek priprema prelivanjem ključalom vodom.
       
      Za spoljašnju upotrebu ova biljka koristi se u vidu jastučića koji se preko noći drže na obolelom mestu a količina Prečice koja se koristi zavisi od površine koja se tretira i varira od 100-300 gr.
      Ovako pripremljene jastučiće možete koristiti više puta.
       
      PREČICA – CRVOTOČINA (lycopodium clavatum) – malo je poznata u našim krajevima ali ima ogromnu lekovitu moć + receptura čaja !!! – Herba Natura
      HERBANATURA.RS Responsive Medical Health WordPress Theme  
    • Од Милан Ракић,
      Dragi papa Franjo, ne prestaju mi dobacivati šale i pošalice zbog mog ”nastupa” u emisiji Hrvatske televizije ”Miljunaš”. Naime, ljudi koji sastavljaju pitanja za taj kviz odlučili su povezati vas i mene u pitanju koje je glasilo: ”Kojem je našem novinaru Jorge Mario Bergoglio bio profesor na studiju?” Natjecateljica nije bila sigurna, pa je u pitanju za 32.000HRK odustala i otišla doma sa 16.000 HRK.

      To da ljudi bez osobita znanja dignu par/nekoliko plaća bez puno muke se, siguran sam, ne događa samo u Hrvatskoj nego i u Vatikanu. Čitam, naime, da je opet frka s financijama u vašoj državi te da vam se upalilo crveno svjetlo i zvoni vam na uzbunu. Držim vam fige.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Nešto drugo me sada muči, a zbog čega vam pišem ovo pismo.
      Poštovani papa Franjo,
      ovim vam se pismom, preko mene kao svojevrsnog glasnogovornika, obraća velik broj građanskih inicijativa i organizacija iz svih dijelova Hrvatske koje se ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu i tijekom poraća.
      Pišem vam povodom recentnih događaja vezanih uz grad Vukovar u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima.
      Međutim, svemu usprkos, postupno su stišavane tenzije, pa je bilježen stalni napredak u odnosima hrvatskog i srpskog naroda koji je omogućavao suživot bez većih incidenata. Ali sada je čitav proces dramatično zaustavljen. I tako već duže vrijeme.
      Vlada je, naime, bila počela u Vukovaru postavljati ploče na dva pisma – latinici i ćirilici (oba su pisma i hrvatska i srpska). Pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u Republici Hrvatskoj uređeno je ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i predstavlja jednu od najviših vrednota.
      Međutim, postavljanjem dvopismenih natpisa na zgrade ustanova pokrenut je lanac sukoba i incidenata u čijoj je osnovi međuetnička netrpeljivost.
      Nasilno razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru, prosvjedi protiv njihova postavljanja, sukobi između prosvjednika i policije, ali ponajviše govor mržnje prema pripadnicima srpske nacionalnosti (za njih se kaže da su svi zločinci i da je ćirilica, koje je isto njihovo pismo, simbol ”agresije na Vukovar”), nasilno su prekinuli mukotrpan proces pomirenja i vratili ga desetljeće unatrag.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima
      Mislili smo da se to neće dogoditi, ne nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju kada je pokazala da želi poštivati elementarne civilizacijske norme.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara.
      Naša je zemlja išarana pronacistiškim parolama (domaća inačica nacizma se u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata nazivala ustaštvo), pa su opet osvanuli grafiti ”Srbe na vrbe” (što znači da Srbe valja vješati!), ”Srbe u Jasenovac” (Jasenovac je bio najveći logor smrti u doba toga rata, kojim su upravljale isključivo ustaške vlasti marionetske države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska), u Splitu je podmetnuta eksplozivna naprava u prostorije Srpskog narodnog vijeća, razbijen je auto zamjenika predsjednika Srpskog narodnog vijeća, razbijena je ploča i prozori konzulata Republike Srbije u Rijeci, u tom gradu je ljetos batinama ubijen i srpski političar, bande su upale u kafiće u kojima su pripadnici srpske manjine gledali nogometnu utakmicu i napale ih…
      Vama pišem jer me posebno zabrinjava stav vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, koji su se javno izjasnili protiv dvojezičnosti u Vukovaru koristeći pritom u svojim javnim obraćanjima sintagme čije značenje nimalo ne pridonosi miru i pomirenju, već vodi produbljivanju sukoba. Osim toga, nažalost, samo rijetki u katoličkim redovima pozivaju na mir i suživot.
      Tako je još u travnju 2013. (vi ste tada već bili rimski biskup), predvodeći misno slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, kardinal Bozanić rekao kako su došli u Vukovar osnažiti se u vjeri jer je Vukovar posebno mjesto zahvalnosti na kome Bogu zahvaljujemo za dar vjere.
      Aludirajući potom na pokušaj uvođenja ćirilićnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru, kardinal je rekao ”kako je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih pitanja na koja odgovori nisu dani” i nastavio: ”U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili”.
      Potpuno je jasno da je pritom kardinal mislio na Hrvate kao čuvare i branitelje Vukovara, a na Srbe, nametnuvši svim Srbima kolektivnu krivnju (koju naša Crkva ne prihvaća), kao razarače.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara
      Umjesto poziva da se počinitelji zločina privedu pravdi, ali da se ne osuđuje čitav narod, ova izjava ukazivala je i bila od mnogih protumačena kao odobravanje razvrstavanja građana na one prvog i drugog reda.
      Usprkos činjenici da je ostvarivanje ustavnog prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru izazvalo nasilje i val govora mržnje, kardinal Bozanić je u svojoj homiliji na svečanom euharistijskom slavlju prigodom 282. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici umjesto poruke mira izgovorio: ”Kao vjernik i biskup danas ne mogu prešutjeti pokušaj da se obescijeni simbole slobode i da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnosti političara. Postavlja se pitanje komu to sada u Hrvatskoj treba i za čije se to dobro čini?”
      Sisački biskup Vlado Košić, koji se javno zalaže za uvođenje pronacističkog (ustaškog) pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u hrvatskim oružanim snagama, dodatno je radikalizirao stav vrha ove pokrajinske Crkve davši podršku tzv. Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i izjavom kako je: ”Vlast protunarodna. Ona, naime, ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim”.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima.
      Mogao bih navesti još niz primjera iz kojih je vidljivo da vrh Katoličke crkve i mnogi političari ne čuju riječi koje vi upućujete svijetu, a koje diraju srca i umove milijuna ljudi na čitavom planetu.
      Usrdno vas molim, kažite nešto u korist mira i pravde u našoj Hrvatskoj!
      U Hrvatskoj znamo za vaše poruke mira i ljubavi prema svim živim bićima zahvaljujući medijima i ljudima koji pomno prate vaše riječi i djela, a ne ljudima koji bi i riječju i djelom trebali pokazivati da poštuju svoga poglavara. To me žalosti, brine i navodi na pisanje.
      Obraćam vam se jer takvim stavovima vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj odstupa od djelovanja rimskog biskupa – vas, pape Franje, kao i vaših prethodnika, koji su se usrdno zalagali za izgradnju mira i povjerenja među narodima.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima
      Takav zaborav mirovnog poslanja Crkve i usmjerenosti na društveno dobro, siguran sam, ne vodi dobru.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Želio bih da se vaše poruke, kojima iskazujete sućut i bliskost sa svima koji pate bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju, poruke poštivanja našeg ekosustava, poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost konačno i uvijek čuju u crkvama i javnim obraćanjima članova klera i hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara.
      S posebnim poštovanjem i bratskom ljubavlju u Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
      Drago Pilsel, vaš student s Fakulteta filozofije i teologije – Colegio Máximo San José, u San Miguelu kod Buenos Airesa.

    • Од АлексаС,
      Pozdrav svima,
      Za pocetak bih se izvinio ako sam temu postavio u pogresnu sekciju foruma u tom slucaju molim moderatore da je premeste u drugu sekciju i da mi ne zamere.
      Mozda ce vam ovo zvucati rogobatno ako kazem da nisam neki vernik, ali to sam izabrao kako bih vam priblizio trentuno stanje, jer je verovatno od znacaja za ono o cemu cu u nastavku pricati. Kada sam bio mladji,14-15 godina, u jednom trenutku sam poceo intenzivno da razmisljam o tome da li postoji zivot posle smrti i nekako sam zakljucio da ga nema i da nije logicno bas. Bilo je to dosta teskih dana kao da je sve izgubilo smisao i samo sam o tome razmisljao. Srecom je to proslo i bio sam miran narednih godina (sada mi je 23). U tom periodu nekad sam isao na liturgije, ali ne redovno niti preterano cesto.
      Sad dolazim do problema pre jedno 7-10 dana mi se kao grom iz vedra neba vratila ta misao, verovatno zato sto je u poslednjih godinu dana umrlo par ljudi za koje sam bio vezan iz familije. I opet sam imao slicno iskustvo kada pomislim o kraju kao da mi se na trenutak telo paralise i sav se skoro zacrvenim verovatno od nemoci da odgovorim na pitanja. A pitanja koja su me mucila su sledeca. Po cemu bi se smrt razlikovala od sna, jer smo tokom sna mi nesvesni, dakle ne bismo znali ni da smo umrli kada bi nam se to desilo tokom sna. Takodje dodatno pitanje koje me muci je sta je sa ljudima koji se rode sa nekim mentalnim deformitetom ili ljudima koji steknu mentalno oboljenje tokom zivota, kako bi oni uopste mogli da nastave sa vecnim zivotom kada imaju takvo trenutno stanje svesti. Takodje stariji ljudi cesto podetinje i to mi je nekako sumnja da ce i on tipa biti u vecnom zivotu u njihovom najboljem stanju svesti (na primer onome iz mladosti, srednjih godina...). Ova pitanja su mi i ranije padala na pamet, ali jednostavno kao da me nisu pogadjala.
      Jos jedno mozda cudno pitanje, ali zasto bi se neko onda molio za zdravlje ako ce mu svakako biti bolje u drugom zivotu?
      Nadam se da ce neko uspeti da mi da dobar odgovor na ova pitanja i da mi pomogne da vratim naruseni duhovni mir. Da budem iskren tesko bi mi bilo da se pomirim sa ateistickim pristupom. Inace generalno u zivotu mi je sve potaman i nemam za sta da se pozalim osim ove nedoumice koja mi ne da mira.
      Hvala svima
×
×
  • Креирај ново...