Jump to content

13 godina nisam bio u SPC, niti primio svestenika, niti se pricesito, sta da radim?

Оцени ову тему


Recommended Posts

Pre trinaest godina prestao sam da se pricescujem u SPC i prestao da primam svestenika da sveti vodicu (od dokumenta u Raveni 2006/7). Parohijski svestenik je uredno obavesten, dva puta me je pitao u roku od godinu dana da li ostajem pri toj odluci, obavestio je nadleznog vladiku i prestao da se mnome bavi. Pogresio sam sto o razlozima mog okretanja od crkve nisam jos tada podneo pismenu predstavku (sa sve prijemnim potpisom nadleznog svestenika i datumom, kad crkve nemaju prijemni pecat).

Nikada se nisam pricestio ni ispovedio u bilo kojoj crkvi koja nije u opstenju sa SPC, ni kod klirika koji su izopsteni iz SPC (ne prejudicirajuci time da li se slazem ili ne slazem sa njihovim izopstavanjem iz SPC).

Mojoj odluci doprineli su poimenicno: gg. Radovic, gg. (umirovljeni) Jevtic, gg. Zlizloulas i pisanija mnogih diskutanata na forumu (z)verujem i ovom forumu (poimenicno A. Djakovaj i o. Ugrin, izmedju ostalog). Sa doticnima nemam nista zajednicko, niti nameravam.

Pop Djurovic nema nista sa ovim, a nase virtuelno poznanstvo (medjusobno citanje poruka objavljenih na ovom forumu) datira nekoliko meseci unazad, da ga neko ne bi optuzio da je moj "guru".

Kako da se vratim u SPC ako i dalje imam negativan stav prema gg. Radovicu i gg (umirovljenom) Jevticu, ne kajem se zbog svog stava prema njima i nemam nameru da ga menjam?

Da li je tu nesto kriv pop Djurovic?

'Ocel' neko od nazovi pravoslavnih da pokusa da mi zbog ovoga menja "prosopu" (licni opis), kao sto je ovde obecao jedan "veliki" doktor teologije kada sam skup na Kritu iz 2016 nazvao razbojnickim Saborom?

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

  

пре 19 минута, Pontifex Emeritus рече

...Кажеш како си самовољно иступио из Цркве ...

Najmanje jedan svestenik i najmanje jedan jeromonah (tacnije protosindjel) jedne druge autokefalne pravoslavne crkve u opstenju sa SPC smatraju da nisam istupio iz Crkve i kod njih mogu da se pricestim.

Mozda su oni u krivu?

Sta mislе @Zoran Đurović @Иван Ц. @Талични Том da li sam ja istupio iz Crkve ili ne?

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 16 минута, farisejski.bukvojed рече

Najmanje jedan svestenik i najmanje jedan jeromonah (tacnije protosindjel) jedne druge autokefalne pravoslavne crkve u opstenju sa SPC smatraju da nisam istupio iz Crkve i kod njih mogu da se pricestim.

Mozda su oni u krivu?

Sta mislе @Zoran Đurović @Иван Ц. @Талични Том da li sam ja istupio iz Crkve ili ne?

Па ваљда сам знаш да ли јеси или ниси иступио из Цркве.
Глагол иступити (у твом посту), означава радњу који си предузео својом вољом. Како ти неко други сада може рећи да ли си иступио или ниси? Све је на теби. Да ли хоћеш да будеш део тела Цркве или не!

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
SRBIN.INFO

Novopronađeno pismo arhimandrita Sofronija (Saharova) arhimandritu...

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Vaš problem nije teološki koliko je psihološki. Nadam se da Vam se nije preslikano na ostatak zivota, tipa da ne idete u tu i tu radnju jer tu radi taj i taj, ne idete u bolnicu dok je ministar taj i taj...
Takodje, i meni se gomilu toga ne dopada, al ne bežim ko neka tetkica, tu sam gde sam i borim se koliko mi je Bog dao prostora.
Najlakše se povući otici, al takve niko ne pamti, odnosno pamti kao negativan primer.
Junaci ne beže.

Pre trinaest godina prestao sam da se pricescujem u SPC i prestao da primam svestenika da sveti vodicu (od dokumenta u Raveni 2006/7). Parohijski svestenik je uredno obavesten, dva puta me je pitao u roku od godinu dana da li ostajem pri toj odluci, obavestio je nadleznog vladiku i prestao da se mnome bavi. Pogresio sam sto o razlozima mog okretanja od crkve nisam jos tada podneo pismenu predstavku (sa sve prijemnim potpisom nadleznog svestenika i datumom, kad crkve nemaju prijemni pecat).
Nikada se nisam pricestio ni ispovedio u bilo kojoj crkvi koja nije u opstenju sa SPC, ni kod klirika koji su izopsteni iz SPC (ne prejudicirajuci time da li se slazem ili ne slazem sa njihovim izopstavanjem iz SPC).
Mojoj odluci doprineli su poimenicno: gg. Radovic, gg. (umirovljeni) Jevtic, gg. Zlizloulas i pisanija mnogih diskutanata na forumu (z)verujem i ovom forumu (poimenicno A. Djakovaj i o. Ugrin, izmedju ostalog). Sa doticnima nemam nista zajednicko, niti nameravam.
Pop Djurovic nema nista sa ovim, a nase virtuelno poznanstvo (medjusobno citanje poruka objavljenih na ovom forumu) datira nekoliko meseci unazad, da ga neko ne bi optuzio da je moj "guru".
Kako da se vratim u SPC ako i dalje imam negativan stav prema gg. Radovicu i gg (umirovljenom) Jevticu, ne kajem se zbog svog stava prema njima i nemam nameru da ga menjam?
Da li je tu nesto kriv pop Djurovic?
'Ocel' neko od nazovi pravoslavnih da pokusa da mi zbog ovoga menja "prosopu" (licni opis), kao sto je ovde obecao jedan "veliki" doktor teologije kada sam skup na Kritu iz 2016 nazvao razbojnickim Saborom?


Послато са moto x4 користећи Pouke.org мобилну апликацију

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 1 минут, Pontifex Emeritus рече

Опрости брате, нисам те сасвим разумео. Због чега и за шта треба папа да се покаје?

O tome zbog cega rimski arhijeretik i jeresinacelnik treba da se pokaje raspravljajte na drugoj temi. Prijavio sam tvoju poruku zbog trola, a iz istog razloga imas i palac dole. Imas onoliko tema koju trolujes, preskoci ovu.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
Пре сат времена, Ćiriličar рече

@farisejski.bukvojed Брате...мили,

Натерао си ми сузе на очи....

Да си велика људина,...

...

О Ревени можеш да мислиш, ако имаш нека ПРЕДзнања, али никаве везе то нема са тобом и са мном...ми нисмо позвани да о томе судимо...

Ma ne sekiraj se mnogo, a i nisam ja bas toliko ni dobar ni veliki. Naravno da ne provociram niti bilo sta izmisljam.

Ja sam o Raveni pozvan. Ne prihvatam da mi neko drugi odredjuje identitet tako sto sto ce definisati da sam pravoslavan samo ako sam u opstenju sa Istambulskim Patrijarhom.

Ja sam pravoslavan.

Ja nisam u opstenju sa Istambulskim patrijarhom, a jesam u opstenju sa SPC.

Da li sam ja za SPC u Crkvi ili nisam u Crkvi? Ja za sebe mislim da jesam u Crkvi i da se nisam "isclanio" iz SPC. Samo ne prihvatam svestenika.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
Управо сада, farisejski.bukvojed рече

@Nikola Stojanovic Nadji drugu temu za to pitanje.

То је истина. Поз, свако добро.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
Пре сат времена, Дејан рече

Vaš problem nije teološki koliko je psihološki. Nadam se da Vam se nije preslikano na ostatak zivota, tipa da ne idete u tu i tu radnju jer tu radi taj i taj, ne idete u bolnicu dok je ministar taj i taj...
Takodje, i meni se gomilu toga ne dopada, al ne bežim ko neka tetkica, tu sam gde sam i borim se koliko mi je Bog dao prostora.
Najlakše se povući otici, al takve niko ne pamti, odnosno pamti kao negativan primer.
Junaci ne beže.

 


Послато са moto x4 користећи Pouke.org мобилну апликацију
 

 

Zahvaljujem.

Ako mi je dozvoljeno, kakvi su Vasi "credentials" u oblasti psihologije i psiholoskih problema?

  • Свиђа ми се 1
Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 1 минут, farisejski.bukvojed рече

Zahvaljujem.

Ako mi je dozvoljeno, kakvi su Vasi "credentials" u oblasti psihologije i psiholoskih problema?

Koliko je meni piznato iz crkve se ne istupa zbog toga sto si procitao par misljenja nekih svestenika. Pa bre to je njihov posao i njihova stvar sta ce da rade i pisu oni ce da odgovaraju zbog toga pred Gospodom, a ti za tvoja dela.

Ja ne vidim tu logiku stvari, iz crkve istupas samo ako to osecas i ako je tvoja odluka a ne da krivis druge zbog toga. Ti je vec prelest.

Da li si clan crkve, pa odes kod svog svestenika pa se konsultujes sa njim, ako ne onda u neki manastir pa nadjes duhovnika pa pitas njega. Nismo ti mi merodavni za te stvari.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Koliko i vaše teoloske

Zahvaljujem.
Ako mi je dozvoljeno, kakvi su Vasi "credentials" u oblasti psihologije i psiholoskih problema?


Послато са moto x4 користећи Pouke.org мобилну апликацију

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

@farisejski.bukvojed ПОштовани,

оно што бих те замолио, јер ово је веома лична тема, да оставимо и владике и свештенике који су те својим поступцима повредили на страну.

Замолио сам да лично не прозивамо никог. Молим још једном да се тога држимо. Овом форуму је сада потребан мир.

А о самој твојој недоумици можемо итекако да причамо, наравно, веома сам расположен, само да пронађем мало више времена, јер ми је слава 6- фебруара, света Ксенија...

Жив био и надам се да ће се ситуација  поправити.

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
    • Од Иван Ц.,
      jedina osoba sa područja Balkana koja je primila test-vakcinu, sada već čuvenu "Oksford vakcinu", podelila je svoje iskustvo.
      IZVOR: YOUTUBE/СИТЕЛ ТЕЛЕВИЗИЈА Svet drži dah, vakcina protiv korona virusa u koju se najviše polaže nade, a koju razvija tim sa Oksforda, upravo je započela poslednju fazu testiranja.
      Vakcina AZD1222, popularno nazvana “Oksford vakcina” ušla je u poslednju, treću fazu ispitivanja i već u septembru bi trebalo da bude u upotrebi u Britaniji, SAD i nekoliko evropskih zemalja.
      Makedonac Borko Andreevski koji živi u Engleskoj, prva je osoba iz regiona Zapadnog Balkana koja je testirana na vakcinu protiv virusa korona. Tri meseca nakon što je primio vakcinu za kovid-19, preneo je svoje iskustvo.
      "U svakodnevnom životu i zdravlju nema promena. Nisam imao nikakvih nuspojava. Osećam se dobro i sigurno, jer znam da ne mogu da dobijem korona virus, niti da ga bilo kome prenesem. To je dobar osećaj. Prošao sam tri testiranja krvi i još jedno me čeka u novembru",  rekao je Andreevski u pisanoj izjavi za Sitel.
      Očekuje se da će vakcina, koju pravi farmaceutska kompanija "AstraZeneca", biti odobrena do kraja godine. Ova kompanija potpisala je licencirani ugovor za isporuku milijardu doza vakcine zemljama sa niskim i srednjim prihodima, pod uslovom da obezbedi 400 miliona doza do kraja 2020. godine.
      Sredinom prošlog meseca četiri članice Evropske unije – Nemačka, Francuska, Italija i Holandija - sklopile su ugovor sa "AstraZenecom" o kupoprodaji najmanje 300 miliona doza vakcine protiv kovida-19 koja se trenutno testira na Univerzitetu Oksford, piše Blic.
      Ispovest Makedonca koji je PRIMIO VAKCINU protiv KORONE: Osećam se SIGURNO
      MONDO.RS jedina osoba sa područja Balkana koja je primila test-vakcinu, sada već čuvenu "Oksford vakcinu", podelila je svoje...  
    • Од JESSY,
      Jedan od uzroka zbog koga ljudi ne shvataju hrišćanstvo i udaljuju se od Crkve je taj što su Jevandjelje - u bukvalnom prevodu “blaga vest”- zamenili nekom zlom vešću. Osnova naše vere - Vaskrsli Hristos, vaskršnja radost koju može da oseti svaki čovek - se zamenjuje propovedi o svetskoj masonskoj zaveri, o skorom dolasku antihrista, o zlim duhovima, adu i večnim mukama.
      Pravi religiozni život počinje onda kada čovek zaželi da Bog bude na prvom mestu u njegovom životu. A to nije uvek jednostavno i zahteva napore od čoveka: traženje i trud.
      Najzadivljujuće je to što ljudi idu u Crkvu, jer se u Rusiji posle cele epohe gonjenja, religiozne nekulture i nepismenosti savremeni čovek reklo bi se nije u mogućnosti da pronadje tradicionalnu duhovnu kulturu i veru
      Za mnoge je taj jezik, koji je najbogatiji i najlepši, potpuno nedostupan. Treba se više govoriti o smislu Bogosluženja, i omogućiti ljudima da shvate da se u Crkvi mogu sjedniti sa nebeskim, i postati već na zemlji pričasnici Neba.
      U stvari ljudi ne umeju da u Crkvi pronadju ono najvažnije - opit Neba. Zbog čega? Zbog toga što ponekad traže nešto drugo. I onda to ne nalaze i razočaravaju se. Možda njima i nije potreban taj opit Neba ... Ali sve ostalo je drugorazredno.
      Sveštenik Mihail Vasiljev,
      nastojatelj Patrijaršijskih podvorja pri štabu VDV i RVSM
    • Од JESSY,
      Kada razmišljamo o bliskim odnosima, skoro uvek zaključujemo da suprotnost ljubavi nije mržnja, već- ravnodušnost, i da ona najviše boli – naročito posle prekida svake komunikacije sa partnerom. U sadašnje moderno vreme “datinga”, razvile su se nove modifikacije ponašanja u vezi, a naročito završetka istih. Jedan od takvih oblika ponašanja se popularno zove “Ghosting”(nestajanje) . Šta je Ghosting?  On označava pojavu da voljena osoba, prijatelj, poznanik, prekida svaki oblik komunikacije i nestaje iz vašeg života odjednom – bez ikakvog objašnjenja. Nema telefonskih poziva, e-mailova, čak ni poruka i nakon više vaših poruka, pozivanja i zahtevanja objašnjenja ovog postupka.
      Ova pojava sama po sebi nije novo otkriće, jer su pojedinci oduvek bili skloni bežanju ili nestajanju iz nečijeg života, ali se do pre nekoliko godina ova vrsta ponašanja smatrala retkom, i ljudi koji su ga primenjivali su se, u najmanju ruku, smatrali nekorektnim. U današnjoj kulturi “datinga”, “Ghosting” fenomen je doživelo oko 50% muškaraca i žena, isti taj procenat (50%) svakodnevno primenjuje “ghosting”. Emocionalni efekti ovog ponašanja mogu biti razorni, a posebno štetni za one koji već imaju nisko samopoštovanje.
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
×
×
  • Креирај ново...