ovde se misli na popularne ličnosti iz svih sfera društvenog života....

ABAVNA LOLA Šta se dogodi kada se svi horoskopski znaci nađu na autobuskoj stanici?
 
Ovan: „Šta je sa ovim prevoznicima, do sada sam mogao kupiti autobus, rastaviti ga, sastaviti i dovesti na ovu stanicu..“
  Jarac: „Rastavljanje bi možda išlo malo teže. Za to vam je potreban ekspert.“
Lav: „Ko me je zvao? Mogu ja da vam pokažem, ali neko drugi će to morati odraditi.“
Djevica: „Ako nešto ne možeš uraditi sam do kraja, odustani!“
Ovan: „Ko kaže da mi treba ičija pomoć?“
Vaga: „Molim vas, smirite tenzije, ovo i ne mora biti neprijatno vrijeme ako zabavimo jedni druge.
Blizanci: „Neko je spomenuo zabavu? Hajde da premjestimo brojeve perona, tako da vozač ne zna tačno gdje da zaustavi autobus?
Strijelac: „Napokon neko sa vizijom!“
Jarac: „Molim vas da se uozbiljite, nije to privatna imovina da je dirate. Poštujete li vi ikad ijedno pravilo?“
Bik: „Da je bar privatna imovina pa da ne izgleda ovako socijalno..i ova stanica i ovaj peron i autobusi…nema čovjek gdje ni sendvič da kupi.“
Vaga: „Ako vas išta tješi, bar nismo sami.“
Škorpija: „Samoća je pola zdravlja.“
Vodolija: „Ne može da me utješi činjenica da sam u grupi sa jedanaest ljudi sa kojima nemam apsolutno ništa zajedničko. Ooovo je gubljenje vremena.
Ribe: „Od svakoga se može ponešto naučiti.“
Vaga i Djevica: „Kakvi su to maniri?“
Rak: „Sve je to do kućnog vaspitanja. U moje vrijeme se tako nije razgovaralo sa ljudima.“
Ovan: „Da vam ja kažem, tu pomažu samo batine!“
 
Blizanci i Strijelac: „Pretvara li se ovaj dan u nešto zanimljivo?“
Djevica i Jarac: „Zanimljivo bi bilo jedino to da se poštuju neka pravila u ovoj državi i da autobusi ne kasne.“
Vodolija: „Ako je neko zainteresovan da uradi konkretnu stvar, a ne samo da laprda, znam ja neke ljude koji to mogu da riješe. Nazvaću ih i završiti stvar.“
Lav: „Kladim se da znam bitnije ljude“
Škorpija: „Džaba vam je sto znate ljude kad ne znate sebe.“
Rak: „Plašim se da ćemo ovdje ostati do noći. Onda ćemo biti prisiljeni da spavamo na klupama. To nije sigurno.“
Bik: „To neće da biva. Ja da spavam na toj daščuri?“
Ovan, Jarac, Strijelac: „Ah gdje sam ja sve dosad spavao…“
Ribe: „Ako nekome bude trebala prostirka, ja mogu dati i svoju.“
Djevica: „Kako mislite da spavam na tuđoj prostirci?“
Blizanac: „Neće niko nigdje spavati, to je čisto gubljenje vremena. Do večeri smo ko zna gdje.“
Vaga i Vodolija: „Dok smo ovdje, možda da obiđemo stanicu, upoznamo neke zanimljive ljude?“
Škorpija: „Ako me neko traži, ja sam u kafani.“
Ribe: „Molim te, sačekaj idem i ja…“
Rak: „Uh popio bih i ja rado, ali imam nekih problema sa gastritisom, nije mi lako…“
Djevica: „Sad ću ja to da riješim“ (vadi apoteku iz torbe)
Jarac: „Mislim da je trenutno najvažnije pronaći osobu odgovornu za sav ovaj haos i ozbiljno popričati sa njom.“
Ovan i Lav: „Dok se ovi bave gastritisima, kafanama, prostirkama i ostalim trivijalnostima, mi ćemo učiniti nešto značajno. Pridružujemo ti se u potrazi!
 
Autobus nakon nekog vremena pristiže na stanicu…Ovan, Lav i Jarac se svađaju sa vozačem zbog kašnjenja, Strijelac i Blizanac su našli privatan prevoz i nestali sa lica mjesta, Škorpija iznosi pijanu Ribu iz kafane, slijedi ih Rak zamotan u omiljeno ćebe jer je zahladjelo, Vaga i Vodolija su pronašle tri osobe kod kojih mogu da prenoće kada odu na put, dva životna prijatelja, simpatiju i biznis partnera. Bik je ostao sjediti u mjestu od početka i ne namjerava da se pomjeri.
Djevica je potrošila paket vlažnih maramica na brisanje kofera i sebi u bradu psuje vozača, prevoznika, državno uređenje i sistem.
Svi osim Blizanca i Strijelca kojih nema ulaze u autobus i lagano napuštaju polaznu stanicu.
https://lolamagazin.com/2019/09/08/sta-se-dogodi-kada-se-svi-horoskopski-znaci-nadju-na-autobuskoj-stanici/
 

Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju.

U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način.
Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”.
Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu).
Prvo o dva meni važna događaja.
Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi.
”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu.
Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA.
Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”.
Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga.
Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane.
Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe.
Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje.
Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije.
Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje.
No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more).
U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo:
”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”.
Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako:
”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”.
Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo:
”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”.
Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a).
Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni.
Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim.
Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”.
Eto, to sam vam danas želio kazati.
Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira.
Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.

Horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece protiv matorih pokvarenih zlikovaca

Početak završnog ispita za skoro sedamdeset hiljada srpskih osmaka delovao je idilično. Test iz srpskog, tvrdila su deca, bio je „baš lak“, a Informer je u opširnoj reportaži primetio kako je jedini problem nastao kod pesme Boj na Kosovu izvesnog Ljubomira Simovića, jer klinci nisu razumeli pitanje koje se odnosilo na dijalog Lazara i Milice. Količina teksta posvećena ovoj marginaliji valjda treba da nas podseti kako je pitanje Kosova toliko komplikovano da se, eto, i budućnost nemačkih medicinskih centara, to jest srpski mali maturanti, o njega sapliću i na svom poslednjem koraku u osnovnoj školi.
To bi bilo to kad je reč o idili, pošto je već sledećeg dana, kada je trebalo polagati matematiku, pukla bruka, jer se ispostavilo da je fejsbukom kružio test iz matiša, koji je prema strogim prosvetnim pravilima do početka ispita morao ostati tajna. Verovatno je namera nekog dobronamernog naprednjačkog prosvetara bila da sinu svog stranačkog kolege malo pomogne prilikom upisa u srednju, budući da je tokom cele osnovne bio jedva dobar, pa mu je doturio ispit iz matematike, ne bi li ovome malo skočili izgledi za upis u srednju medicinsku.
I tako ko zna koliko njih, ko zna koliko puta, u proteklih ko zna koliko dana, a deca kao deca, nekima od njih je drugarstvo važnije od svega, pa su podelili ispit iz matiša na društvenim mrežama, naivno pretpostavivši kako će to proći neprimećeno u društvu u kom je predsednik ludak, lažov i prevarant, premijerka bahata uličarka i profesionalni uterivač Dina kartica roditeljima učenika, ministar policije vlasnik sumnjivog doktorata, ministar finansija vlasnik dokazano plagiranog doktorata, predsednik opštine Novi Beograd isto, o guvernerki narodne banke da ne govorimo, a naročito je ova akcija deci delovala nekažnjivo pokraj ministra prosvete, kvarcovanog  nakurčenog privatnika, vlasnika srednje škole u koju idu izdanci onih sa vrha piramide, poput aktuelnog selektora fudbalske reprezentacije Srbije, Danila Vučića.
Ministar šoferskog senzibiliteta, sklon bahatim javnim nastupima (kao kad se onomad opušteno popišao po profesorima i asistenatima koji su podržali građanske proteste), pre neki dan je demonstrativno napustio emisiju na N1 u kojoj su ga pitali šta će nam ostati od društva ako se ukida poslednje odeljenje društvenog smera u Prvoj beogradskoj. Preplanuo poput Tita na Brionima, odeven u laku belu košuljicu, bahati kočijaš skočio je sa stolice i neko vreme gunđajući mrdao buljom ispred kamere, u potrazi za izlazom iz studija, da bi napokon nestao iz programa, ostavivši gošći koja je bila direktno uključena iz Mostara otvoren prostor za rečenicu: „Svako od nas koji gostujemo u ovoj emisiji predstavlja svoju zemlju na pravi način“.
Bilo je raznih ministara prosvete, koji su, svaki u nekom delu karijere, imali protiv sebe manji ili veći deo javnosti. Setite se Danila Ž Markovića, protesta maturanata 1994 zbog uvođenja maturskog ispita, onda Žarka Obradovića, koji je 2013. podneo ostavku na mesto ministra kad se desilo nešto slično ovome od juče, pa zatim one kako se zvaše iz DSS, koja je htela da ukine Darvinovu teoriju evolucije u školama, pa Gaše Kneževića, koji je iskorak u odnosu na Miloševićevo gotovo nepostojeće školstvo napravio tako što je u škole uveo veronauku. Svi redom, osim sa nerealnim zahtevima roditelja i učenika da u ovoj zemlji školstvo liči na nešto, borili su se i sa večito nezadovoljnim prosvetnim radnicima, ali niko kao kvarcovani Šarčević nije na sebe navukao ovoliki gnev za tako kratko vreme za samo jedan dan.
Realno, mi nemamo pojma kakva su današnja deca. Šta su oni? Ovo neznanje je posledica sistemske nebrige društva za mlade, pa se oni stoga razvijaju anarhično, delom pod uticajem svojih roditelja, delom pod uticajem druge dece, a delom pod uticajem Jale Brata i Bube Korelija. Ono što može da se zaključi o mladima jeste da su studenti gola govna, od kojih se nikakva promena ne može očekivati. Da li se starosna granica onih koji su svesni svojih kapaciteta za promene snizila? Pre nekoliko nedelja, oko podneva, slušao sam jezive životinjske krike preživelih sa maturske večeri. Došli su kolima sa aftera na obližnji parking i jaukali uz džiberska autotjunovana sranja, razbijajuću flaše. Ali, već sledećeg dana za njih je počeo novi život. Neko na faks, neko u stranku, neko u kriminal, neko u prostituciju, neko preko. Dakle, svršeni srednjoškolci mu dođu isto što i studenti – društvenopolitičke propalice.
Ako odemo ka malo mlađima, naletećemo na učenice i učenike Druge beogradske, koji su u jednom danu svojom odlučnošću i energijom posramili sve učesnike protesta „Jedan od pet miliona“, kada su stali u odbranu svog uhapšenog druga. Šaka srednjoškolki načela je tih dana sistem više nego svi mi koji smo šetali mesecima. Da li su srednjoškolci novi nosioci društvenih promena? Ili možda treba otići među još malo mlađe? Vest da su mali maturanti sa Karaburme, u znak slavlja zbog kraja škole, izmlatili školskog policajca, brzo je demantovana. Premlatili su ga navodno neki za nijansu stariji. Javnost nije ni stigla da poveruje u taj providni demanti, kada se desio test iz matematike.
Odnosno nije se desio test, desili su se mali maturanti. Za samo nekoliko sati otkako je pukla bruka, horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece (i pokojeg roditelja) protiv matorih pokvarenih zlikovaca, prema kojem štrajkovi ozloglašenih beogradskih taksista deluju kao gej parada, a o našim protestima bolje i da ne govorim. Deca traže da ne polažu maturu, deca traže ostavku Šarčevića i šta god sutra da bude, a najverovatnije će ipak biti novog maturskog, treba zapamtiti ovaj dan, kada su se deca, makar na kratko, naejebala majke pokvarenim drtinama, koji ih jebu otkako su se rodili.
Šarčević ne mora ni da podnosi ostavku, njega su mali maturanti juče poništili i kao političara i kao ljudsko biće, a mi smo svojim očima videli kako je naprednjački sistem moguće razjebati u samo jednom danu. Potrebno je samo dovoljno besan, dovoljno mlad i da imaš dovoljno jaja.

Na današnji dan prošlo je tačno 27 godina od kada je osnovana Vojska Republike Srpske, odlukom Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjaluci.

Vojska Republike srpske zvanično je postojala od 12. maja 1992. do 1. januara 2006, kada je rasformirana i integrisana u jedinstvene oružane snage BiH.
Vojska Republike Srpske nastala je uporedo sa osnivanjem Republike Srpske i predstavljala je garant očuvanja Srpskog naroda u BiH, a ovo je priča o njenom nastanku.
Foto: Danko Borojević Snažna homogenizacija nacionalnih snaga, koja je dovela i do stvaranja oružanih formacija koje su bile iznedrene iz pojedinih političkih partija nije mimoišla ni Bosnu i Hercegovinu. Sve je počelo od “ Patriotske lige” čija je prva brigada osnovana 1991. godine preko “Hrvatskih odbrambenih snaga”, Teritorijalne odbrane BiH koja je prerasla kasnije u Armiju BiH, do Hrvatskog veća odbrane koje je bilo ispostava Hrvatske vojske u delovima BiH pod kontrolom Hrvata.
Srpske političke stranke i druge organizacije su tokom 1991. verovale u JNA i tek početkom 1992. godine političko vođstvo Srba u BiH formira Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu – kada i počinje oružani sukob, koji će trajati do kraja 1995. godine.
Tokom prva četiri meseca događaji u BiH su se smenjivali veoma brzo. Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati su izvršili opštu mobilizaciju pripadnika svojih nacija u BiH proglasom od 4. aprila 1992 kako bi spremno dočekali nezavisnost.
Tadašnje rukovodstvo BiH nije sprečavalo formiranje raznih divljih paravojnih formacija. Srbi su zbog svega toga opravdano strahovali, ne samo za svoj biološki opstanak, nego i za svoju teritoriju što je dovelo do samoorganizovanja posle odluke vrha JNA o povlačenju iz BiH. Posle masakra pripadnika JNA na Skenderiji i Dobrovoljačkoj ulici tokom povlačenja iz Sarajeva ubrzana je odluka o povlačenju JNA iz BIH. U takvim uslovima dolazi do formiranja Vojske Republike Srpske.
Pre početka ratnih dejstava na prostoru SFRJ, JNA je raspolagala sa tri korpusa na području BiH: 5. Korpus u Banjaluci, 17. Korpsu u Tuzli, koji je delom bio raspoređen i u Hrvatskoj, kao i delovi 2. Korpusa sa sedištem u Titogradu i neke jedinice Vojnopomorske oblasti. Osim toga na teritoriji BiH bio je veći broj remontnih zavoda i vojnih fabrika, kao i vojne škole JNA u Sarajevu i Banjaluci.
Foto: Danko Borojević Posle početka sukoba na prostoru bivše SFRJ, JNA je iz Slovenije i Hrvatske povlačila delove svojih jedinica u BiH.
“ 31. Korpus iz Maribora, najvećim delom se pridodao 17. Korpusu u Tuzli, a deo tehnike se povlači u Srbiju ili ostaje u Sloveniji. Ljubljanski 14. Korpus se najvećim delom pridodaje 2. Korpusu u Titogradu, a još veći priliv sredstava dolazi povlačenjem snaga iz Hrvatske, jer 13. Korpus sa sedištem u Rijeci predislocira se u istočnu Hercegovinu (gde se privremeno formira operativna grupa Trebinje-Bileća), 10. Korpus iz Zagreba se premešta u Bihać i delom u 17. Korpus, dok se 9. Korpus sa sedištem u Kninu povlači u zapadnu Bosnu.
Stvaranjem VRS delovi tih korpusa preći će u njen sastav. Tako će 4. Korpus JNA biti preformiran u Sarajevsko-Romanijski korpus VRS, 5. Korpus JNA u 1. Krajiški korpus VRS, 13. Korpus JNA operativna grupa Trebinje – Bileća biti preformiran u Hercegovački korpus, dok će deo 17. Korpusa JNA biti preformiran u Istočno-bosanski korpus., pišu u svojoj knjizi Vojska Republike Srpske dvojica autora Danko Borojević i Dragi Ivić.
Od napada počekom rata u BiH izuzeti su bili samo garnizoni koji su bili na srpskoj teritoriji. Ljudstvo i drugi resursi JNA kao i ranije u Sloveniji i Hrvatskoj našli su se u neprijateljskom okruženju, sa ciljem da se isprovocira njihovo borbeno delovanje i time opravda otcepljenje od SFRJ.
Otvoreni sukobi koji su počeli u Sarajevu 2. maja proširili su se na čitavu BiH. Mesec dana pred formiranje VRS, dotadašnji štab TO BiH menja oznaku i objavljuje novu sa ljiljanima, razrešava dotašanjeg komandanta Srbina i postavlja Hasana Efendića.
“ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS..
“ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS..
Interesantno je da dan uoči donošenja odluke o formiranju VRS, 11. maja formiran je uži deo Glavnog štaba buduće Vojske, sastava četiri generala, sedam pukovnika i jedan kapetan- sva aktivna vojna lica, već bivše JNA. Ta grupa starešina odredila je principe (doktrinu) na kojima će se zasnivati VRS.
Foto: Danko Borojević Navedeno je 10 stavki od kojih su bile značajne: 
1. Iskoristiti sve potencijale u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima, zaostale JNA i TO BiH na prostorima RS i učiniti ih okosnicom buduće Vojske,
2. Sve paravojne formacije, zatečene na teritoriji RS uključiti u organizacijske jedinice VRS, a one koje to odbiju razbiti i proterati.;
3. Postojeće krizne štabove po opštinama i regionima, isključiti iz sistema komandovanja jedinicama VRS;
4. Isključiti već zaživelu četničku strategiju ratovanja, ali i težnje pojedinih oficira ka partizanskom načinu ratovanja odnosno, ni četnici ni partizani, već borba za odbranu RS;
5. Ne izmišljati novu ratnu veštinu- taktiku, operatiku i strategiju, već potrebama VRS prilagoditi uputstva i borbena pravila bivše JNA,
6. Ratovati, isključvio u duhu međunarodnog ratnog prava i pozitivnih propisa Ujedinjenih Nacija, kojim se regulišu postupci zaraćenih strana,
7. U VRS imati strogu vojnu subordninaciju, a starešine na komandne i druge dužnosti postavljati sistemom “ odozgo”, a ne izborom “ odozdo”,
8. Vojska RS mora biti depolitizovana kao organizacija, a komandni kadar i pojedinačno- podoficiri, oficiri, generali i civilna lica na službi u VRS, ne mogu biti članovi ni jedne političke partije,
9. Moral u VRS graditi i razvijati na srpskoj prošlosti, tradiciji, patriotizmu, svesti za što se bore, veri, stručnosti komandnog kadra i boraca i osećanjima pravednosti i humanosti u odnosu prema ranjenima, poginulim i zarobljenim borcima i članovima njihovih porodica,
10. Snabdevanje VRS vršiti preko Vlade RS, osloncem na regione, opštine, radne organizacije i donatore, a osnova u snabdevanju oružjem, borbenom tehnikom i municijom je aktiviranje zatečenih kapaciteta vojne industrije”, piše u knjizi o nastanku VRS.
Organizacijsko-formacijska struktura VRS odgovarala je savremenoj vojnoj organizaciji u svetu, prilagođena materijalnim mogućnostima Republike Srpske, ponašanju neprijatelja ( uzvraćati na izazove) i zahtevima teritorije. Zamišljena je bila kao čisto odbrambena vojska, namenjnea za odbranu već zaokruženih srpskih teritorija.
Andrej MLAKAR