Jump to content
Претражи у
  • Још опција
Прикажи резултате који садрже
Прикажи резулте из
александар живаљев

Boris Dežulović: 'Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture'

Оцени ову тему

Recommended Posts

МОДЕРАТОР

'Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture'

Dežulović je na jednom mjestu sabrao cijelu kolekciju religiozno intoniranih gadosti: od ratova i ratnih huškanja, preko amoralnog slavljenja zločina, liturgijskog ispiranja mozga i biskupske crkvene hipokrizije, kazao je Viktor Ivančić na promociji Dežulovićeve knjige 'Summa atheologiae'

'Mislim da je ateizam prirodna stvar, a da je teizam – odnosno kršćanstvo, odnosno bog, nastao kao konstrukt iz ateizma. Zašto netko ne bi mogao biti dobar kršćanin zato što je dobar čovjek? Ne dopuštam kršćanima da neke osnovne, moralne etičke zakone, prepišu kao nematerijalnu vrijednost u vlasništvo kršćanske religije. Moj ateizam potiče iz kršćanske kulture', rekao je Boris Dežulović na predstavljanju svoje knjige 'Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg' u utorak, 10. decembra u tradicionalno prepunom antikvarijatu Ex libris u Rijeci. Uz Dežulovića, na promociji su sudjelovali i fra Drago Bojić, kao autor pogovora ove knjige, Viktor Ivančić, Borisov kolega i 'duhovni brat u poetičkom smislu', a razgovor je moderirao Zoran Grozdanov, teolog i urednik u izdavačkoj kući Ex libris gdje je i objavljena ova, kako kažu, dosad najbrutalnija Dežulovićeva satira.

Drago Bojić predstavio je sadržaj knjige koju čine objedinjeni tekstovi nastali u zadnjih 20 godina, ispisani na čak 600 stranica. U prvom dijelu ove knjige su tekstovi koji se tiču vjerovanja i dogmi unutar Katoličke crkve. Bojić je kazao da su to teme o kojima katolička, a i druge vjerske zajednice, ne vole govoriti i ne vole ih propitivati, a u pogovoru eksplicitno navodi da je svaki vjernik treba pročitati.

- Smatram da sve iznova moramo propitivati, jer nema ništa strašnije kada se zauzimaju dogmatski stavovi te kada se s tim stavovima u javnosti želi dominirati. Katolička crkva ima apetita da se i na društvenoj razini predstavi, da utiče na svjetonazor i na sve ono što se tiče društva kao zajednice: imamo to na području obrazovanja, kulture, a zalazi se i u privatne živote ljudi. Važan je, stoga, taj dio Borisovih tekstova, važan je za one koji pripadaju Katoličkoj crkvi i koji će čitati tekstove iz vjerničke perspektive, a i za one koji nastupaju s ateističkih stajališta i pozicija, zato što kušnji i napasti dogmatskog mišljenja nitko nije oslobođen. Naša povijest pamti i dogmatske ateizme koji su ostavili iza sebe puno zla. Boris na svoj način, služeći se ironijom, sarkazmom i satirom iz različitih pozicija pokušava to propitivati - kazao je Drago Bojić.

Drugi dio tekstova tiču se onoga što se događalo u zadnjih 20 godina unutar Katoličke crkve i ljudi koji pripadaju toj instituciji. Ti su tekstovi, kaže Bojić, uznemirujući, kao i to da mogu stvoriti gorčinu u stomaku onima koji su dio te institucije. Ovu grupu tekstova nazvao je – antologijom beščašća Katoličke crkve u zadnje dvije decenije. Dodao je još, u šali, da bi bilo dobro dati Glasu koncila da feljtonizira ovu knjigu. Treći dio, Bojiću omiljeni, opisivanje je djetinjstva Borisa Dežulovića gdje glavnu ulogu ima baka Kata, njegova 'mentorica u vjeri'.

- Ovaj dio je prije svega u literarnom smislu fantastičan. On svoja iskustva s bakom prepričava toplo, s puno osjećaja. Čitajući to shvatio sam da je jedan od mogućih ključeva čitanja tog dijela – iako ne bih želio učitavati bilo šta - da Boris ima jednu plemenitu namjeru: ne odriče se onoga što je bilo prije, dragih ljudi, ne izbjeljuje svoju biografiju, doživljava ih kao kamenčiće u njegovom mozaiku života - dočarao je Bojić.

Predgovor knjizi pisao je Claudio Battistelli, svećenik s Papinskog sveučilišta Gregoriana. Dežulović kaže da ih veže 15 godina dugo prijateljstvo kojem je kumovao Predrag Lucić, a iz tih plodonosnih svađa autora i svećenika nastalo je dosta tekstova. Iz jedne njihove polemike nastao je citat koji krasi naslovnicu knjige, a koji kaže: 'Nisam ateistički misionar, i nemam ambiciju širiti svijetom nevjeru. Meni je stalo samo Hrvatima suziti vjeru.'

- Battistelli me je onda pitao ‘kako misliš suziti vjeru, na koliko točno?’, a ja sam rekao – na veličinu tuš kabine. Pitao me zašto, rekao sam 'zato da budu goli, čisti sami pred sobom i da nema mjesta za boga' - prepričao je Dežulović.

Moderator Grozdanov primjećuje da je bilješku o autoru napisao kardinal Josip Bozanić, što ga čini trećim čovjekom iz katoličke zajednice koji su rekli nešto na temu njegovog ateizma – Bozanić kaže da Dežulovićevo pisanje nije vrijedno nikakve posebne raščlambe. Autor na to odgovara ‘'mislim da je kardinal Bozanić jedini shvatio o čemu je riječ.'

Viktor Ivančić smatra da je na ovim prostorima nije objavljena 'prodornija, otrovnija i bolje napisana' kritika Katoličke crkve. Rekao je da prava meta Borisove knjige nije bog, već institucija.

- Na jednom mjestu imate sabranu cijelu kolekciju religiozno intoniranih gadosti koje on dokumentira: od ratova i ratnih huškanja, preko amoralnog slavljenja zločina, liturgijskog ispiranja mozga, biskupske crkvene hipokrizije. Sve to Boris secira i rastavlja na proste faktore. Ono što iz ove knjige proizlazi, a to je termin Vjekoslava Perice, to je etnoklerikalizam, ova knjiga, zapravo, može poslužiti kao udžbenik iz anatomije tog etnoklerikalizma. Napadna prisutnost Katoličke crkve kod nas u političkom i javnom životu uopće ne znači da je hrvatsko društvo naplavljeno kršćanskim vrijednostima, nego baš obrnuto. I upravo to ova knjiga pokazuje – što više imamo crkve u društvu, imamo manje kršćanstva. Iz stotinu uglova ‘Summa atheologiae‘ prokazuje crkvu kao stroj za mljevenje vlastitih ideala, a božji komesar u Hrvata je kršćansku vjeru sveo na pitanja nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa - rekao je Ivančić.

Grozdanov je upitao Bojića zbog čega nema unutarnje kritike u katoličkoj crkvi zbog loše institucionalne prakse. Kao najveći problem Bojić vidi autocenzuru.

- Veliki je pritisak s vrha, te religijske institucije imaju veliku moć i izložene su cenzuri, ali sve više ima i autocenzure. Uvijek je bilo teško progovoriti kritički, ljudi su i u prethodnim vremenima imali puno rizika, a autocenzura danas donosi počast, privilegije, razne funkcije i službe - objašnjava Bojić.

Dežulović je na promociji pročitao esej 'Ima li boga?' koji je Battistelli nazvao 'glasovitom raspravom koja otvara knjigu, a koji je izazvao golemi interes i proizveo polemiku koju u teološkim krugovima nazivaju trećim vatikanskim koncilom.'

Za kraj, donosimo spomenuti esej o kojem je Viktor Ivančić rekao: 'Ako je svemogući nemoguć, postavlja se pitanje zašto je potrebno koristiti toliko riječi na njegovu likvidaciju kao što je koristi Dežulović u ovom eseju. On iscrpno elaborira svoj stav.'

Ima li Boga?

Nema.

Izvor:

 


 

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
СВЕШТЕНИК

Сам себе демантује тврдећи прво  да је атеизам природна ствар, а да је хришћанство његов производ, да би после рекао да је његов атеизам настао из хришћанске културе:0426_feel:

Слабо ће имати читалаца код Хрвата и на овом представљању књиге се виде писац и другари, али не и посјетиоци.

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 1 сат, александар живаљев рече

.... Rekao je da prava meta Borisove knjige nije bog, već institucija.....

 

.....Ima li Boga?

Nema.

Ovde ne znas ko je 'ludji'....:0426_feel:   :smeh1:

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН

Bilo kako bilo, mnogi Dežulovićevi tekstovi odišu pravdoljubivošću i istinoljubivošću, pa se bojim da se na Dan Suda ne postidimo pred ovakvim ateistima...

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 3 часа, Bokisd рече

Ovde ne znas ko je 'ludji'....:0426_feel:   :smeh1:

Ова књига може да се узме као озбиљна критика. Гледам ово што си цитирао, нисам то запазио у тексту кад сам читао... Он првенствено напада институцију, па онда Бога.

То је кроз призму његове Хришћанске традиције, римокатоличке где критикује учење о Богу у тој институцији. не мсм. да је универзално говорио, јер цитира само римокатолићке публикације... напада институцију као и протестанти0703_read

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 2 часа, Desiderius Erasmus рече

Bilo kako bilo, mnogi Dežulovićevi tekstovi odišu pravdoljubivošću i istinoljubivošću, pa se bojim da se na Dan Suda ne postidimo pred ovakvim ateistima...

Si' siguran.... :scratch_head:

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 48 минута, Аристарх рече

напада институцију као и протестанти0703_read

Yfff, .... ovo moze da bude problem, da ne zavrsi kao neki protestanti bez vere i bez crkve,....mislim, vec je ateista, sta vise moze da bude 'gore' iz perspektive vere.....

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 6 минута, Bokisd рече

Si' siguran.... :scratch_head:

Prilično. Jel' si čitao kako krpi po ustašluku i sličnim svinjarijama?

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 22 минута, Desiderius Erasmus рече

Prilično. Jel' si čitao kako krpi po ustašluku i sličnim svinjarijama?

Citam sad nesto na brzinu,....ali, vidim 'krpi' nesto i naseg p.Irineja, i Republiku Srpsku ....i sv. Nikolaja Velimirovica,..... ko zna sta cu jos sve da procitam dalje....:POPOcorn1:

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
ЧЛАН
пре 31 минута, Bokisd рече

Yfff, .... ovo moze da bude problem, da ne zavrsi kao neki protestanti bez vere i bez crkve,....mislim, vec je ateista, sta vise moze da bude 'gore' iz perspektive vere.....

100% атеиста, који је постао атеиста због Хришћанства12:smeha:

 

Подели ову поруку


Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Поуке.орг инфо,
      Boris Trivan, glavni i odgovorni urednik sajta NOIZZ, iznenada je preminuo danas u 39. godini u Berlinu, na NOIZZ konferenciji na kojoj je bio jedan od glavnih govornika.
      Boris je bio prvi čovek NOIZZ-a od osnivanja portala u Srbiji 2016. godine i svojom ogromnom energijom, posvećenošću i strašću ostavio je neizbrisiv trag.
      Boris Trivan je rođen u Zrenjaninu 1979. godine. Studirao je Filozofski fakultet u Beogradu. Pored arheologije kojom se bavio više od decenije, velika ljubav su mu bili mediji i posebno društvene mreže. Bio je pionir komunikacija i marketinga na društvenim mrežama u Srbiji, gde je svojim jedinstvenim duhom i stilom za kratko vreme stekao veliki uticaj. Napisao je više stotina kolumni i tekstova za brojne domaće medije. Bio je jedan od pokretača  i predavača na Institutu za digitalne komunikacije u Beogradu.
      Boris je svojim velikim talentom, profesionalizmom, svestranošću i strašću vodio portal NOIZZ, koji je zahvaljujući njegovoj kreativnosti ubrzo nakon pokretanja ušao u sam vrh po posećenosti u Srbiji. Ono što je Boris uređivao svih ovih godina bilo je posebno popularno kod mladih i urbanih čitalaca.
      Bio je hrabar i beskompromisan, originalan i jedinstven. Dobrota, duh i osmeh su ono po čemu će kolege iz redakcije NOIZZ i kompanije Ringier Axel Springer večno pamtiti Borisa Trivana. Njegove kolege i prijatelji saosećaju sa porodicom u ovim najtežim trenucima i izražavaju najdublje saučešće.
      https://www.blic.rs/vesti/drustvo/preminuo-boris-trivan-glavni-i-odgovorni-urednik-portala-noizz/l5f4b4c?fbclid=IwAR0pkUEkxFCg7nALxjhqu1T0AdyHrhRx-LAekOL3nMyeekzl4GTV0tTFzUY
    • Од Поуке.орг инфо,
      Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje

       
      Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s okupiranih područja Republike Hrvatske – otprilike tim riječima, da sam ja predsjednik Republike, započeo bih proglas Hrvaticama i Hrvatima koji ovih dana iz slobodne, samostalne i suverene Hrvatske bježe jednako panično i bezglavo kao prije dvadeset tri godine njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Možda tek malo masovnije.
      ‘Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s područja Republike Hrvatske’, dramatičnim glasom čitao bi moj proglas spiker na državnoj televiziji, ‘pozivam pripadnike zavičajnih Facebook-grupa, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u iseljeništvo, da predaju putovnice hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore odlaska da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za hrvatsku zajednicu u Hrvatskoj, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Pozivam hrvatske građane hrvatske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u odlasku i iseljeništvu, da ostanu kod svojih kuća, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti parlamentarni i predsjednički izbori prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.’
      Takav bi, eto, moj proglas, da sam predsjednik Republike Hrvatske, spikeri na državnom radiju i televiziji čitali svakih sat vremena, takve bi letke bacali avioni i helikopteri iznad Slavonije, Banovine, Dalmacije i ostalih okupiranih područja – tek malo prerađen tekst proglasa kakvim se, prepoznali ste ga, predsjednik Franjo Tuđman onoga kolovoza 1995. obraćao ‘hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’, pozivajući ‘pripadnike srpskih paravojnih postrojbi’ i ‘inicijatore pobune’ da se ‘predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost’, a Srbe ‘koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni’ da ‘ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu’. Prije nego što su sjeli na traktore i ostavili svoje stare kuće, da po njima bijelim Jupolom šaramo veliko, kvrgavo ‘Zauzeto, Hrvat!’.
      Prije par dana Jutarnji list je objavio katastrofičnu demografsku procjenu po kojoj je stanovništvo Hrvatske palo na svega četiri milijuna – najmanje u posljednjih šezdeset pet godina, još od popisa 1953.! Tristotinjak tisuća je to manje nego na popisu stanovništva 2011., ili gotovo osam stotina hiljada ljudi manje nego na posljednjem predratnom popisu iz 1991., po kojemu je u Hrvatskoj tada živjelo 4.784.265 ljudi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, još pred prošlo ljeto Hrvatska je imala samo 4.125.700 stanovnika, pa kad se od toga broja oduzmu oni koji su otišli, ali nisu odjavili prebivalište u Hrvatskoj, te realan broj gastarbajtera iz masovnog egzodusa – a prema podacima njemačkog statističkog zavoda, samo u Njemačku, samo prošle godine, otišlo ih je gotovo šezdeset tisuća! – dolazi se do salda od četiri milijuna, uz veliku vjerojatnost da je ukupno stanovništvo palo čak i ispod te brojke, ili barem da će pasti svaki čas.
      Onda, istog dana – čitali ste o tome u svim novinama – razočaran u antipoduzetničku klimu, korumpirano pravosuđe, čudovišni porezni sustav i nedostatak državne potpore, Hrvatsku je napustio i ukupno 784.266. građanin od 1991. do danas, i stanovništvo Republike Hrvatske konačno je, definitivno i službeno palo ispod četiri milijuna. Na graničnom prijelazu upriličena je mala, sjetna svečanost, hrvatske vlasti pozvale su ga tom prilikom da ‘shvati uzaludnost svoga pothvata’, uljudno ga zamolivši da se ‘preda i prihvati oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe’, ali gospodin – povijest hrvatskog odumiranja zapamtit će mu ime, Zdravko Mamić se zove – rezignirano je otklonio ponudu hrvatskih vlasti.
      Egzodus Hrvata iz slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske tako je i matematički, u brojkama, dosegao razmjere srpskog egzodusa nakon 1991. godine. Na posljednjem popisu stanovništva Hrvatske Srba je bilo oko četiri stotine hiljada manje nego prije rata, a po prilici isto toliko – još malo pa četiri stotine hiljada – nedostaje danas i Hrvata: samo od tog posljednjeg popisa 2011., iz Republike Hrvatske ih je pobjeglo skoro tristo tisuća, isto dakle koliko i Srba nakon Oluje!
      Ima li razlike? Ima, nekoliko sitnih: desetine, stotine hiljada Hrvata svoje domove umjesto na traktorima napušta u autobusima, i u dugačkim kolonama umjesto na istok idu prema zapadu. Nadalje, za razliku od izbjeglih hrvatskih Srba, među kojima se poneki i vratio, makar da umre na djedovini, izbjegli hrvatski Hrvati odlaze da se ne vrate. I da: hrvatske stanove i kuće nitko ne pljačka, ne minira i ne pali. Barem ne još.
      Ako pak sitničavi sociolozi sutra baš budu inzistirali, ima još jedna, mada gotovo zanemariva razlika: hrvatski Srbi izbjegli su iz Hrvatske nakon što su se naoružali, pobunili i dobrih četiri-pet godina držali okupiranu cijelu jednu četvrtinu Hrvatske, nakon što su izbačeni iz njenog Ustava i svojih stanova, i nakon što je uz podršku moćnih Sjedinjenih Država na njih navalilo stotinu trideset tisuća vojnika sa osamsto topova i tristo pedeset tenkova.
      Hrvatski Hrvati, s druge strane, dvadeset tri godine kasnije masovno u panici bježe iz Hrvatske koja je njihova privatna nacionalna država, u kojoj imaju svu vlast i prava, i u kojoj sami biraju tko će, što će i kako će – države koja je, najzad, i očišćena od Srba da bi njima bilo bolje, slobodnije, samostalnije i suverenije. Države u kojoj već dvadeset tri godine praktički nema Srba, i u kojoj se preostali primjerci mogu prebrojiti na brojaču jednog ulaza na maksimirskom stadionu.
      Tko je Hrvatima sad kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema više Srba u Partiji, nema ih u Centralnom komitetu, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, nema Srba ni u županijama ni u općinama, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu točno – troje.
      Bit će, međutim, da je i to troje još uvijek troje Srba previše, bit će da su oni krivi za biblijski egzodus Hrvata – nema tko drugi biti – jer upravo ovih dana, kao posljednja valjda očajnička mjera za demografski spas hrvatskoga naroda i jedine im i vječne Domovine, grozničavo su sakupljani potpisi za referendum o ukidanju zajamčene kvote srpskih zastupnika u Saboru. Jedva su organizatori sakupili potrebnih četiri stotine hiljada potpisa. Ustravljeni Hrvati potpisivali su kroz prozore njemačkih autobusa i u redovima za checking na linijama niskobudžetnih irskih avionskih kompanija. Dok dođe do referenduma, neće imati tko glasati: aktivno pismeni Hrvati dotad će već otići, a oni što ostanu neće znati pročitati listić.
      Pa kad je tako, kad je takva bežanija pred to troje Srba, što bi tek bilo – samo naglas razmišljam – da su u Hrvatskoj ostali svi? Da su, eto, ‘građani srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’ poslušali Franju Tuđmana i ‘ostali kod svojih kuća’, pa da su im se ‘dala sva građanska prava i omogućili izbori za lokalnu samoupravu’? Da ih je sada po pustoj Lici i Kordunu, Slavoniji i Dalmaciji još četiri stotine hiljada zajedno sa svojim potomcima, dosad već dobro punoljetnom sljedećom generacijom glasača?
      Pa prije nego što i posljednji od nas bijelim Jupolom na fasadu stare kuće ne ispiše veliko, kvrgavo ‘Slobodno, Hrvat!’, da barem znamo tko nam je kriv.
      https://www.portalnovosti.com/slobodno-hrvat
    • Од Милан Ракић,
      Uskrs kao najveći i najvažniji kršćanski blagdan koji slavi Isusovo uskrsnuće, blagdan je nade, rađanja, novih početaka.
      Povodom Uskrsa o simbolici ovog praznika, o čovjeku i njegovim nadama za Fenu je govorio teolog, direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra IMIC fra Drago Bojić.

      Govoreći o simbolici Uskrsa Drago Bojić ističe da se o uskrsnuću i blagdanu Uskrsa može govoriti samo iz perspektive vjere i Božijih obećanja, povjerenja u Boga i nade da zadnju riječ u ljudskom životu neće imati zlo, patnja, nepravda, pa ni smrt. On naglašava da se kršćanska vjera temelji na uskrsnoj nadi koja sve karte stavlja na Božiju dobrotu i milosrđe, koja radikalno vjeruje u Boga života.
      Bojić podsjeća da mnogi ljudi s onim što se dogodilo Isusu iz Nazareta poistovjećuju i vlastita iskustva. I to ne bez razloga i ne bez utemeljenja u životu.
      ''Mnogi ljudi su pretrpjeli ili trpe nepravde, doživjeli su teške izdaje, poniženja i uvrede. Mnoge je u životu rastužila i slomila nepravedna smrt najbližih. Mnogi poput Isusa upućuju vapaje Bogu i pitaju se zašto ih je ostavio.
       Zato se uskrsni Bog doživljava kao Bog koji daje smisao i nadu u svijetu u kojem je tako puno besmisla i beznađa. Isusovo uskrsnuće prekida Božiju šutnju i odsutnost u ovome svijetu, pa je blagdan Uskrsa i blagdan utjehe'', naglasio je.
      Fra Drago Bojić dodaje da se uskrsnuće ne tiče samo vječnog života i čovjekove vjere u život poslije smrti. Ono se tiče i sadašnjeg života, vjere i uvjerenja, da je život veća vrijednost od smrti, dobro od zla, istina od laži.
      ''Ono se tiče preobrazbe vlastitog života i svijeta u kojem se živi. Uskrsnuće potiče na izlazak iz ovozemaljskih grobova, na uklanjanje kamenja koje nas sputava u ljudskosti, na odustajanje od svega onoga što u naš život unosi smrt.
      Smrt se ne pojavljuje samo na koncu naših života, ona je često prisutna usred života i pojavljuje se kao nedostatak smisla, kao apatija i gorčina, kao trauma i kompleks, kao sputanost i blokada, kao bešćutnost i ravnodušnost spram drugih, kao izopačenost i dijaboličnost'', mišljenja je on.
      Govoreći o tome koje moralne istine promišljati na ovaj praznik, Bojić je naveo da Bog nije dopustio da trijumfiraju zlo i nasilje, te da Uskrs govori o Bogu koji je protiv zla i nasilja i koji je na strani onih što nepravedno pate, te da bi to trebalo potaknuti ljude da ne čine nepravdu i da se solidariziraju s onima koji ju trpe.
      ''Uskrs govori o Bogu koji oslobađa, pa bi to ljude trebalo ponukati da se bore protiv svih oblika ropstva, pa i robovanja vlastitim strahovima, glupostima, zloćama.
      Uskrs govori i o Bogu kojemu je stalo do svakog čovjeka i svakog života. Blagdan Uskrsa pripada svim ljudima.
      To trebaju imati na umu kršćani koji Boga žele privatizirati, uskratiti ga drugima, koji manipuliraju Bogom za svoje vlastite interese, koji Boga žele okrenuti protiv drugih ljudi.
      Nema ništa strašnije i opasnije od takve preuzetnosti i doista je i tužno i razočaravajuće da u to upadaju mnogi svećenici i biskupi, pa i najveći kršćanski blagdan često koriste kako bi se razračunavali s neistomišljenicima, napadali druge i drugačije, unosili nemire i razdore među ljude, a samo zato da bi održali moć koju imaju'', podvukao je fra Drago Bojić.
      On dodaje da se uz blagdan Uskrsa vežu mnogi običaji, ali da je uskrsno vrijeme puno mirnije i stišanije nego što je to primjerice slučaj s božićnim vremenom.
      ''Uskrs poziva na tišinu, mir, sabranost, meditaciju, povratak sebi, vlastitoj nutrini. Blagdane treba oslobađati neukusnih religijsko-političkih manifestacija i od njih ne treba praviti javne parade'', poručuje fra Drago u razgovoru za Fenu.

    • Од Бранко Авдагић,
      Danas mnogi sa setom gledaju na komunistička vremena u SSSR-u i Jugoslaviji. Školstvo i zdravstvo su ono vreme napredovali kao nikada do tada, vladala je socijalna sigurnost, bilo je mnogo manje kriminala. Ali, crkva je bila progonjena. Odlomak iz knjige Timotija Vera, episkopa Kalista:
      Oni koji me žele vidjeti, trpjet će nevolje i očaj.
      Barnabina poslanica 7, 2
       
      »NAPAD NA NEBO«
       
      Od listopada 1917., kad su boljševici preuzeli vlast pa sve do otprilike 1988., kad su ruski kršćani slavili tisućitu obljetnicu, Pravoslavna je crkva u Sovjetskom Savezu bila u opsadnom stanju. U tih je sedamdeset godina žestina proganjanja bila različita, ali je temeljni stav komunističkih vlasti uvijek bio isti: u svim svojim oblicima religijsko je vjerovanje pogrešno i treba ga suzbiti i iskorijeniti. Prema Staljinovim riječima: »Partija prema religiji ne smije biti neutralna. Ona se mora boriti protiv vjerskih predrasuda.«[1] Kako bismo shvatili stvarnu snagu tih riječi, treba se prisjetiti da komunistička partija sovjetskoga tipa u svojim namjerama i po svojoj svrsi znači isto što i država.
      Pravoslavni vjernici kao i drugi kršćani našli su se dakle u situaciji bez presedana u prijašnjoj kršćanskoj povijesti. Rimsko Carstvo, iako je povremeno progonilo kršćane, nipošto nije bilo ateistička država niti je željelo ukinuti vjeru kao takvu. Osmanlije, koji nisu bili kršćani, također su vjerovali u jednoga Boga i, kao što se pokazalo, bili su prilično snošljivi prema Crkvi. Sovjetski je komunizam, međutim, u skladu s temeljnim načelima, u svom ateizmu bio agresivan i borben. Nije bio zadovoljan samo mirnim odvajanjem Crkve i države, već je se služio svim izravnim i neizravnim sredstvima kako bi zatro svaki oblik organiziranoga crkvenog života i iskorijenio svako religiozno uvjerenje.
      Odmah nakon dolaska na vlast, boljševici su počeli provoditi svoj program. Zakonodavstvo iz 1918. isključilo je Crkvu iz sudjelovanja u obrazovnom sustavu i konfisciralo je svu crkvenu imovinu. Crkva više nije imala bilo kakva prava; prestala je biti pravnim subjektom. Odredbe sovjetskog ustava postajale su sve strože. Dok je ustav iz 1918. još dopuštao »slobodu vjerske i protuvjerske propagande« (članak 13.), u Zakonu o vjerskim udrugama iz 1929., prijašnja formulacija zamijenjena je sljedećom: »slobodu vjerovanja i protuvjerske propagande«. Razlika je bitna: kršćanima je barem u teoriji bilo dopušteno vjerovanje ali ne i sloboda propagiranja vjere. Na Crkvu se gledalo isključivo kao na kultnu zajednicu. U načelu, bogoslužje je bilo dopušteno – posebno nakon 1943. – i postojalo je nekoliko crkvenih zgrada namijenjenih održavanju bogoslužja. Nakon 1943., Crkvi je bilo dopušteno i organizirati nekoliko ustanova za školovanje svećenika kao i ograničena izdavačka djelatnost. Ali ništa izvan toga praktično nije bilo moguće.
      Drugim riječima, biskupi i svećenstvo se nisu mogli baviti humanitarnim ili društvenim radom. Posjeti bolesnicima bili su strogo ograničeni i time je bilo potpuno onemogućeno pastoralno djelovanje u zatvorima, bolnicama i psihijatrijskim klinikama. Parosi nisu smjeli organizirati grupe za rad s mladeži niti kružoke za učenje, predavati katekizam ili djecu podučavati vjerskom nauku. Jedina poduka koju je pastva mogla dobiti bila je putem propovijedi u okviru bogoslužja. (Često su svećenici to znali dobro iskoristiti. Sjećam se da sam sedamdesetih godina posjetio nekoliko liturgijskih slavlja na kojima je bilo održano i po četiri-pet propovijedi; pastva je u zanosu slušala i na kraju propovjedniku zahvaljivala srdačnim usklicima, što nikad nisam doživio za vrijeme propovijedi na Zapadu!). Svećenstvu nije bilo dopušteno osnivanje knjižnica; u crkvi su se smjele držati samo bogoslužne knjige. Nisu imali brošura koje bi dijelili vjernicima niti drugi osnovni informativni materijal, čak je i Sveto pismo bilo vrlo rijetka knjiga koja se na crnom tržištu kupovala po fantastično visokim cijenama. Najgore od svega bilo je što je svaki pripadnik svećeničkog reda, od biskupa do župnika, morao tražiti od države dopuštenje za vršenje službe, a i onda je bio nadziran od tajne policije koja je bila neumoljiva i bilježila svaku izgovorenu riječ za vrijeme propovijedi. Po čitav dan budni su neprijateljski pogledi pratili tko dolazi u crkvu, radi krštenja ili vjenčanja, na ispovijed, ili zbog privatnog razgovora.
      Totalitarna komunistička država primjenjivala je sve vrste protuvjerske propagande, a Crkva nije imala pravo na odgovor. U prvom redu bio je to ateistički odgoj koji je sustavno provođen u svim školama. Nastavnici su npr. dobivali ovakve upute:
       
      Sovjetski nastavnik treba se ravnati prema načelu partijskoga znanstvenog duha; mora biti ne samo bezvjerac već i aktivan propagandist kojega vodi ideja borbenog proleterskog ateizma. Vješto i mirno, taktično i uporno, sovjetski nastavnik dužan je raskrinkavati vjerske predrasude i prevladavati ih, jednako u školskim aktivnostima i izvan škole, u svakome času, iz dana u dan.[2]
       
      Izvan škole, široku protuvjersku kampanju vodila je Liga borbenih ateista koju je 1942. zamijenilo nešto manje agresivno Svesavezno društvo za širenje znanstvenog i političkog znanja: među mladim ljudima ateizam je aktivno propagirala Liga mladih komunista. Muzeji religije i ateizma često su otvarani u prijašnjim crkvama kao što je kazanska katedrala u Sankt Peterburgu. Dvadesetih godina, ulicama su se znale kretati, posebno o Uskrsu i Božiću, organizirane grube i agresivne povorke. Evo kako je to opisao jedan svjedok očevidac:
       
      Na tihim ulicama nikakvih prosvjeda nije bilo – godine strahovlade postigle su svoj cilj – i gotovo je svaki prolaznik nastojao šmugnuti u sporednu ulicu, kad bi naišla neka takva šokantna povorka. Osobno mogu posvjedočiti da narod za moskovski karneval nije pokazao ni trunke oduševljenja. Povorka se kretala praznim ulicama, pokušavajući ljude nasmijati ili izazvati, ali se suočila s tupom šutnjom slučajnih očevidaca.[3]
       
      Dvadesetih i tridesetih godina nisu samo crkve masovno zatvarane nego su i mnogi biskupi, svećenici, monasi, monahinje i laici bili poslani u zatvore i sabirne logore. Jednostavno nema načina izračunati koliko je zapravo umrlo žrtava od lošeg postupanja. Nikita Struve načinio je popis imena od 130 biskupa-mučenika, ali ga i on sam drži »privremenim i nepotpunim«.[4] Ukupan broj svećenika-mučenika mogao bi u konačnici biti i do nekoliko desetina tisuća. Dakako da pod Staljinovim režimom nisu patili samo vjernici, no oni su ipak trpjeli više od većine drugih. Čak ni u doba najžešćih progona kršćana u Rimskom Carstvu, nije se dogodilo išta što bi brojem bilo usporedivo. Pod komunističkom vlašću ispunile su se prije tristo godina izgovorene riječi protopopa Avakuma: »Sotona je od Boga odvojio našu svijetlu Rusiju kako bi je zakrvavio krvlju mučenika.«[5]
      Kakve su posljedice na samu Crkvu imale komunistička propaganda i progoni? Na mnogim mjestima došlo je do zapanjujućeg oživljavanja duhovnog života. Istinski pravoslavni vjernici, oslobođeni svjetovnih natruha i tereta neiskrenih članova (koji su se samo društvenog probitka radi prilagođivali prilikama), zbili su redove – kao ognjem pročišćeni – te junački i smjerno odolijevali. Jedan ruski emigrant je zapisao: »Gdjegod je vjera stavljena na kušnju, obilno je šiknula milost Božja i zbila su se najdivnija čuda: ikone su se same od sebe obnavljale pred očima zadivljenih gledatelja; crkvene kupole odavale su svjetlost koja nije bila od ovoga svijeta... Pa ipak je to jedva i primijećeno. Svijetle strane zbivanja u Rusiji gotovo da nisu zanimale ostatak čovječanstva... Oni koji su slijepi za svjetlo Kristova uskrsnuća uvijek će tako prosuđivati onoga koji je razapet na križu i pokopan.«[6] Nije čudno što je u doba progona tako mnogo ljudi napustilo Crkvu jer se to već događalo i događat će se ponovno. Mnogo više iznenađuje činjenica što joj je tako mnogo ljudi ostalo vjerno.
       
      »CARU CAREVO«: GDJE PODVUĆI CRTU?
       
      U razdobljima vjerskih progona sasvim su očita načela po kojima se ti progoni poduzimaju, ali nije uvijek sasvim jasan put koji bi vjernici trebali slijediti. Kako daleko smiju biskupi, svećenici i laici ići u suradnji s režimom koji za neskriveni cilj ima odbacivanje vjere? Ruski pravoslavni kršćani su na to pitanje, u razdoblju od 1917. do 1988., odgovorili na mnogo različitih načina. Ljudi sa Zapada, koji takve progone nisu doživjeli, morali bi biti vrlo oprezni kad donose moralne sudove o postupcima ljudi koji su tada živjeli u Rusiji.
       
      Odnose između Crkve i države u Sovjetskom Savezu možemo podijeliti u pet razdoblja:
       
      ·       1917.–1925.: patrijarh Tihon bori se za očuvanje slobode Crkve;
      ·       1925.–1943.: metropolit Sergije traži modus vivendi;
      ·       1943.–1959.: Staljin dopušta obnovu crkvenog života;
      ·       1959.–1964.: Hruščov ponovno progoni;
      ·       1964.–1988.: gušenje disidentskih pokreta.
       
      1. 1917.–1925. U početku moskovski patrijarh Tihon zauzima beskompromisan stav prema boljševicima. 1. veljače 1918. proklinje i izopćuje one koje je nazvao »otvorenim ili prikrivenim Kristovim neprijateljima« te »bezbožnim vladarima tame našega doba«. Bačenu anatemu potvrdio je Sveruski sabor koji je tada zasjedao u Moskvi i ona nikada poslije nije bila povučena. Iste godine umorstvo Nikolaja II. patrijarh javno naziva gnusnim zločinom i kaže: »Tko god ne osudi taj zločin, bit će kriv za prolivenu krv«. Upravo kad su se spremali proslaviti prvu godišnjicu Oktobarske revolucije, Tihon je pozvao komuniste da odustanu od proganjanja i ubijanja nevinih ljudi. U to doba nitko osim njega nije imao hrabrosti javno dignuti glas za pravicu i za ljudska prava. Tihon je istodobno izbjegavao postrojiti se uz bilo koju političku stranu pa je odbio poslati blagoslov i bjelogardijskom vodi na Krimu, generalu Denikinu.
      Prirodno je da su komunisti bili nezadovoljni Tihonom i da su odlučili slomiti njegov otpor. Od svibnja 1922. do lipnja 1923. držali su ga u zatvoru i za to vrijem na njega su provodili pritisak da crkvenu vlast preda skupini oženjenog svećenstva koja je bez njegova znanja surađivala s komunističkom vlašću. Grupa se prozvala »obnovljenom« ili »Živom crkvom« koja je počela provoditi intenzivan program crkvenih reformi, uključujući i ženidbu biskupa (episkopa).[7] Iako su mnoge od tih reformi bile opravdane, svećenici o kojima je riječ su se od samog početka kompromitirali suradnjom s ateističkim vlastima. Čim je shvatio pravo obilježje tog pokreta, Tihon je s njima prekinuo svaku vezu. Unatoč početnim uspjesima, pokret je uskoro izgubio podršku vjernika, pa se ni komunisti više nisu zanimali za njega. Nakon 1926., »živa Crkva« i njezini izdanci izgubili su značenje i potpuno su iščezli tokom drugoga svjetskog rata. Tako je prvi pokušaj boljševika da Crkvu podrede sebi završio neuspjehom.
      Ne znamo kakvim je pritiscima Tihon bio podvrgnut u zatvoru ali znamo da je nakon izlaska govorio pomirljivije nego 1917.–1918. godine. To je vidljivo iz njegova Priznanja, objavljenog kratko vrijeme nakon izlaska iz zatvora 1923. i njegove Oporuke koju je potpisao na dan smrti (taj potpis neki smatraju spornim). Međutim, i dalje je nastojao zadržati neutralan apolitičan stav kako bi očuvao unutarnju slobodu Crkve, kao što je uostalom i kazao 1923.:
       
      Ruska pravoslavna crkva je apolitična pa stoga ne želi biti ni bijela niti crvena; ona mora biti i ostati jedinstvena univerzalna apostolska Crkva i svi pokušaji da se Crkva uvuče u politiku, s koje god strane dolazili, moraju biti odlučno odbačeni i osuđeni.
       
      Sv. Tihon umro je iznenada pod zagonetnim okolnostima. Bio je stvarni stradalnik za vjeru, a možda je bio i pravi mučenik.
       
      2. 1925.–1943. Tihon je shvaćao da se nakon njegove smrti neće moći održati sabor, kao što je bio slučaj 1917., i slobodno izabrati patrijarha. Stoga je sam odredio nasljednike, imenovavši tri »čuvara trona« (locum tenentes): metropolite Ćirila, Agatangela i Petra. U vrijeme Tihonove smrti prva dvojica već su se nalazila u zatvoru pa je u travnju 1925. locum tenens patrijaršije postao krutitski metropolit Petar. U prosincu 1925. Petar je uhapšen i prognan u Sibir gdje je ostao sve do smrti 1936. godine. Nakon Petrova uhićenja, vodeće mjesto preuzeo je (stragorodski) Sergije (1867.–1944.), metropolit Nižnji Novgoroda s neobičnim naslovom »zamjenik« locum tenens-a. Sergije je 1922. pripadao pokretu »žive Crkve«, ali je 1924. priznao Tihona koji ga je vratio na prijašnji položaj.
      Sergije se u početku trudio nastaviti politiku koju je posljednjih godina Tihon vodio u Patrijaršiji. U svojoj objavi od 10. lipnja 1926. naglasio je da Crkva poštuje zakone Sovjetskog Saveza, ali je također kazao da se od biskupa ne može tražiti da u bilo kojemu smislu dokazuju svoju odanost. Zapisao je: »Ne možemo se prihvatiti obveze nadziranja političkog opredjeljenja naših vjernika.« Bio je to zapravo zahtjev za potpunim odvajanjem Crkve od države; odbivši pristati na mogućnost da Crkva postane povjerenik sovjetske politike, Sergije je zapravo želio odmaknuti Crkvu od države. U istoj deklaraciji također je otvoreno progovorio o nepomirljivosti i »suprotnostima« između kršćanstva i komunizma: »Daleko od toga da obećavamo pomiriti se s nepomirljivim i da obećavamo svoju vjeru prilagoditi komunizmu: mi ćemo ostati na istim vjerskim stajalištima koja imamo sada, a to znači da ćemo i nadalje biti pripadnici tradicionalne crkve«.
      Međutim, godine 1927. koja je u Rusiji bila presudna za odnose između Crkve i države – Sergije je promijenio mišljenje. Razdoblje od prosinca 1926. do ožujka 1927. proveo je u zatvoru i, kao u Tihonovu slučaju, ne znamo kojim je pritiscima bio izložen za vrijeme tamnovanja. Nakon puštanja iz zatvora, 29. srpnja 1927., objavio je deklaraciju koja se znatno razlikuje od one objavljene godinu dana prije. Ovaj put ništa nije rekao o »suprotnostima« između kršćanstva i komunizma; također se više nije zalagao za razdvajanje Crkve i države, naprotiv, povezao ih je što je jače mogao:
       
      Želimo biti pravoslavni i istodobno priznavati Sovjetski Savez kao našu građansku domovinu čije radosti i uspjesi su i naše radosti i uspjesi, čiji su promašaji i naši promašaji. Svaki udarac Savezu... napad je i na nas.
       
      Godine 1926. Sergije je odbio nadzirati politička usmjerenja svojih vjernika, a sada je i od inozemnog svećenstva zahtijevao »pismeno obećanje o potpunoj odanosti sovjetskoj vladi«.[8]
      Ta deklaracija iz 1927. godine prouzročila je mnogo jada pravoslavnim vjernicima u Rusiji i izvan nje. Činilo se da je Sergije kompromitirao Crkvu kako to Tihon nikada nije učinio. Poistovjetivši Crkvu s državom koja je nastojala odbaciti svaku vjeru, pokušao je izvesti upravo ono što je 1926. odbio učiniti – pomiriti nepomirljivo. Pobjeda ateizma bila bi radost i silan uspjeh sovjetske države; bi li to bila radost i uspjeh Crkve? Raspadom Lige borbenih ateista bio bi zadan udarac komunističkoj vlasti, ali to ne bi bio i udarac Crkvi. Kako se od ruskog svećenstva u inozemstvu moglo tražiti da stavi svoj potpis na obećanje o potpunoj odanosti sovjetskoj vladi kad su mnogi od njih tada bili državljani neke druge zemlje? Nije čudo da je metropolit Antonije, poglavar Karlovačkog sinoda (predstavnik ruskih biskupa u inozemstvu)[9], u odgovoru Sergiju citirao Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 6, 14, 15): »Može li se svjetlost pomiriti s tamom? Može li se Krist suglasiti s Belijalom ili vjernik s nevjernikom?« I nastavio: »Crkva ne može blagosloviti antikršćansku, a još manje ateističku politiku.« Upravo je Sergijeva deklaracije iz 1927. dovela do definitivnog rascjepa između Karlovačkog sinoda i crkvenih vlasti u Moskvi. Otad će Sinod u izgnanstvu osuđivati »sergijanizam«, to jest kapitulaciju Crkve pred ateističkom vlašću. Pariški metropolit Eulogije, egzarh za Zapadnu Europu, najprije se želio prilagoditi Sergijevu zahtjevu, ali se i on od 1930. nadalje uvjerio da nije moguće održavati izravnu vezu s Moskovskom crkvom.
      Sergijeva politika izazvala je i diljem Rusije negodovanje. Mnogi su se prisjetili da je nekad bio privrženik žive crkve te su držali da i nadalje – u donekle izmijenjenu obliku – vodi istu politiku suradnje. Komunisti u prvom pokušaju nisu uspjeli preuzeti Crkvu s pomoću reformističkog pokreta a sada su, činilo se, u tome napokon uspjeli, uz Sergijevu pomoć. Da je 1927. godine sazvao sabor – što u onim uvjetima nije bilo moguće – Sergija vjerojatno ne bi podržala većina. Kolale su glasine da se čak i patrijarhov locum tenens, metropolit Petar, protivio deklaraciji, ali danas je to zasigurno teško ustvrditi. Međutim sigurno je da se petrogradski metropolit Josif zajedno s grupom viših hijerarha snažno odupro Sergijevoj politici i da je raskinuo svaku vezu s njime.
      Premda su Josif i njegovi glavni istomišljenici ubrzo bili uklonjeni sa scene i pomrli po zatvorima, pokret koji su oni pokrenuli nastavio je djelovati u tajnosti. Stvorena je katakombna crkva čiji su biskupi i svećenici djelovali tajno, odvojeni od službene Crkve na čijem se čelu nalazio Sergije. Serpuhovski biskup Maksim (Šišilenko) odigrao je važnu ulogu prilikom utemeljenja te tajne crkve; bio je privatni liječnik patrijarha Tihona i tvrdio kako je Tihonova želja bila da se Crkva povuče u tajnost ako komunistički pritisak postane nepodnošljiv. Katakombna crkva – točnije »katakombni kršćani« jer nije sasvim jasno je li postojala jedinstvena organizacija – preživjela je, iako s ograničenim članstvom, sve do kraja osamdesetih godina. Ponekad su je nazivali »istinskom Pravoslavnom crkvom«.
      Postojali su i ruski pravoslavni vjernici koji su podržavali metropolita Sergija. Oni su držali da se on iskreno trudio zaštititi Crkvu; da su njegovi potezi »nužni grijeh« te da je u želji da svoje stado spasi od uništenja skrušeno preuzeo na sebe »mučeništvo« laži. I doista, od njega su tražene mnoge laži. U jednom od intervjua sa stranim novinarima otišao je tako daleko da je ustvrdio kako u Sovjetskom Savezu nikad nije bilo vjerskih progona. Mnogima unutar Rusije i izvan nje to je zazvučalo kao okrutno nijekanje stradanja novih ruskih mučenika u ime Krista. Članovi Ruske pravoslavne crkve sve su do danas duboko podijeljeni u ocjeni Sergijevih postupaka.
      Ustupci koje je učinio 1927., u početku su malo koristili Crkvi. Zatvaranje crkava i likvidiranje svećenstva nastavilo se nesmanjenom žestinom i tokom tridesetih godina. U osvit drugoga svjetskog rata, 1939. godine, izvanjsko ustrojstvo Crkve gotovo je posve bilo uništeno. Samo su četiri biskupa imala dopuštenje za rad, a u cijeloj je Rusiji bilo preostalo svega nekoliko stotina crkava; sve bogoslovne škole i manastiri već su odavna bili zatvoreni. Bilo je to vrlo mračno doba za Rusku crkvu, ali uskoro je došlo do iznenađujućih promjena. Cijelu tu situaciju preobrazit će jedan novi važan događaj – rat.
       
      3. 1943.–1959. Njemačka je napala Rusiju 21. lipnja 1941.; istoga dana, ne čekajući razvoj situacije, metropolit Sergije objavio je pastoralno pismo, pozivajući sve pravoslavne vjernike na ustanak i obranu ugrožene domovine. Od toga časa Moskovska je patrijaršija davala čvrstu podršku ratnim naporima: za crkvene poglavare to nije bila borba za komunizam već borba za domovinu. Istodobno su Nijemci u okupiranim dijelovima zemlje dopustili obnovu vjerskoga života. Obnova je bila neposredna, spontana i snažna. Posvuda po Ukrajini i Bjelorusiji otvarane su crkve; posebno je bila dinamična obnova u pskovskoj eparhiji pod vodstvom mladoga metropolita Sergija Voskresenskog (1899.–1944.).[10] Bilo je posve očito da ni dvadeset godina proganjanja nije uništilo vjeru u narodu.
      Kako je Staljin bio pod žestokim pritiskom organiziranja obrane u ratu protiv Nijemaca, smatrao je razumnim dati neke ustupke kršćanima pod svojom vlašću. Bilo je jasno da kršćani još uvijek čine znatan dio stanovništva, a Staljinu je – ako je mislio dobiti rat – bila potrebna pomoć svakoga pojedinog Rusa. Iz zahvalnosti za Sergijevu i potporu njegova svećenstva – a vjerojatno i svjestan da ne smije biti manje velikodušan od Nijemaca – popustio je pritisak na Crkvu. Ustupci su u početku bili neznatni, ali 4. rujna 1943. Staljin upućuje poziv Sergiju i još dvojici metropolita i dopušta im izbor novoga patrijarha. Tri dana kasnije skromni sabor devetnaestorice biskupa izabrao je Sergija za patrijarha. Kako je već bio prilično star, sljedeće godine je preminuo, a u veljači 1945. na njegovo mjesto izabran je lenjingradski metropolit Aleksej, koji je od 1927. vrlo odano podržavao Sergija.
      Dopuštenje da se obnovi Patrijaršija bio je tek prvi korak. U prvim poslijeratnim godinama Staljin je dopustio i veliku obnovu Crkve. Prema podacima Moskovske patrijaršije broj crkava se do 1947. već bio popeo na 20 000; bilo je također 67 manastira, dvije bogoslovne akademije i osam sjemeništa. Situacija je bila sasvim različita od one iz tridesetih godina. Moglo bi se pomisliti da je poslijeratno uskrsnuće crkvenog života posmrtna pobjeda Sergijeve politike iz 1927. Međutim, takav bi zaključak bio pogrešan. Ono što je spasilo Crkvu nije bilo Sergijevo vodstvo već povijesna slučajnost i izbijanje rata, a što je još bitnije: izdržljivost vjere pobožnoga ruskog naroda.
      No Staljinova je snošljivost imala granice. Crkvi nije bilo dopušteno ništa osim održavanja bogoslužja i školovanja budućih svećenika. I dalje se nije smjela baviti bilo kakvom društvenom djelatnošću, niti raditi s mladeži ili odgajati djecu u vjeri. Sovjetske su vlasti i nadalje Crkvu smatrale neprijateljem kojeg treba napadati cijelom propagandnom artiljerijom, na što Crkva nije imala pravo uzvratiti. Tajna policija upletala se u sve oblike unutarnjeg života Crkve. Zauzvrat se, za tu ograničenu toleranciju, od crkvenih poglavara tražilo da budu »odani« vlastima. To je značilo ne samo da se moraju suzdržavati od kritike sovjetske vlasti već i da moraju aktivno podržavati komunističku politiku u zemlji i inozemstvu. Nijedan zakon protiv vjere nije opozvan pa su vlasti u svakom trenutku mogle, kad god im se to činilo pogodnim, ponovno započeti s progonima.
       
      4. 1959.–1964. Staljin je sve do smrti držao poslijeratni status quo. Posljednjih deset godina njegove vladavine (1945.–1953.) bile su za Rusku crkvu najpovoljnije u čitavom komunističkom razdoblju. Nažalost, Hruščov je 1959. poveo novu ofenzivu protiv Crkve, i to žestinom koja je bila tim čudnija što je na drugim područjima pokazivao tendenciju liberalizacije. Biskupi, svećenici, monasi i monahinje posvuda su bili osuđivani i zatvarani na osnovi izmišljenih kaznenih optužbi; svećenstvo je moralo podnositi velika šikaniranja pa i fizička zlostavljanja. Crkve su masovno zatvarane i njihov je broj bio sveden na 7000, što je činilo tek jednu trećinu prijašnjega broja. Od osam sjemeništa na životu su ostala samo tri, a broj manastira je pao sa 67 na 23. Osobito su velika ograničenja nametnuta u radu s mladima: svećenicima je bilo zabranjivano pričešćivati djecu, a policija u civilu često je znala s crkvenih vrata odvraćati obitelji koje bi s djecom došle na bogoslužje. Zapad nije obraćao pozornost na razmjere tih progona, među ostalim i zato što u Rusiji crkvene vlasti nisu javno prosvjedovale. Kad su na Zapadu istupale na forumima kao što su Svjetski crkveni sabor ili Praška mirovna konferencija, pravile su se da je manje-više sve »normalno« u odnosima Crkve i države. Protuvjerska kampanja naglo je prestala kad je Hruščov uklonjen s položaja, ali Crkvi nisu nadoknađeni pretrpljeni gubici.
       
      5. 1964.–1988. Što se tiče službenih odnosa između Crkve i države, to je razdoblje formalnoga mira. Država je i dalje preko KGB-a ili na druge načine nadzirala Crkvu; čelni ljudi Moskovske patrijaršije nastavili su s djelovanjem što su bolje mogli unutar suženih granica koje su im nametnule komunističke vlasti. Da je crkveno vodstvo bilo dinamičnije i glasnije – kao što su to bili mnogi istaknuti ruski baptisti toga doba – Crkva je možda mogla dobiti veće ustupke. Zar je doista crkvena hijerarhija morala biti tako dosljedno podložna?
      Upravo ta pitanja su krajem šezdesetih i sedamdesetih godina sve glasnije postavljali ne samo zapadni promatrači već i pravoslavni kršćani u samome Sovjetskom Savezu. Upravo to je najveći problem tzv. petoga razdoblja u odnosima Crkve i države za vrijeme vlasti komunističke partije. No, ako je vodstvo i bilo tiho, to nisu bili drugi. Unutar Pravoslavne crkve nastao je disidentski pokret u Rusiji koji je javno prosvjedovao protiv miješanja države u unutarnje stvari Crkve. Patrijarh i Sveti sinod nisu podržali prosvjednike, naprotiv, pa ipak je njihov broj sve više rastao.
      Među pravoslavnim disidentima najistaknutija ličnost bio je Anatolij Krasnov-Levitin, koji je od početka 1958. objavio niz samizdat[11] tekstova u kojima je opisao brojne vjerske progone i stradanja vjernika. Slične tekstove pisao je i laik Boris Talantov koji je umro u radnom logoru. Međutim, najutjecajniji dokument vjerskoga disidentskog pokreta bilo je otvoreno pismo koje su patrijarhu Alekseju u studenom 1965. uputili moskovski svećenici otac Nikolaj Ešliman i otac Gleb Jakunjin. Oni su na podroban način opisali sve represivne poteze komunističkih vlasti protiv Crkve i upozorili na nedostatak otpora, čak na očitu suradnju crkvenih vlasti s državom. Pokušali su potaknuti patrijarha Alekseja na djelovanje, da napokon poduzme korake: »Napaćena Crkva obraća Vam se s nadom. Vlast i moć dana je Vama u ruke. Kao patrijarh posjedujete snagu da samo jednom riječju stanete na kraj bezakonju! Učinite to!«[12]
      Žalosno je, ali predvidivo, da je sve završilo patrijarhovom odlukom o suspenziji dvojice svećenika. No, pismo je djelovalo poput katalizatora i nadahnulo mnoge vjernike da izraze svoje dugo potiskivane osjećaje. Crkva se napokon počela oslobađati igre zaobilaženja problema, kao i konflikata i poluistina koji su je gušili. Među onima kojima je primjer oca Gleba i oca Nikolaja dao snage bio je romanopisac Aleksandar Solženjicin koji je 1972. napisao snažno »Korizmeno pismo«, uputivši ga patrijarhu Pimenu (1910.–1990.), Aleksejevu nasljedniku; u njemu je istaknuta sva tragika i ironija onodobnoga stradanja Crkve:
       
      Kojim je razlozima moguće uvjeriti sebe da je planirano uništenje duha i tijela Crkve pod vodstvom ateista najbolji način da se ona sačuva! Sačuva za koga? Svakako ne za Krista. Kojim sredstvima da se sačuva? Neiskrenošću? Ali ako je tome tako, čijim će se rukama slaviti sveti sakramenti?
       
      Njegovo osobno rješenje za probleme Crkve nalazi se u riječi »žrtva«: »Iako lišena svake materijalne moći, Crkva pobjeđuje putem žrtvu.«[13]
      Godine 1976. osnovano je Kršćansko povjerenstvo za obranu prava vjernika, s ciljem da pomogne svima, pravoslavnim i nepravoslavnim vjernicima. Povjerenstvo je utemeljeno u suradnji s Helsinškim odborom za ljudska prava, institucijom koja se bavi kršenjem ljudskih prava općenito. Shvaćajući da je sloboda nedjeljiva, kršćanski disidenti nastojali su konstruktivno surađivati sa širim disidentskim pokretom. Protiv vjerskog ugnjetavanja borilo se i Kršćansko sjemenište, neformalna studijska skupina za mlade ruske pravoslavne intelektualce koju je 1974. utemeljio Aleksandar Ogorodnjikov; nakon Ogorodnjikova uhićenja, na njezino čelo stao je Lav Regelson. I ruski feministički pokret koji je započeo djelovati u Lenjingradu 1979., uključio je neke pravoslavne vjernike kao što je bila Tatjana Goričeva.
      Nakon 1976., komunističke vlasti bile su sve strože prema disidentskom pokretu, tako da je do 1980. većina pravoslavnih članova bila ušutkana. Jedni su poslani u radne logore i u progonstvo, a druge je KGB na različite načine uspio diskreditirati. Opća perspektiva nije davala mnogo nade. Više od deset godina javnih prosvjeda u osnovi nije promijenilo odnose između Crkve i države. Crkva se nije uspjela osloboditi komunističkog upletanja, a nije bilo vjerojatno da će to postići u neposrednoj budućnosti. Prema riječima vodstva Moskovske patrijaršije, stanje je bilo – »redovito«.
      A onda, suprotno svakom očekivanju, došlo je do iznenadnih i temeljnih promjena. Komunistički režim koji se sedam desetljeća činio svemoćnim, urušio se kao kula od karata.
       
      MUKOTRPNA OBNOVA
       
      Jedanaesti ožujka 1985. Mihail Gorbačov izabran je za generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Sedam godina kasnije, početkom 1992., Gorbačov više nije bio na vlasti, a Sovjetski Savez je prestao postojati. Kao rezultat mjera glasnosti (»otvorenosti«) i perestrojke (»prestrojavanja«) koje je on započeo provoditi, Ruska je crkva oslobođena od svih ugnjetavanja koja su od 1917. sakatila njezin život. Iako nije ponovno stekla povlašteni položaj kakav je uživala pod carističkim režimom, Crkva je u osnovi bila slobodna. To »u osnovi« treba uvijek dodati jer je i nadalje bilo slučajeva da na lokalnoj razini vladini službenici postavljaju prepreke kao i zastrašivanja od strane KGB-a. Uostalom, većina onih koji su radili za komunističku partiju, osobito u njezinim srednjim i nižim redovima, još uvijek su bili u službi. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.
      Najvažnija promjena međutim zbila se na zakonodavnom planu. U razdoblju od 1990. do 1992. u gotovo svim dijelovima nekadašnjega Sovjetskog Saveza stupili su na snagu novi propisi kojima je ukinut Zakon o vjerskim udrugama, koji je bio donesen još 1929. Sada je prvi put došlo do istinskog odvajanja Crkve i države. Država više neće poticati ateizam. Pravoslavna je crkva (a uz nju i druge Crkve) pravni subjekt i ima pravo na imovinu, uz neka ograničenja u pogledu otvaranja novih crkava, jer dozvolu i dalje mora tražiti od civilnih vlasti. Crkva je sada slobodna organizirati socijalni i humanitarni rad i dopušteno joj je držati bogoslužje u bolnicama i zatvorima. Također je dobila dopuštenje za misionarsku djelatnost, kao i za organiziranje grupa za mladež i okupljanje radi proučavanja Svetog pisma. Crkva je ponovno mogla objavljivati vjersku literaturu i djecu podučavati vjeronauku; vjerski nauk se kao školski predmet može predavati i u državnim školama.
      Zakoni su međutim bezvrijedni ako ostanu mrtvo slovo na papiru i ako se ne provode u praksi. Crkvi je već od 1988. bila dopuštena većina tih djelatnosti, a sada je to uređeno i zakonom. Od 1989. do 1992. Ruska crkva je dakle mogla ponovno izgrađivati većinu onoga što joj je zakonom bilo odobreno. Tablica na 130. stranici pokazuje promjenjivost sudbine koja je pratila Crkvu tokom sedam desetljeća: od gotovo potpunog uništenja uoči drugoga svjetskog rata, preko obnove u poratnom razdoblju, potom teških gubitaka (posebno zbog progona između 1959. i 1964.) i konačno do iznenadne obnove koja je uslijedila nakon 1988. (primijetit ćete da je i danas manje svećenika nego 1947.). Između 1989. i 1992. u prosjeku je otvarano 30 crkava na tjedan; država je vratila mnoge povijesne manastire, a znatno su proširene i obrazovne ustanove za buduće svećenike.
      Ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi kako je sve u redu danas. Političke i gospodarske prilike posljednjih godina u čitavom prostoru bivšega Sovjetskog Saveza vrlo su nestabilne, a budućnost je nesigurna. Pred Crkvom stoje golemi problemi. Stanje crkvenih zgrada i manastira koje sada država vraća prilično je bijedno, a troškovi njihova obnavljanja iscrpljuju Crkvu do krajnjih granica. Po svemu sudeći, središnja uprava Patrijaršije potpuno je bez sredstava; lokalni vjernici pomažu donacijama uz velike osobne žrtve, ali vrlo malo se može postići u situaciji privredne krize u Rusiji. Osnivanje novih parohija golem je teret za postojeće svećenstvo; svećenici su i prije 1988. bili pretjerano opterećeni, a pogotovo ih je sada premalo da bi mogli udovoljiti svim zahtjevima. U neposrednoj budućnosti trebat će najmanje 7000 svećenika. Također su redovite pritužbe na nastavni program u bogoslovnim školama koji je uskogrudan i zastario i obrazovno ne priprema svećenstvo za korjenito novu situaciju koja ih očekuje na terenu. Osim toga, vjerska literatura je također oskudna i nedostatna, unatoč velikoj pomoći sa Zapada. Crkva je sedamdeset godina bila isključena iz društvenog života i humanitarnog djelovanja pa crkvene vlasti, iako im se posvuda otvaraju vrata (državne bolnice i starački domovi žude za dobrovoljcima iz vjerničkih redova), zapravo nemaju nikakva praktičnog iskustva u tom području. Crkva nema iskustva niti s organiziranjem rada s mladima niti s vjerskom podukom djece. Mora početi od početka.
       
      I to nije sve. Crkva se suočava i s manje opipljivim ali ipak ozbiljnim problemima sada pluralističkoga društva. Rusko pravoslavlje je u doba komunističke vlasti na neki paradoksalan način ipak donekle bilo pod egidom »državne Crkve« koju su vlasti, iako su je progonile, istodobno i štitile. Sada to više nije tako. Rimokatolicima i protestantima u Rusiji je također dopušteno misionarsko djelovanje. Pravoslavni to doživljavanju kao zadiranje u njihovo područje, a nemaju pravo zaustavljati ga. Svakovrsni vjerski i pseudovjerski pokreti – Hare Krišna, okultizam, čak i otvoreno sotonski kultovi – nude svoju verziju duhovog puta zbunjenoj ruskoj javnosti koja žudi za spoznavanjem smisla života, a ne zna kamo bi se okrenula. Ukratko, rusko se pravoslavlje postkomunističkoga doba mora sa svih strana suočavati s takmacima.
       
      Ustanove Ruske pravoslavne crkve
       
                                               1914.                    1939.                    1947.                   1988.                    1996.
      crkve                               54174    nekoliko stotina                   ?20000                oko 7000                više od 17000
      svećenici i đakoni            51105    nekoliko stotina                   ?30000                oko 7000                oko 13000
      manastiri (muški i ženski) 1025    nijedan                                  67                         21                         337
      monasi i monahinje           94629    ?                                          ?10000                1190                     ?
      bogoslovne akademije       4             nijedna                                2                           2                           3
      sjemeništa                          57          nijedan                               8                           3
      pred-bogoslovne škole       185        zabranjene                             zabranjene          zabranjene          oko 50
      studenti                                ?             nijedan                  ?                            2000                     ?
      parohijske škole                37528    –                                 –                      –                      –
      starački domovi                 1113      zabranjeni              zabranjeni           zabranjeni               brzo se umnožavaju
      bolnice                               291
      parohijske knjižnice        34 497
       
       
      Postoje i drugi razlozi za uznemirenost. Organizacija KGB-a ostala je više-manje nepromijenjena, a mnogi njezini elementi neprijateljski su raspoloženi prema religiji. Vjeruje se da je upravo tajna policija potaknula brutalno umorstvo oca Aleksandra Mena (1935.–1990.). Postoje zlokobni elementi i u samoj Crkvi. Snažno nacionalistički orijentirana organizacija Pamjat (Sjećanje) u kojoj su aktivni i neki svećenici, više-manje otvoreno je antisemitska. Antisemitizam ima podršku i u velikom dijelu javnosti, unatoč tome što su ga osudili glavni biskupi. Nažalost, to se odnosi i na neke druge Pravoslavne crkve.
      Kako će se dugo sadašnja hijerarhija morati nositi s tim problemima? Njezin moralni autoritet donekle je oslabio. Nakon otvaranja KGB-ovih dosjea 1992., mnogi su laici bili zaprepašteni otkrićem u kojoj je mjeri postojalo suglasje između biskupa i tajne policije u doba komunizma. Među laicima postoji i jak osjećaj da se biskupi, školovani u doba komunizma kad je njihova parohijska djelatnost bila strogo nadzirana, ne snalaze u novonastaloj situaciji, da su često isuviše pasivni i da im nedostaje promišljenosti i mašte da iskoriste prilike koje im se pružaju. To se ne odnosi na vodeće hijerarhe kao što su metropolit Ćiril Smolenski i arhiepiskop Krizostom Irkutski. Mišljenja se razilaze i kad je riječ o navodnoj suradnji aktualnog patrijarha Alekseja (izabran 1990.) s komunističkim vlastima, ali u cjelini se drži da je pokazao čvrstinu i samostalnost dok je bio biskup u sovjetskoj državi. Pod njegovim je vodstvom episkopat prvi put 1992. kanonizirao nove mučenike koji su stradali pod komunizmom. To je korak od velikoga duhovnog značenja za rusko pravoslavlje. Posebice treba istaknuti tri kanonizirana sveca: šurjakinju ruskoga cara Nikole II., veliku kneginju Jelisavetu, koja se zamonašila nakon što su joj 1905. teroristi ubili muža, a koja je i sama stradala 1918. od boljševičke ruke; zatim metropolita Vladimira Kijevskog koji je ubijen 1918. i metropolita Benjamina (Venijamin) Petrogradskog koji je strijeljan nakon montiranog suđenja 1922. godine.
      Osobito mučan problem za rusko pravoslavlje bilo je oživljavanje katoličanstva istočnog obreda. Ukrajinska grčko-katolička crkva utemeljena 1596. godine Brestlitovskom[14] unijom, uključena je u Rusku pravoslavnu crkvu i prestala je postojati; brojila je oko 3 500 000 vjernika. Premda je bilo ukrajinskih katolika koji su se dragovoljno ponovno uključili u pravoslavlje, nema nikakve sumnje da je većina njih željela nastaviti živjeti u uniji s papinstvom. Nijedan ukrajinski biskup nije se izjasnio u prilog povratka; svi su bili uhapšeni i većina je umrla u zatvoru ili u izgnanstvu. Zbog izravne prisile i teroriziranja od strane policije, mnogi su svećenici i laici prividno pristali uz Pravoslavnu crkvu, ali su u svojim uvjerenjima ostali katolici; neki drugi su se odlučili za tajno djelovanje. Hijerarsi Moskovske patrijaršije, koji su zatvarali oči dok su Staljin i ateističke vlasti progonili njihovu kršćansku braću, stavljeni su u nezavidnu i lažnu situaciju. Osnovno načelo kršćana je nepristajanje uz nasilje nad savješću drugih kršćana. A sudbina je grkokatolika nakon drugoga svjetskog rata možda najmračnije poglavlje u povijesti kolaboracije Moskovske patrijaršije s komunistima.
      Istočni katolicizam ipak nije istrijebljen, premda je potisnut u tajnost. Jedan od rezultata Gorbačovljeve glasnosti bilo je ponovno ozakonjenje Ukrajinske grkokatoličke crkve koncem 1989. godine. Već je 1987. postalo prilično jasno da će grkokatolici ponovno izaći iz katakomba i zatražiti crkve koje su bile u njihovu vlasništvu, a sada su u rukama Pravoslavne crkve. Da je Moskovska patrijaršija preuzela inicijativu i predložila mirnu raspravu u traženju rješenja, stekla bi time velik moralni autoritet i poslije bi bilo izbjegnuto mnogo gorčine. Nažalost, ni do kakve slične inicijative nije došlo. Najprije 1987., a potom i 1988., poglavar Ukrajinske katoličke crkve kardinal Miroslav Lubašivski obratio se, usmeno i pismeno, Moskovskoj patrijaršiji i predložio da dvije strane, pravoslavna i katolička, javno i službeno objave uzajamni oprost, ali od moskovskog patrijarha nije stigao nikakav odgovor. Lako je zamisliti koliko su grkokatolici bili povrijeđeni tom šutnjom. A onda je trenutak za tu priliku prošao. Od 1989. nadalje bilo je žučnih lokalnih svađa, često obilježenih nasiljem, na temu vlasništva nad crkvenim zgradama. Budući da su se na obje strane uzburkale strasti, za pomirenje će trebati dosta vremena.
      Uz pitanje odnosa pravoslavnih i grkokatolika u Ukrajini, tijesno je povezano i pitanje ukrajinskog nacionalizma. Ukrajina je sada samostalna država, pa većina ukrajinskih pravoslavnih vjernika želi da i njihova Crkva bude samostalna. Nakon revolucije, doista je i bila utemeljena Ukrajinska autokefalna crkva. No, kako nije bilo moguće naći pravoslavnog hijerarha koji bi pristupio autokefalnom pokretu, na sastanku u Kijevu 1921. delegati su odlučili utemeljiti Ukrajinski episkopat bez posvećenih biskupa. Novu, »samoposvećenu« ukrajinsku hijerarhiju Pravoslavna crkva nije nikad priznala; neko je vrijeme Ukrajinska autokefalna crkva ipak cvjetala, imala je 26 biskupa, 2500 svećenika i 2000 parohija, ali ju je tridesetih godina ukinuo Staljin. Obnovljena je pod njemačkom okupacijom u drugom svjetskom ratu, i taj put biskupi su imali apostolsko podrijetlo; međutim, po završetku rata Staljin ju je ponovno ukinuo. Godine 1989. Ukrajinska autokefalna crkva ponovno je oživjela uz pomoć umirovljenog biskupa Moskovske patrijaršije, Ivana (Bodnarčuka).
      Sredinom devedesetih godina položaj Crkve u Ukrajini do kraja je nejasan. Grkokatolici imaju oko 2700 parohija; Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva,koja je sada podijeljena u dvije skupine (od kojih nijednu nisu priznale druge Pravoslavne crkve), ima oko 1500 parohija, dok središnja Pravoslavna crkva koja je pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije, ima oko 5500 parohija. Pravoslavni vjernici smatraju da bi jedino dugotrajno rješenje bilo potpuno samostalna Ukrajinska autokefalna crkva; nju bi trebale priznati i Moskovska i Ekumenska patrijaršija pod čijom je jurisdikcijom Ukrajina bila prije 1686. godine. Ali to će biti velik problem za Moskovsku patrijaršiju, jer se čak dvije trećine svih crkava otvorenih u Sovjetskom Savezu nalazi u Ukrajini, a i oko 70 posto studenata na sjemeništima su Ukrajinci. Za pravoslavne u čitavom području bivšega Sovjetskog Saveza ovo je vrijeme velike nade ali i velike tjeskobe.
            Iz knjige: Timothy Ware : "Orthodox Church"
       
       
       
       
      [1] Djela, Moskva, 1953., sv. 10, str. 132.
      [2] F. N. Oleschuk (tajnik Udruženja borbenih ateista): Učiteljskaja Gazeta, 26. XI. 1949.
      [3] G.. P. Fedotov, The Russian Church since the Revolution, London, 1928., str. 393-398.
      [4] Nikita Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 393-398.
      [5] Iz Avakumova Života; vidi Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality, str. 167.
      [6] Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 245/246. Čudotvorna »obnova svetih slika« na koje misli Loski dogodila se na više mjesta u doba komunističke vladavine. Ikone i freske, potamnjele i uništene zubom vremena, odjednom su bez pomoći ljudske ruke dobile novi sjaj.
      [7] U Pravoslavnoj crkvi episkopi moraju biti monasi (vidi str. 291).
      [8] Cjeloviti tekst Sergijevih objava iz 1926. i 1927.: Matthew Spink, The Church in Soviet Russia, New York, 1956., str. 157-165.
      [9] Vidi str. 176.
      [10] Vidi Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 68-73. Sergija Voskresenskog ne valja brkati sa Sergijem Stragorodskim, koji je bio patrijarhov locum tenens.
      [11] Neslužbeno objavljeni tekstovi koji kruže manje-više tajno, u tiskanom obliku ili u rukopisu.
      [12] Ellis, The Russian Orthodox Church: a Contemporary History, str. 292. Ova dvojica svećenika uputili su pismo i predsjedniku Prezidija Vrhovnog sovjeta, drugu Podgornom.
      [13] Ellis, str. 304.
      [14] Vidi, str. 95.
       
×
×
  • Креирај ново...