Jump to content
  1. Јеленче

    Јеленче

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Danijela,
      Piše:Velimir Grgić 26.02.2016. ‘Ladno, standard i samoća – čudna je ta Švedska… Polovinu zemlje čine samci, svaki četvrti čovjek umire potpuno osamljen, a zemlja usto ima i najduže vrijeme prilagodbe za autsajdere – čak je sedam godina potrebno prosječnom imigrantu da pronađe posao i krene se uključivati u život zajednice.
      Ne nužno zato što je zajednica toliko zatvorena, nego dobrim dijelom zato što je zajednica samo privid, izgrađen na strukturalnom umrežavanju hiperindividua, štovanju kulta pojedinca do te mjere da čak i obiteljski odnosi utihnu jednom kad se napuni čarobna brojka punoljetnosti.
      Čudna je ta zemlja blagostanja, ali uopće nije čudno to da je jedna od najpopularnijih društvenih aktivnosti – volontiranje u traganju za nestalim osobama.
      Samoća kao nuspojava modernog življenja i nesretne, izgubljene atomizirane jedinke koje su individualnu slobodu poistovjetile s međuljudskim driftingom predmet su nove fascinacije Erika Gandinija, talijansko-švedske dokumentarne superzvijezde, autora nezaboravne “Videokracije” / “Videocracy” (2009).
      Iako osvjedočeni ljevičar, Gandini svojim novim uratkom “Švedska teorija ljubavi” / “The Swedish Theory of Love” (2015) u neku ruku brani strahove i tradicionalne desnice, koja “preorganiziran, učinkoviti sustav temeljen na radu, socijalnoj pomoći i osobnoj autonomiji” vidi kao opasnost, a dezintegraciju obiteljskih struktura kao posljedicu.
      Kada je švedska lijeva vladajuća politika prije četrdesetak godina oblikovala stil nordijskog življenja, utabala je put slobode i lagodnog življenja, koji su, eto, rezultirali – samoćom i stravičnom dosadom, društvom u kojem možeš dvije godine ležati mrtav prije nego netko primijeti da te nema.
      Gandinijev narativni pristup standardno je sjajan, taman toliko meditativan i stylish da vas uvuče u sliku modernog svijeta, a opet s taman doziranom razinom emotivne krhkosti; atmosferičan i na trenutke spooky.
      I pri tome je svašta-nešta pospajao: neizostavne sirijske izbjeglice na učenju novog mentaliteta tu su zajedno s montažom lica muškaraca u masturbacijskoj poluekstazi; prizori umjetne oplodnje kao izišli iz medicinske video propagande susreću osobne ispovijesti i filozofske analize… Rezultat je dobar, intrigantan koktel doku-kronike, sociološke analize i eseja.
       
       
    • Од Дејан,
      Nek’ se zna: Amfilohijevo sam kopile i Vučićeva sam kurva
      AUTOR: DRAGO PILSEL / 17.02.2020.
      Drago Pilsel
      Poznati i utjecajni bosanski fratar, osobito zbog mirovnoga rada (ime mu neću navesti jer mi je poslao privatnu poruku) smatra da sam se, u slučaju iskazivanja stava o događanjima u Crnoj Gori “izravno stavio na velikosrpsku stranu”.
      Kaže da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori “velikosrpski projekt”. Taj mi fratar imputira da ne poznajem razloge raspada Jugoslavije, da negiram genocid nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima i da postoji veliki ponor među nama, ponavljam, jer ne priznajem i ne razumijem velikosrpsku ideologiju.
      Njegovo pismo sam doživio kao jednu u nizu poruka u kojima se naglašavaju sljedeće moje obiteljske i seksualne karakteristike: da sam Amfilohijevo kopile i da sam Vučićeva kurva.
      Pošto sam već navikao na razočarenja, nisam napravio veliku dramu nakon “mirotvornog diskursa” dotičnog fratra o mojoj malenkosti: konstatirao sam da je naše prijateljstvo okončano (a moglo bi se obnoviti tek ako odustane od toga da me naziva četnikom i velikosrbinom i ako bi se zbog toga, naravno, ispričao). Da stvar dobije neku simboliku, odfrendao sam ga i na fejsbuku.
      Ponavljam, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik.
      Dakle, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik
      Jesam li pak velikosrbin?
      Ako je ta etiketa cijena mog prijateljstva s mitropolitom Porfirijem Perićem ili vladikom Jovanom Ćulibrkom, ili pak što sam pozitivno potaknut i motiviran da se usavršavam čitanjem teoloških radova vladike Irineja Bulovića (osobito njegove impresivne doktorske disertacije obranjene 1980. u Ateni, a objavljene lani u Novom Sadu na našem jeziku), zato što sam se više puta našao s patrijarhom srpskim Irinejem (a onda i dobio i dao u javnost njegova pisma papi Franji gdje osporava Stepinca) ili zbog toga što sam odlučio doktorirati na Pravoslavnom teološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (nakon čeka planiram obraniti još jednu disertaciju na Univerzitetu u Sarajevu), onda u redu – neka budem velikosrbin pa ću onda postati i velikobošnjak.
      Čini se, očito, uzaludno da ponavljam sve što sam pisao o situaciji u Crnoj Gori, da je komunistička crnogorska vlast gotovo satrala pravoslavnu crkvu u toj republici, da je Amfilohija 1990. dočekalo jedva dvadesetak prestravljenih i izmućenih svećenika i monaha (danas ih je preko 600, s monahinjama), da su manastiri bili pretvoreni u štale krcate balegom, da su na tisuće pravdoljubivih crnogorskih komunista išli kamenovati manastir na Cetinju, da, da, da… Jer rečeni fratar sve zna, sve mu je jasno, dobar je on i oštar sudac pa je tako sudjelovao u kažnjavanju i u protjerivanju važnog i dragog nam franjevca.
      To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC-u čine, ali ja ne. Osim toga, ja ne osporavam onim Crnogorcima koji bi željeli napraviti raskol, vlastitu crkvu (Dedeića, nekad vatrenog Miloševićevog Srbina, i njegovu skupinu ne nazivamo crkvom, to je cirkus), ali zna se u pravoslavlju kako se stvara crkva (to sam već pojasnio u mojim kolumnama, u svakom slučaju ne na tuđoj imovini, a svakako s vlastitim svećenstvom i vlastitom hijerarhijom!).
      A rješenje nisu nacionalne crkve ili crkve s nacionalnim predznakom. Valjda vratiti naziv Pećka patrijaršija i u njoj će biti sve eparhije/mitropolije: od beogradske, preko crnogorsko-primorske do zagrebačko-ljubljanske i tako dalje.
      Ali, zašto bih se ja trebao opravdavati idiotskom fratru koji u meni vidi četnika i velikosrbina? Radije neka progovori sam Milo Đukanović.
      Predsjednik Crne Gore rekao je ovih dana za novinsku agenciju France-Presse da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet i suprotstavila se miješanju iz Srbije”.
      Prema njegovima riječima, Crna Gora treba da ima “sopstvenu crkvu” kao način potvrđivanja svog nacionalnog identiteta. I brani to Đukanović izravnim zagovaranjem etnofiletizma (vjerskim nacionalizmom). Dakle tako.
      “Vođeni smo nespornom potrebom da usavršimo duhovnu, društvenu i državnu infrastrukturu kako bismo ojačali svijest građana o sopstvenom identitetu”, rekao je on i dodao da bi u Crnoj Gori trebalo da postoji autonomna Pravoslavna crkva koja bi okupila sve pravoslavne vjernike, “kako pripadnike srpske, tako i pripadnike crnogorske nacionalnosti”.
      To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja
      To da državna vlast “gradi crkvu” u 21. stoljeću, teška je budalaština. To da jedan bosanski fratar, koji se inače zalaže za odvajanje državnih i crkvenih poslova, to podržava, teški je kretenizam.
      Đukanovićeva izjava o reagiranju SPC-a i trećine građana Crne Gore koji mirno prosvjeduju: “Varaju se moji protivnici ako misle da ćemo im učiniti uslugu i omogućiti im vlast bez izbora”, ravna je idiotluku Milorada Dodika koji je zalajao u bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista i kazao: “Ako se ne dogovorimo, od proljeća sljedeće godine više neće biti BiH. Ni Amerika nas neće zaustaviti”. Riječi su to koje podsjećaju na grmljavinu topova i druge artiljerije Radovana Karadžića i Ratka Mladića postavljene oko Sarajeva u doba opsade glavnog grada BiH.
      Jesam li ja sada, kao četnik i velikosrbin, izjavio herezu? Gukni, fratre. Ili začepi.
      Ima jedna rečenica u jednoj od posljednih kolumni Miljenka Jergovića koju valja ovdje navesti: ”Naše vam je novinarstvo kao dom zdravlja u Srbu, u Donjem Lapcu, u Dvoru na Uni. Herojsko, na svoj način, ali nije u stanju više ni o čemu drugom da ima ozbiljno mišljenje, osim o kućama i okućnicama. A bez ozbiljnog mišljenja, da vas i tome poučim, nema pozitivnih stvari. Samo mrak”.
      Moje novinarstvo možda nije herojsko, gospodine fratre, ali je akt ozbiljnoga mišljenja.
      ***
      Još i ovo imam reći: kao eho svima onima koji su se javili od prošlog ponedjeljka kada se obilježila 60. godišnjica smrti Alojzija Stepinca. Stvari stoje tako da ako ne misliš mentalitetom ”dobrih Hrvata”, šalju ti prijetnje smrću ili te u novinama ili portalima i u privatnim porukama proglašavaju agentom KOS-a i glavnim logističarem srbijanske vlade, pa ću si ipak uzeti pravo da ponovim konstataciju Slobodana Šnajdera da imade i nas Hrvata koji mislimo da je Aloizije Stepinac pomogao uspostaviti najmračniju državnu tvorevinu ikad nastalu na ovom tlu, da se sasvim nedovoljno usprotivio zlodjelima te iste državne vlasti, te da se ne može, niti smije nametnuti (Bozanićev) stav da bi baš on bio neka hrvatska vertikala u zlu vremenu.
      U radu kojim sam obranio magisterij znanosti napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”.
      Isto tako, Crna Gora ili Kosovo, a ovo se tiče i poslova Milorada Dodika (i Dragana Čovića) upadaju u ”domoljubnu blokadu duha”. Toliko se želi država, toliko je taj cilj važan, da će se zažmiriti na očita kršenja ljudskih prava. Mi kršćani na to ipak nemamo pravo, niti je država najsvetiji ideal. Tko poistovjećuje svoj moral s nacijom i državom, taj je po definiciji fašist.
      U komunističkom proganjanju Aloizija Stepinca ima elemenata teške nepravde i samo budala može govoriti da se suđenje Stepincu 1946. (uhićen je 18. rujna, a osuđen je 11. listopada po svim točkama optužnice) može isključivo promatrati kao pravna stvar u pravnoj državi. Tko ne vidi elemente osvetništva od strane režima (a režim je ubijao svećenike kao pseta), taj neka ide optičaru po nove naočale.
      To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC–u čine, ali ja ne
      Kada je Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca ja sam tumačio da je Crkva uzela u razmatranje život zagrebačkog nadbiskupa od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do smrti u kućnom pritvoru u župnom dvoru rodne župe Krašić (10. veljače 1960.), ne da neutraliziram žestoke kritičare beatifikacije, već da istaknem činjenicu da Crkva ima ozbiljan problem s ratnim Stepincem.
      I ovo: da se komunisti nisu osvetili Stepincu, da je umro od raka krvi (policitemija vera) u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu (od čega je umro u Krašiću, a ne od Bateljinih izmišljotina o zračenju i trovanju), povijest ga ne bi zapamtila jer je bio oklijevalo i tek prosječni svećenik koji je, uostalom, veću pažnju posvećivao psovkama nego rasnim zakonima i genocidu).
      Nije sporno da je Stepinac pomagao ljudima u nevolji ali to spašavanje se mitologizira i preuveličava. Mjeru Stepincu određuje i Nataša Mataušić tek obranjenim doktoratom o akciji Diane Budisavljević. Dakle, da, Stepinac je neke spašavao ali, primijetio je Šnajder, ”ostaje valjda slobodno pitati koliko je sâm pridonio uspostavi jednoga stanja u kojem je spašavati ove ili one bilo uopće potrebno”.
      U ovim ratovima oko ”državne stvari”, dobri moj bosanski fratre, naizgled pobjeđuju oni koji galame više, pa i mise koriste za svoje verbalne akrobacije, mada ja kao vjernik vjerujem da u toj igri, kao i uvijek, gubi čovjek, a s njim, u krajnjoj liniji, i Bog, u kojeg ja ne sumnjam jer je Bog postao jedan od nas.
      Pa makar ostao sam samcat u ovim stvarima: da Đukanović provodi nasilje nad vjernicima pravoslavnima i njihovom crkvom i da je Aloizije Stepinac većinu zala odšutio da bi nešto kasnije progovorio, a osobito kada je i zadnjoj budali u Zagrebu bilo jasno da je stvar sa ustašama i njemačkim patronima jedna propala avantura, premda mnogi u enklavama hrvatske uskogrudnosti svršavaju na spomen Stepinca jer je bio za državu, bez obzira na to kakva ona bila (a meni nije svejedno ni kakva će biti Crna Gora ako neće biti demokratska i uljudna), ja neću odstupiti.
      Sve sam ovo ispisao zbog povijesne istine, zbog sebe, ali i zbog budućnosti.
      U toj budućnosti naš horizont smije biti samo ekumenski i mirotvorno definiran. Pa ja nemam poteškoća u tome da slušam srbijanska protivljenja Stepincu ali niti fratarska mojoj prijateljskoj gesti prema pravoslavnima. Imaju Srbi i Crnogorci pravoslavni jedne jedine crkve pravo na skepsu pa i na pobunu!
      I dalje ću pružiti jednu optimističku panoramu koju prepoznajem u događajima o kojima svjedočim (npr. o propovijedi Ivana Pavla II. 11. rujna 1994. na zagrebačkog hipodromu) i o onima o kojima se ne piše jer nema volje, nema slobodarskog duha, a nema ni spremnosti. Ja sam voljan, ja sam slobodan i ja sam educiran. Pa, evo što ću još istaknuti.
      Istinoljubiv će čovjek znati da se čudo može pripisati i licemjeru, da blaženikom može postati i onaj koji je pravdao rasne zakone i lamentirao Paveliću i Artukoviću što se Židove odvode u logore u plombiranim i krcatim vagonima za stoku umjesto, što, u kočijama?
      U radu kojim sam obranio magisterij napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”
      Nekima se ova kolumna neće uopće sviđati, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu.
      To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.
      Ako neki ljudi smatraju da je Alojzije Stepinac uzor i mjera Hrvatima, ili pak Milo Đukanović primjer državničkog duha i demokratičnosti, ja kažem, meni nije!
      Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.
      Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih (mislim sada na ubijene i pregažene pravoslavne sveštenike i monahe u Crnoj Gori za ratno i socijalističko doba) kojima je, ponajviše, ova kolumna i posvećena
      Izvor: Autograf
    • Од Justin Waters,
      Ambasada Nemačke: Zašto smo podržali portal ratusrbiji.rs
      Nemačka Ambasada obrazložila je motive za podršku portalu ratusrbiji.rs i odgovorila na komentare koji su se javili nakon toga.

       
      Samo ako smo spremni da dozvolimo da se čuju različiti glasovi, možemo se približiti "objektivnoj" istini, poručuju iz Ambasade Nemačke u Beogradu nakon pitanja Tanjuga o motivima podrške.
      Sajt je, inače, pokrenula Inicijativa mladih za ljudska prava, kao platformu za koju kažu da će pružati "sve važne i relevantne informacije o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji Srbije u periodu od 1991. do 2001. godine".
       
      Ministar Ivica Dačić reagovao je čuđenjem što je takav sajt pokrenut, kada su se, kako navodi, Haški tribunal i nacionalni sudovi godinama unazad bavili tim pitanjem, i smatra da je to još jedna politizacija teme ratnih zločina.
      Komentar tim povodom objavio je i jedan beogradski list pod naslovom "Od Srba prave naciste uz evre iz Nemačke", koji nemačka ambasada odbacuje kao tendenciozne.
      "Imajući u vidu nezapamćene, stravične zločine koje su Nemci počinili za vreme Drugog svetskog rada, i ovde u Srbiji, smatramo kao Ambasada Nemačke da je upravo suočavanje sa svim aspektima istorije izuzetno važno", navodi Ambasada u dopisu Tanjugu.
      Iskreno, pa često i kontroverzno suočavanje sa vlastitom istorijom temelj je, kako se navodi, na kojem počiva pomirenje i na kojem se gradi bolja budućnost.
      To za zemlje bivše Jugoslavije posebno važi, ističu iz Ambasade, za period ratnih sukoba posle raspada Jugoslavije 90-tih godina.
      "Pri tom se, po našem dubokom uverenju, ne radi o jednoj jedinoj istini, već je neophodno da shvatimo i da prihvatimo da postoji više različitih subjektivnih sećanja i ''istina'' vezanih za isti istorijski događaj. Samo ako smo spremni da dozvolimo da se čuju različiti glasovi, možemo se približiti ''objektivnoj'' istini", ocenjuju u Ambasadi Nemačke.
      U tom smislu se, kako se dodaje, nadaju da će Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je uz njihovu podršku kreirala portal "ratusrbiji.rs", dati doprinos toj, po njihovom ubeđenju važnoj, debati o odnosu prema ratovima na tlu bivše Jugoslavije, navode iz Ambasade, te dodaju da se ta podrška ne može kvalifikovati kao "kampanja".
      Na pitanje da li je praksa da daju podršku sličnim inicijativama i u drugim zemljama i koje su to konkretne slične inicijative kojima pružaju podršku, nemačka Ambasada kaže da je njihov cilj da prate Srbiju na putu ka EU.
      "Naš cilj jeste da pratimo Srbiju na putu ka EU, pružajući podršku jačanju civilnog sektora, unapređenju demokratije i vladavine prava, slobodi medija i govora, regionalnoj saradnji i pomirenju među narodima na ovim prostorima", objašnjavaju u odgovoru i dodaju da sve ove oblasti igraju veliku ulogu u pregovorima u pristupanju EU.
      Ambasada Nemačke kao donator podržava realizaciju raznih projekata i u tom kontekstu sarađuje sa različitim partnerima, među kojima su državne institucije, međunarodne organizacije i nevladine organizacije u Srbiji u koje spada i Inicijativa mladih za ljudska prava, navode još u Ambasadi Nemačke.
      Izvor:B92
    • Од Драгана Милошевић,
      Srbija se našla među 14 zemalja sveta sa najstoržim merama za suzbijanje koronavirusa, prema procenama Oksforda. Ipak, na mapi država sa najviše zaraženih u Istočnoj Evropi, deli isto mesto, rame uz rame, sa Belorusijom, u kojoj koronu "leče" votkom i ne preduzimaju apsolutno nikakve mere zaštite od virusa.
      Na ovoj mapi, zemlje Zapadne Evrope crvene se kao žar što znači da je broj zaraženih koronavirusom, kao i nivo smrtnosti veoma visok i zabrinjavajuć, da je čak preko 2.500 zaraženih na milion stanovnika. Međutim, države Istočne Evrope obojene su daleko svetlijim nijansama žute ili narandžaste, što ukazuje da imaju 500 ili najviše 1.000 zaraženih na milion stanovnika.
      S obzirom na drakonske mere koje su do nedavno bile na snazi u Srbiji, trebalo bi da smo i mi zemlja obojena u žuto-narandžastu nijansu, odnosno da smo ušuškani među državama sa nižom stopom novoobolelih i umrlih.
      Ipak, nije tako. Crvena mrlja istoka Evrope, pokrila je samo Belorusiju, Estoniju, Moldaviju i – Srbiju! To znači da ove zemlje imaju od 1.000 do 2.500 zaraženih na milion stanovnika.

      Kako pored vanredog stanja, policijskog časa, zabrane izlaska za starije od 65 godina, dovoljnog broja respiratora, maski, rukavica, improvizovanih bolnica, socijalnog distanciranja i ažurnog testiranja, kako tvrdi struka i vlast, imamo isti broj zaraženih kao zemlja u kojoj se korona “leči” votkom.  
      Dok se predsednik Aleksandar Vučić u početku smejao koroni, broj zaraženih se očigledno gomilao. Onda se i on uozbiljio, pa zaveo stroge mere kojima nas je sve zaključao u naše domove i stavio veto na šetnje. Brine to što, predsednik zemlje, koja danas deli istu boju na mapi zaraženih kao Srbija, Aleksandar Lukašenko, prvi čovek Belorusije, poručuje svojim građanima na početku pandemije:
      “Ne treba nam strog karantin jer u ovoj zemlji niko neće umreti od korona virusa!”
      Pa je još i dodao: “Javno objavljujem da niko neće umreti u Belorusiji. Našli smo kombinaciju lekova koja će sačuvati živote”, rekao je Lukašenko.
      Međutim, do danas je od koronavirusa u Belorusiji umrlo preko 100 ljudi, a potvrđeno je preko šest hiljada slučajeva. Predsednik Lukašenko je odbacio tvrdnje da su oni umrli od virusa Covid-19, već je naveo druge hronične bolesti, kao što su bolesti srca i dijabetes.

      Votka pomaže u borbi sa koronom
      “Tvrdim da nijedna osoba nije umrla od korona virusa”, rekao je on, savetujući ljude da piju votku kako bi se borili protiv bolesti.
      Lukašenka su više brinule ekonomske posledice nego korona virus. A dok su građani Srbije tople prolećne dane dočekali zatvoreni u kućama pod ključem, u Belorusiji se život normalno odvijao, čak su se igrali i fudbalski mečevi, granice su otvorene, ljudi odlaze na posao i nije bilo panične kupovine toalet papira, jer Lukašenko odbacuje pandemiju kao ‘psihozu’.
      Belorusija se čak sprema i za proslavu Dana pobede nad nacistima u Drugom svetskom ratu, koju planira da održi na ulicama Minska 9. maja.

       
      Epidemiolog: Teško je praviti poređenja
      Na ova poređenja zemalja i njihove borbe sa koronom, reagovao je epidemiolog dr Zoran Radovanović, koji za Nova.rs kaže da nije realno, a ni lako, porediti stopu zaraženosti u zemljama, pa ni stopu smrtnosti.
      “Pitanje je koliko ljudi je u Belorusiji testirano, to nikako ne možemo tačno da znamo. Činjenica je da mi imamo najviše obolelih u odnosu na 12 zemalja regiona. Profesorka Markotić je čak rekla da je region dobro prošao, “svi osim Srbije”, imajući u vidu broj umrlih kod nas. Mi smo kasno počeli da testiramo građane i nismo mogli da otkrivamo obolele na vreme. Politika, koju je predlagala SZO i mere koje su sprovedne u zemljama koje su najbolje prošle sa koronom kod nas nije mogla da se primeni. Naglasak je bio na traganju za obolelima, stavljanju u karantin, na kontaktima i njjhovoj izolaciji. Mi nismo uspeli da detektujemo obolele na vreme, pa smo izolovali čitavu jednu generaciju”, kaže dr Radovanović.
      Broj umrlih je, smatra on, kod nas čak manji nego što bi se očekivalo.
      “Prosek godina umrlih je 67, a na Zapadu je 50 odsto preminulih iz staračkih domova, i imali su svi preko 80 godina. Ne bih tako lako upoređivao Srbiju sa Belorusijom, kad je u pitanju zaraženost i smrtnost. Čak su i Belgijanci rekli da su mnogi umrli od korone, a da to nije dokumentovano. Ako je jedna osoba umrla od korone, i svi durgi u njenoj okolini su posle smrti proglašeni žrtvama kovida-19, iako im nije rađen test. Kod nas je bilo obrnuto. Neki koji su i umrli od od korone, rečeno je da su preminuli od infarkta ili šloga. Tako da su brojke u slučaju epidemija uvek vrlo relativne i svako poređenje je rizično, čak nezahvalno” objašnjava dr Radovanović.
       
      Na mapi istoka Evrope crvene se zaraženi Srbije i Belorusije
      NOVA.RS Srbija se našla na mapi država sa najviše zaraženih u Istočnoj Evropi, deli isto mesto, rame uz rame, sa Belorusijom, u kojoj koronu "leče" votkom.  
    • Од Иван Ц.,
      Čuveni srpski hirurg, lekar Kliničkog centra u Nišu dr Miodrag Lazić, preminuo je danas od posledica korona virusa. Osećajući da će izgubti bitku, on je, kako navodi njegova prijateljica, ostavio oproštajnu poruku i zamolio je da prenese njegove poslednje reči.
      Poruku koju je ona objavila na društvenim mrežama prenosimo u celosti:
      "Danas nas je napustio prim. dr Miodrag Lazić, hirurg, veliki čovek, moj veliki prijatelj, učitelj, drugi otac. Zamolio me je da prenesem njegove poslednje reči:
       
       
      - Otišao sam časno i pošteno. Kao direktor UC dva meseca pred penziju, stajao sam ispred svojih ljudi, dragih doktora i sestara. Stajao sam na prvoj liniji, nisam se krio, naprotiv bio sam ispred svih znajući da sa svim svojim bolestima i godinama imam veliki rizik, ali čast i ponos mi nije dozvoljavao da se sklonim. Takav sam bio na Krajiškom ratištu godinu dana, na Sarajevskom ratištu 4 godine, za vreme nato bombardovanja.
      Neću da odem tiho, hoću da odem onako kakav sam bio čitav život, a to znaju moji prijatelji, kolege, porodica.
      Svi su mi govorili da se sklonim, ali ja to sebi nikad ne bih oprostio. Moji voljeni Krajišnici, prijatelji iz Republike Srpske za koje sam živa legenda zauvek iskreno će plakati svi jer su uvek verovali da sam neuništiv.
      Koliko sam ovih dana dobio poruka podrške. Volim vas zauvek. Moji unuci i unuka Mila ostaju bez dede, ćerke i sin da ne tuguju nego samo napred.
      Budite ponosni na mene. Drage moje kolege, Marija, Boki, Brale, Kando, Suncica i Macan, drage moje seste koje ste mi uvek verovale, zbogom.
       
      Voljenoj Ani, ratnom drugu i ženi poruka: budi hrabra i čvrsta zbog dece i unuka, a gore na onoj strani, jednoga dana bićemo ponovo zajedno.
      U Nišu mojim prijateljima poseban pozdrav.
      Poslednja mi je želja da me ispratite pesmom "Marš na Drinu".
      Doktor Laza, hirurg napaćenog srpskog naroda."
       
      БЛИЦ
×
×
  • Креирај ново...