Jump to content
Милан Ракић

Drago Pilsel: Papa Franjo, pomozite nam da očuvamo mir i našu ćirilicu

Оцени ову тему

Recommended Posts

Dragi papa Franjo, ne prestaju mi dobacivati šale i pošalice zbog mog ”nastupa” u emisiji Hrvatske televizije ”Miljunaš”. Naime, ljudi koji sastavljaju pitanja za taj kviz odlučili su povezati vas i mene u pitanju koje je glasilo: ”Kojem je našem novinaru Jorge Mario Bergoglio bio profesor na studiju?” Natjecateljica nije bila sigurna, pa je u pitanju za 32.000HRK odustala i otišla doma sa 16.000 HRK.

H20170512009691.jpg

To da ljudi bez osobita znanja dignu par/nekoliko plaća bez puno muke se, siguran sam, ne događa samo u Hrvatskoj nego i u Vatikanu. Čitam, naime, da je opet frka s financijama u vašoj državi te da vam se upalilo crveno svjetlo i zvoni vam na uzbunu. Držim vam fige.

Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!

Nešto drugo me sada muči, a zbog čega vam pišem ovo pismo.

Poštovani papa Franjo,

ovim vam se pismom, preko mene kao svojevrsnog glasnogovornika, obraća velik broj građanskih inicijativa i organizacija iz svih dijelova Hrvatske koje se ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu i tijekom poraća.

Pišem vam povodom recentnih događaja vezanih uz grad Vukovar u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata.

Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima.

Međutim, svemu usprkos, postupno su stišavane tenzije, pa je bilježen stalni napredak u odnosima hrvatskog i srpskog naroda koji je omogućavao suživot bez većih incidenata. Ali sada je čitav proces dramatično zaustavljen. I tako već duže vrijeme.

Vlada je, naime, bila počela u Vukovaru postavljati ploče na dva pisma – latinici i ćirilici (oba su pisma i hrvatska i srpska). Pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u Republici Hrvatskoj uređeno je ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i predstavlja jednu od najviših vrednota.

Međutim, postavljanjem dvopismenih natpisa na zgrade ustanova pokrenut je lanac sukoba i incidenata u čijoj je osnovi međuetnička netrpeljivost.

Nasilno razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru, prosvjedi protiv njihova postavljanja, sukobi između prosvjednika i policije, ali ponajviše govor mržnje prema pripadnicima srpske nacionalnosti (za njih se kaže da su svi zločinci i da je ćirilica, koje je isto njihovo pismo, simbol ”agresije na Vukovar”), nasilno su prekinuli mukotrpan proces pomirenja i vratili ga desetljeće unatrag.

Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima

Mislili smo da se to neće dogoditi, ne nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju kada je pokazala da želi poštivati elementarne civilizacijske norme.

Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara.

Naša je zemlja išarana pronacistiškim parolama (domaća inačica nacizma se u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata nazivala ustaštvo), pa su opet osvanuli grafiti ”Srbe na vrbe” (što znači da Srbe valja vješati!), ”Srbe u Jasenovac” (Jasenovac je bio najveći logor smrti u doba toga rata, kojim su upravljale isključivo ustaške vlasti marionetske države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska), u Splitu je podmetnuta eksplozivna naprava u prostorije Srpskog narodnog vijeća, razbijen je auto zamjenika predsjednika Srpskog narodnog vijeća, razbijena je ploča i prozori konzulata Republike Srbije u Rijeci, u tom gradu je ljetos batinama ubijen i srpski političar, bande su upale u kafiće u kojima su pripadnici srpske manjine gledali nogometnu utakmicu i napale ih…

Vama pišem jer me posebno zabrinjava stav vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, koji su se javno izjasnili protiv dvojezičnosti u Vukovaru koristeći pritom u svojim javnim obraćanjima sintagme čije značenje nimalo ne pridonosi miru i pomirenju, već vodi produbljivanju sukoba. Osim toga, nažalost, samo rijetki u katoličkim redovima pozivaju na mir i suživot.

Tako je još u travnju 2013. (vi ste tada već bili rimski biskup), predvodeći misno slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, kardinal Bozanić rekao kako su došli u Vukovar osnažiti se u vjeri jer je Vukovar posebno mjesto zahvalnosti na kome Bogu zahvaljujemo za dar vjere.

Aludirajući potom na pokušaj uvođenja ćirilićnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru, kardinal je rekao ”kako je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih pitanja na koja odgovori nisu dani” i nastavio: ”U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili”.

Potpuno je jasno da je pritom kardinal mislio na Hrvate kao čuvare i branitelje Vukovara, a na Srbe, nametnuvši svim Srbima kolektivnu krivnju (koju naša Crkva ne prihvaća), kao razarače.

Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara

Umjesto poziva da se počinitelji zločina privedu pravdi, ali da se ne osuđuje čitav narod, ova izjava ukazivala je i bila od mnogih protumačena kao odobravanje razvrstavanja građana na one prvog i drugog reda.

Usprkos činjenici da je ostvarivanje ustavnog prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru izazvalo nasilje i val govora mržnje, kardinal Bozanić je u svojoj homiliji na svečanom euharistijskom slavlju prigodom 282. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici umjesto poruke mira izgovorio: ”Kao vjernik i biskup danas ne mogu prešutjeti pokušaj da se obescijeni simbole slobode i da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnosti političara. Postavlja se pitanje komu to sada u Hrvatskoj treba i za čije se to dobro čini?”

Sisački biskup Vlado Košić, koji se javno zalaže za uvođenje pronacističkog (ustaškog) pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u hrvatskim oružanim snagama, dodatno je radikalizirao stav vrha ove pokrajinske Crkve davši podršku tzv. Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i izjavom kako je: ”Vlast protunarodna. Ona, naime, ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim”.

Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima.

Mogao bih navesti još niz primjera iz kojih je vidljivo da vrh Katoličke crkve i mnogi političari ne čuju riječi koje vi upućujete svijetu, a koje diraju srca i umove milijuna ljudi na čitavom planetu.

Usrdno vas molim, kažite nešto u korist mira i pravde u našoj Hrvatskoj!

U Hrvatskoj znamo za vaše poruke mira i ljubavi prema svim živim bićima zahvaljujući medijima i ljudima koji pomno prate vaše riječi i djela, a ne ljudima koji bi i riječju i djelom trebali pokazivati da poštuju svoga poglavara. To me žalosti, brine i navodi na pisanje.

Obraćam vam se jer takvim stavovima vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj odstupa od djelovanja rimskog biskupa – vas, pape Franje, kao i vaših prethodnika, koji su se usrdno zalagali za izgradnju mira i povjerenja među narodima.

Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima

Takav zaborav mirovnog poslanja Crkve i usmjerenosti na društveno dobro, siguran sam, ne vodi dobru.

Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!

Želio bih da se vaše poruke, kojima iskazujete sućut i bliskost sa svima koji pate bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju, poruke poštivanja našeg ekosustava, poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost konačno i uvijek čuju u crkvama i javnim obraćanjima članova klera i hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara.

S posebnim poštovanjem i bratskom ljubavlju u Isusu Kristu, Gospodinu našemu,

Drago Pilsel, vaš student s Fakulteta filozofije i teologije – Colegio Máximo San José, u San Miguelu kod Buenos Airesa.

vjerujemo-u-pravo-na-srecu.zato-pokrecemo-autograf.hr-1075.png?itok=YkAnomuq

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće) teolog prof. dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo 21. srpnja 1999., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost organizirali su znanstveni kolokvij “Sluga Riječi” u povodu 20. obljetnice njegove smrti tek prošle subote, 19. listopada, na KBF-u.

      Želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, a kao upozorenje na štetno djelovanje političkih i crkvenih grešnih struktura.
      Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na KBF-u te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost.
      Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih).

       
      Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je i još uvijek odgovara na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana:
      1) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, snažno prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno;
      2) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest;
      3) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg;
      4) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha;
      5) moramo se prepustiti Duhu Svetomu;
      6) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i
      7) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.
      Riječ ”teologija” dolazi od grčkog i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog?
      Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti.
      Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da bi se dogodilo istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor.
      Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije je da ona mora govoriti o:
      Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi; Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta; nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga. Dakle, bavim se teologijom zato što je to moj način da upoznam Boga, da ga priopćim drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje i oslobađa.
      Kada se već želim baviti teologijom, postavljaju mi se sljedeća pitanja:
      a) Koja je teologija danas poželjna?
      b) Kojom bih se teologijom trebao baviti kako bih znao što bolje osluškivati i čitati znakove vremena?
      Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, kaže da se na ta pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije.
      Najprije, etička svijest teologije:  teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.
      Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.
      Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada:
      Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju. Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu. Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti omogućujući što objektivniju diskusiju. Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost. Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu. Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice. Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a Evanđelje treba biti proučavano kritično-povijesnom metodom. Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama. Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama. Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog. Konačno, teološki program: teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.
      Zašto sam sve ovo napisao? Zato što, razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi!
      Promatrajući servilnost hrvatskih (nad)biskupa koji brzim korakom dolaze u Banske dvore, gdje ih čekaju samo premijer i lider HDZ-a, predsjednik Sabora (HDZ-ovac) i neki ključni HDZ-ovski ministri (HNS-ovci niti su obaviješteni niti su pozvani!), imajući pak u vidu da ih je Plenković pozvao u dopisu od 10. listopada, a susret se dogodio već 15. listopada, premda nikakve hitnoće nije bilo nego su samo protokolarno časkali i međusobno se hvalili i veličali, valja reći da ni jedna kritika ne može imati smisla ili tražiti učinak ako kritičar nije sposoban refleksivno se vratiti bitnim pojmovima.
      Pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao da je Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje (Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu) te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi.
      Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju!
      Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana.
      Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkveni govor i u teološki diskurs: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.
      Osim toga, Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi plazio pred Plenkovićem.

       
    • Од JESSY,
      Neki od vas su sigurno u školi imali predmet domaćinstvo na kome ste učili osnovne stvari potrebne za svakodnevni život.

       
      Djevojčice su učile kako da šiju, kuhanju, peru, upravljaju novcem i finansijama, a dječaci su učili kako da prave i popravljaju stvari, koriste alat, bušilice i pile, rade sa metalom i drvetom…
        Međutim, čitav koncept tradicionalne porodice se vremenom promijenio i sa tim donio pozitivne i negativne novine.
      Sa druge strane, tu su takođe i roditelji koji se brinu da njihovoj djeci nedostaju osnovne sposobnosti da prežive na ovom svijetu kao odrasli ljudi.
      Nije sporno da su srpski, engleski, istorija, matematika značajni predmeti, ali svrha domaćinstva je bila da djeca uče o onim svakodnevnim stvarima potrebnim za normalno funkcionisanje – kuhanju, zdravlju, popravkama stvari i osnovnom upravljanju finansijama.
      Današnje srednje škole u Sjedinjenim državama nude mogućnost izbora uže specijalizovanih predmeta iz ove oblasti, poput Hrane i prehrane ili Zdravlja i bezbjednosti, pa se takvi predmeti nisu u potpunosti izgubili iz obrazovnog sistema, ali im kvalitet konstantno opada i sve manje učenika ih bira. 
      Kod nas ne postoje ni u takvoj formi na bilo kom nivou formalnog obrazovanja.
      Mišljenje javnosti o ovoj temi je uglavnom podijeljeno – neki smatraju da je takav koncept zastario i sasvim suvišan, a drugi da bi promijenio mnogo toga u životima djece koja bi efikasno naučila kako da štede i vrijeme i novac.
      A šta vi mislite?
      https://lolamagazin.com/2019/10/18/vratite-nam-domacinstvo-u-skole-djeca-nam-nemaju-osnovne-zivotne-sposobnosti/
    • Од JESSY,
      “Primih prvake pre tri dana.
        Slatki, veseli, krezubi, širokih osmeha…
      Radujem se đacima prvacima uvek.
      No, moram priznati da sam ove godine iznenađena. Da ne kažem – šokirana!
      Većina dece ne izgovara pojedine glasove, a nekoliko njih ne izgovara većinu glasova.
      „Usitejice, vesi mi peukle, mama nije imaua vemena da me nauci!“
      Tri puta sam tražila da mi ponovi rečenicu, dok nisam shvatila šta želi!
      Znam ja šta je u pitanju, ali sam i dalje u šoku.
      Ne zbog te rečenice. Nego zbog toga što roditelji toliko malo vode računa o deci. Ali im zato kupuju satiće- smartiće i patike koje moraju jaako da čuvaju jer: „Molim te, učiteljice, obriši mi patike, tata će me ubiti na mestu ako vidi da su prljave, dao je silne pare za njih!“
      Nađite vremena za svoju decu!
      Ne dozvolite da maternji jezik uče slušajući crtaće i ponavljajući reči onako kako ih sa TV-a ili kompjutera čuju.
      Igranje na tabletu nije smisao odrastanja.
      Lutka ginjola kroz koju sam se danas obratila đacima, držala im je pažnju duže nego bilo koja igrica, verujte mi!
      Nije mi se do sad dogodilo da deca ne znaju šta znači „grafitna olovka“. Nije mi se dogodilo da ne znaju da povuku liniju „od- do“.
      Troje učenika ne zna svoje prezime. A jedan ne zna kako je mami pravo ime,kaže da je svi zovu Beba.
      Ali, roditelji kažu: „Sve on (ona), zna! A meni je tako slaatko što ne govori „čisto“… Ima vremena, naučiće.“
      Ima vremena? Koliko?
    • Од Милан Ракић,
      Predsednik Srbije Aleksandar Vučić prisustvovao je u subotu 7. septembra pokazno-taktičkoj vežbi “Povratak-2019“ i nakon njenog završetka se, kao što je to već uobičajno, obratio medijima i odgovarao na pitanja novinara među kojima je bilo najviše onih koja su se odnosila na dalje opremanje vojnih i policijskih snaga Srbije.

      Jedno od postavljenih pitanja na koje je predsednik dao interesantne odgovore, ticala su se nabavke bespilotnih letelica iz Kine kao i transfera kineske tehnologije koja će biti upotrebljena u daljem razvoju domaćih bespilotnih letelica odnosno konkretno Pegaza.
      Vučić je izjavio da se nabavljaju tri baterije sa 6 ili 9 bespilotnih letelica koje se na različite načine, između ostalog i sa automobila u pokretu, mogu podizati u vazduh (što ukazuje da to neće biti mnogo puta u medijima spominjane BPL tipa Wing Loong II), da će letelice biti naoružane i sa značajnom “razornom moći“. One će u roku od 6 meseci biti na teritoriji Srbije a to je samo početak saradnje sa Kinom.
      Novi detalji o kupovini kineskih bespilotnih letelica / Foto: Dragan Trifunović, Tango Six Ne želeći da govori o tipu letelice, predsednik je prvi put izneo zanimljiv podatak da one nisu na spisku za sankcije i da „on mora da vodi računa da nas neko u svetu ne sankcioniše“. Ti isti, kako je naglasio, su uzeli sebi za pravo da mogu da rade šta hoće a da mi smemo (da nabavimo) samo ono što oni zaborave da stave na listu.
      U daljem izlaganju Vučić je rekao da je ono što je za nas važno jeste transfer tehnologije kao i da se naši Pegazi upravo razvijaju uz pomoć kineske tehnologije. Otkrio je i da ćemo “naše čuvene Pegaze“ uskoro videti na našem nebu kao i da će oni u početku biti nenaoružani a tek kasnije naoružani kao i da će u prvo vreme služiti za osmatranje terena i slanje neophodnih podataka.
      Hronologija priče o „Kinezima“
      Prva zvanična i konkretna izjava da će Srbija kupiti naoružane bespilotne letelice inostrane proizvodnje, stigla je još krajem jula prošle godine kada je predsednik Vučić, nakon pokazne vežbe na poligonu Tehničkog opitnog centra za naoružavnje i vojnu opremu Nikinci, rekao da Srbija „razgovara“ sa nekoliko zemalja o nabavci naoružanih bespilotnih letelica sa naglaskom da je to ono „u čemu naša pamet nije dovoljno daleko odmakla“.
      “Novosti“ su potom sredinom septembra 2018. donele ekskluzivnu vest da je tokom zvanične posete srpske delegacije koju predvodi predsednik Aleksandar Vučić u Pekingu, postignut dogovor o nabavci najsavremenijih sistema dronova za Vojsku Srbije. Odmah sutradan ovo pisanje je potvrdio v.d. pomoćnika ministra odbrane za materijalne resurse dr. Nenad Miloradović i izneo nešto više detalja o ovoj kupovini.
      Da će Srbija nabaviti kineske naoružane bespilotne letelice, predsednik Srbije je definitivno potvrdio po završetku jednog od segmenata vojne vežbe „Vek pobednika“ kada je izjavio da su kupljene bespilotne letelice kineske proizvodnje, da su u pitanju letelice težine 750 kg koje mogu letei na visini od 5 km i da se nabavljau dve baterije po tri letelice vrednosti 30 miliona dolara. Nakon nabavke ovih letelica će, kako je predsednik tada rekao, doći i do uzimanja tehnologije sa njih koje će biti primenjene na domaću bespilotnu letelicu Pegaz.
      Živojin BANKOVIĆ

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...