Jump to content
  1. Протомајстор

    Протомајстор

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      "NEMA VEZE ŠTO MI JE KOSA OPALA, BIĆU JA PONOVO ZLATOKOSA" Reči malene Helene koja se bori protiv opake bolesti i njene majke DIRNUĆE VAS U SRCE
          FOTO: PRIVATNA ARHIVA
      "Nema veze što mi je kosa opala, porašće, pa ću ponovo biti zlatokosa". Ovo je mala heroina Helena Gavan (4) iz Foče, koja je u svojoj borbi protiv opake bolesti ujedinila Srbiju i BiH, rekla mami nakon prve hemioterapije u Parizu, nakon što je munjevitom akcijom dobrih ljudi ove dve zemlje prikupljen novac za njeno lečenje.
        Pred njom je danas druga terapija, a narednih šest meseci sledi teška borba, za koju su Helenini roditelji sigurni da će izaći kao pobednik.
        - I ne pomišljam da bi moglo da bude drugačije. Ovu bitku dobijamo! - reči su Katarine Gavran koja već mesec dana, zajedno sa suprugom Radovanom, bdi nad svojom zlatokosom ćerkicom u bolničkoj sobi u Parizu, gde se mala Helena nalazi na lečenju.
        FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena Gavran i njena mama Katarina
      Sa nepune četiri godine, Helena Gavran iz Foče trenutno bije najvažniju i najtežu životnu bitku. A njenoj porodici život se preokrenuo ovog leta, kada je, do tada vesela, živahna i nasmejana devojčica počela svakodnevno da povraća, bude pospana, razdražljiva, ljuta, odbijala je da jede...
        Taj 17. avgust ova porodica zauvek će pamiti, na žalost, po lošim vestima - devojčici je dijagnostikovan hidrocefalus, a onda i maligni tumor na malom mozgu. Posle prvih operacija u Beogradu, ispostavilo se da je Heleni hitno potrebna pomoć za dalje lečenje u Francuskoj.
        FOTO: PRIVATNA ARHIVA / RAS SRBIJA Ova riđokosa devojčica uvek je bila vesela, nasmejana i vrlo radoznala
      Munjevitom brzinom u Srbiji i BiH odjeknula je vest da je za Helenino lečenje na klinici "Gustav Rosi“ u Parizu neophodno 545.509,40 evra, te su udruženim snagama dobri ljudi iz ove dve zemlje uspeli da skupe novac i pomognu nastavak lečenja ove riđokose lepotice.
      Sa svojim roditeljima Helena je tako već gotovo mesec dana u Parizu, a nakon prve hemioterapije danas sledi nova. Njena mama Katarina Gavran smogla je snage da ispriča za "Blic" kako je mala Helena i kako izgleda njihova borba.
      Svakodnevne injekcije
        - Helena se sada dobro oseća. U početku joj je bila loša krvna slika, zbog čega je svaki dan morala da prima injekcije za leukocite kako bi nastavila sa terapijama. Zahvaljujući tim injekcijama krvna slika se brzo popravila. Poslednjih dana bolje jede, raspoloženija je, evo sad baš pakuje svoje stvari jer uskoro idemo u bolnicu. Ukoliko sve bude u redu danas bi trebalo da primi drugu hemioterapiju - ispričala je juč "Blic" Katarina.
        FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena je trenutno sa roditeljima u Parizu, uspešno je prebrodila prvu hemioterapiju i sledi joj još pet
      Majka ove riđokose lepotice svesna je da pred njima težak period, ali se ona i suprug trude da ne razmišljaju o tome šta dolazi, već da dan za danom prebrode.
      Dva meseca neće smeti da izađe iz sobe
      - Lekari su nam rekli da bi lečenje u Parizu trebalo da traje oko šest meseci. Na svaki 21 dan radi se nova hemioterapija, a Heleni je određeno šest takvih. Rekli su nam da će prve tri biti nešto blaže, dok je druga polovina znatno komplikovanija. To podrazumeva ostanak u bolnici, boravak u sterilnoj sobi pod maskom ceo dan i tako čitava dva meseca- priča nam ova hrabra majka i nastavlja:
          FOTO: PRIVATNA ARHIVA
      - Sigurno je da će to biti naročito težak period za nju, kao i za nas jer tada roditelji mogu samo preko dana da ostanu. Noću je zabranjeno zbog toga što maske moraju da se menjaju na svaka dva sata, te lekari ne dozvoljavaju da se rizikuje u slučaju da roditelj zaspi i ne promeni masku. Trudimo se da ne razmišljamo o tom periodu.
      Malena Helana, kako nam keža njena majka, nije svesna težine borbe koju trenutno vodi. Odlazak u bolnicu objasnili su joj rečima: "To je samo zbog virusa koji će brzo proći".
      - Svesna je ona da se nešto dešava, ali joj mi ne pričamo o kakvoj bolesti je reč. Svakodnevno me pita kada će da ide njenoj staroj kući, sve joj nedostaje, njene mlađe seke, baka, drugari... Mi kažemo uskoro i da će sve ovo brzo da prođe - navodi Krstina.
      Reči deteta od kojih ti kreću suze...
          FOTO: PRIVATNA ARHIVA Helena Gavran
      Nakon prve hemioterapije Heleni je opala kosa, ali je njena majka našla način da joj i to ne predstavi kao nešto strašno. "To je trenutno moderno u Parizu", priča joj majka, kako bi devojčica lakše podnela novonastalu situaciju.
      - Rekla je: "Nema veze, onda ću biti moderna. A ionako će kosa brzo da mi poraste pa ću opet biti zlatokosa". Ma ona je nestvarno hrabra, baš smo juče suprug i ja komentarisali koliko se promenila nakon ove nevolje koja nas je zadesila, toliko je sazrela iako ima malo godina - primećuje Katarina.
      Hrabrost je Helena očigledno nasledila od roditelja, koji se lavovski bore pred najvećim životnim iskušenjem, jer kako kažu, u ovoj situaciji nema izbora, samo borba.
        FOTO: PRIVATNA ARHIVA Osmeh je Helenino najjače oružje
      - Uvek smo mislili da su tako teške životne situacije daleko od nas. Znate ono, nema šansi da se to nama desi... Pre ovoga nismo ni znali šta smo sve spremni da podnesemo. Suprug je možda jači od mene, ali to je valjda normalno. Nema predaje i nema nazad. Borimo se svaki dan, i kao što je prošla prva terapija, tako će i druga, pa treća i sve do pobede! Kao što Heleni kažem: "Sve će ovo proći", to upravo svakodnevno govorim i sebi - iskrena je Helenina mama.
      Kad dobri ljudi postoje sve je neizmerno lakše
      Ona ističe da nisu verovali da će velika suma novca za Helenino lečenje biti skupljena, a još manje tolikom brzinom. Dobrih ljudi ima, kaže, a osim što im je neizmerno zahvalna na materijalnoj pomoći, naročito je dirne svaka poruka podrške koju kroz suze čita.
        FOTO: PRIVATNA ARHIVA Od rođenja njene nebo plave okice su njen zaštitni znak, kao i njena prelepa riđa kosica
      - Zaista ne postoji reč kojim bih mogla da izrazim zahvalnost svim dobrim ljudima iz Bosne i Hercegovine i Srbije koji su skupili novac za Helenu. Koristim priliku da se zahvalnim i svim divnim ljudima koji mi pišu putem društvenih mreža. Dnevno mi stigne više od 50 poruka i trudim se da svima odgovorim. Kada Helena zaspi, ja ih čitam i, verujte mi, suza suzu stiže - naglašava Katarina.
      Život u Parizu je skup, ona i suprug ne govore francuski jezik, a koliko ima dobrih ljudi govori i to što im je jedan čovek prepustio stan da u njemu borave dok su na lečenju, a koji se nalazi pet minuta od bolnice.
      - To nam neizmerno znači, jer ne znam kako bismo mogli drugačije da finansijski da izdržimo, s obzirom na to da ovde stan ne možete pronaći ispod 800 evra mesečno. Osim toga, neizmerno smo zahvalni i jednom našem mladiću koji ovde studira, a koji se ponudio da pomogne u komunikaciji sa bolnicom - navodi majka Katarina primere kako sve ima dobrih ljudi.
      Preostali novac biče preusmeren za lečenje druge dece
      Malo ljudi zna da mnoge kontrole, kao i injekcije za leukocite koje malena Helena dobija nisu uračunate u ukupan iznos treba da se uplati do kraja novembra. Roditelji se nadaju da će prikupljenim sredstvima moći da pokriju troškove, a sve što bude izvan toga biće preusmereno na drugu decu koja su bolesna.
      - Iz iskustva drugih roditelja čuli smo da se neretko na fakturu dodaju razni drugi troškovi. Nadam se da ćemo uspeti sve da uplatimo. Videla sam da i dalje pristižu poruke za Helenu na devizni račun fondacije. Hvala svima, još jednom, sve što preostane biće preusmereno na drugu decu. Takođe, saznala sam da su mnoge samostalne organizacije organizovale koncerte za Helenu, s obzirom na to da je novac prikljupljen i to ćemo preusmeriti na druge - kaže nam ova hrabra majka.Kako nam je rekla, trenutno se u istoj bolnici leči i malena Petra Đorđević, koja nakon prvog dela terapije koje je primila u Beogradu, nastavlja borbu sa malignim tumorom u Parizu.
      - Helena i Petra su postale najbolje drugarice. Prija im vreme koje zajedno provode, jer sa ostalom decom koja su na lečenju ne mogu da se druže zbog jezičke barijere. U bolnici organizuju predstave i zabavu za decu, ali Helena i Petra ne razumeju jezik pa im je to otežavajuća okolnost. Proteklih dana smo uz dozvolu lekara provodili vreme napolju u parku, sve ono što Helena inače voli i radi kod svoje kuće - kaže ona.
      Kao što je trenutno njihov jedini izbor ova borba, tako je i pobeda jedini njen ishod. Ni mi ne pomošljamo da može da bude drugačije.
    • Од Милан Ракић,
      Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće) teolog prof. dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo 21. srpnja 1999., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost organizirali su znanstveni kolokvij “Sluga Riječi” u povodu 20. obljetnice njegove smrti tek prošle subote, 19. listopada, na KBF-u.

      Želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, a kao upozorenje na štetno djelovanje političkih i crkvenih grešnih struktura.
      Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na KBF-u te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost.
      Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih).

       
      Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je i još uvijek odgovara na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana:
      1) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, snažno prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno;
      2) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest;
      3) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg;
      4) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha;
      5) moramo se prepustiti Duhu Svetomu;
      6) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i
      7) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.
      Riječ ”teologija” dolazi od grčkog i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog?
      Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti.
      Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da bi se dogodilo istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor.
      Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije je da ona mora govoriti o:
      Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi; Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta; nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga. Dakle, bavim se teologijom zato što je to moj način da upoznam Boga, da ga priopćim drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje i oslobađa.
      Kada se već želim baviti teologijom, postavljaju mi se sljedeća pitanja:
      a) Koja je teologija danas poželjna?
      b) Kojom bih se teologijom trebao baviti kako bih znao što bolje osluškivati i čitati znakove vremena?
      Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, kaže da se na ta pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije.
      Najprije, etička svijest teologije:  teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.
      Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.
      Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada:
      Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju. Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu. Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti omogućujući što objektivniju diskusiju. Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost. Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu. Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice. Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a Evanđelje treba biti proučavano kritično-povijesnom metodom. Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama. Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama. Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog. Konačno, teološki program: teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.
      Zašto sam sve ovo napisao? Zato što, razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi!
      Promatrajući servilnost hrvatskih (nad)biskupa koji brzim korakom dolaze u Banske dvore, gdje ih čekaju samo premijer i lider HDZ-a, predsjednik Sabora (HDZ-ovac) i neki ključni HDZ-ovski ministri (HNS-ovci niti su obaviješteni niti su pozvani!), imajući pak u vidu da ih je Plenković pozvao u dopisu od 10. listopada, a susret se dogodio već 15. listopada, premda nikakve hitnoće nije bilo nego su samo protokolarno časkali i međusobno se hvalili i veličali, valja reći da ni jedna kritika ne može imati smisla ili tražiti učinak ako kritičar nije sposoban refleksivno se vratiti bitnim pojmovima.
      Pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao da je Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje (Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu) te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi.
      Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju!
      Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana.
      Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkveni govor i u teološki diskurs: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.
      Osim toga, Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi plazio pred Plenkovićem.

       
    • Од александар живаљев,
      Portparol SPC negira medijske spekulacije o navodnom teškom zdravstvenom stanju patrijarha Irineja Vladika Irinej: Patrijarhovo zdravlje je odlično
      Zdravstveno stanje Njegove Svetosti Patrijarha je odlično, na žalost nekih krugova, ali na veliku radost vernika naše Crkve i ogromne većine pristojnih građana naše zemlje, kao i civilizovanih građana susednih zemalja.
      Piše: Jelena Tasić 19. oktobra 2019. 08.01      Foto: FoNet/ SPC On redovno i bez ikakvih teškoća vrši sveta bogosluženja i obavlja sve svoje redovne dužnosti. Kad god i gde god je potrebno, prisutan je i na raznim javnim manifestacijama, što je lako videti iz naših medija.
      Sledstveno, zlonamerno i zlurado pisanje nekih zagrebačkih, sarajevskih i beogradskih medija na tu temu je potpuno neistinito i proizvoljno – izjavio je Danas episkop bački Irinej (Bulović), član Svetog arhijerejskog sinoda i portparol SPC.
      Vladika Irinej smatra da je, iako je neprilično pričati o zdravstvenom stanju bilo koje ličnosti nakon što je ona prebolela bilo šta – od običnog gripa pa do neke opasne boljke, istinita vest, koja zatvara vrata sejanju svake smutnje, jedino opravdanje za njegov odgovor na pitanje Danasa o patrijarhovom zdravlju, jer je reč o javnoj ličnosti.
      Vest o ugroženom zdravlju poglavara SPC zbog teške maligne bolesti, kao i o mogućem scenariju borbe među srpskim vladikama za patrijarhovog naslednika na tronu Svetog Save najpre je stigla iz medija u Hrvatskoj i BiH, koji se pozivaju i na analize pojedinih ruskih medijskih krugova.
      Priče o navodno lošem patrijarhovom zdravstvenom stanju poslednjih dana šire i pojedini crkveni i politički krugovi u Srbiji. Sve vidnija neslaganja među srpskim arhijerejima, koja su kulminirala odlukom Svetog arhijerejskog sinoda da odlikuje najvećim crkvenim priznanjem predsednika Srbije Aleksandra Vučića, počinju da se posmatraju i kroz prizmu svepravoslavne krize izazvane sporom Carigrada i Moskve oko ukrajinskog crkvenog pitanja.
      Dok bosanski mediji tvrde da je mitropolit dabrobosanski Hrisostom (Jević) jedini član aktuelnog Sinoda SPC koji je bio protiv Vučićevog odlikovanja, jer navodno odbija da bude samo paravan u srpskoj „crkvenoj vladi“, kao i da pojedini arhijereji – pre svih vladika bački Irinej i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), stvaraju svoj „borački lobi u Saboru“, mediji u Crnoj Gori bave se posetom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija (Radovića) Grčkoj.
      Prema njihovom pisanju, mitropolit Amfilohije ovog vikenda bi trebalo da bude gost svog pirejskog „kolege“ po činu Serafima (Mendzelopulosa), koji javno kritikuje prošlonedeljnu odluku grčkog Sinoda da prizna spornu „Pravoslavnu crkvu Ukrajine“.
      Pozivajući se na grčku štampu, crnogorski mediji odlazak mitropolita Amfilohija u Pirej ocenjuju kao pokušaj „Ruske pravoslavne crkve da izazove raskol među grčkim arhijerejima“.
      U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Danasu je nezvanično rečeno da mitropolit Amfilohije putuje u Grčku, a da su sve medijske spekulacije s tim u vezi besmislice.
      Crkveni izvori nezvanično tvrde da razlozi mitropolitovog putovanja nemaju veze sa Pirejom, odakle je poziv za posetu dobio mnogo pre odluke crkvene Atine da prizna novu crkvenu organizaciju u Kijevu, koju je uspostavila Carigradska patrijaršija uprkos protivljenju Ruske i drugih pravoslavnih crkvi.
      Sinod SPC u martu je doneo preporuku srpskim arhijerejima i sveštenicima da ne treba da služe da predstavnicima nove ukrajinske crkve i onima koji je priznaju
    • Од Милан Ракић,
      „Gledajmo se u oči“ – naslov je knjige vladike Grigorija (Durića) u izdanju Vukotić Media (priređivači Danijela Jelić I Milojko Božović). Knjiga je koncipirana tako što u prvom delu vladika Grigorije odgovara na brojna pitanja priređivača knjige dok su, u drugom delu autorski tekstovi i besede izgovorene u raznim prilikama samog vladike Grigorija. U dogovoru sa izdavačem Danas donosi dva odlomka iz ove knjige. Izbor I oprema teksta redakcijski. Knjiga se može poručiti na ekskluziv @vukoticmedia.rs ili telefonom 011/3348516, Hilandarska 32/3.
      U maju 2019. održan je Sabor Srpske pravoslavne crkve, na kojem se raspravljalo o Kosovu i Metohiji.

      Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je – na svoj zahtev ili poziv patrijarha Irineja i vas vladika, ostalo je pomalo nejasno – došao u Patrijaršiju i obratio vam se, kako je zvanično rečeno, želeći da vas upozna s trenutnim stanjem u vezi s pregovorima oko statusa Kosova. Šta je on tada rekao? Šta ste Vi njemu rekli? Da li je bilo teških reči? Da li je došlo do približavanja ili udaljavanja stavova između predsednika i vladika? – Još tokom susreta u Žiči, a koji je prethodio zasjedanju u Beogradu, pokušao sam da predočim patrijarhu da će dolazak predsjednika Vučića samo još više produbiti postojeće podjele u našem društvu, pa i u samom Saboru. A svaka nova podjela vodi ka još izraženijoj atrofiji demokratije. Mnogo episkopa je bilo protiv prijedloga da se sastanemo s predsjednikom na zvaničnom nivou, dok je, s druge strane, na tom susretu uporno insistirano uz obrazloženje da će nam predsjednik Vučić reći o Kosovu nešto što nismo čuli do tada, a što je veoma važno.
      Od početka sam sumnjao da ćemo čuti nešto novo, što se, na koncu, i pokazalo opravdanim. Bez saglasnosti Sabora, to jest bez glasanja, progurana je ideja da predsjednik ipak dođe. Međutim, ne na Sabor, nego pred nas, vladike, s kojima se sastao u jednoj prostoriji u Patrijaršiji.
      Predsjednik Vučić bio je sve vrijeme, blago rečeno, neprijatan prema vladici raško-prizrenskom Teodosiju, kojem je, između ostalog, zamjerao to što posjeduje kosovska dokumenta. Reagovao sam na predsjednikov prigovor, rekavši da pomenuta zamjerka uopšte nema smisla, dok je vladika Teodosije odgovorio da predsjednikovi poslanici sa Srpske liste takođe imaju kosovska lična dokumenta, a da ih on sam ima zato što mora da se kreće po Kosovu, dodavši i to da obaveza posjedovanja kosovskih dokumenata proističe iz Briselskog i drugih sporazuma, koje je potpisala vlast u Srbiji.
      Na kraju se ispostavilo da dolazak predsjednika Vučića uistinu nije urodio plodom, niti je rezultirao novim uvidima u vezi s Kosovom i Metohijom, ali je zato doprinio tome da predsjednik prilikom svoga boravka u Patrijaršiji nekoliko vladika označi kao svoje protivnike, među kojima sam bio i sam. On je tom prilikom, osim s episkopom Joanikijem, raspravljao nešto malo s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem i sa mnom.
      Kada su poslije tog susreta Nikola Selaković i predsjednik Vučić javno počeli da tumače šta se dešavalo na pomenutom sastanku, odlučio sam da se oglasim i ja i otvoreno kažem da tokom tog susreta ništa novo nije rečeno, niti predstavljeno. Nakon toga je započela medijska hajka na vladiku Teodosija i mene, koji smo čitav mjesec razvlačeni po naslovnicama žute štampe. Nisam se mnogo uzrujavao zbog toga, jer znam iz ranijeg iskustva kako to funkcioniše.
      Na mene takvi napisi nemaju uticaja, ali vjerovatno imaju na glasače u Srbiji. Režiser kojeg veoma volim i cijenim, Andrej Tarkovski, zapazio je jednom prilikom da u naše vrijeme ljudi neće biti razapinjani na krst, nego u novinama, u medijima, te da svi oni koji pokušavaju da govore istinu moraju biti spremni na taj krst.
      Da li, naročito posle ovih zbivanja, mislite da bi odnos države i Crkve trebalo zakonski urediti na potpuno novim osnovama? Ranije ste to tražili? – U kontekstu pomenutog događaja, smatram da je došlo krajnje vrijeme da napravimo nove osnove za odnose države i Crkve, što je trebalo uraditi još devedesetih godina prošlog vijeka. Važno je da Crkva i država budu odvojene, tačnije, da se zakonski utvrdi kako i jedna i druga strana treba da se ponašaju i koje su im nadležnosti. Nije moguće poreći istorijsku ulogu Crkve u izgradnji državnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda, ali Crkva ne može da se svede na to, niti je to njena jedina uloga, jer bi na taj način ona prestala da bude Crkva. Crkva, između ostalog, treba da bude korektiv, treba da ima proročki glas, što znači da treba da ukazuje na društvene i sve ostale anomalije, koliko god to bilo bolno i za nju i za državu. Stiče se utisak da je, nasuprot tome, sada sve svedeno na nastojanje da se po svaku cijenu uspostavi harmonija u odnosima Crkve i države, ali da se ta harmonija svede u prvom redu na princip „ne diramo vas, ne dirajte nas“, a to nipošto nije odnos koji donosi dobre plodove. Plodotvoran odnos bi podrazumijevao da država može korigovati Crkvu, ukazujući joj na njena zemaljska zastranjenja i poštovanje pozitivnih zakona koji važe za sve, a da istovremeno Crkva može korigovati državu podsjećajući je, pored ostalog, da njeni glavni predstavnici nisu iznad zakona koje su sami donijeli. Ako ne postoji ovakav uzajamni odnos, onda je posrijedi totalitarizam.
      Mnogo puta ste pitani o Vučiću, davali ste različite odgovore, pisali ste na tu temu… Kako biste okarakterisali njega i period njegove vladavine? – Da ne bi bilo nesporazuma, odmah na početku ću reći da nemam ništa lično protiv Aleksandra Vučića. Međutim, nikad nisam bio u saglasnosti s ideologijom koju je zastupao 90-ih, kao ni s ovom koju zastupa sada. Prije svega zato što se zalažem za demokratiju u kojoj je moguće imati drugačija mišljenja i iznositi različite stavove, naročito one koji su oprečni stavovima vlasti, a da zbog toga ne trpite posljedice. Drugim riječima, smatram da je sloboda veoma važna, to jest važno je pravo onog drugog da govori i da razmišlja, a da pritom zbog toga ne bude kažnjen. A ako pak onaj drugi ima dobre argumente, onda sloboda koju pominjem podrazumijeva i to da se ti argumenti uvažavaju. Stoga sadašnje stanje u Srbiji doživljavam kao veliku krizu u kojoj dolazi do konstantnog urušavanja države, i to na različitim nivoima, čak i na ekonomskom, iako se uporno tvrdi da ekonomija cvjeta. Uprkos takvim izjavama, ne primjećujem da život ljudi u Srbiji napreduje nabolje. Ono što me najviše zabrinjava jeste to što toliko građana napušta zemlju, i to vrijedni i sposobni ljudi, uz to nerijetko i istinske patriote. Oni koji su već podigli djecu, koji su cijeli život ulagali u tu zemlju i imali namjeru da u njoj ostanu – sada, u zrelim godinama, kada već zalaze u treće doba, pakuju kofere i odlaze u inostranstvo. Ne može me niko ubijediti da je nekome drago da se zaputi u neizvjesnost, u nepoznato, i da život započne od nule. Nedavno sam čuo jedno razmišljanje koje mi se učinilo veoma smislenim. Naime, jedan čovjek iz Hanovera mi je rekao kako su „nekada ljudi išli trbuhom za kruhom, a sada idu razumom za dostojanstvom“. Ova rečenica udara tamo gdje je najbolnije i podstiče nas na razmišljanje, a naročito bi trebalo da aktuelnu vlast i njenu opoziciju podstakne na promišljanje o razlozima migracije i tome kako ih je moguće zaustaviti.
      Spomenuli ste upravo opoziciju u Srbiji. Vaš kritički stav prema vlastima jasan je i argumentovan, možete li nam, međutim, nešto više reći o tome kako ocenjujete delovanje opozicije? – Pomenuo bih suvisle riječi jednog svog poznanika, iskusnog gospodina od 90 godina, a koji je proveo čitav svoj život u Londonu i Ženevi, baveći se ozbiljnim poslovima. Kada sam nedavno razgovarao s njim, bio je u bolesničkoj postelji. Otvorio mi je oči jednom rečenicom kojom bih sada i sam htio da otvorim oči vođama opozicije, među kojima ima i onih koje lično poznajem. Ta rečenica glasi: „Lošu vlast na tom mjestu uvijek drži loša opozicija“. Naravno, udio odgovornosti koji snosi opozicija za loše stanje u državi nije isti kao onaj koji snosi vlast, ali svakako jeste znatan. S tom činjenicom, uistinu, moramo da se suočimo. Opozicija, naime, ne može biti bilo kakva – na primjer, opozicija puna kalkulacija ili opozicija koja ne zna šta hoće. Ne može biti dobra ona opozicija koja čeka da Vučić nešto potpiše u vezi s Kosovom, pa da na tome temelji svoj trijumf. Opozicija mora da bude beskompromisna, iskrena, takva da građani Srbije mogu da kažu: „Ovi ljudi će nam pružiti slobodu i dostojanstvo“. Ne smijemo takođe zaboraviti ni to da uloga nas kao hrišćana nije da nekog srušimo, nego da budemo spremni da se žrtvujemo, te da naša žrtva otkrije prevaru i falsifikat. Slabost srbijanske opozicije leži upravo u nedostatku pomenutih kvaliteta. Opoziciji ne smije da bude cilj da sruši vlast, a potom da radi to isto što je radila prethodna vlast – opoziciji treba da bude cilj da smijeni jedan sistem kako bi uspostavila zajednicu u kojoj svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo i slobodu mišljenja. Vjerujem da u opoziciji ima ljudi koji su u stanju to da učine.
      Treba, isto tako, iskreno priznati da ne možemo reći da Aleksandar Vučić nije sposoban čovjek, da je neko ko nije radio na sebi. Ali ne možemo reći, između ostalog, ni to da on ne razapinje ljude po medijima na bezobziran način. Za mene, kao episkopa u NJemačkoj, to možda i nije toliko važno. Ali za nekoga ko je episkop u Beogradu, u Šumadiji, u Kraljevu, u Valjevu, to bi i te kako trebalo da bude važno.
      Zašto je neophodan ekumenski dijalog? Jedna od najznačajnijih činjenica koje se tiču Crkve 20. vijeka je ekumenski pokret. NJegov značaj se ogleda u tome što su u njega sada aktivno uključene sve hrišćanske Crkve kako bi prevladale podjele prošlosti i ponovo uspostavile jedinstvo hrišćanske Crkve. Svidjelo se to nama ili ne, u ekumenskom pokretu prednjačili su protestanti (već od početka 19. vijeka). U Katoličkoj crkvi ekumenizam je polako sazrijevao da bi se svom silinom projavio poslije Drugog vatikanskog sabora. Kod pravoslavnih to ide najsporije, ali zahvaljujući izuzetnim naporima nekih istaknutih teologa i pastira Crkve (da pomenem samo oca Georgija Florovskog i vladiku Nikolaja) i mi polako hvatamo korak sa drugim Crkvama.
      I dok se prva generacija pravoslavnih teologa i jeraraha sa puno entuzijazma angažovali u ekumenskom pokretu, njihovi nastavljači nemaju više njihovog žara. Oni odnose sa nepravoslavnima održavaju uglavnom mehanički i bez istinske želje da razumiju sagovornike i njihove argumente, držeći da je Božija milost izlivena samo na njih i da sa ostalima mogu imati odnos jedino ako se svi drugi saobraze njihovim rasudama i pred-rasudama.
      Ne pretendujemo da tačno znamo kojim putem treba da ide ekumenski dijalog, ali se slažemo sa Kongarom kojim putevima ne smije da ide: 1) putem povratka svih u okrilje Pravoslavne (Kongar bi rekao Katoličke) crkve, i 2) odgađanjem jedinstva među hrišćanima do eshatona (izgovarajući se da će eventualno jedinstvo hrišćana biti čudo koje će Bog učiniti na svršetku vremena). Prvi put je put isključivosti i integrizma, a drugi put je bjekstvo od istorijskog zadatka i projava ekumenskog pesimizma i vječnog odlaganja pod poznatim izgovorom da baš „sada nije vrijeme“.
      Dakle, ekumenskog dijaloga mora biti ako smo kao pravoslavni hrišćani uopšte odgovorni ne samo za sebe nego i za druge. Naravno, ključno pitanje ostaje: do koje granice zajedništvo može podnijeti različitost. Ali upravo zato potreban je iskren i odgovoran dijalog, prije svega sa katolicima ali i sa ostalim hrišćanima, a ne stav umišljenosti i snishodljivog ophođenja prema svima koji nisu pravoslavni.
      No, ako se odustajanje od dijaloga ili fingiranje dijaloga bez iskrenog i bratskog pristupa pravda strahom od antiekumenista koji bi mogli izazvati eventualni raskol, onda se čovjek pita da li je moguće da se ovakvi argumenti ozbiljno zastupaju. Da li je moguće odustati od borbe za uspostavljanje ponovnog jedinstva Hristove crkve zbog toga što bi neki ostrašćeni fanatici (a ostrastio ih je neodgovorni pristup naše Crkve prema tom pitanju) mogli da se pobune protiv toga? Ili da čak istupe iz Crkve koja traga za jedinstvom.
      Na ta retorička pitanja dovoljno je odgovoriti samo ovo: da su drevni oci Crkve (na koje se tako često pozivamo, a tako malo ugledamo) na način današnjih zastrašenih jeraraha prilazili problemima sa kojima su bili suočeni, oni ni jedan jedini ne bi riješili. Da su oci odustajali od suočavanja sa izazovima svoga vremena (kao što je izazov našeg vremena ekumenizam) zato što se to ponekim ostrašćenim fanaticima nije činilo prihvatljivim, ne samo što bi postupili nezrelo i neodgovorno, nego istorija Crkve ne bi ni postojala. Svaki njen novi korak bio bi onemogućen strahom od terora crkvenih ekstremista koji u svim vremenima kao korov pokušavaju da uguše plemenite biljke u crkvenoj bašti.
      Ako ove uprkos njima ipak uspijevaju, to je zato što su oci Crkve povlačili hrabre i odlučne poteze a nisu se skrivali i bježali od onih kojima je jedinstvo Crkve Hristove toliko mrsko da ne štede truda da ga na svaki način spriječe.
      Što se tiče nas čije eparhije zahvataju i prostore koji nisu tradicionalno pravoslavni, ali na kojima i pravoslavni žive kao manjina, nama je kristalno jasno da je dijalog sa nepravoslavnima ne samo poželjan, nego i nužan.
      Da bi živjeli normalnim životom, pravoslavni i u sredinama u kojima su manjina moraju biti integrisani u društvo u kojem se nalaze, a da bi se ta integracija odvijala na dostojanstven način, paralelno sa njom mora se odvijati i dijalog crkava (npr. pravoslavne i katoličke) koji će, što više odmiče, i jednoj i drugoj strani pokazivati da među njima ima neuporedivo više sličnosti nego razlika i još manje suprotnosti i isključivosti, a time i manje razloga za netrpeljivost i neprijateljstvo.
      Odustajanje od iskrenog i odgovornog dijaloga u takvim (a po mom mišljenju i u svim drugim) sredinama, značilo bi prepustiti sopstvene vjernike predrasudama onog drugog (ali i njihovim vjerskim fanaticima – jer od njih nijedna Crkva nažalost nije slobodna). A od tog drugog, kao manjinska zajednica, pravoslavni u tim sredinama na kraju krajeva egzistencijalno zavise.
      Zato mi, kako iz teoloških uvjerenja, tako i iz pastirskog odgovornog staranja, nećemo odustati od trezvenog dijaloga sa katolicima i drugim hrišćanima u nadi da će nas na tom putu uvijek rukovoditi Božija milost i njegovo bezgranično čovjekoljublje koje sve ljude dobre volje podjednako grli i miluje.

       
    • Од Volim_Sina_Bozjeg,
      https://www.standard.rs/2019/10/10/tramp-cestitao-800-godina-autokefalnosti-spc/

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...