Jump to content

Fr Andrew Phillips (specijalni intervju za ZRU )

Оцени ову тему


Драшко

Препоручена порука

1)    Being an Englishman and an Orthodox priest at the same time, how do people in your neighbourhood perceive you?

 

With complete indifference. Very few people here are interested in any religion. A priest is generally viewed as perhaps rather eccentric, but harmless. Nobody is interested, people live however they want. It is all the same to them whatever I am.

 

2)    Please tell us, is there an interest in Orthodoxy, at least in the town of Colchester where your Church is? Who are the people from your parish? Where do they come from and what brings them to Orthodoxy?

 

I was born and went to school in Colchester, which is about 100 km north-east of London. However, interest from most English people living in Colchester, as anywhere else, is very limited. Most English people are atheists and have no interest in any faith at all.

 

Our parish is mainly made up of Russian immigrants from Latvia and Lithuania, Moldovans, Romanians, Ukrainians and Russians, as well as Bulgarians, Cypriots and Greeks, together with their English-born children. Most have come here over the last 20 years. True, we have small numbers of Orthodox English people and some other nationalities, but these are usually linked in some way to Russia or else are married to Russian women. They live in Colchester or around it, within an 80 km radius.

 

3)    Is there a Church choir in your parish? What are the specifics of your parish in Colchester?

 

Yes, of course there is a choir, a good one, between about 10 and 20 people sing every Sunday. All are volunteers, we do not have or like paid choirs. On an average Sunday there are only 150-200 people in church, though we have 600 regular parishioners and, in fact, about 3,000 local Orthodox come to our services during the year, but many are only nominal Orthodox and come only once a year, for baptisms or weddings.

 

Our church building is the largest Russian Orthodox church building in the British Isles, about the same size as the Serbian Cathedral, St Sava’s, in London. It is white and was built of wood 164 years ago. There are 24 nationalities, most people are under 40, with large numbers of children. On average we have about 100 baptisms, 10 weddings and 1 funeral a year. Our second priest, Fr Ion, is Romanian, but married to a Russian from Latvia. Our services are in three languages, Slavonic, English and Romanian. We have many confessions every Sunday with communion from two chalices, and 100-150 communions.

 

4)    You talked about St Edmund, can you please tell us about this Saint and his significance in your life?

 

The name Edmund will sound strange and not Orthodox to most Serbs. But just because some Roman Catholics may have his name, it does not mean that he was Roman Catholic. Firstly, he is a real saint (Roman Catholics do not have real saints) and, secondly, he lived before Roman Catholicism was invented. Many Roman Catholics are called Nicholas; does that mean that St Nicholas was Roman Catholic? Of course not!

 

St Edmund was King of Eastern England, where I and my ancestors were born and live, and he was martyred by pagan Viking invaders in 869. His memory is still alive here and a whole town locally is named after him. I have known about him and felt his presence here from childhood, since he is the main local saint and the original Patron Saint of England. I think I grew up beneath his protection in some mysterious way. St Edmund is the first saint whose spirit I felt in childhood.

 

The spirit of the saints is identical, wherever and whenever they lived. Many saints of the West have always been venerated by Serbs in the Serbian Church calendar. For example, St Tatiana, St Sophia and St Alexei of Rome, St Irenei of Lyons, St Hilary of Poitiers, St Vincent of Lerins, or St John Cassian and many Popes of Orthodox Rome, like St Leo the Great, St Gregory the Dialogist or St Martin I. However, saints in Western countries further from Serbia and who lived a little later are not known in Serbia. And yet these saints who lived at this time could travel to Jerusalem and Constantinople and take communion there and feel at home; the Church was One, whatever the difference of language and even rituals, the Faith was the same.

 

5)    Have you ever been to Serbia? If yes, what are your impressions of our country?

 

Unfortunately, I have never visited Serbia and there are no Church-going Serbs in this part of England.

 

On the one hand, I have the impression of Orthodox in Serbia who are very faithful to the Tradition. On the other hand, I have the impression that few Serbs are really Orthodox, most are atheists and very nationalistic. I suppose this is the result of fifty years of brainwashing by Communism, mainly under the Croat Tito, and then of a generation of the ‘Soft Power’ brainwashing of Western Consumerism, which has produced the Facebook generation. They dress like Americans, listen to American music, watch American TV programmes and films and so think like Americans. I have read that 30% of the Serbian media is now American-owned. How can people resist?

 

I also have impressions from Serbian Orthodox I know. For example, I studied with the Serbian Bishop Luka in Paris at the Russian St Sergius Institute in the late 1970s and liked him a lot. The only other Serbian bishop I know is Metr Amfilochije. I much admire him. I greatly venerate St Nikolai of Zhicha (called in Russian St Nicholas the Serb) and have read many of his books, which have been translated into Russian and English. I also venerate St Justin of Chelije, a real Orthodox philosopher, as well as Patriarch Pavle. The latter has not yet been canonized, but this is only a matter of time.

 

6)    Since I know you that you have relations with the SOC (Serbian Orthodox Church) and that you have visited the Saint Sava Church in London, tell us please, how do you feel in the company of our people in England?

 

Perfectly at home. We have exactly the same Faith and values. We belong to the same Orthodox Civilization and are proud, in the good sense, of this. In today’s Europe, there are only two Civilizations: Anti-Christian, Secularist Western Post-Civilization and Christian, Orthodox Civilization. We are opposites. We should ask ourselves every day: Which Civilization and Empire do we belong to and confess: to the Anti-Christian Globalist Empire or to the Christian Empire, to the Secularist Empire or to the Orthodox Empire?

 

We have our own Civilization, our own Empire, stretching from Bosnia to the shores of the Pacific, with dependent outposts and oases of Orthodoxy all over the world, as in Colchester. We belong to this, it is our identity, regardless of our nationality and language, because we have the same Faith and Church. We Orthodox do not have the same values as the rest of the world and our Civilization and Empire is the only Alternative to Western Anti-Civilization.

 

A Serb who is not Orthodox is not a Serb, but either some sort of Titoist or else an American of the MacDonald’s Post-Civilization. In the same way a Russian who is not Orthodox is not Russian, but Soviet. And an Englishman who is not Orthodox or not close to Orthodoxy in some way through faith, is not English, but British. He is, consciously or unconsciously, an imperialist who has little time for truth or love, only for self-interest and imaginary superiority over others whom he can exploit.

 

7)    Please tell us your views upon the latest events regarding the actions of Greek Church recognizing Ukrainian Orthodox Church?

 

It is all very simple. As you may know, the present US ambassador in Athens, Geoffrey Pyatt, used to be the US ambassador in Kiev. So it is clear that this is all just another American game, started by Obama, using flattery, threats or bribery, as is their technique. However, whatever the great pressure the US elite exerts on weak Greek bishops to recognize these Fascist schismatics in the semi-Uniat western Ukraine, I am ashamed of them. Whether because they are cowards or they have been bribed with dollars, these bishops are wrong. How can these bishops be so racist and weak and trample underfoot the basic canons of the Church, which every first-year seminarian knows? This is shameful. If there is no repentance, a terrible event will visit Greece for the apostasy of some of its bishops. God is not mocked. May the Orthodox bishops of Greece, like my contemporary, Metr Seraphim of Piraeus, triumph.

 

8)    What are your relations with the ROC like?

 

Relations with it?!! But I belong to the Russian Orthodox Church!

 

There is only one Russian Orthodox Church, whatever the administrative differences of its various parts. There are several autonomous parts of the Russian Church, the Churches of Japan and China, the self-governing New-York-based Church Outside Russia which I belong to, the Ukrainian, Moldovan and Latvian Churches, the Belorussian Exarchate etc. But we are all one, we all belong to the same Church and commemorate the same Patriarch.

 

9)    What are your views on Constantinople?

 

Until the twentieth century, the Patriarchate of Constantinople was the plaything of the Turks and the British or French ambassadors in Istanbul. Everybody knew that the nomination to the Patriarchate could be bought for money. The bishops in Istanbul were finally bought by the Anglicans in the 1920s for £100,000 and so their freemason candidate, (he became a mason in a British Lodge on Cyprus in 1909), Patriarch Meletios Metaksakis introduced by force the Papist calendar. After the fall of the British Empire after 1945, its role was taken up by the American Empire, which continued its dirty work.

 

So the last legitimate Patriarch, Maximos V, was removed by the Americans by force in 1948 on the orders of the war criminal Truman, who had just slaughtered nearly 500,000 Japanese civilians in Hiroshima and Nagasaki. Patriarch Maximos was too Orthodox for American tastes and was kidnapped and taken in Truman’s personal aeroplane into exile in Switzerland.

 

I used to know a Greek deacon who was an eyewitness to these events. He later became the Greek bishop in Birmingham in England. In 1948 the Americans behaved like thugs, cowboys, they were very violent. Patriarch Maximos was replaced by the Greek-American Archbishop Athenagoras – and we know how that ended. Since then most of the bishops of Constantinople have just been American puppets, without any spiritual relevance. One of them recently held an LGBT Conference with a ‘transvestite Orthodox theologian’!

 

10)                    English history is specific in many ways. Can we say that England was Orthodox until 1066 (12 years longer after 1054)?

 

The Western Schism was a gradual process, it spread over time and in some ways is not complete even today. It led to the invention of Roman Catholicism in 1054, but began much earlier than 1054, in the late eighth century under the heretic and iconoclast Frank Charlemagne. He was a barbarian who wanted to revive the pagan Roman Empire, with himself, naturally, as its Emperor. So that is what he did, setting up in 800 ‘the First Reich’. (Bismarck invented the Second Reich and Hitler the Third Reich; some say that the Fourth Reich is the EU). They called this revived paganism ‘The Holy Roman Empire’, but in fact it was Unholy and Anti-Roman.

 

This alien mentality of Schism spread from the Franco-German heartland (where later the EU began) all over Western and Eastern Europe, and eventually to the islands and so England too. It is clear that from about the Year 1000, and even before that, England was falling to these heterodox influences. 1066 marked the end of Orthodox influence in England, but the decadence was there already, especially under the half-Norman King, Edward (1042-1066). (Like Charlemagne, this traitor is called a saint by Roman Catholics!). 1054 (or in England 1066) is the end of the initial process of Schism, the conclusion of its fall from communion with the Church, not its beginning. Therefore we have to look carefully at what went on previously, before we can say whether it was Orthodox or not.

 

11)                    Do you think there are things in common between Serbia and England?

 

Strangely enough, yes.

 

Serbia is like the front line of the Russian Orthodox Church, the first bastion of Orthodoxy, just a few hundred kilometres from Rome. This is why the West hates Orthodox Serbia and wants to destroy it – because it loves Christ, whereas it loves Antichrist, for whom it works to bring in his reign. On the other hand, England today is like the front line of the USA, the first bastion of Anti-Orthodoxy. Nobody can forget how British airmen dropped bombs on Serbia at Easter 1999, marked ‘Happy Easter’. That was Satanic. So any Orthodox in England survive like soldiers in the trenches; and actually that is the same situation as for Serbs today. You too are soldiers in the trenches under the spiritual bombardment of the anti-Christian barbarians every day. This is what we have in common, we are both on the edges, advanced posts in the struggle for the Church of God.

12)                    Is there anything you would like to say to Orthodox Serbian people from your perspective?

 

Yes, just one thing: Stand firm in Orthodoxy! The more you resist the onslaught of the West, the US and its EU, NATO and IMF vassals, the greater the example of spiritual courage you give to Orthodox everywhere and, at the same time, the closer you draw to Christ and so to salvation. The West threw Communism and Nazism at us and we defeated both of them. For all extremes come from the demons, as the Holy Fathers say. We Orthodox shall defeat Liberal Secularism, which hates Christ just as much as Communism and Nazism, as well. Let us Orthodox show our courage, that we fear no man, that we fear only God. Then no-one can defeat us.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Kratka biografija oca Endrjua 

ORTHODOXENGLAND.ORG.UK

Web site for the magazine Orthodox England and the Orthodox Christian parish of St Felix and St Edmund in Felixstowe, Suffolk, UK

16642.x.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 48 минута, Драшко рече

Kratka biografija oca Endrjua 

ORTHODOXENGLAND.ORG.UK

Web site for the magazine Orthodox England and the Orthodox Christian parish of St Felix and St Edmund in Felixstowe, Suffolk, UK

16642.x.jpg

НАТО поп. И ти Божовићу на прикривен начин делаш

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Danijela,
      Tanjug
      Vigor Majić se na čelu Istraživačke stanice Petnica nalazi od njenog osnivanja 1982. godine. Sa timom bivših i sadašnjih Petničara neumorno je razvijao i razvija ovaj autentičan model vanškolskog obrazovanja, kroz koji su prošle hiljade mladih ljudi, ali i nastavnika. Sa iskustvom od gotovo 40 godina na čelu ovakve institucije, Majić je, sasvim sigurno, osoba koja može sveobuhvatno da sagleda i oceni stanje u obrazovnom sistemu Srbije. A ono je daleko od idealnog. Ono što je obeležilo školsku godinu koja je već pri kraju, svakako je epidemija koronavirusa, ali i prilično brzi odgovor obrazovnog sistema na novonastalu situaciju. I tu je, kako Majić ocenjuje za „Ekspres“, sistem položio ispit, mnogo bolje nego neki drugi sistemi.
      „Stvari su funkcionisale, više ili manje dobro, no na karantin je odgovoreno na jedini način na koji se moglo odgovoriti u današnje vreme – organizacijom nastave na daljinu. Naravno, može se svašta prigovoriti na kvalitet nastave koju su deca mogla da prate na televiziji ili na način komunikacije sa nastavnicima, no malo je vremena bilo da se sve bolje organizuje. Ipak, nastava na daljinu mora trajati što manje vremena, jer takva krupna strukturalna i funkcionalna promena zahteva pripreme i prilagođavanja na svim nivoima, čak i izvan samog obrazovnog sistema. Na primer, u obezbeđivanju nesmetanog funkcionisanja telekomunikacija, u pripremi roditelja, u osposobljavanju direktora škola da se snađu u novim okolnostima… Da rezimiram, obrazovni sistem je položio ispit, bolje nego drugi sistemi u zemlji, dobio je dobru ocenu, koja je uistinu mogla biti i bolja“, kaže Majić za „Ekspres“.
      Digitalizacija je reč koja se, verovatno, najčešće čuje kada se u poslednje vreme govori o reformi obrazovanja. Da li je to magična reč koja bi trebalo da otkloni sve nedostatke školstva u Srbiji?
      „Naravno da nije. Kao i svuda, imate ljude koji razumeju šta znači ta reč (bukvalno: korišćenje prstiju) u savremenom društvu, ali i pojedince koji tu reč upotrebljavaju za sve i svašta. Koliko ja razumem, u našem obrazovanju bi trebalo da ta reč znači veće oslanjanje na računare i računarske mreže, što je, naravno, potpuno razumno imajući u vidu dominantnu poziciju ovih tehnologija. No, nadam se da će se sve strateške odluke donositi oprezno i mudro, imperativno vodeći računa da kvalitet stečenih znanja i veština raste umesto da opada. Obrazovanje je veoma složen sistem i unutar sebe, ali i u mreži zavisnosti od uspešnog funkcionisanja drugih sistema u društvu, pa je nemoguće očekivati da će obrazovanje, čak i uz najpametnija rešenja, moći da bude značajno uspešnije u odnosu na kvalitet zdravstva, nauke, informisanja, lokalne uprave…“

       
      Jednom ste rekli da „imamo školu iz 17. veka i razmišljamo o promenama samo u okviru toga da umesto krede koristimo belu tablu sa flomasterima, ali da nastava bude na isti način“. Da li je posredi ista stvar i sa uvođenjem računara, digitalnih udžbenika…
      „Obrazovanje je veliki sistem sa stotinu hiljada zaposlenih. Većina tih ljudi nekako je naučena da se prilagodi postojećim formama organizovanja i rada i da razvija sumnju i otpor u svaku najavljenu inovaciju ili promenu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog iskustava sa čestim promenama političkih prioriteta i kratkoročnog dometa delimičnih reformi koje u poslednjih pedesetak godina nisu trajale duže od mandata pojedinih ministara. U Srbiji ima veoma malo ljudi koji danas razmišljaju o dugoročnim promenama i još manje onih koji žele da pokreću promene, jer su postali pesimisti po pitanju da li će ih iko razumeti i da li će još neko poželeti da vrši promene. Tačno je da je postojeći sistem po svim svojim ključnim elementima identičan ili veoma sličan školstvu koje smo imali pre sto i više godina. Promene koje su se dešavale tokom poslednjih tridesetak godina najviše su se odrazile na slabljenje samostalnosti škole i nastavnika, na previše kompromisa po pitanju nastavnih sadržaja i na davanju, po meni, prevelikih prava učenicima i roditeljima, a da nismo promenili vrednosni sistem. Tako i dalje imamo ogorčenu borbu roditelja, učenika i studenata da na što lakši način i uz što manje rada i napora dođu ne do znanja, već do ocene, čak i uz pretpostavku da je taj način nepošten ili nezakonit. Većina roditelja nije suštinski zainteresovana da deca nauče što više kvalitetnih znanja, veština, stavova, već samo da deca dobiju neki papir koji će im omogućiti, kako oni to razmišljaju, ugodniji život.“ 
      Profesor Srđan Ognjanović je baš u intervjuu za naš list nedavno rekao kako je sada vreme za mlade nastavnike. Imamo li ljude koji su spremni da odgovore izazovu i da stvaraju kadrove za budućnost?
      „Ne volim da govorim stvari koje prijaju uhu čitalaca. Niti je vreme za mlade, niti je vreme za stare nastavnike. Mi treba da se nadamo da će što pre doći vreme za kvalitetne nastavnike. Odnos broja mladih i starijih nastavnika trebalo bi da bude uravnotežen. Mladi donose sveže ideje i energiju, a stariji prenose svoja iskustva i tehnike rada u suočavanju sa specifičnim situacijama. Forsiranje mladih nastavnika ide samo naruku fakultetima koji školuju nastavnike, koji žive od broja studenata koje plaća država. Imam osećaj da većina takvih fakulteta nimalo nije zainteresovana za kvalitet znanja i veština tih mladih nastavnika; većina tih fakulteta uopšte ne razmišlja o novim metodama rada i promenama strukture i sadržaja nastavnih programa. Tako, danas sa fakulteta izlaze mladi nastavnici sa problematičnim znanjem i bez dovoljno ideja o inovacijama koje je moguće primeniti, ali i o inovacijama koje bi trebalo razvijati.“

      Godinama se priča i o tome da decu moramo da naučimo da misle, ali se, izgleda, sve na kraju svede na prostu reprodukciju onoga što čuju od nastavnika. Vidite li tu pomake?
       „Ne dovoljno. Jako malo imamo nastavnika koji razumeju šta znači učiti decu da misle. Štaviše, jako malo imamo nastavnika koji žele da uče decu da misle. To je složen zadatak. Naime, decu bi trebalo učiti da koriste mnoge različite tehnike razmišljanja, odnosno rešavanja različitih tipova problema. To podrazumeva neophodnost da se deca suočavaju sa zadacima koji nisu eksplicitno objašnjeni u udžbenicima, koji zahtevaju da postavljaju pitanja, aktivno tragaju za odgovorima na različitim mestima i na različite načine, da budu kritični, da sumnjaju. Većina nastavnika, ali i direktora škola se plaše situacije gde će deca postavljati pitanja u vezi sa životom, različitim zbivanjima u okruženju, temama koje sreću u porodici, u medijima. Postavite sebi pitanje koliko bi nastavnika bilo srećno da im učenici postavljaju pitanja o politici, strankama, ratu, etnički, etički ili politički osetljivim temama. Dakle, mi imamo unutrašnji otpor ideji o razvoju kritičkog i problemskog razmišljanja u školama, pa čak i na fakultetima. Da bi se tu nešto pomaklo, mora se stvarati šira društvena klima da ne postoje tabu teme o kojima se ne može razgovarati, argumentovano i analitički, bez emocija i etiketiranja. Dokle god imamo makar i jednu temu o kojoj ne želimo razgovarati, nemoralno je očekivati da ćemo decu moći da uspešno učimo da budu otvoreni, kritični i kreativni.“
      Pročitajte još: Od strategije do tragedije
      Da li je veći problem tehnička neopremljenost škola ili nespremnost, pa nekad čak i odbojnost nastavnog kadra prema novim trendovima?
      „Sve je problem. Škole su stare, zapuštene i neopremljene. Ja ne znam nijednu školu u Srbiji koja ima kabinete opremljene makar na nivou propisanih standarda uz uslov da se ta učila aktivno koriste u nastavi. Ja ne znam nijednu školu u Srbiji koja ima savremene i kvalitetne knjige u biblioteci, koja prima makar nekoliko kvalitetnih časopisa koji promovišu nauku i gde deca te knjige i te časopise intenzivno koriste. Dobra škola bi trebalo svake godine da kupi savremenih knjiga i časopisa barem onoliko koliko ima učenika, a da u taj broj ne računamo školske udžbenike i obaveznu lektiru. Dobro je što ministar juri velike pare na svim stranama da rekonstruiše školske zgrade i ugura neku novu opremu u škole, ali to je veoma veliki poduhvat koji zahteva ozbiljno povećanje državnog ulaganja i on u tome mora imati svesnu i direktnu podršku cele Vlade na dugoročnoj osnovi. Neophodna je i promena u odnosu lokalne zajednice prema ulaganjima u škole. Na školstvu se decenijama štedi i to je ostavilo tragične posledice na celo društvo.“
      Školstvo se, rekli bismo, nalazi u permanentnoj reformi, bar u poslednjih 20 godina, pa čak i mnogo duže. Imate li utisak da svaki novi ministar počinje sa svojom reformom i šta je rezultat toga?
      „Da budem iskren, ne znam šta bi bilo ko razuman i dobronameran mogao da učini da se nađe na mestu ministra, a da ne pokrene širok dijapazon promena koje se skupno nazivaju reforma. Dakle, nije problem u pokretanju reformi iznova, već u nespremnosti ključnih političkih aktera u Srbiji da prihvate ideju o potrebi za ozbiljnim i dugoročnim promenama u obrazovanju koje bi se nastavile i nakon izbora. Tek tada bi se mogao okupiti kritičan broj stručnjaka i iskusnih ljudi iz obrazovanja koji bi formulisali listu kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i zadataka. Mnogi koji bi to danas možda mogli da učine su od takvog poduhvata unapred odustali, jer ne veruju da postoji iole dovoljna garancija kontinuiteta i istrajnosti, dakle izvesnost ostvarivanja ključnih ciljeva. Jednostavno, ne žele da im se ime vezuje za neuspešan poduhvat, kao što i dan-danas ime Stipe Šuvara vezujemo za jednu neuspešnu reformu, a da i ne znamo tačno šta je u njegovim idejama bilo pogrešno, osim nade da će takav model moći da uspešno zaživi.“
      Foto: YouTube screenshot
      Pre četiri godine ste pesimistično ocenili da srpskom školstvu predstoji sivo vreme i ekspanzija privatnih škola. Vreme Vas, izgleda, ne demantuje?
      „Nije problem u pojavi privatnih škola. Jedino se među takvim školama može očekivati pojava ozbiljnih inovacija i bitno svežih ideja. Realno je da tu ima i škola čiji je jedini cilj da pokupe pare naivnih roditelja koji se lako upecaju na šarene priče i sopstvenu sujetu, no to je danas jedini prostor gde se vide neke istinske novine. Za mene nije problem u širenju privatnih škola, već u inertnosti među javnim školama, u odsustvu ideja i inicijativa, u nedostatku hrabrosti da se ide napred, da se podiže lestvica dometa. Pitajte slobodno ministra koliko dobija pisama od direktora državnih škola sa idejama i inicijativama za bitne promene u načinu i uslovima rada, za promene u nastavnim programima, za promene u finansiranju škola, za promene u formulama za plate i nagrađivanje nastavnika, njihovo fleksibilnije zapošljavanje, ali i otpuštanje onih koji su neuspešni. Taj broj je mali, zanemarljiv. Nama su strahovito potrebne kvalitetne privatne inicijative u obrazovanju na svim nivoima, uključujući i visoko obrazovanje gde još nemamo beskompromisan privatni univerzitet tehničkih ili medicinskih nauka koji će pratiti vodeće svetske trendove. Na domaćim fakultetima, nažalost, imamo mnogo ljudi kojima tu nije mesto, koji iza svojih titula i pozicija nemaju nikakvo merljivo i međunarodno priznato ostvarenje i, što je veoma važno, nemamo nikakav mehanizam da se tih ljudi rešimo. Takvi ljudi su često glasni, nametljivi i samopromotivni i uspešnije promovišu i šire svoja kvaziznanja i sulude ideje. Oni su nedodirljivi i nepomerljivi. I to je možda najveća prednost koju mogu da iskoriste privatne škole i fakulteti koji bi dovodili svetske stručnjake i uspostavili fleksibilan program koji se stalno menja i prati probleme, izazove i dostignuća svetske nauke.“
      Kako ste doživeli prošlogodišnju predstavu sa navodnom prodajom „Megatrenda“?
      „Očekivao sam tako nešto. Veoma sam uveren da je taj pompezno nazvani ’Megatrend’ napravljen kao prevara za lakoverne. Nije jedini. Što se tiče privatnih univerziteta, tu imate jednu nadgradnju manipulacija koje imamo u nekim privatnim školama, a to je trgovina akademskim zvanjima. U našem siromašnom i namučenom društvu, u našoj neukosti i primitivizmu, doživotne titule imaju magičnu privlačnost. Mnogi bi ’gaće skinuli’ da se dočepaju neke titule, makar i sumnjive, opskurne. Time maskiraju svoje skromno znanje i primitivizam i imaju osećaj veće važnosti i uspeha. O tome sigurno mnogo više mogu da vam kažu psiholozi i psihijatri. Akademska zvanja i naučne titule su jedini, smešni, ostatak još iz feudalnih vremena upravo zbog svoje neupitnosti i doživotnog trajanja. Vi možete doživeti saobraćajnu nesreću, amneziju, izgubiti sposobnost govora i pisanja, zaboraviti sve što ste učili, ali i dalje ostajete doktor nauka i profesor, mada ste definitivno nesposobni da taj posao obavljate. U svetu biznisa, industrije, trgovine, politike, dakle tamo gde su se desile velike promene i veliki napredak tokom poslednjih stotinu i više godina, takva doživotna zvanja i titule odavno ne postoje. U jednoj godini ste uspešan menadžer, dogodine je vaša kompanija neuspešna i vas će brzo i jednostavno smeniti. Lično sam pristalica radikalne ideje da dokle god vam barem jednom u dve godine radove objavljuju ozbiljni međunarodni časopisi ili dokle god vaše nove projekte prihvataju i primenjuju u industriji ili građevinarstvu, vi zadržavate titulu, recimo, doktora u odgovarajućoj oblasti, a kada prestanete, onda više niste doktor, osim ako ste to zvanje držali recimo 20-25 godina, e onda ono ostaje vama doživotno. Mi danas imamo previše ljudi koji nakon ’odbranjenog’ doktorata nisu publikovali nijedan ozbiljan rad niti dali bilo kakav vredan doprinos u svojoj oblasti. Još veći je problem što oni i dalje imaju prednost u izborima i reizborima i veliku moć odlučivanja o napredovanju mlađih stručnjaka.“

      Na kojem nivou školstva primećujete najviše problema, a na kojem najviše spremnosti da se stvari menjaju nabolje – u osnovnom, srednjem ili višem i visokom obrazovanju?
       „Nemam nikakvu dilemu da zbog prethodno iznetih stvari najviše otpora promenama ima na fakultetima, tj. na univerzitetu, šta god reč ’univerzitet’ kod nas značila. Univerzitet je uspavan, ušuškan u koncept autonomije, što ima smisla samo i jedino ako većinu ljudi čine aktivni kreatori, ljudi prepoznati van granica etniciteta ili države. Pare stižu, manje-više, uredno od države, radili više ili manje, mnogi vam se ulaguju, titule su doživotne i lepo zvuče, čak i kada niste svesni šta znače ili kako se pišu, pa zašto biste išta menjali i rizikovali da se zamerite kolegama kojima je lepo? No, dodao bih, visoko obrazovanje je izvor velikih otpora svim ozbiljnijim promenama u nižim nivoima obrazovanja. U mnogim razvijenim zemljama u svetu se, na primer, decenijama favorizuje školovanje nastavnika da predaje više različitih predmeta ili da se bavi nepredmetnom nastavom (na primer, integralna ili problemska ili projektna nastava). Kod nas su se takve ideje pojavljivale unazad dobrih 40 godina, ali su snažni otpori uvek dolazili od strane fakulteta. Fakultet za matematiku ne može, na primer, da dopusti da matematiku predaje neko ko je završio neki drugi fakultet, makar se tamo matematika intenzivno uči (na primer, tehnički fakulteti). Isto je sa hemičarima, biolozima, istoričarima… Iskustva drugih zemalja pokazuju da nastavnik osposobljen da predaje više predmeta daleko lakše nalazi posao i u stanju je da poveže teme među različitim predmetima i oblastima znatno bolje nego nastavnici koji su školovani za samo jedan predmet. Jeste, tvrdio sam mnogo puta da je akademska sujeta najveća sujeta na svetu i da zbog toga mnogi sjajni stručnjaci postaju zaslepljeni strasno potcenjujući kolege iz drugih institucija i ne prepoznajući argumente koji su drugima jasno vidljivi.“
      Da li i dalje stojite pri oceni da školstvo u Srbiji služi za zapošljavanje u državnoj upravi, a da je Univerzitet ogromna institucija koja postoji sama zbog sebe i neće da se menja?
      „Tačno, mada nisam baš tako rekao. Mi još posmatramo škole kao prostor gde je stabilno zaposleno oko sto hiljada ljudi. U prilikama kada se razgovara o nekim promenama ili reformama i kada se dotaknu pitanja veće dinamike ili protoka zaposlenih, znači lakšeg otpuštanja manje sposobnih ili manje uspešnih i lakšeg zapošljavanja i provere sposobnosti novih nastavnika, ili kada se potegne pitanje gašenja nekih besmislenih smerova i struka, najčešće se kao ključni argument protiv diranja tih pitanja potegne problem zaposlenih iz ugla apsolutnog prihvatanja koncepta da je zapošljavanje u školi automatski zapošljavanje do kraja života. Pazite, naš administrativni termin ’posao na neodređeno vreme’ uvek se tumači kao ’posao do penzije’ iako to bukvalno ne znači. Sindikati su tu često veoma slepi i zadrti kao da ne shvataju da lakše otpuštanje mora značiti i lakše zapošljavanje i da ako otpustite jednog ili sto loših profesionalaca, vi morate zaposliti isto toliko novih i da zbirnog gubitka nema, imate samo povećavanje motivacije i pokretljivosti, što je valjda poželjno. Argumenti kao što je ’osećanje nesigurnosti’ bez veze su, jer zašto uopšte i treba da postoji ’osećanje apsolutne sigurnosti’? U siromašnom i politički nestabilnom društvu osećanje nesigurnosti je mnogo šire, pa otuda i opasna borba da se neko pošto-poto ugura i zaposli u državnom sektoru gde su plate ’možda male, ali su sigurne’.“
       
       
      INTERVJU VIGOR MAJIĆ: Otpor promenama dolazi sa univerziteta
      WWW.EKSPRES.NET Vigor Majić se na čelu Istraživačke stanice Petnica nalazi od njenog osnivanja 1982. godine. Sa timom bivših i sadašnjih Petničara neumorno je razvijao i...  
    • Од Милан Ракић,
      Vera - to je jedino što zaista postoji u čoveku. Volter je rekao: "Da nema Boga - trebalo bi ga izmisliti" ne zato što on nije verovao, on je u to verovao. Materijalisti daju Volterovim rečima strašni smisao. Vera je jedina stvar koja može spasiti čoveka. To je moje čvrsto uverenje. Inače kako? To je jedina stvar koja u čoveku nesumnjivo postoji. Sve ostalo je fikcija.

      *Vaši filmovi, a posebno "Prinošenje žrtve" (kod nas preveden kao "Žrtvovanje" - prim. prev.) nameću pitanje međusobnog delovanja različitih izvora nadahnuća - s jedne strane hrišćanstvo, o čemu svedoči prisustvo molitve Oče naš, s druge prisustvo arhaičnog, neznabožačkog (kroz lik dobre veštice Marije). To zbunjuje... Jeste li Vi ili ne hrišćanski reditelj? - Mislim da nije tako važno znati da li ja delim ove ili one koncepcije ili predrasude neznabožaca, katolika, pravoslavaca ili prosto hrišćana. Važni su filmovi. Mislim da o delu treba suditi kao o celini a ne u njemu tražiti neizbežne protivurečnosti. Pojedinosti iz dela ne izražavaju uvek unutarnji umetnikov svet. Snimajući taj film bio sam ubeđen da on treba da se obrati različitim gledaocima. Bio sam sasvim mlad kada sam upitao oca:
      "Ima li Boga?"
      Genijalno mi je odgovorio:
      "Za onoga koji veruje - postoji. Za onoga ko ne veruje - ne."

      Time hoću da kažem da film može da bude različito shvaćen. (I treba da bude. Tako je zamišljen.) Na primer, oni koje zanimaju nadčulni aspekti ljudskih mogućnosti tražiće smisao ovog filma u odnosu poštara i veštice, ti likovi biće pokretači akcije. Vernici će obratiti pažnju na molitvu i zavet koji Aleksandar daje Bogu i za njih će se ceo film graditi oko te scene. Najzad, treća kategorija gledalaca - oni koji ni u šta ne veruju, misliće da je Aleksandar prosto bolestan, da je strah od rata poremetio njegovu psihu. Svaka kategorija gledalaca shvatiće film po svome. Mislim da gledaocu treba dati mogućnost da film tumači u skladu sa svojim unutarnjim svetom, a ne sa onim što bih ja mogao da mu nametnem. Jer moj cilj je pokazati život, njegovu tragičnu, dramatičnu sliku, dušu savremenog čoveka.
      Stanje produžene bezazlenosti
      *Ipak, svi ne shvataju istinsku veru vaših likova. Šta to oni u nju unose? Npr. šta je nedostajalo veri Aleksandra da bi izbegao ludilo? - A ko Vam je rekao da je Aleksandar sišao s uma? Mislim da se on od samog početka nalazi u teškom psihičkom stanju. On predstavlja po mom mišljenju određeni tip čoveka. Njegov unutarnji svet - svet koji odavno nije bio u crkvi, koji je možda vaspitavan u hrišćanskoj porodici (protestantskoj prirodno) ali koji ne veruje ortodoksno ili možda više uopšte ne veruje. Mogao bih da zamislim da se on oduševljava npr. Štajnerom, pitanjima antropozofskog karaktera... Njega bih sebi mogao da predstavim kao čoveka koji zna da se svet ne završava materijalnim životom i da postoji transcendentalni svet čije mu otkriće tek predstoji... A kada dođe nesreća, kada se oglasi užas katastrofe, on se u punoj saglasnosti s logikom svoga karaktera obraća Bogu, kao poslednjoj nadi. To je trenutak očajanja.
      *Stiče se utisak da vaši likovi tako uvek i ostaju na pragu istinskog duhovnog života, u stanju nekakve produžene bezazlenosti... - Istinskog duhovnog života nema. Čak i izbavljenje svetaca može da potakne sumnju. Za mene je Aleksandar srećan čovek jer uprkos tragediji koju preživljava nalazi veru. Čudno mi je da kažete da se on posle svega što je preživeo nalazi tek na pragu nečega... Jedino važno i teško u religioznim pitanjima je to... poverovati...
      *Ali u izvesnom smislu ta vera se graniči s apsurdom... - To je prirodno! Setite se Tertuliana. Mislim da je vernik pre svega onaj ko je spreman da žrtvuje sebe. Onaj ko sebe ne smatra zemljinim pupkom. Nesumnjivo je da je u očima ostalih Aleksandar izgnan ali je savršeno jasno da je spasen.
      *Mnogi su u "Prinošenju žrtve" primetili nekakvu bergmanovsku atmosferu. Priznajete li uticaj švedskog roditelja? Ili je to izazvano duhovnom klimom mesta na kome je film sniman? - Ako Bergman govori o Bogu to je samo da bi rekao da je Bog zaćutao, da ga više nema. To jest, među nama nema ničeg zajedničkog, naprotiv. To su površni kritičari, a ako oni tako govore to je zato što je glumac koji je igrao glavnu ulogu u mom filmu igrao i kod Bergmana ili što je u mom filmu švedski pejsaž. To znači da nisu razumeli ni Bergmana ni mene. Bergman je mnogo bliže Kirkegoru nego religiji. Kako je on sin protestantskog pastora, njegova reakcija mora da bude istoznačna.
      *Od svih vaših filmova čini se da je "Prinošenje žrtve" najteatralniji. Da li bi se po Vašem mišljenju neki delovi mogli igrati na sceni? - Ne razumem pitanje. Meni se, budali, čini da je "Prinošenje žrtve" moj najfilmičniji film. Mogućnost da se filmski siže takav kakav je prenese na scenu ne znači ništa.
      *Šta možete da kažete o glumcima koji igraju u Vašem filmu? - Glavne uloge bile su specijalno napisane za Erlanda Jozefsona i Alana Edvala. Ostali su došli kasnije... Film obično razara glumce. Koristi ih i ponižava. Vrlo sam zadovoljan što je Valeri Meres mogla da odigra tu malu ulogu. Sada profesionalci uviđaju da je ona mnogo bogatija od toga što je do sada pokazala. Praktično, sve je bilo jednostavno. Kako je Francuska filmu dala značajnu sumu novca jedna od klauzula ugovora o zajedničkoj produkciji predviđala je učešće jednog francuskog glumca, što je sasvim normalno. Predloženo mi je dvadesetak glumica, izabrao sam Meres. Ona je tačno odgovarala tipu likova Majola, koji sam tražio: seljanka s jakim karakterom, odlučna i vrlo čista. Veoma sam joj zahvalan za učešće u našem poslu.
      *Na kraju, zajedno sa kućom izgorelo je i drvo. Je li to za Vas bilo neočekivano? - U mojim filmovima nikada ništa nije neočekivano. Zašto drvo gori zajedno sa kućom... Ako bi izgorela samo kuća to bi bio samo običan filmski požar kakvih smo videli mnogo.
      Povratak potencijalnog samoubice
      *Vaš junak u "Nostalgiji" kaže da bi ljudi sada trebalo da grade piramide. Recite na kakve piramide ste mislili? - Čovek treba da teži duhovnoj veličini, dužan je da za sobom ostavi stvari koje će drugi tumačiti hiljadama godina, a ne ruine koje će se spominjati samo kada je reč o katastrofama... U svakom slučaju ne Černobil nego nešto suprotno njemu.

      *Rekli ste da Vas oduševljava Breson. Zar on nije Vaša suprotnost? Breson seče kadar i samo se uzgred dotiče nekih suštinskih pitanja... - Ja zaista smatram Bresona najboljim rediteljem na svetu. Duboko ga uvažavam. Istina, među nama ne vidim opšte dodirne tačke. On može da reže kadar, što ja sebi ne mogu da dozvolim. Za mene je to kao da ubijam živo biće. Ispričali su mi da je jedan od Bresonovih prijatelja, sa samoubilačkim sklonostima, pošto je pogledao "Prinošenje žrtve" i proveo dva sata u stanju samoposmatranja, rekao Bresonu da je ponovo poželeo da živi. To je za mene važnije od mišljenja kritike. Isto se to dogodilo posle "Ivanovog detinjstva". Neki kriminalac iz Gulaga mi je napisao da je video moj film, da je doživeo unutrašnji preobražaj i da se prestupničkom životu više neće vratiti.
      *Zašto su u Vašim filmovima česte scene levitacije, tela koje isparava? - Postoje stvari koje su filmičnije, fotogeničnije od drugih. U tom smislu za mene ie veoma važna voda. Voda živi, duboka je, kreće se, menja se, odražava kao ogledalo, u njoj se može utopiti, ona se može piti, njom se može umivati. Vi ste sigurno čuli da je sva voda na Zemlji samo jedan molekul. Voda monada. Sviđa mi se da zamislim čoveka koji levitira... Nalazim da je to ispunjenje smisla. Ako me bilo ko pita zašto se u mom poslednjem filmu Marija i Aleksandar dižu u vazduh odgovoriću:
      "Zato što je Marija veštica".
      Ako me to isto upita čovek sa poetskim senzibilitetom odgovoriću:
      "Zato što je ljubav za Aleksandra i Mariju nešto sasvim različito od toga što je za onoga ko je napravio "37,2 ujutro".
      Ljubav - viši izraz međusobnog razumevanja - koju naravno samo prikazivanje polnog akta ne može da izrazi. Zašto ne bismo snimali parenje bikova i krava u polju. Danas svi misle da je cenzura kriva za to što na ekranu nema "ljubavi". A do sada je pokazivan polni čin a ne ljubav. Za svakog čoveka, svaki par - taj čin je jedinstven. Kada ga pokazuje na filmu, to ne može a da ne ponizi one koji vole.
      *Da li postoji razlika između Aleksandrovog kolebanja kada ide prema Marijinoj kući - kolebanju vere i Marijinom kolebanju da spava s Aleksandrom - kolebanju ljubavi? - Jedini način da se pokaže iskrenost tih likova bio je savladati nemogućnost a priori da među njima dođe do odnosa. Zbog toga su oni morali da nadjačaju svoje razlike...
      *Kako ste osećali razvoj Vašeg dela dok ste snimali "Prinošenje žrtve"? - Ako govorimo o dubini mog pronicanja u svet savremenog čoveka mislim da mi je to bolje pošlo za rukom nego u prethodnim filmovima. Ali mislim da je "Nostalgija" kao umetničko, poetsko delo iznad "Prinošenja žrtve". Jer se "Nostalgija" ni na šta ne oslanja, ona postoji kao poetska slika, dok se "Prinošenje žrtve" zasniva na klasičnoj dramaturgiji. Zbog toga mi je "Nostalgija" bliža. Uvek sam se divio Bresonu zbog duha doslednosti, međusobne povezanosti njegovih filmova. Nije slučajno što se u "Prinošenju žrtve" pojavljuje ideja o doslednosti: svakog jutra napuniti čašu vodom, diskusija o sistemu itd. To je za mene veoma važno. Mrzim da se predajem volji slučaja. Ni poetski, bezazleni kadar nije tu slučajno.
      * "Stalker" se čini bliskijim "Prinošenju žrtve"? - Da. Za mene je "Prinošenje žrtve" moj najdosledniji film. Duh doslednosti zbog koga možete pomeriti pameću. Zato se "Prinošenje žrtve" ne može porediti sa drugim mojim filmovima.
      Crkva traži miran život
      *Zašto će junak jednog od Vaših budućih filmova biti sveti Antonije? - Sada je važno da proučim, da proanaliziram konflikt koji je oduvek zanimao ljudski um: šta je to svetost - a šta je to greh? Zar je tako dobro biti svetac? S pravoslavne tačke gledišta zajedništvo je veoma važan aspekt za poimanje crkve. Za pravoslavne, crkva je zajedništvo ljudi koje ujedinjuje ista vera, ista osećanja. A kada svetac sve napušta za pustinju - za čim on to ide? Radi spasenja. A gde su tu ostali? To pitanje odnosa učešća u životu, sa ostalima i ličnog spasenja me veoma zanima.
      *Zašto ste izabrali Antonija? - To je mogao da bude i neko drugi... Najvažnije za mene je drama čoveka koji je dužan da plati troškove ravnoteže između duhovnog i materijalnog života.
      *A zašto Jevanđelje po Štajneru kao drugi mogući siže? - Štajnera nisam ja odabrao. Predlažu mi da o njemu napravnim film. Ja još nisam ni u šta uveren. Mene mnogo više interesuju ljudi koji traže izlaz, rešenje. Taj koji kaže da je našao, čini mi se negde laže.
      *Zašto hoćete da snimate film o E.T.A. Hofmanu? - Vrlo rado bih govorio o romantizmu uopšte. Ako se sećate priče o životu i smrti Klaista i njegove neveste onda razumete o čemu govorim. Romantičari su ljudi koji su uvek pokušali da život vide ne onakvim kakav je. Najstrašnije za njih je rutina, bivstvovanje po navici, odnos prema životu kao prema nečemu što je jednom za svagda ustanovljeno. Romantičari nisu borci. Njih ubijaju himere koje su sami sazdali. Vrlo je opasan romantizam kao pogled na život, kada se individualni talenat smatra nečim najvažnijim. Ima važnijih stvari...
      *Kakvi su Vaši konkretni odnosi sa Pravoslavnom crkvom? Konkretno, vrlo su teški! Ranije sam živeo u SSSR-u. Potom sam došao u Italiju, a sada živim u Francuskoj. Na žalost nisam imao mogućnosti da održavam normalne, postojane odnose sa crkvom. U Firenci u crkvi služi Grk ili Italijan, nema ruskog sveštenika. To je pravoslavna crkva ali grčka ili neka druga. Važniji sastanak koji me duboko porazio bio je moj susret u Londonu sa vladikom Antonijem Blumom. Odnosi s Crkvom zahtevaju miran, stabilan život a ja se sada osećam kao pod ruševinama posle bombardovanja. Pre svega treba urediti život. Sada je od mene to teško tražiti.

      *Priča se da je Lunačarski, pisac, član Partije, podvukao religiozni karakter revolucije od 1917. Šta Vi na to kažete? - Kada je on to rekao!? Kakve gluposti! Možda da bi opravdao svoje ushićenje revolucijom! Ja ne mislim da je on to rekao ali kada im je bila potrebna popularnost oni su ustvrđivali i priznavali šta hoćete.
      *Izgleda da ste toliko očarani Apokalipsom da biste hteli da požurite njen dolazak? - Apokalipsa se ne dešava iznenada. Ona je odavno počela, možda je već na samom kraju. Prosto gledam dokle smo stigli... A kako je Apokalipsa Knjiga kraja, tužne misli dolaze same. Kao Černobil.
      *Olivije Kleman objašnjava u svojoj knjizi "Mistici" da je Fedorov hteo da, po tradiciji, lični asketizam postane kolektivni, što bi u potpunosti promenilo kulturu. Šta Vi o tome mislite? - Askeza ne može da upravlja svetom. To je apsurd. I uopšte problem razvitka. Čemu su poslužile 4000g. civilizacije koje su dovele tako katastrofalnim rezultatima. Pre 2000 godina bila je potrebna Golgota da bi vratila čoveka na pravi put. Ali ljudi nisu na sebe uzeli tu odgovornost. Razumem da je bolno misliti da to nije dovelo nigde. Kada bi se rodila nada! Samo da li je ostalo vremena.
      *Čitate Berđajeva. Smatrate li sebe njegovim nastavljačem? - Nikako. Ne delim mnoga od njegovih mišljenja. On ponekad postavlja sebe iznad problema kao da ih je već rešio. Razumem da to nije bolje od poetske figure. A filozofi su uvek pesnici. Sve znati nije moguće, nadam se.
      *Jednako hrišćani govore da je u Hristu spas... - Vera - to je jedino što zaista postoji u čoveku. Volter je rekao:
      "Da nema Boga - trebalo bi ga izmisliti"
      ... ne zato što on nije verovao, on je u to verovao. Materijalisti daju Volterovim rečima strašni smisao. Vera je jedina stvar koja može spasiti čoveka. To je moje čvrsto uverenje. Inače kako? To je jedina stvar koja u čoveku nesumnjivo postoji. Sve ostalo je fikcija.
      *Kako tumačite rečenicu Dostojevskog "Lepota će spasiti svet"? - Naravno, ne dosledno. Mnogo je bilo ocena toga, često vulgarnih. Naravno, kada je Dostojevski govorio o lepoti - pod tim je podrazumevao duhovnu celovitost. Govorio je o knezu Miškinu ili Rogožinu, ali nikako o lepoti Nastasje Filipovne koja je bila kako znamo dosta vulgarna.
      *Rekli ste da je važno da čovek bude tvorac kao Tvorac? - To je i važno i nije. Za mene je to kao disati.
      *Razlikujete li Vi umetnika od monaha i sveca? - To su potpuno različiti putevi. Svetac, monah odriče se stvaralaštva jer ne učestvuje u životu. Barjak sveca i monaha je to neučestvovanje. To podseća na istočnjački budistički prilaz. Ali umetnik, jadni umetnik dospeva, nalazi se u zbrci događaja, odakle mu je teško da se izbavi. Mada takođe znamo za primer francuskog pesnika Remboa koji je odbio da bude pesnik. Takvih nema mnogo. Prema monahu osećam izvesnu samilost jer on živi kroz sebe. Kod umetnika postoji tendencija ka dekoncentraciji, grešenju, brljanju, on reskira svoju dušu. Ne može se reći da su svetac i poeta - anđeo i đavo. Čovek dolazi u različite situacije. Svetac će biti spašen, umetnik možda da, a možda ne. U tom smislu ostaje jedino vera u Blagodet koja će vas se možda dotaći. Herman Hese je rekao da je celog života težio svetosti i da je samim tim bio grešnik. Tako ostaje da se može računati samo na Blagodet. Ne mogu biti dosledan, eto, to to znači. Između sveca i umetnika postoji paralela ali razlike su velike... Najvažnije je živeti ispravno. Pokušavati ići ka svetosti ili tražiti svoj spas. Spasavati samoga sebe ili težiti stvaranju bolje duhovne atmosfere za ceo svet. Ko zna koliko nam vremena još ostaje. Treba živeti znajući da ćemo možda već sutra Bogu predati dušu. Hteo bih da kažem da mi postavljate pitanja kojima su mnogi geniji posvetili ceo život. O tome bih hteo da govorim u filmu o svetom Antoniju, razumeti i objasniti taj čoveku neizdrživ problem. Na kraju umreti ili ne umreti nije problem, svi ćemo umreti - zajedno ili jedan po jedan... Samo to ne znači da, znajući to, treba postati cinik.
      Razgovarao: Charles de Brantes
      Obrada: Yugopapir (La France Catholique, jun 1986 / Duga, januar 1987.)

      https://www.xxzmagazin.com/stvarati-bolju-duhovnu-atmosferu-za-ceo-svet
×
×
  • Креирај ново...