Jump to content

Igor Marojević: Alkoholizam bez mamurluka je što i satira bez gorčine


Препоручена порука

Nakon prošlogodišnjeg upečatljivog završetka svog „Beogradskog petoknjižja“ romanom „Tuđine“ (koje čine još romani „24 zida“, „Parter“ i „Prave Beograđanke“, i zbirka priča „Beograđanke“), Igor Marojević odlučio je da od alkohola kao motiva svih svojih proza, i beogradskih i etnofikcionalnih (romani „Žega“, „Šnit“ i „Majčina ruka“) napravi krupnu temu, sugerisanu naslovom njegove nove knjige objavljene u „Laguni“, čije će prvo potpisivanje autor obavljati na sajamskom štandu Lagune u nedelju 27. 10. od 12 do 12.30.

IgorMarojevic-678x381.jpg

Prvo što, već na koricama novog autorovog dela, privlači pažnju jesu krajnje pohvalna mišljenja njegovih kolega o „Romanu o pijanstvima“. „Ovom knjigom Igor Marojević je prošao opasnu granicu do koje je svojim dosadašnjim pisanjem stizao, i nije stradao“, piše, između ostalog, Vladan Matijević.

* Kako vidite preporuku svog kolege Matijevića?

– Verovatno je roman napisan beskompromisnije od dosadašnjih, dinamičnije i sa manje okolišanja i obzira prema tabuu govora iz prvog lica o osetljivoj temi. Inače ne bi imalo smisla tretirati je.

* Kako vidite razliku između svojih proza u kojima sporedno tretirate alkohol i „Romana o pijanstvima“?

– U kontekstu tog pitanja, moja dosadašnja proza mi deluje nekako suvo, a „Roman o pijanstvima“ vlažno, ili bar podmazujuće. Možda je plural u naslovu ove knjige znakovit: osnovni osećaj je sličan, ali pijanstva su razna, i nepregledna…

* O tome govori i činjenica da se radnja ne odvija samo u Beogradu, nego i u Gvadalahari, LJubljani, i malim mestima u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj gde čašica ume da povede međunacionalnim prepirkama?

– Umeju u njih ljudi na Balkanu komotno da uđu i trezni. E sad, da se glavni junak nije našikao u Gvadalahari, ne bi imao konflikt sa meksičkom mafijom, niti bi u LJubljani izveo performans poniženja kako bi došao do novca za hotel. Prebogata je, i maštovita baština priča uzrokovanih alkoholom, a „Roman o pijanstvima“ pokušaj je ambiciozne panorame takvih priča u određenim mestima na planeti u poslednjih desetak godina 21. veka. Naravno, sve je to povezano s glavnim junakom, inače bi prvi pojam iz naslova morao biti promenjen ili maknut.

* I Barselona čini jednu od geografskih poluga ove vaše proze, mada u naglašeno političkom ambijentu koji zahvata dane posle referenduma za osamostaljivanje Katalonije. S obzirom na prikazane međunacionalne konflikte na Balkanu i u Barseloni, čini se da iako prividno govori o hedonizmu, ovaj roman ima prilično društveno-kritičku notu?

– Mislim da srazmerno mali broj ljudi često poseže za čašicom iz pukog meraka, mnogi ne umeju da izdrže raskoš negativne stvarnosti pa kroz piće beže od mogućnosti sopstvenog uma. Ali kad ono postane lična navika, možda ima smisla neizgovoreno pitanje: da li je ljubav jača od ljubavi prema alkoholu?

* Ne može se izbeći paralela između odvajanja Katalonije i raspada SFRJ, naročito što se i to, unutar barselonskih poglavlja, pominje u romanu?

– Osnovna razlika je u „Ustavu“. Dok je onaj naš iz 1974. bio odveć fleksibilan, ali smo na to reagovali prekasno, što je jedan od odlučujućih momenata prilikom krvavog odvajanja ostalih republika, španski „Ustav“ definiše domicilnu državu kao nesporno teritorijalno nedeljivu, ali sa jakim autonomijama. Zanimljivo da su te autonomije definisane fleksibilno, što državi omogućuje da sa svakom autonomnom jedinicom postigne različit dogovor. Tako je taj „Ustav“ u isti mah liberalkapitalistički, jer podstiče na pregovore o ceni. Katalonija je nezadovoljna količinom autonomije i zato bi se pola njenih žitelja odvojilo, nek čitalac sam zaključuje koliko to ima veze sa raspadom SFRJ.

* Šta je ono što „Roman o pijanstvima“ čini drugačijim u odnosu na prozu natopljenu alkoholom kakvu su pisali Bukovski ili Henri Miler?

– Za razliku od ogromne većine proznih knjiga o alkoholizmu, „Roman o pijanstvima“ govori o liku koji i pored sklonosti kapljici završava sve svoje obaveze na vreme, a siže se odvija u digitalizovanom ambijentu i eri gde su i žene jednako sklone piću kao muškarci. Moj glavni junak nije postao alkoholičar u formativnom razdoblju za to, dakle između svoje dvadeset pete i trideset pete godine, već kasnije, jer mu se čini da će kao sveži povratnik sa Zapada lakše podneti šok kulture uz pomoć promiskuiteta i alkohola. Što se drugog tiče, u pojedinim fazama on ipak nastoji da se vrati trezvenjaštvu, a žene ne pomažu baš uvek i u svemu: posle dvogodišnje pauze on se vraća piću nakon ljubljenja sa glumicom koja je prethodno pila vino.

* Koliko je bezbedna udaljenost sa koje čitalac posmatra svet sačinjen od alkoholnih isparenja, dima, vajfaja i razvrata?

– Ne mislim da moj pripovedač eksplicitno propagira alkohol, kao ni da je ovo moralističko antialkoholičarska knjiga. Mada ne bih imao ništa protiv da pojedini čitaoci iz „Romana o pijanstvima“ izrone sa žudnjom da i sami što pre posegnu za čašicom, a pojedini sa žudnjom da to nikad više ne učine.

* Filip David govori o impresivnoj jednostavnosti i autoironičnosti u „Romanu o pijanstvima“ i iznenađujućoj promeni vašeg stila?

– Tema je dovoljno složena i teška a događaji se relativno brzo nižu. S obzirom na to, nije bilo potrebno stilski naročito komplikovati. Roman je pisan utrobno pri čemu su reči sprovodnik dinamike i višesmislenosti kako teme tako, nadam se, i postupka.

* Koliko su vam za građu poslužila lična iskustva?

– Nekom ko piše je najbolje za temu uzeti ono što dobro poznaje a prema čemu može i da ima distancu. Ako sam se i laćao alkohola, bilo je to nadasve za potrebe teme, koju promišljam već godinama, da bi se kasnije desilo spontano zapisivanje. A sigurno mogu da imam distancu prema dotičnoj temi.

* Šta je najgore a šta najbolje u konzumaciji alkohola?

– Možda je najgora neumerenost, kao i griža savesti uz mamurluk, koji pak ume i da bude saznajno plodan, samo ako je čovek u stanju da ga opiše tj. zapiše. Uz to, alkoholizam bez mamurluka je što i satira bez gorčine, bio bi to jednodimenzionalan i netačan doživljaj sveta. Konačno, čak i hronični alkoholičar svoje životne dileme može efikasno da rešava jedino trezan, pa makar i mamuran.

Vid JERAJ

danas-logo.png?x24779

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Драгана Милошевић,
      Kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cjelokupnu Crkvu, i katolike i pravoslavne. Kako na pravoslavnoj strani i dalje postoji otpor, do daljega, Stepinac neće biti proglašen svetim, najvažnija je (očekivana) poruka državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, iz intervjua koji je dao katoličkom tjedniku Glas Koncila.
      Kardinal Pietro Parolin najvažniji je suradnik pape Franje, a prošli tjedan boravio je u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića, i tada je dao intervju Glasu Koncila, koji je u srijedu objavljen na internetu. Razumije se da je najzanimljiviji dio u kojem on govori o Stepincu, i objašnjava da je kanonizacija nemoguća sve dok postoje otpori iz Srpske pravoslavne crkve.
      Strpljivost
      “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju.
      Tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji...” potvrdio je kardinal Parolin, inače, član Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe i Kongregacije za istočne Crkve.
      Zatim je državni tajnik Svete Stolice dodao da nema novih detalja “u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu”. Ali, ovo je prvi put da iz Vatikana priznaju kako su razgovori hrvatskih biskupa i srpskih episkopa o Stepincu - propali.
      Dijalog
      “Papa je izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kad je riječ o pitanju koje razdvaja (SPC i Katoličku crkvu u Hrvatskoj, op. aut.). Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta.
      Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove”, zaključio je kardinal Parolin.
      U crkvenim krugovima u Zagrebu, istup najbližeg Papina suradnika nije dočekan s iznenađenjem. Na Kaptolu podsjećaju da je prije gotovo tri godine, prilikom posjeta Zagrebu, kardinal Parolin također odbio precizirati kad bi Stepinac mogao biti proglašen svetim, ali je izjavio i da je “kardinal Stepinac bio branitelj istine, a to je posvjedočio ne samo svojim riječima i naukom, nego je za to položio i vlastiti život”.
      Parolin je tom prilikom pohvalio rad Mješovite komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve “kao gestu od velike ekumenske vrijednosti prema našoj pravoslavnoj braći”, i pritom zatražio da se kroči zajedno prema željenomu jedinstvu.
      Žalosno je, ali za SPC Vatikan ima više razumijevanja
      - To je stajalište na koje smo navikli. Prije pet ili šest godina bismo se iznenadili, ali u međuvremenu je postalo jasno da u Vatikanu nema razumijevanja za Hrvate, kao što je bilo tijekom pontifikata Ivana Pavla II.
      Papa Franjo je kao jedan od glavnih ciljeva označio približavanje katoličanstva i pravoslavlja, a Stepinac predstavlja smetnju na tom putu, reći će svećenik, koji je dobro upućen u odnose između HBK i Svete Stolice.
      Prema njegovim riječima, nitko od ovdašnjih biskupa nije sretan zbog Franjine politike, pa čak ni članovi HBK, koje je imenovao sadašnji papa. Ali o tome nitko od njih ne smije govoriti javno, “a i ne bi imalo smisla”, kako je rekao sugovornik s Kaptola.
      “Žalosno je da u sadašnjem Vatikanu imaju više razumijevanja za SPC, koja i dalje otvoreno podržava velikosrpsku ideologiju, nego za Katoličku crkvu u Hrvatskoj.
      No, nitko od biskupa nije se usudio to izgovoriti javno, možda zato što znaju da ne bi postigli ništa. Tako preostaje vjerovati da će neki budući papa proglasiti Stepinca svetim, jer od Franje to ne treba očekivati, što je definitivno potvrdio kardinal Parolin”, zaključio je sugovornik.
      Papin najvažniji suradnik: Bez Srpske pravoslavne crkve ništa od kanonizacije Alojzija Stepinca. To treba biti trenutak zajedništva
      SLOBODNADALMACIJA.HR Najnovije vijesti iz Hrvatske.  
    • Од Поуке.орг инфо,
      Glavni imam u Pljevljima Samir Kadripašić kaže da je u životu prvi put ostao bez teksta i da ne zna šta da kaže narodu u tom gradu, nakon incidenata i kamenovanja prostorija Islamske zajednice. 
      Foto: FB
      Kako je kazao za FOS, ljudi u Pljevljima su u panici.
      "Non stop me zovu, ne znaju kako da se ponašaju ikako da se postave u svemu ovome. Vjerujte mi da sam prvi put ostao u životu bez teksta i da ne znam šta da kažem narodu", dodao je Kadripašić. 
      Prostorije IZ u Pljevljima kamenovane su sinoć a ostavljena je i, kako kaže imam, morbidna poruka "da će Pljevlja postati Srebrenica". 
       
      Foto: FB "Radi se o pojedinačnim ispadima koji žele sigurno da izdominiraju sa ovim šovinističkim napadima. Vidjećemo šta će dalje biti, a ja nadam se da će policija i tužilaštvo sve riješiti na najbolji način", navodi Kadribašić. 
       
      Foto: FB Imam očekuje od države da zaštiti muslimane u Pljevljima. 
      "Ne samo nas, nego sve građane Crne Gore treba zaštititi od ovih fašističkih ispada", naveo e Kadribašić. 
      Povodom incidenata aktivisti Koalicije za Budućnost su protestovali ispred Centra Bezbjednosti Pljevlja odakle su pozvali načelnika CB Dragana Slavulja i komandira stanice policije Milana Jovića da saopšte imena počinioca ovih činova vandalizma. 
       
      Foto: PV Informer "To je jako bitno i jako ohrabrjujuće. Šta da kažem, osim da sam zahvalan. Cio vijek se ovdje družimo međusobno, komšije smo tako da apsolutno razumijem i taj postupak", naveo je imam. 
      Delegacija Ministarstva za ljudska i manjinska prava boravi danas u posjeti Pljevljima. Delegaciju čine Aleksandar Saša Zeković, državni sekretar Ismet Latić, direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama i savjetnica Mirela Ramčilović.
      Najavljeno je da će delegacija posjetiti opštinu Pljevlja, Islamsku zajednicu, Centar bezbjednosti a razgovaraće i sa žrtvama nasilja i napada.
      U Pljevljima su i reis IZ Rifat Fejzić i više članova Mešihata Islamske zajednice. 
      Incidente u Pljevljima osudile su brojne partije u Crnoj Gori, kao i Mitropolija crnogorsko-primorska. 
    • Од JESSY,
      „Ako Vaš Bog postoji, pokažite nam ga! Gde je on? Gde stanuje? Gde je Njegovo mesto? Nigde! Ni jedan mikroskop ga nije otkrio. Ni iz jednog teleskopa se ne da videti. Nije li zato bolje prekinuti slične brbljarije?“.
      Na ovako izazovno pitanje treba neizostavno dati odgovor – odgovor jednostavan, jasan, naučan i tačan. Dovoljno dugo smo oklevali.
      Gde se nalazi naš Bog?… Ako pod tim „gde“ pretpostavimo određeno mesto u prostoru, onda se On nalazi nigde. Ali, vi, gospodo bezbožnici, morate, tim pre, da priznate postojanje realnosti kojima se bavi i pozitivna nauka, ali koje u prostoru ne zauzimaju mesto. To su predmeti bez „gde“, bez rezidencije, bez mesta prebivanja i stanovanja; primeniti na njih mikroskop i teleskop, atomsku energiju i hemijsku formulu besmisleno je; ali njima se, ne manje, bave čitavi univerziteti. Pokušajte, gospodo, sa vašim „gde“, da se obratite pravnicima (upravo tako: kroz mikroskop valja gledati kupoprodaju, ugovore o najamnini, pravo na odabir); ili, pokušajte da dobijete savet od matematičara (na primer: „Gde se nalazi mesto diferencijala ili čiste veličine u prostoru?“); obratite se psiholozima i pitajte ih za tačnu težinu duše, namučite logičara pitanjem može li se kroz teleskop videti pojam. Rezultat tog vašeg pokušaja za vas može biti samo postiđe, a za svakog drugog – besmislica. Dakle, prekinite svoje brbljanje o „gde“!
      I spasavajte se, gospodo moja! Promenite što pre svoje neoprezno pitanje. A, tako? Imate bolje pitanje: pitate ne proističe li poznanje Gospoda iz određenog iskustva, i da li je to iskustvo dostupno svima?
      Da, naravno, takvo iskustvo postoji; i, kao o svakom iskustvu, o njemu se treba starati i razvijati ga. Zato je ono nedostupno svima. Baš kao u nauci i umetnosti, tri, četiri, pet godina zaredom valja slušalac visoke škole da se stara o svojoj veštini i da je razvija kako bi ponešto pravilno primio i razumeo; a vi biste sad, odmah, da sudite o Bogu? Ko vas je naučio prevrtničkome mišljenju, ko vas je naučio da snagom prosuđivanja ovladava svaki čovek? Ko je taj koji zna sve? Ko se oseća u svakoj oblasti kao kod kuće? Moraju učiti i truditi se jedan limar i jedan čizmar, a vi biste u toj, najdubljoj i najprfinjenijoj, oblasti duha hteli odmah s neba pa u rebra?!
      Kakav je to nauk? Morao bih odmah da vas uvedem u predsoblje, gde ću vas i naputiti, jer upravo tamo počinju samostalan život i promisao; tamo treba predati samoga sebe, otvoriti širom svoje srce, otvoriti duhovno oko, osetiti, usvajati, osvajati, graditeljski stvarati… Tamo je neophodno starati se o svojoj duši i pročišćavati je.
      To iskustvo otpočinje od ljubavi. Ko njome ne ovlada, ko propoveda jedino mržnju, taj ostaje pred vratima. Međutim, ljubav mora da bude istinska, duševna i iskrena; ovde ne pomaže mlako licemerje. Ta ljubav mora da ima dodira sa karakterom, istinskim, nepodeljenim karakterom, sa usavršavanjem; u svemu – u prirodi, u umetnosti, u odnosima čoveka sa čovekom, u nauci, u socijalnom poretku. Tamo gde se ukrštaju ljubav i karakter, gde ljubav prema savršenstvu postaje plamen, tamo počinje religiozno iskustvo, tamo se čovek nahodi u zračenju Gospodnjem, tamo on sme da pređe iz predsoblja u unutrašnje odaje spokoja. I nija nam dozvoljeno da mu otkrijemo ono što će morati da proživi u njemu.
      Ako to ne želite, gospodo, onda idite svojim putem; ali budite barem toliko korektni da ne sudite o onome čemu niste dorasli. Inaće će vas opet postići stid.
      baštabalkana.com
    • Од Дејан,
      Autor mondo.r
      Izvor Vijesti.me
        Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti obeležavanje godišnjice vojne akcije "Bljesak" zbog isticanja znaka "Za dom spremni", ocenjujući da taj gest Milanovića zaslužuje poštovanje.
      Izvor: MONDO/Anto Baković "To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda, kog mi svi poštujemo", rekao je on Vijestima.
      Milanović je ranije danas kazao da da odgovornost zbog incidenta u Okučanima treba da snosi organizator - Ministarstvo branitelja.
         Mitropolit Amfilohije kazao je i da je čuo da je Milanović ranije, prilikom pojete Jasenovcu, naredio da se sa tog spomen obeležja ukloni tabla sa natpisom "Za dom spremni".
          Milanović napustio obeležavanje "Bljeska" zbog ustaškog pozdrava
      Izvor: Tanjug
      Amfilohije o Milanoviću: To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda
      MONDO.RS Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti...  
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
×
×
  • Креирај ново...