Jump to content

AUTORSKI TEKST EMIRA KUSTURICE DIGAO JE ČITAV REGION NA NOGE! Bez ustezanja o Srbima, RUSIMA, Nemcima, Kosovu, Nemanjićima, caru Lazaru... A za kraj je ostavio reči patrijarha Pavla

Оцени ову тему


Recommended Posts

Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region.

 

Autorski tekst Emira Kusturice, prenosimo u celosti i bez ispravki na ekavicu.

 

lg.php?bannerid=0&campaignid=0&zoneid=23
 

Kada je čovjek natjeran da gazi po plićaku vremena u kome živi, nije najgore ako uporedi vlastiti život sa podrumom pretrpanim stvarima. Posebno ako povjeruje kako tamo još uvijek ima ponešto da se nađe i da je najteže iskopati ono najvažnije! Ako tako nešto uopšte postoji! Kada se odlučimo da krenemo u potragu za najvažnijm stvarima, čeka nas gomila, čitava skalamerija se ispriječi pred nama. Ako bi tada čovjek krenuo da pretura po stalažama ne bi ga gušila samo prašina, niti bi stvar bila olakšana Rembrantovskim zracima svjetla koji se probiju kroz prozorče, brzo bi otkrio kako i ono što nije primjećivao kao važno postaje jednako bitno kao stvari koje su ranije navirale nošene talasima sjećanja. Ipak čovjek mora sebi, ako nikome drugom, da polaže račune pošto se njegov život odvija u istoriji, nikako u vakuumu, iako su u svijetu i kod nas tvrdili 90-ih da živimo vrijeme postistorije, posebno naglašavajući da je teritorija nevažna. Onda su SAD bombardovale SR Jugoslaviju ne zbog zaštite ugroženih ljudskih prava i zločina nego zbog pomjeranja vojne sile prema Istoku. U tom svojevrsnom Drang nah Osten koje su u dva svjetska rata obavljali Njemci i tako je stručno obilježili, sada je Atlanska sila pokazala mišiće ne samo nama nego i Evropi na čijem terenu se odigrala drama. Osvojena je nova teritorija.

Dakle u potrazi za Istinom koja je pohranjena u podrumu, od nas najbolje skrivena, postoje dva puta. Ideja da jedino put do Boga vodi do Istine i njoj suprotstavljeni racionalistički put koji nas dovodi do zaključka kojeg je u filmu „Sjećaš li se Doli Bel” izgovorio otac - pijani marksista. On je rekao: „Čovjek je izgubljen slučaj!” Vjerujem da je on govorio o jedinki, tačnije uzorku, kako su je atlantisti nazvali, „zlatna ljudska milijarda”.To je po njihovoj procjeni broj ljudi na planeti koji mogu da žive koliko-toliko dobro. Preostalih 5 milijardi po njima nema lijeka, svakako su osuđeni na propast te se, kasnije, s tim u vezi, pravdaju ratovanja i civilizovanje barbara te mesijanska uloga protestantskog puritanizma. Šta im treba pitamo se? Dobar kupac koji polako pristaje na ulogu roba pošto radi za malu platu i nema istorijsku svijest, odgovara ulozi koja mu je dodjeljena i vjeruje da je podjela na bogate i siromašne sudbina! Fatalizam kapitalizma! Tako je i kod nas bilo u praksi, pored uspješnih privatizacija, sportista i umjetnika, još jedino naučna pamet kod nas uspjeva da se rodi, ali tek kada ode u pečalbu dokaže i unovči svoje sposobnosti.

Novi tip homo sapiens je potpuno otvoreno biće, ubija vrijeme gledajući rijalitije i porno filmove, voli da laže, ali ne pristaje na iluzije, ne voli da radi, a želio bi da bude bogat, sanja da će mu Bog preko Fejsbuka poslati najbolju djevojku i jedino je tada religiozan. Otvoreni je član otvorenog društva spreman, ne samo na torture transnacionalnog kapitala, nego i transeksualnog egzibicionizma. Ako nastavi ovako, uskoro bi mogao da traži legalizaciju incesta što su neki već pokrenuli u Sjedinjenim Američkim Državama! Posljedice otjelotvorenih ideja pijanog marksiste nisu samo racionalistički zaključci nego i ono što će trideset godina kasnije, u našem plićaku, postati životna stvarnost, marksizam i liberalizam su objedinjeni transnacionalnim kapitalom obrćući kapital i čovjeka nazvanog – izgubljeni slučaj. Još od Dekarta i Voltera, preko Hegela i Kanta, Karla Marksa, Zapad je proizvodio najbolje i najgore, a ono što je do nas doprlo je najčešće bilo ono najgore. U dugom periodu od prihvatanja hrišćanstva, Zapadna crkva je objedinila bibliju, mač i kamatu, u postupku dehristijanizacije fabrikovala čovjeka ubačenog u proces lišavanja svojstava gdje su materijalni dobici i komfor zamjenili potrebu za čovečnošću i žrtvovanjem.

Da li ćemo, pored svih stvari koje smo već prodali, staviti na doboš Istinu! Ipak, još uvijek nismo poraženi. Nevjerovatno je da smo mi, uz Ruse, preostali dio hrišćanske kulture koji nije ubačen u centrifuge atlantizma i koliko-toliko smo ostali svoji. Koliko dugo još? Zavisi od toga da li ćemo ili nećemo priznati Kosovo. I da li ćemo održati Rapubliku Srpsku. Još uvijek nas nisu do kraja lišili svojstava i što je najvažnije, nismo izgubili ideju da su naša crkva i vjera, te naša kultura, magnetne sile opstanka i naše budućnosti, a vjerovanje u vječnost duše, vrata slobode. Jer da nije tako, piše antropolog i lingvista Nikolaj Trubeckoj, ni ruski narod ne bi preživio dok je pod mongolskom vlašću, plaćajući danak, na tihoj vatri, a nikada nije bio rob, u ilegali održavao narodno hrišćanstvo koje je iz hibernacije ušlo preko Ivana Groznog, Ivana III, u fazu stvaranja carske ruske istorije. Isto je bilo i u našoj istoriji. Pod vjekovnom vlašću otomanskih Turaka, kako piše Ivo Andrić, duhovni život, a time i pismenost u manastirima Srpske pravoslavne crkve, stvarana je neraskidiva veza sa Kosovskim zavjetom ali i vremenom budućnosti. Zato je nama važna Istina o Kosovu. To je najveći intimni i socijalni motiv, bez kog bi u onom podrumu o kojem pišem, umjesto tragova preko kojih se stiže do istine, ostalo brdo nepotrebnih informacija - nered u kojem može da zavlada promaja i ne samo da ja ne bih mogao da pronađem ono najvažnije što razdvaja od plićaka vremena po kojem gazimo i vjeru da život nije prolazna epizoda. Zašto sam se onda žrtvovao i pravio tolike filmove. Zato što sam preko pokretnih slika koje su montirane u ritmu srca zakoračio u onostrano i povjerovao da postoji vječni duh.

Ako krenemo u kopanje po podrumu, najteži zadatak bi bio kako poredati sve kako valja, jer u našem plićaku čizme postaju važnije od noge na koju se navlače, kapa od glave, rasklimani krevet uvaženiji od onoga koji je na njemu spavao, gramofonska ploča mnogo značajnija od uha i srca do kojeg je harmonija dopirala. Tako se danas živi. Čovjek je u evropskoj istoriji napravio ogroman krug, oslobodio se ropskih okova, izborio se za hrišćanstvo, poslije racionalista i protestanata žrtvovao je duhovni život u ime materijalnog dobra. Mrzilo ga da čeka raj poslije upokojenja, pa je požurio da ga napravi na zemlji. Poslije Francuske revolucije, masoni su proizveli građansko društvo, industrijsku, pa informatičku revoluciju. U međuvremenu je stvorena pozitivna uloga u stvaranju sindikalne svijesti, svijesti o zlostavljanju žena i svijesti o ugroženosti životne sredine. Taman kada smo povjerovali da će novi svijet ublažiti eksploatisanje, ono je postalo najgore. Tek danas se ostvaruje ideja pijanog marksiste – savremeni čovjek, izgubljeni slučaj, danas se vratio na početak. Umjesto kraljeva koje je srušio, dobio je faraone i svijet u kome 8% ljudi posjeduje 88% svjetskog bogatstva.

Kada su junaci filma „Sjećaš li se Doli Bel” Dino i Kliker u lavorima ispunjenim vodom šarali očima nadajući se da će od toga zjenice blistati od sjaja, a djevojke padati kao zrele kruške u njihovo naručje, iz SFR Jugoslavije su počeli da odlaze prvi radnici u SR Njemačku, a na radiju smo, pored vijesti šta je radio i gdje je bio drug Tito, slušali Ćelentana i 24 hiljade poljubaca. Majke su glancale lavaboe i kade plavim radionom, dok su na periferijama gradova naši očevi po birtijama praktikovali titoizam, religiju nevjernika, najčešće u pripitom stanju nikada ne gubeći iz vida da je pojava druga Tita važnija od titoizma. Koliko god je bio omražen, svi su cijenili poredak kojeg je uspostavio, dok ga oni koji su ga doveli nisu srušili. Tako je Emil Sioran pisao o Ivanu Groznom kao strašilu kojem zavidimo jer je učinio sve što mi nismo smjeli ili nismo mogli, ubijao ljude. iIma ih koji tvrde da su neki čak završili na njegovoj trpezi. Mi smo mu zavidjeli jer nismo bili u stanju da napravimo sve ono što je bilo zabranjeno. I ja sam mislio da su Informbirovci voljeli Staljina pošto je on volio hercegovački duvan i imao ponosnog dilera koji mu je doturao škiju iz Popova polja. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim kako Titov razlaz sa njim nije bio autentična odluka nego je to odlučio isti onaj koji je finansirao boljševičku revoluciju (Njemački kralj Vilhem II, a kasnije Vudro Vilson predsjednik SAD-a), a da je Staljinova uloga u Drugom svjetskom ratu poremetila planove ne samo u civilizovanju Rusa, nego su im na kraju Drugog svjetskog rata stigli do Berlina. Kasnije je bilo što je bilo. Ljubav srpskih i ruskih komunista koja je prekinuta Informbiroom, bila je takođe investicija koju smo 90-tih skupo platili. Naša veza sa Rusima je ostala krvno srodstvo, a duhovnost je ime tog srodstva. Nisu samo visokoobrazovani bjelogardejci dali Beogradu najbolje što su mogli, nego je Nikolaj II objavio rat Njemačkoj stajući u odbranu Srbije.

Dino i Kliker, u Doli Bel, nisu radili samo na glancanju očiju. U tek začetim duhovnim procesima oni su tragali za odgovorom na pitanja svijeta odraslih koji su mislili da su vjerovali u komunizam i kojem su oni htjeli da suprotstave hipnozu. Čim bi izvukli glave na suvo tinejdžeri su ponavljali do iznemoglosti „Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem” vjerujući u moć ostvarivanja vlasti nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije, prateći ideje slavnog psihologa Emila Kuea. Sve bi bilo kako valja da nisu popustili živci šarmatnog lažova Klikera koji nije pristao na religioznu mantru. Nije se mirio sa onim dijelom „sve više”, pa je prekinuo te večeri duhovnu seansu u potkrovlju golubarnika i rekao: „Dobro to, a šta ću ja sutra?” Svi smo se smijali Klikerovom izrazu i dok je on mislio na sutrašnji sastanak sa djevojkom, nas je oduševio njegov smisao za realnost. Smisao za realnost kao zajednička osobina koja briše razliku između laži i istine, spoj jedinke sa ostatkom svijeta. Ali šta da radimo sa tim smislom danas? Upravo su nadahnuće i vjera u transcedentalnu sposobnost vode u budućnost. U nauci, fikciji i realnosti. Upravo je odstupanje od realnosti neophodna distanca za zdrav život. Koliko god Kliker nije mogao da se nađe na putu transcendencije, Dino jeste i zato je i bio glavni junak filma. Ne samo da Dinov idealizam zvuči naivno i privlačno, čak je i Klikerova laž danas bliska srcu jer nije lagao za pare. On je uljepšao svoj svijet.

Danas, kako tvrde teoretičari naučne kulture, oni koji pokušavaju da promjene sve što je čovjek u istoriji napravio, kada Isis napada i uništi Palmiru, oni nisu uznemireni. Kada poslije bombardovanja Iraka novinari pitaju američkog generala zašto nisu zaštitili mesopotamske spomenike kulture, on odgovara da to nisu bili američki prioriteti. Šta onda jesu? Zatiranje prošlosti i hrišćanske kulture i uspostavljanje najnovijeg poretka robovlasništva i potčinjavanja planete. Za to je potrebno da Mikelanđelo bude manje važan od Endija Vorhola, Dostojevski od Den Brauna, a da sve što nas je inspirisalo u Holivudu sve do sedamdesetih godina treba presnimiti. I to se radi. Najveći dio Holivudskih hitova su rimejci i video-igre.

Dakle, porodica nije samo ugrožena marksističkom bazom i liberalnom filosofijom na kojoj svoje veze sa svijetom već dugi niz godina ostvaruje naša država, a ljudi, šta će drugo, bježe, ne žele da budu najjeftinija radna snaga u svijetu. Jedino što prikriveni rasizam danas prihvata bijele Slovene za koje je po pangermanskim planovima bilo zacrtano zatiranje i bilo planirano odmah iza Jevreja i Roma budu izbrisani sa lica zemlje. Danas kada se više niko ne pita odakle migrant po Evropi i malo ko uzima u obzir da su ratove započeli oni koji su najglasniji borci za prava migranata. Sve se to neko nekome za nešto sveti. Stavlja se tačka na hrišćansku Evropu.

Otac iz „Sjećaš li se Doli Bel” nije znao da će se njegove riječi otjelotvoriti u našem vremenu niti je mogao sanjati tada kako će se razviti stvar sa čovjekom – izgubljenim slučajem. Nisu slučajno na početku ove priče pomenuti prvi pečalbari koji su se otisnuli u Njemačku i druge zapadne zemlje 60-tih, a drug Tito ih optužio da su izdajnici. Danas ti izdajnici finansiraju život kod nas. Kada neki stranac nabasa u Beograd, pita se odakle ovim ljudima onoliki novac da čitav dan gluvare po kafićima i ležernije žive od onih na Zapadu. Odgovor je opet u šezdesetim godinama kada su prvi pečalbari otišli u dijasporu koja svoje viškove, iz samilosti i potrebe da budu od pomoći, pošalje godišnje 5-7 milijardi eura u otadžbinu. Bez tog novca, bila bi mrka kapa. Mi ne ostvarujemo viškove iz kojih bismo mogli da finansiramo bolji život. Eto sad i ja kao moj otac, ali šta da radim. Moj otac je bio marksista.

 

Šta bi se desilo kada bi filmski likovi oživjeli danas? Kliker je imao veliki nos i sa njim bi se desilo isto, pretpostavljam kao i sa legendarnim Siranom De Beržerakom! Mislim da bi i jedan i drugi tražili put kako da skrate noseve. Kliker bi, pretpostavljam, obavio široke konsultacije i zaključio kako je doktor u pravu kada kaže da bi nos trebalo skratiti. Međutim, ako bi mu prilike dozvolile ne bi se on zaustavio samo na nosu. Pretpostavljam da bi elektronska slika na njegovom ajfonu otkrila mnoštvo nedostataka koje bi nastavio da koriguje. Uvijek je imao smisla za realnost. Ništa ne bi ostalo od Klikera za koga smo uz osmijeh govorili: „Kako ti divno lažeš.” Dino bi sigurno, uprkos majčinom nastojanju da ga uputi na realnost, „skrenuo” u duhovne vode i nema sumnje da bi ga plićak u kome živimo pogađao i da bi tražio utopiju. Nije isključeno da bi se stavio pod Božiji autoritet.

Kada nekom nije najgore da svoj život uporedi sa prenatrpanim podrumom i kada realnost prijeti da u završnoj fazi procesa dehristijanizacije Evrope poništi posljednje rezerve ove kulture i kada zna da ona još uvijek pulsira na Kosovu, onda mu ništa drugo ne preostaje nego da shvati kako bi formalni gubitak Kosova i Metohije bio završni čin gaženja sve vrijednosti hrišćanske kulture, što je slučaj sa današnjom Evropom, onda bi trebalo gaziti dublje i bježati iz plićaka u kome nas drži vrijeme u kome živimo. Naše trajne vrijednosti su zavjetnog tipa. Utoliko je i namjera da Istina u čovjekovom životu igra glavnu ulogu vrijedna stvar. Čak i kad bi samo jedan govorio istinu, trebalo bi ga podržati. Istina o sudbini Kosova i Metohije kao najvećoj pljački 20. vijeka ovorena je prije nekoliko godina kao metafora. U našoj javnosti Druga Srbija regrutuje kvazinaučnike koji sa podsmjehom gledaju na ideju o izboru carstva nebeskog nad carstvom zemaljskim. Ali upravo je tu podvala. Carstvo nebesko je hrišćanska ideja u koju jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju. Nemanjići su kovali srebrnjake trgovali i ratovali, osvajali teritorije, ali su naše divljenje izazivali svojim podvižničkim potezima. Njihovi nasljednici kopali su rude po Kosovu, svoju vojsku oblačili u najmoderniju ratnu opremu. Kako bi se inače oduprli najmoćnijoj carevini petnaestog vijeka u bici na Kosovu. Dakle, čizma koja je devedesetih tamo zagazila nije samo osvojila i zauzela teritoriju da bi disciplinovala Srbe. Oni su stali na mjesto odakle se kontroliše bogata moravsko-vardarska dolina, tu se preko Rumunije izlazi na Crno more, a preko Makedonije stiže do Soluna o kojem je maštao Bizmark. Austrougari i Njemci su to sve osvojili, ali su na kraju poraženi. Dakle, priznavanje Kosova ne bi bila samo nezalječiva rana onih koji biraju carsko nebesko nad carstvom zemaljskim, nego legalizacija pljačke koja se desila pod otrcanom firmom ljudskih prava i brigom za civile.

 

O ovoj, kao i mnogim važnim stvarima za naš narod, najbolje je rekao upokojeni patrijarh Pavle, čije riječi stoje na počasnom mjestu u osjećanjima čovjeka koji je pomislio da je njegov život podrum pretrpan stvarima. On je rekao: „Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskoga, ali kada je bio prinuđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko!”

 

1733721_whatsapp-image-20190111-at-22.22
WWW.KURIR.RS

Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region. Autorski tekst Emira...

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

  

 

Свако ти добро Бог даривао, брате Немања, што се са мекињама помешао ниси, па те белосветски крмци који заударају на смрад из преисподње не прогуташе као оне, што зарад пртишта на буњишту, не виде зло у кући!

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
On 25.9.2019. at 14:32, Kafanski amater рече

Novi tip homo sapiens je potpuno otvoreno biće,... sanja da će mu Bog preko Fejsbuka poslati najbolju djevojku i jedino je tada religiozan.

Фејсбук мисионарење :))

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Драгана Милошевић,
      Kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cjelokupnu Crkvu, i katolike i pravoslavne. Kako na pravoslavnoj strani i dalje postoji otpor, do daljega, Stepinac neće biti proglašen svetim, najvažnija je (očekivana) poruka državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, iz intervjua koji je dao katoličkom tjedniku Glas Koncila.
      Kardinal Pietro Parolin najvažniji je suradnik pape Franje, a prošli tjedan boravio je u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića, i tada je dao intervju Glasu Koncila, koji je u srijedu objavljen na internetu. Razumije se da je najzanimljiviji dio u kojem on govori o Stepincu, i objašnjava da je kanonizacija nemoguća sve dok postoje otpori iz Srpske pravoslavne crkve.
      Strpljivost
      “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju.
      Tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji...” potvrdio je kardinal Parolin, inače, član Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe i Kongregacije za istočne Crkve.
      Zatim je državni tajnik Svete Stolice dodao da nema novih detalja “u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu”. Ali, ovo je prvi put da iz Vatikana priznaju kako su razgovori hrvatskih biskupa i srpskih episkopa o Stepincu - propali.
      Dijalog
      “Papa je izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kad je riječ o pitanju koje razdvaja (SPC i Katoličku crkvu u Hrvatskoj, op. aut.). Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta.
      Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove”, zaključio je kardinal Parolin.
      U crkvenim krugovima u Zagrebu, istup najbližeg Papina suradnika nije dočekan s iznenađenjem. Na Kaptolu podsjećaju da je prije gotovo tri godine, prilikom posjeta Zagrebu, kardinal Parolin također odbio precizirati kad bi Stepinac mogao biti proglašen svetim, ali je izjavio i da je “kardinal Stepinac bio branitelj istine, a to je posvjedočio ne samo svojim riječima i naukom, nego je za to položio i vlastiti život”.
      Parolin je tom prilikom pohvalio rad Mješovite komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve “kao gestu od velike ekumenske vrijednosti prema našoj pravoslavnoj braći”, i pritom zatražio da se kroči zajedno prema željenomu jedinstvu.
      Žalosno je, ali za SPC Vatikan ima više razumijevanja
      - To je stajalište na koje smo navikli. Prije pet ili šest godina bismo se iznenadili, ali u međuvremenu je postalo jasno da u Vatikanu nema razumijevanja za Hrvate, kao što je bilo tijekom pontifikata Ivana Pavla II.
      Papa Franjo je kao jedan od glavnih ciljeva označio približavanje katoličanstva i pravoslavlja, a Stepinac predstavlja smetnju na tom putu, reći će svećenik, koji je dobro upućen u odnose između HBK i Svete Stolice.
      Prema njegovim riječima, nitko od ovdašnjih biskupa nije sretan zbog Franjine politike, pa čak ni članovi HBK, koje je imenovao sadašnji papa. Ali o tome nitko od njih ne smije govoriti javno, “a i ne bi imalo smisla”, kako je rekao sugovornik s Kaptola.
      “Žalosno je da u sadašnjem Vatikanu imaju više razumijevanja za SPC, koja i dalje otvoreno podržava velikosrpsku ideologiju, nego za Katoličku crkvu u Hrvatskoj.
      No, nitko od biskupa nije se usudio to izgovoriti javno, možda zato što znaju da ne bi postigli ništa. Tako preostaje vjerovati da će neki budući papa proglasiti Stepinca svetim, jer od Franje to ne treba očekivati, što je definitivno potvrdio kardinal Parolin”, zaključio je sugovornik.
      Papin najvažniji suradnik: Bez Srpske pravoslavne crkve ništa od kanonizacije Alojzija Stepinca. To treba biti trenutak zajedništva
      SLOBODNADALMACIJA.HR Najnovije vijesti iz Hrvatske.  
    • Од Поуке.орг инфо,
      Glavni imam u Pljevljima Samir Kadripašić kaže da je u životu prvi put ostao bez teksta i da ne zna šta da kaže narodu u tom gradu, nakon incidenata i kamenovanja prostorija Islamske zajednice. 
      Foto: FB
      Kako je kazao za FOS, ljudi u Pljevljima su u panici.
      "Non stop me zovu, ne znaju kako da se ponašaju ikako da se postave u svemu ovome. Vjerujte mi da sam prvi put ostao u životu bez teksta i da ne znam šta da kažem narodu", dodao je Kadripašić. 
      Prostorije IZ u Pljevljima kamenovane su sinoć a ostavljena je i, kako kaže imam, morbidna poruka "da će Pljevlja postati Srebrenica". 
       
      Foto: FB "Radi se o pojedinačnim ispadima koji žele sigurno da izdominiraju sa ovim šovinističkim napadima. Vidjećemo šta će dalje biti, a ja nadam se da će policija i tužilaštvo sve riješiti na najbolji način", navodi Kadribašić. 
       
      Foto: FB Imam očekuje od države da zaštiti muslimane u Pljevljima. 
      "Ne samo nas, nego sve građane Crne Gore treba zaštititi od ovih fašističkih ispada", naveo e Kadribašić. 
      Povodom incidenata aktivisti Koalicije za Budućnost su protestovali ispred Centra Bezbjednosti Pljevlja odakle su pozvali načelnika CB Dragana Slavulja i komandira stanice policije Milana Jovića da saopšte imena počinioca ovih činova vandalizma. 
       
      Foto: PV Informer "To je jako bitno i jako ohrabrjujuće. Šta da kažem, osim da sam zahvalan. Cio vijek se ovdje družimo međusobno, komšije smo tako da apsolutno razumijem i taj postupak", naveo je imam. 
      Delegacija Ministarstva za ljudska i manjinska prava boravi danas u posjeti Pljevljima. Delegaciju čine Aleksandar Saša Zeković, državni sekretar Ismet Latić, direktor Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama i savjetnica Mirela Ramčilović.
      Najavljeno je da će delegacija posjetiti opštinu Pljevlja, Islamsku zajednicu, Centar bezbjednosti a razgovaraće i sa žrtvama nasilja i napada.
      U Pljevljima su i reis IZ Rifat Fejzić i više članova Mešihata Islamske zajednice. 
      Incidente u Pljevljima osudile su brojne partije u Crnoj Gori, kao i Mitropolija crnogorsko-primorska. 
    • Од JESSY,
      „Ako Vaš Bog postoji, pokažite nam ga! Gde je on? Gde stanuje? Gde je Njegovo mesto? Nigde! Ni jedan mikroskop ga nije otkrio. Ni iz jednog teleskopa se ne da videti. Nije li zato bolje prekinuti slične brbljarije?“.
      Na ovako izazovno pitanje treba neizostavno dati odgovor – odgovor jednostavan, jasan, naučan i tačan. Dovoljno dugo smo oklevali.
      Gde se nalazi naš Bog?… Ako pod tim „gde“ pretpostavimo određeno mesto u prostoru, onda se On nalazi nigde. Ali, vi, gospodo bezbožnici, morate, tim pre, da priznate postojanje realnosti kojima se bavi i pozitivna nauka, ali koje u prostoru ne zauzimaju mesto. To su predmeti bez „gde“, bez rezidencije, bez mesta prebivanja i stanovanja; primeniti na njih mikroskop i teleskop, atomsku energiju i hemijsku formulu besmisleno je; ali njima se, ne manje, bave čitavi univerziteti. Pokušajte, gospodo, sa vašim „gde“, da se obratite pravnicima (upravo tako: kroz mikroskop valja gledati kupoprodaju, ugovore o najamnini, pravo na odabir); ili, pokušajte da dobijete savet od matematičara (na primer: „Gde se nalazi mesto diferencijala ili čiste veličine u prostoru?“); obratite se psiholozima i pitajte ih za tačnu težinu duše, namučite logičara pitanjem može li se kroz teleskop videti pojam. Rezultat tog vašeg pokušaja za vas može biti samo postiđe, a za svakog drugog – besmislica. Dakle, prekinite svoje brbljanje o „gde“!
      I spasavajte se, gospodo moja! Promenite što pre svoje neoprezno pitanje. A, tako? Imate bolje pitanje: pitate ne proističe li poznanje Gospoda iz određenog iskustva, i da li je to iskustvo dostupno svima?
      Da, naravno, takvo iskustvo postoji; i, kao o svakom iskustvu, o njemu se treba starati i razvijati ga. Zato je ono nedostupno svima. Baš kao u nauci i umetnosti, tri, četiri, pet godina zaredom valja slušalac visoke škole da se stara o svojoj veštini i da je razvija kako bi ponešto pravilno primio i razumeo; a vi biste sad, odmah, da sudite o Bogu? Ko vas je naučio prevrtničkome mišljenju, ko vas je naučio da snagom prosuđivanja ovladava svaki čovek? Ko je taj koji zna sve? Ko se oseća u svakoj oblasti kao kod kuće? Moraju učiti i truditi se jedan limar i jedan čizmar, a vi biste u toj, najdubljoj i najprfinjenijoj, oblasti duha hteli odmah s neba pa u rebra?!
      Kakav je to nauk? Morao bih odmah da vas uvedem u predsoblje, gde ću vas i naputiti, jer upravo tamo počinju samostalan život i promisao; tamo treba predati samoga sebe, otvoriti širom svoje srce, otvoriti duhovno oko, osetiti, usvajati, osvajati, graditeljski stvarati… Tamo je neophodno starati se o svojoj duši i pročišćavati je.
      To iskustvo otpočinje od ljubavi. Ko njome ne ovlada, ko propoveda jedino mržnju, taj ostaje pred vratima. Međutim, ljubav mora da bude istinska, duševna i iskrena; ovde ne pomaže mlako licemerje. Ta ljubav mora da ima dodira sa karakterom, istinskim, nepodeljenim karakterom, sa usavršavanjem; u svemu – u prirodi, u umetnosti, u odnosima čoveka sa čovekom, u nauci, u socijalnom poretku. Tamo gde se ukrštaju ljubav i karakter, gde ljubav prema savršenstvu postaje plamen, tamo počinje religiozno iskustvo, tamo se čovek nahodi u zračenju Gospodnjem, tamo on sme da pređe iz predsoblja u unutrašnje odaje spokoja. I nija nam dozvoljeno da mu otkrijemo ono što će morati da proživi u njemu.
      Ako to ne želite, gospodo, onda idite svojim putem; ali budite barem toliko korektni da ne sudite o onome čemu niste dorasli. Inaće će vas opet postići stid.
      baštabalkana.com
    • Од Smaragdni kamičak,
      Koje osobine pojedinih članova foruma biste voleli da imate?
      Da su mi @Ayla -ini živci, @Bokisd-ovo smirenje (uglavnom ), @Milica Bajic-ina toplina... Ima ih još, naravno, ali ovo mi (trenutno) najviše nedostaje kod sebe. 
      Izvol'te. 
    • Од Trifke,
      Jako zanimljiv članak i eksperiment. No ja sam ovo isto primetio ne samo kod dece nego i kod odraslih. 
      Eksperiment u kojem su tinejdžeri 8 sati bili bez telefona i interneta duboko će vas šokirati | Luftika
      LUFTIKA.RS Često čujemo da današnju decu treba previše animirati, što za rezultat ima njihovu nesposobnost da se pozabave svojim...  
×
×
  • Креирај ново...