Jump to content
Милан Ракић

Stefan Simić: GODINU DANA BEZ VLADETE JEROTIĆA

Оцени ову тему

Recommended Posts

Kaže prijatelj pre tačno godinu dana – umro Vladeta Jerotić. –
Nije – nešto razmišljam a već dugo razmišljam o njemu, godinama – takvi ljudi su sveprisutni, u svemu što su dali, da nikada ne umiru, nikada ne mogu da odu –
Ako za nekoga to posebno važi, važi za Vladetu
Ako neko nije umro i ne može da umre, to je on
Čovek sposoban da shvati i prihvati tolike različitosti a opet da rečima mudraca sve to objedini i oboji svojim bojama

7c2b8-a-vj-e1567583264567.jpg

Mnogi su u njemu videli svog oca i učitelja
Zadivljujući je broj onih koji su u njemu uspeli da pronađu inspiraciju, podsticaj
I da, preko njega, razreše mnoge svoje dileme, zapitanosti

Šta prvo reći osim da je mnogo šta radio bez honorara
Pristajao da drži svoja predavanja gotovo uvek i svuda, svestan koliko je potreban
Obilazio i gradove koje su svi zaboravili, šireći sve ono divno, predivno što je nosio u sebi

Zašto, zato što je imao misiju, ljudsku, hrišćansku, pastirsku
Spreman i sposoban da pomiri u sebi mnogo šta, ne samo psihijatra, mislioca
Već i čoveka

Jerotić se davao do neslućenih granica, i to u godinama kada se ljudi povuku, zatvore
Ili ih odavno više nema
On je istrajavao, imao snagu, volju, veru, prkos
Menjale su se vlasti, države, slike i prilike
A on kao da je sve više rastao i svojim bićem i duhom nadrastao sve ovo

Vladetin opus je fascinantan, njegova intelektualna radoznalost, blaženost kojom je zračio
Sposobnost da objedini toliko toga i da iz svega izvuče ono najbolje
A da malo šta odbaci

Vladeta je, čini mi se, kao malo ko razumeo čoveka
Prvo kao psihijatar, nakon decenija i decenija rada u praksi
Shvatio je da psihijatrija nije dovoljna i otišao je u duhovnost ali ne neku preterano spiritualnu, mističnu
Već onu koja unosi smiraj i red
Koja ne čini čoveka isključenim i nadmenim
Već koja ga čini bratom i prijateljem svih ljudi

Nije bio čovek dogme, nije bio radikalan, zadrt, naprotiv
Možda najotvoreniji um koji smo imali, koji je uvek iznova učio
I to zadovoljstvo otkrića koje je nosio u sebi, prenosio i na druge

Vladeta nije imao decu, svoju ali mislim da su njegova deca čitav Srpski narod
Svi mi, kojima se posvećivao, davao, u neprekidnoj razmeni koja je trajala i traje…
Svi smo mi njegova deca a on naš otac, duhovni
Koga smo voleli i poštovali i kada se sa njim nismo slagali
Osećajući da nam želi dobro

Vladeta je čovek nekog drugog vremena i zato je nestvarno koliko je uspeo da ostavi traga u ovom našem
Neviđene su bile gužve na njegovim predavanjima
Prosto se osećala čarolija kada izađe na scenu i govori

Znale se i osećalo da se dešava nešto veliko
Sam njegov ton, način, još kada nešto želi da naglasi – kao da to otpeva
Unosio je smirenje, nadu, veru, smisao
Bukvalno u sve

Istinski primer čoveka, pred našim očima, kakvih je malo

Vladeta je dokazao koliko može da se bude intelektualan, duhovan, otvoren a da te ljudi prihvate, vole, slave takvog
Pokazao je put, dao najbolje moguće smernice i dokazao da ni približno nije sve tako crno
Kao što se na prvi pogled čini

Bio je čovek velikog kontinuiteta koji nije unosio razdor, strah
Naprotiv, već je imao tu sposobnost da pomirljivim tonom sve ujedini, okupi…

Stalno je ponavljao – budite lukavi kao zmije i bezazleni kao golubovi –
Možda je zato Vladeta toliko i trajao
Zbog svoje nevinosti ali ne i naivnosti
Zbog onog najlepšeg što je budio u ljudima
Kao neki pali anđeo, među svima nama, koji je držao konce
Uz svoj mudri prepoznatljivi osmeh kojim je zračio

Emisija „Agape“ gde je bio gost-domaćin postala je kultna, zahvaljujući njemu
A njegovi izgovoreni eseji o Kafki, Dostojevskom, Tomasu Masu, Tolstoju…
Preslušavaće se iznova i iznova

Ne samo da je bio dobar govornik, bio je, pre svega, pisac, vrhunski
Od njegovih stručnih radova, eseja sve do poslednjih faza
Gde je objedinio svoja znanja i približio ih ljudima

Vladeta se čita, sluša, tumači, postao je klasik i za života, stub naše kulture
I ko se ozbiljnije bavio njime zna da gotovo nema teme illi značajnijeg mislioca
O kome Vladeta nije pisao
Od ruskih religioznih mislilaca, Šestova, Berđajeva, Fjodorova… pa do klasika književnosti

Dopisivao se i sa Heseom u mladosti i objavio ta pisma
Bio je psihijatar našim najvećim umetnicima
Radio sa Selimovićem, Andrićem, Makavejevim, družio se sa Isidorom Sekulić, oduševljavala su ga predavanja Nikole Miloševića…

Kao da je uzeo ono najlepše iz XIX veka, zagrlio XX vek a svoj vrhunac doživeo u XXI
Čovek čiji je vek trajao toliko vekova i sposobnost da sve to izrazi
Oplemeni, očoveči, daruje

„Darovi naših rođaka“, čuven Vladetin ciklus knjiga
Možda ga najbolje opisuje kao našeg plemenitog rođaka
Koji je dugo ostao sa nama, na ovom svetu, da nam sve to prenese i saopšti

Vladeta je bio i mudrac trenutka, nikada neću da zaboravim scenu kada mu prilazi majka koja ima problema sa sinom i moli ga za savet
A on je izgovorio samo jednu reč – empatija – i potvrdno klimnuo glavom
Da joj je time sve rekao a ona ga zahvalno zagrlila

Vladeta je možda bio najpribližniji onom izrazu Dostojevskog – SVEČOVEK
Koji je često upotrebljavao i Vladika Nikolaj Velimirović, koga je Jerotić posebno poštovao

Na koga je najviše ličio Vladeta – na Aljošu Karamazova, Kneza Miškina, starca Zosimu…
Ne znam, možda
Sve je to bio pomalo Vladeta i ko zna šta je sve još bio a da mi i ne znamo
Iako je toliko puta bio sa nama
Ostaje večita tajna, zagonetka, njegov rajski um i njegova rajska misija

Šta reći na kraju
Osim nema više našeg Vladete

Namerno kažem našeg jer ako je neko bio naš, svih nas zajedno, onda je to bio on

Istinski primer pravoslavne sabornosti

Ne bih da ovo zvuči kao poslednji pomen, Vladeta zaslužuje sve, samo ne poslednji
Pričaće se i pisaće se o njemu
Tek
Toliko je ostalo divnih njegovih citata, knjiga, predavanja, susreta
Da će ostati večno, sa nama, u nama

Ako za nekoga to znamo
Znamo za njega
Zaista je bio najbolji

Kao jedinstvo svega, što je živelo u njemu, i sposobnost da sve to prenese, daruje
Dobiće svoje zasluženo mesto pored naših najvećih
I treba da bude tu

Mora

Hvala Vladeta
Družićemo se svi mi još

Tvoja predavanja i dalje traju
Tvoja misija i dalje traje

Zauvek

Dok nas ima

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2019/09/04/stefan-simic-godinu-dana-bez-vladete-jerotica/

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Tačno pre 40 godina, 12. oktobra 1979.  zgrebačka izdavačka kuća Suzy objavila je prvi singl grupe Azra s pesmama Branimira Štulića “A šta da radim” i “Balkan” i s ovim izdanjem, po mnogima, počeo je da se rađa takozvani novi talas u bivšoj Jugoslaviji.

      Svoje prve pesme Azra je snimila u junu ’79. u studiju MM u Zagrebu sa snimateljem Petkom Kantardžijevim i producentom Huseinom Hasanefendićem.
      Budući da bend, zapravo, još nije bio konačno uobličen i činili su ga samo gitarista/pevač Džoni Štulić i bubnjar Srđan Sacher, u studiju su im pomogli Zlatko Miksić Fuma, basista Parnog valjka, Mladen Jurčić kao prateći vokal i Hus koji je svirao gitaru.
      Pesmu “Balkan” Štulić je napisao godinama ranije, najverovatnije 1974. i u prvoj verziji je imala sevdah prizvuk. Posle zagrebačkog koncerta Pankrta dobila je novu energiju i promenjeni tekst, koji dokumentuje koliko je upravo taj nastup slovenačkih punkera bio inspirativan za Džonija: “Brijem bradu brkove, da ličim na Pankrte, još da imam Fendera vidio bi svirke, Balkane, Balkane, Balkane moj…”.
      Prema nekima pesma je bila tek sirovi nebrušeni dijamant, drugi su je – pogotovo s vremenskim odmakom – slavili kao ključno delo novoga talasa, ali publika je odmah reagovala i “Balkan” je postao hit. Nedugo posle snimanja Azra je dobila i basistu. Član grupe je postao Mišo Hrnjak i sada su već bili spremni da nekoliko meseci kasnije opet uđu u studio i počnu snimanje debiki albuma.
      Ako niste znali: Jedne večeri u jesen ’79. u jednom društvu je Jasenko Houra Jajo, koji je već bio zvezda jer je Prljavo kazalište objavilo prvi album, rekao Štuliću da će on trčati nag od Zvečke (čuvene birtije u centru Zagreba) do Zdenca ispred HNK ako “taj njegov Balkan ikad postigne bilo kakav uspeh”. Pesma je postala hit, ali Jajo se nije skinuo i trčao go. Tako, barem, kaže zagrebačka urbana legenda…
      A “Balkan” je i danas – Balkan:
       

    • Од Kafanski amater,
      Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region.
       
      Autorski tekst Emira Kusturice, prenosimo u celosti i bez ispravki na ekavicu.
       
        Kada je čovjek natjeran da gazi po plićaku vremena u kome živi, nije najgore ako uporedi vlastiti život sa podrumom pretrpanim stvarima. Posebno ako povjeruje kako tamo još uvijek ima ponešto da se nađe i da je najteže iskopati ono najvažnije! Ako tako nešto uopšte postoji! Kada se odlučimo da krenemo u potragu za najvažnijm stvarima, čeka nas gomila, čitava skalamerija se ispriječi pred nama. Ako bi tada čovjek krenuo da pretura po stalažama ne bi ga gušila samo prašina, niti bi stvar bila olakšana Rembrantovskim zracima svjetla koji se probiju kroz prozorče, brzo bi otkrio kako i ono što nije primjećivao kao važno postaje jednako bitno kao stvari koje su ranije navirale nošene talasima sjećanja. Ipak čovjek mora sebi, ako nikome drugom, da polaže račune pošto se njegov život odvija u istoriji, nikako u vakuumu, iako su u svijetu i kod nas tvrdili 90-ih da živimo vrijeme postistorije, posebno naglašavajući da je teritorija nevažna. Onda su SAD bombardovale SR Jugoslaviju ne zbog zaštite ugroženih ljudskih prava i zločina nego zbog pomjeranja vojne sile prema Istoku. U tom svojevrsnom Drang nah Osten koje su u dva svjetska rata obavljali Njemci i tako je stručno obilježili, sada je Atlanska sila pokazala mišiće ne samo nama nego i Evropi na čijem terenu se odigrala drama. Osvojena je nova teritorija.
      Dakle u potrazi za Istinom koja je pohranjena u podrumu, od nas najbolje skrivena, postoje dva puta. Ideja da jedino put do Boga vodi do Istine i njoj suprotstavljeni racionalistički put koji nas dovodi do zaključka kojeg je u filmu „Sjećaš li se Doli Bel” izgovorio otac - pijani marksista. On je rekao: „Čovjek je izgubljen slučaj!” Vjerujem da je on govorio o jedinki, tačnije uzorku, kako su je atlantisti nazvali, „zlatna ljudska milijarda”.To je po njihovoj procjeni broj ljudi na planeti koji mogu da žive koliko-toliko dobro. Preostalih 5 milijardi po njima nema lijeka, svakako su osuđeni na propast te se, kasnije, s tim u vezi, pravdaju ratovanja i civilizovanje barbara te mesijanska uloga protestantskog puritanizma. Šta im treba pitamo se? Dobar kupac koji polako pristaje na ulogu roba pošto radi za malu platu i nema istorijsku svijest, odgovara ulozi koja mu je dodjeljena i vjeruje da je podjela na bogate i siromašne sudbina! Fatalizam kapitalizma! Tako je i kod nas bilo u praksi, pored uspješnih privatizacija, sportista i umjetnika, još jedino naučna pamet kod nas uspjeva da se rodi, ali tek kada ode u pečalbu dokaže i unovči svoje sposobnosti.
      Novi tip homo sapiens je potpuno otvoreno biće, ubija vrijeme gledajući rijalitije i porno filmove, voli da laže, ali ne pristaje na iluzije, ne voli da radi, a želio bi da bude bogat, sanja da će mu Bog preko Fejsbuka poslati najbolju djevojku i jedino je tada religiozan. Otvoreni je član otvorenog društva spreman, ne samo na torture transnacionalnog kapitala, nego i transeksualnog egzibicionizma. Ako nastavi ovako, uskoro bi mogao da traži legalizaciju incesta što su neki već pokrenuli u Sjedinjenim Američkim Državama! Posljedice otjelotvorenih ideja pijanog marksiste nisu samo racionalistički zaključci nego i ono što će trideset godina kasnije, u našem plićaku, postati životna stvarnost, marksizam i liberalizam su objedinjeni transnacionalnim kapitalom obrćući kapital i čovjeka nazvanog – izgubljeni slučaj. Još od Dekarta i Voltera, preko Hegela i Kanta, Karla Marksa, Zapad je proizvodio najbolje i najgore, a ono što je do nas doprlo je najčešće bilo ono najgore. U dugom periodu od prihvatanja hrišćanstva, Zapadna crkva je objedinila bibliju, mač i kamatu, u postupku dehristijanizacije fabrikovala čovjeka ubačenog u proces lišavanja svojstava gdje su materijalni dobici i komfor zamjenili potrebu za čovečnošću i žrtvovanjem.
      Da li ćemo, pored svih stvari koje smo već prodali, staviti na doboš Istinu! Ipak, još uvijek nismo poraženi. Nevjerovatno je da smo mi, uz Ruse, preostali dio hrišćanske kulture koji nije ubačen u centrifuge atlantizma i koliko-toliko smo ostali svoji. Koliko dugo još? Zavisi od toga da li ćemo ili nećemo priznati Kosovo. I da li ćemo održati Rapubliku Srpsku. Još uvijek nas nisu do kraja lišili svojstava i što je najvažnije, nismo izgubili ideju da su naša crkva i vjera, te naša kultura, magnetne sile opstanka i naše budućnosti, a vjerovanje u vječnost duše, vrata slobode. Jer da nije tako, piše antropolog i lingvista Nikolaj Trubeckoj, ni ruski narod ne bi preživio dok je pod mongolskom vlašću, plaćajući danak, na tihoj vatri, a nikada nije bio rob, u ilegali održavao narodno hrišćanstvo koje je iz hibernacije ušlo preko Ivana Groznog, Ivana III, u fazu stvaranja carske ruske istorije. Isto je bilo i u našoj istoriji. Pod vjekovnom vlašću otomanskih Turaka, kako piše Ivo Andrić, duhovni život, a time i pismenost u manastirima Srpske pravoslavne crkve, stvarana je neraskidiva veza sa Kosovskim zavjetom ali i vremenom budućnosti. Zato je nama važna Istina o Kosovu. To je najveći intimni i socijalni motiv, bez kog bi u onom podrumu o kojem pišem, umjesto tragova preko kojih se stiže do istine, ostalo brdo nepotrebnih informacija - nered u kojem može da zavlada promaja i ne samo da ja ne bih mogao da pronađem ono najvažnije što razdvaja od plićaka vremena po kojem gazimo i vjeru da život nije prolazna epizoda. Zašto sam se onda žrtvovao i pravio tolike filmove. Zato što sam preko pokretnih slika koje su montirane u ritmu srca zakoračio u onostrano i povjerovao da postoji vječni duh.
      Ako krenemo u kopanje po podrumu, najteži zadatak bi bio kako poredati sve kako valja, jer u našem plićaku čizme postaju važnije od noge na koju se navlače, kapa od glave, rasklimani krevet uvaženiji od onoga koji je na njemu spavao, gramofonska ploča mnogo značajnija od uha i srca do kojeg je harmonija dopirala. Tako se danas živi. Čovjek je u evropskoj istoriji napravio ogroman krug, oslobodio se ropskih okova, izborio se za hrišćanstvo, poslije racionalista i protestanata žrtvovao je duhovni život u ime materijalnog dobra. Mrzilo ga da čeka raj poslije upokojenja, pa je požurio da ga napravi na zemlji. Poslije Francuske revolucije, masoni su proizveli građansko društvo, industrijsku, pa informatičku revoluciju. U međuvremenu je stvorena pozitivna uloga u stvaranju sindikalne svijesti, svijesti o zlostavljanju žena i svijesti o ugroženosti životne sredine. Taman kada smo povjerovali da će novi svijet ublažiti eksploatisanje, ono je postalo najgore. Tek danas se ostvaruje ideja pijanog marksiste – savremeni čovjek, izgubljeni slučaj, danas se vratio na početak. Umjesto kraljeva koje je srušio, dobio je faraone i svijet u kome 8% ljudi posjeduje 88% svjetskog bogatstva.
      Kada su junaci filma „Sjećaš li se Doli Bel” Dino i Kliker u lavorima ispunjenim vodom šarali očima nadajući se da će od toga zjenice blistati od sjaja, a djevojke padati kao zrele kruške u njihovo naručje, iz SFR Jugoslavije su počeli da odlaze prvi radnici u SR Njemačku, a na radiju smo, pored vijesti šta je radio i gdje je bio drug Tito, slušali Ćelentana i 24 hiljade poljubaca. Majke su glancale lavaboe i kade plavim radionom, dok su na periferijama gradova naši očevi po birtijama praktikovali titoizam, religiju nevjernika, najčešće u pripitom stanju nikada ne gubeći iz vida da je pojava druga Tita važnija od titoizma. Koliko god je bio omražen, svi su cijenili poredak kojeg je uspostavio, dok ga oni koji su ga doveli nisu srušili. Tako je Emil Sioran pisao o Ivanu Groznom kao strašilu kojem zavidimo jer je učinio sve što mi nismo smjeli ili nismo mogli, ubijao ljude. iIma ih koji tvrde da su neki čak završili na njegovoj trpezi. Mi smo mu zavidjeli jer nismo bili u stanju da napravimo sve ono što je bilo zabranjeno. I ja sam mislio da su Informbirovci voljeli Staljina pošto je on volio hercegovački duvan i imao ponosnog dilera koji mu je doturao škiju iz Popova polja. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim kako Titov razlaz sa njim nije bio autentična odluka nego je to odlučio isti onaj koji je finansirao boljševičku revoluciju (Njemački kralj Vilhem II, a kasnije Vudro Vilson predsjednik SAD-a), a da je Staljinova uloga u Drugom svjetskom ratu poremetila planove ne samo u civilizovanju Rusa, nego su im na kraju Drugog svjetskog rata stigli do Berlina. Kasnije je bilo što je bilo. Ljubav srpskih i ruskih komunista koja je prekinuta Informbiroom, bila je takođe investicija koju smo 90-tih skupo platili. Naša veza sa Rusima je ostala krvno srodstvo, a duhovnost je ime tog srodstva. Nisu samo visokoobrazovani bjelogardejci dali Beogradu najbolje što su mogli, nego je Nikolaj II objavio rat Njemačkoj stajući u odbranu Srbije.
      Dino i Kliker, u Doli Bel, nisu radili samo na glancanju očiju. U tek začetim duhovnim procesima oni su tragali za odgovorom na pitanja svijeta odraslih koji su mislili da su vjerovali u komunizam i kojem su oni htjeli da suprotstave hipnozu. Čim bi izvukli glave na suvo tinejdžeri su ponavljali do iznemoglosti „Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem” vjerujući u moć ostvarivanja vlasti nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije, prateći ideje slavnog psihologa Emila Kuea. Sve bi bilo kako valja da nisu popustili živci šarmatnog lažova Klikera koji nije pristao na religioznu mantru. Nije se mirio sa onim dijelom „sve više”, pa je prekinuo te večeri duhovnu seansu u potkrovlju golubarnika i rekao: „Dobro to, a šta ću ja sutra?” Svi smo se smijali Klikerovom izrazu i dok je on mislio na sutrašnji sastanak sa djevojkom, nas je oduševio njegov smisao za realnost. Smisao za realnost kao zajednička osobina koja briše razliku između laži i istine, spoj jedinke sa ostatkom svijeta. Ali šta da radimo sa tim smislom danas? Upravo su nadahnuće i vjera u transcedentalnu sposobnost vode u budućnost. U nauci, fikciji i realnosti. Upravo je odstupanje od realnosti neophodna distanca za zdrav život. Koliko god Kliker nije mogao da se nađe na putu transcendencije, Dino jeste i zato je i bio glavni junak filma. Ne samo da Dinov idealizam zvuči naivno i privlačno, čak je i Klikerova laž danas bliska srcu jer nije lagao za pare. On je uljepšao svoj svijet.
      Danas, kako tvrde teoretičari naučne kulture, oni koji pokušavaju da promjene sve što je čovjek u istoriji napravio, kada Isis napada i uništi Palmiru, oni nisu uznemireni. Kada poslije bombardovanja Iraka novinari pitaju američkog generala zašto nisu zaštitili mesopotamske spomenike kulture, on odgovara da to nisu bili američki prioriteti. Šta onda jesu? Zatiranje prošlosti i hrišćanske kulture i uspostavljanje najnovijeg poretka robovlasništva i potčinjavanja planete. Za to je potrebno da Mikelanđelo bude manje važan od Endija Vorhola, Dostojevski od Den Brauna, a da sve što nas je inspirisalo u Holivudu sve do sedamdesetih godina treba presnimiti. I to se radi. Najveći dio Holivudskih hitova su rimejci i video-igre.
      Dakle, porodica nije samo ugrožena marksističkom bazom i liberalnom filosofijom na kojoj svoje veze sa svijetom već dugi niz godina ostvaruje naša država, a ljudi, šta će drugo, bježe, ne žele da budu najjeftinija radna snaga u svijetu. Jedino što prikriveni rasizam danas prihvata bijele Slovene za koje je po pangermanskim planovima bilo zacrtano zatiranje i bilo planirano odmah iza Jevreja i Roma budu izbrisani sa lica zemlje. Danas kada se više niko ne pita odakle migrant po Evropi i malo ko uzima u obzir da su ratove započeli oni koji su najglasniji borci za prava migranata. Sve se to neko nekome za nešto sveti. Stavlja se tačka na hrišćansku Evropu.
      Otac iz „Sjećaš li se Doli Bel” nije znao da će se njegove riječi otjelotvoriti u našem vremenu niti je mogao sanjati tada kako će se razviti stvar sa čovjekom – izgubljenim slučajem. Nisu slučajno na početku ove priče pomenuti prvi pečalbari koji su se otisnuli u Njemačku i druge zapadne zemlje 60-tih, a drug Tito ih optužio da su izdajnici. Danas ti izdajnici finansiraju život kod nas. Kada neki stranac nabasa u Beograd, pita se odakle ovim ljudima onoliki novac da čitav dan gluvare po kafićima i ležernije žive od onih na Zapadu. Odgovor je opet u šezdesetim godinama kada su prvi pečalbari otišli u dijasporu koja svoje viškove, iz samilosti i potrebe da budu od pomoći, pošalje godišnje 5-7 milijardi eura u otadžbinu. Bez tog novca, bila bi mrka kapa. Mi ne ostvarujemo viškove iz kojih bismo mogli da finansiramo bolji život. Eto sad i ja kao moj otac, ali šta da radim. Moj otac je bio marksista.
       
      Šta bi se desilo kada bi filmski likovi oživjeli danas? Kliker je imao veliki nos i sa njim bi se desilo isto, pretpostavljam kao i sa legendarnim Siranom De Beržerakom! Mislim da bi i jedan i drugi tražili put kako da skrate noseve. Kliker bi, pretpostavljam, obavio široke konsultacije i zaključio kako je doktor u pravu kada kaže da bi nos trebalo skratiti. Međutim, ako bi mu prilike dozvolile ne bi se on zaustavio samo na nosu. Pretpostavljam da bi elektronska slika na njegovom ajfonu otkrila mnoštvo nedostataka koje bi nastavio da koriguje. Uvijek je imao smisla za realnost. Ništa ne bi ostalo od Klikera za koga smo uz osmijeh govorili: „Kako ti divno lažeš.” Dino bi sigurno, uprkos majčinom nastojanju da ga uputi na realnost, „skrenuo” u duhovne vode i nema sumnje da bi ga plićak u kome živimo pogađao i da bi tražio utopiju. Nije isključeno da bi se stavio pod Božiji autoritet.
      Kada nekom nije najgore da svoj život uporedi sa prenatrpanim podrumom i kada realnost prijeti da u završnoj fazi procesa dehristijanizacije Evrope poništi posljednje rezerve ove kulture i kada zna da ona još uvijek pulsira na Kosovu, onda mu ništa drugo ne preostaje nego da shvati kako bi formalni gubitak Kosova i Metohije bio završni čin gaženja sve vrijednosti hrišćanske kulture, što je slučaj sa današnjom Evropom, onda bi trebalo gaziti dublje i bježati iz plićaka u kome nas drži vrijeme u kome živimo. Naše trajne vrijednosti su zavjetnog tipa. Utoliko je i namjera da Istina u čovjekovom životu igra glavnu ulogu vrijedna stvar. Čak i kad bi samo jedan govorio istinu, trebalo bi ga podržati. Istina o sudbini Kosova i Metohije kao najvećoj pljački 20. vijeka ovorena je prije nekoliko godina kao metafora. U našoj javnosti Druga Srbija regrutuje kvazinaučnike koji sa podsmjehom gledaju na ideju o izboru carstva nebeskog nad carstvom zemaljskim. Ali upravo je tu podvala. Carstvo nebesko je hrišćanska ideja u koju jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju. Nemanjići su kovali srebrnjake trgovali i ratovali, osvajali teritorije, ali su naše divljenje izazivali svojim podvižničkim potezima. Njihovi nasljednici kopali su rude po Kosovu, svoju vojsku oblačili u najmoderniju ratnu opremu. Kako bi se inače oduprli najmoćnijoj carevini petnaestog vijeka u bici na Kosovu. Dakle, čizma koja je devedesetih tamo zagazila nije samo osvojila i zauzela teritoriju da bi disciplinovala Srbe. Oni su stali na mjesto odakle se kontroliše bogata moravsko-vardarska dolina, tu se preko Rumunije izlazi na Crno more, a preko Makedonije stiže do Soluna o kojem je maštao Bizmark. Austrougari i Njemci su to sve osvojili, ali su na kraju poraženi. Dakle, priznavanje Kosova ne bi bila samo nezalječiva rana onih koji biraju carsko nebesko nad carstvom zemaljskim, nego legalizacija pljačke koja se desila pod otrcanom firmom ljudskih prava i brigom za civile.
       
      O ovoj, kao i mnogim važnim stvarima za naš narod, najbolje je rekao upokojeni patrijarh Pavle, čije riječi stoje na počasnom mjestu u osjećanjima čovjeka koji je pomislio da je njegov život podrum pretrpan stvarima. On je rekao: „Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskoga, ali kada je bio prinuđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko!”
       
      AUTORSKI TEKST EMIRA KUSTURICE DIGAO JE ČITAV REGION NA NOGE! Bez ustezanja o Srbima, RUSIMA, Nemcima, Kosovu, Nemanjićima, caru Lazaru... A za kraj je ostavio reči patrijarha Pavla
      WWW.KURIR.RS Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region. Autorski tekst Emira...  
    • Од JESSY,
      Nakon što je konačno završena rekonstrukcija Trga republike, zbog koje su Beograđani doživljavali svakodnevne gužve i kašnjenja, odlučio sam da odem i pogledam kako sada izgleda centralni gradski trg.
      Prvi utisak mi je bio da se nalazim na ogromnom prostoru na kome „nešto nedostaje“. Kada sam malo bolje razmislio shvatio sam da „mnogo toga nedostaje“ odnosno da izuzev spomenika knezu Mihailu Obrenoviću na Trgu republike više nema ništa od nekadašnjih prepoznatljivih sadržaja. Nestala je fontana „Pod brezom“, na kojoj su postojale klupe, omiljeno mesto za odmor prolaznika i ljudi koji su čekali gradski prevoz na obližnjoj stanici. Uklonjen je i „MIlenijumski sat“, uobičajeno mesto za okupljanje omladine za izlazak u grad vikendom kao i velike betonske žardinjere oivičene klupama koje su služile kao odmorište umornim prolaznicima. Bez tih sadržaja Trg republike je besmisleno, brutalno i nepotrebno pretvoren u ogromnu površinu na kojoj nema gotovo ničega.
      Oni koji su osmislili ovakav izgled centralnog gradskog trga tvrde da je to zato što „trg i treba da bude veliki i širok“ i onda se navode primeri trgova iz Moskve, Londona, Brisela, Praga i tako dalje. Problem je u tome što navedene trgove okružuju znatno veće graževine ili spomenici nego što je slučaj sa Trgom republike pa se u njihovom slučaju gubi osećaj praznine koji je sada i te kako prisutan na centralnom beogradskom trgu. Takođe, kompletnom promenom izgleda Trga republike oni koji su ga kreirali ličili su ga sadržaja koji su bili deo ne samo njegove već i istorije i prepoznatljivosti celog Beograda. Sviđalo se to čelnicima grada ili ne, fontana, žardinjere pa čak i „Milenijumski sat“ su bili nešto po čemu su i trg i grad bili prepoznatljivi.
      Međutim, problem je u tome što to čelnike Beograda i vlast u Srbiji ne zanima uopšte. Oni ne vrše rekonstrukciju centralnih gradskih ulica već kompletno menjaju dosadašnji izgled grada. To je bio slučaj sa Cvetnim trgom (na kome ima svega sem cveća), zatim Trgom Slavija ( koji „krasi“ nezgrapna fontana kojoj se građani smeju), to je sada slučaj sa Trgom republike a ista sudbina čeka i Trg Nikole Pašića. Dugo sam se pitao otkud aktuelnim vlastima taj poriv da kada je reč o izgledu grada sve menjaju iz korena. I konačno sam shvatio. Pored toga što smatraju da je sve urađeno pre njih „nebitno i nedovoljno dobro“ oni tumače da će ruženjem starog i građenjem novog (koje neopravdano smatraju i „lepšim“) „uči u istoriju“ kao „neimari Beograda i ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag kada je reč o njegovom izgledu“.
      Gradski čelnici ne samo da nemaju ukusa, ne osećaju dušu grada, ne razumeju šta Beograđane čini srećnim već su zbog svoje megalomanije i da imaju čime da se pohvale u predizbornoj kampanji zagorčali život sugrađanima kontraporduktivnim radovima na više lokacija u gradu. Ova vlast će zaista biti zapamćena u istoriji ali ne po onome što očekuje već po tome kako ne treba raditi ako voliš svoj grad.
          
      https://www.danas.rs/kolumna/gojko-vlaovic/trg-bez-duse/
       
    • Од Милан Ракић,
      Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu.

      Druga asocijacija na ovaj strip, puno jača u odnosu na onu njujoršku, jeste Jugoslavija. Zašto Jugoslavija, pita se prosječan neupućenik u strip kulturu. Pa zato jer je socijalistička Jugoslavija zemlja u kojoj je Alan Ford dosegnuo svoje zvjezdane vrhunce. U Jugoslaviji je ovaj strip bio popularniji nego u rodnoj mu Italiji. Zašto je neki pop kulturni proizvod poput Alan Forda tako moćno zaživio baš u SFRJ? Ili zašto je, recimo, film Valter brani Sarajevo bio toliko popularan u Kini? Pitanja su to koja godinama i decenijama intrigiraju. Za odgovor na prvo pitanje, tri su važna imena: Magnus, Bunker i Brixy. O njima nešto kasnije.
      Monty Python prije Monty Pythona
      Alan Ford bio je važan dio odrastanja i tinejdžerske kulture u Jugoslaviji, neka vrsta generacijskog trademarka. U tom kontekstu zanimljivo je uspoređivati ondašnjeg jugoslovenskog tinejdžera i njegovog ovovremenog vršnjaka, milenijalca, pripadnika Z generacije, kakogod. Prvi, osim Alan Forda, kupuje na obližnjem kiosku stripove iz Lunov Magnus strip edicije, Zlatne serije i drugih tadašnjih izdanja, oduševljavajući se pustolovinama Zagora, Mister Noa, Dylan Doga… Drugog više zanimaju stripovske ekranizacije na Torrentu ili Netflixu. Prvi čita Alan Forda u roto izdanju zagrebačkog Vijesnika, drugi kao digitalizirani proizvod u pdf formatu. Ova dva tinejdžera imaju i različite kulturne preferencije i prakse. Prvi kupuje lp ploče u Jugotonu, zaražen je punk-rock estetikom i mašta da ima vlastiti bend. Drugi se koristi Youtube prečicom kako bi svoje muzičke ideje i afinitete predstavio svekolikom onlajn pučanstvu. Prvom je Alan Ford nezamjenjiv dio odrastanja i razbibrige, drugom zanimljiv arheološki ostatak jednog izgubljenog vremena.
      Samo, bilo bi pogrešno Alan Forda isključivo vezati za tinejdžersku kulturu. Zapravo, Alan Ford je više bio strip za odrasle koji je savršeno probijao generacijsku barijeru prema dole, nametnuvši se kao vrhunsko transgeneracijsko stripovsko štivo. Alan Ford parodira široku paletu stvarnih i fikcionalnih likova, od Robina Hooda i Jamesa Bonda do raznih likova iz hladno-ratovske i drugih historijskih epoha. Parodira sâmo društvo, sâmu povijest. S tim u vezi, neizbježne su poetičke analogije Alan Forda i Monty Pythona. Alan Frod je bio strip varijanta skeča i parodije, Monty Python prije Monty Pythona. Svaka epizoda ovog stripa, koju potpisuje dvojac Magnus & Bunker, doima se kao dobro osmišljen skeč, kao montipajtonovska društvena parodija. A tu je i jedna zanimljiva podudarnost - prvi broj Alan Forda i prva epizoda Letećeg cirkusa Montyja Pythona pojavili su se iste, 1969. godine, što će reći prije ravno 50 godina, s tim da je Alan Ford koji mjesec stariji.
      Vatromet likova
      Likove u Alan Fordu čini skupina diletanata s društvenog ruba i šarolikih karaktera kojima se namjestilo da postanu tajni agenti. Oni djeluju u okrilju tajne organizacije poznate kao Grupa TNT. Nerijetko doživljavaju james-bondovske avanture, ali daleko od bilo kakvog glamura. Smokinzi, kazina, kokteli, lijepe žene i bijesni automobili ne postoje u njihovom svijetu. Osim možda u snovima naslovnog lika (vidjeti epizodu: Žalosna priča o mladom bogatašu).
      Broj 1 je vođa ove tajne družine, nešto kao M iz serijala o James Bondu. Neobično je živahan paralitik slonovskog pamćenja. Niko ne zna koliko ima godina. Pretpostavlja se da je Metuzalem njegov mlađi brat. Tu su i jarani mu iz prošlosti, Homer, Julije Cezar i Karlo Veliki, svi odreda dobro mlađi od njega. Nepopravljivo je autoritaran i još nepopravljivije škrt. Ima nekonvencionalne metode zavođenja discipline - koristi drveni štap kao pedagoško sredstvo da ošine po tintari svakog ko se usprotivi njegovom autoritetu. Najčešća žrtva njegove štap-pedagogije je impulsivni Bob Rock. Autor je mudrosti iz naslova teksta.
      Bob Rock je tajni agent malog rasta i velikog nosa, karikaturalni hobit u odijelu Sherlock Holmesa. Arthur Conan Doyle teško da je mogao i zamisliti da će njegov najpoznatiji fikcionalni lik reinkarnirati kao nosati cinik u jednoj komičnoj stripovskoj travestiji. Lik Boba Rocka ujedno je i autoironični portret Roberta Raviole Magnusa, najzaslužnijeg za vizualni identitet ovog stripa. Njegov karakter obojen je ciničnim grimasama i zajedljivim verbalnim žaokama. Otrovno duhovit i sarkastičan, Bob je možda i najsmiješniji lik ove stripovske franšize. Brzog je jezika i vulkanskog temperamenta. Lako se usplahiri i plane. Laki je malo nervozan, rekao bi Milutin Topalović.
      Tu je i Sir Oliver, uglađeni engleski plemić a zapravo sitni prevarant i probisvijet. Otmjeni hohštapler s monoklom i cilindrom, kombinacija uglađenog snoba i seoske varalice. Džeparoš svjetske klase i ljepljivih prstiju kojima temeljito prazni ženske torbice i tuđe džepove. Policija nikako da mu dohaka. Halo Bing, kako brat, rečenica je koja se urezala u kolektivnu memoriju Alan Ford fanova štokavskog imaginarija.
      Jeremija je stripovsko oličenje hipohondra, moliereovski komičan i trajno nesretan što nema vlastitu apoteku. Najbolji mu je ahbab unutar grupe TNT Debeli Šef, lijeni menadžer glavnog štaba grupe - oronule i propuhu izložene legendarne cvjećarnice u njujorškoj Petoj aveniji. Obojica su razvili strast prema spavanju i dokolici.
      A tek Grunf. Njemački veteran s iskustvom oba svjetska rata i izumitelj s letačkim iskustvom. Nacistička prošlost povremeno oživi u njegovoj gestikulaciji. Pa bi kolege iz grupe TNT nerijetko pozdravljao visoko uzdignutom rukom, mjereći valjda neke imaginarne kukuruze u Bavarskoj. Njegovi su izumi legendarni a slogani još legendarniji, najčešće ispisani na majici: Bolje izdati knjigu nego prijatelja, Bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti, Bolje ispasti budala nego iz vlaka, Prvo hopni, pa reci skoč…
      Alana Forda, prostodušnog i naivnog naslovnog junaka, lijepo je nacrtao Miljenko Jergović, portretirajući ga i stavljajući u kulturno-povijesni i vremenski kontekst: “Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga.” Jergović je jednim potezom oslikao Alana i cijelu jednu epohu, pokazujući i ovdje da vješto barata perom i sociološko-literarnim figurama. Manje je poznata činjenica da je kao vizualni predložak za lik Alana Forda uzet Peter O'Toole, u to vrijeme poznati irski glumac.
      Tu je i čitava paleta sporednih likova, a od glavnih negativaca u stripu najznamenitiji je legendarni Superhik. Ranije spomenutu montipajtonovsku uvrnutost savršeno utjelovljuje baš Superhik. On je super-zlikovac kojemu vino daje posebne super-moći - alkoholni zadah kojim obara s nogu. Doslovno. Superhik je pijani Robin Hood, iščašena verzija notingemskog borca za socijalnu pravdu koji krade siromašnima da bi dao bogatima. Superhik je očita parodija i na Supermana, još jednog stripovskog junaka koji je kasnije zaživio na malim i velikim ekranima.
      Kritika društva
      Osim stripovske komike koja je stavljena u prvi plan, Alan Ford je u podtekstu lucidan i vispren društveni komentar. Tadašnji svijet polariziran je na dva suprotstavljena ideološka bloka. Vrhunac je hladnoratovske epohe i to je širi društveni kontekst unutar kojeg nastaje ovaj strip. Uži društveni kontekst je tadašnja Italija u kojoj cvjetaju mafija i korupcija. Svi likovi u stripu nose pečat vremena i prostora unutar kojeg su nastali, mada se alanfordovski društveni apsurdi prepoznaju i u današnjim balkanskim društvima.
      Alan Ford je kritika kapitalističkog društva, socijalne neosjetljivosti, klasnog raslojavanja. Urnebesna je epizoda Pas za milijun dolara u kojoj se dio radnje dešava na plaži, podjeljenoj na dva dijela: plaža za bogate i plaža za siromašne. Skoro da bi se moglo reći: dvije plaže pod jednim krovom. Plaža je u ovoj epizodi odijeljena zidom, što je vjerovatna aluzija na Berlinski zid. Alan Ford je gorka metafora, i ne samo metafora, rodJačkog kapitalizma i tipa socijalne osjetljivosti kakva je zaživjela u većini balkanskih državica nakon kraha Jugoslavije. Alan Ford je i kritika svake autoritarnosti, u stripu najviše izražena kroz lik Broja 1.
      Veliki trojac
      Ovaj strip krase i poseban mu šarm daju jezik i neverbalna komunikacija, odnosno duhoviti dijalozi i crtež na granici karikaturalnosti. Jezik i crtež u stripu predstavljaju dva zasebna narativna elementa, istovremeno funkcionirajući kao duhovita cjelina. Glavni krivci za oba rečena elementa su Roberto Raviola i Luciano Secchi, očevi i idejni tvorci Alan Forda. Raviola i Secchi puno su poznatiji kao kreativni dvojac Magnus & Bunker. Grotesknim crtanjem likova i vizualnim porukama i metaforama, kroz mimiku, gestikulaciju i grimasu, Magnus daje poseban vizualni ton Alan Fordu, dok je Max Bunker zadužen za stripovsku leksiku i stilistiku, odnosno dijalog i jezičke dosjetke u kojima dominiraju crni humor, ironija i sarkazam. Udruživanjem ove dvije kreativne energije nastao je jedan inteligentan i duhovit pop kulturni proizvod. Magnus & Bunker zajedno potpisuju prvih 75 epizoda ovog stripa. Kasnije, kada je pukla suradnja između ove dvojice, i kvaliteta Alan Forda osjetno je pala.
      Za pozitivnu recepciju Alan Forda u Jugoslaviji iznimno je zaslužan kreativan prijevod Nenada Brixyja, zagrebačkog pisca i novinara. Povremena Bunkerova kreativna posrtanja Brixy je pretvarao u sjajne jezičke minijature i dosjetke, prilagođene ovdašnjem čitatelju. Pa je u tom smislu on barem jednako zaslužan za dobar prijem Alan Forda u Jugoslaviji. Brixyjev jezik zaživio je u svakodnevnom govoru, popularizirajući jezik zagrebačkog asfalta kroz AF likove. Magnus, Bunker i Brixy veliki su trojac alanfordovske komike i estetike.
      Vratimo se opet dvojici tinejdžera s početka teksta. Bilo bi zanimljivo čuti razgovor ova dva tinejdžera i generacijska primjerka kako razmjenjuju iskustva negdje u vremenskoj čekaonici. Teško da bi u prvih pola sata jedan drugog razumjeli. Kasnije bi našli zajednički jezik i radoznalo jedan drugog propitivali o svom vremenu, pitajući se između ostalog kako su Bob Rock, Grunf i ostali antijunaci preživjeli milenijske mijene, o(p)stajući na policama balkanskih trafika ili pohranjeni u world wide web memoriju. Možda bi im upravo Grunf mogao dati odgovor na to pitanje: Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi.

    • Од Vesna Milovic,
      Atlasologija ili nauka o nameštanju prvog vratnog pršljena.

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...