Jump to content

Stepinac dobio spomenik u Jerusalimu

Оцени ову тему


Препоручена порука

Efraim Zurof

 

Spomen ploči Alojziju Stepincu nije mesto nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu i učiniću sve što mogu da ona što pre bude uklonjena, izjavio je šef jerusalimskog centra "Simon Vizental" Efraim Zurof.

 

On je to rekao za današnji "Kurir", a povodom postavljanja memorijalne ploče zagrebačkom nadbiskupu u vreme NDH u centru Jerusalima.

Zurof je izjavio da je tek u četvrtak saznao da je memorijalna ploča postavljena i to na Putu suza kojim je, prema predanju, poslednji put prošao Isus Hrist na putu do Golgote, gde je razapet na krst.

 
Jerusalim

 To je odvratno. Pod jedan, ne znam ko je to uradio i nemam nikakvu ideju ko bi to mogao da uradi. Mnogo sam tužan zbog toga jer memorijalnoj ploči Alojziju Stepincu nema mesta nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu. Ne mogu da uzmem čekić i razbijem ploču, ali ću ove nedelje učiniti sve što je u mojoj moći da ona što pre bude skinuta - rekao je Zurof.

 

y68k9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bFOTO: RAS SRBIJA

 

Stepinac je bio zagrebački nadbiskup za vreme NDH, koji nije učinio ništa da spreči usrtaške zločine i masovna mučenja i ubistva Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu i drugim logorima u Hrvatskoj, navodi list.

Memorijalna ploča Stepincu postavljena je još 27. aprila ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije (HMD), čiji je zaštitnik bio Stepinac, a povod za postavljanje je bilo prvo hodočašće u Svetu zemlju od 23. do 30. aprila.

izvor

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Одговори 280
  • Креирано
  • Последњи одговор

Популарни чланови у овој теми

Невероватно је како Хрвати гурају неког у светитељство. Уместо да се моле за помиловање и спасење душе, они траже да такав буде светитељ.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Американци би и Хитлера примили због користи. Усташе су након рата одмах запослене у ЦИА.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 1 сат, Milan Nikolic рече

Американци би и Хитлера примили због користи. Усташе су након рата одмах запослене у ЦИА.

И код Немаца у БНД.

У ЦИА су запослени и четници и сви антикомунисти.

Амери су прагматични.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 часа, Milan Nikolic рече

Невероватно је како Хрвати гурају неког у светитељство. Уместо да се моле за помиловање и спасење душе, они траже да такав буде светитељ.

Има анегдота коју причају Талијанци како је папа дао Хрватима Степинца за свеца.

Као наводно гледао је фудбалску утакмицу док су доле на тргу Хрвати се окупили и галамили тражећи свеца, и онда да му не би више досађивали да на миру одгледа утакмицу он изађе и каже добићете свеца.

 

  • Оплаках :)) 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 2 часа, Milan Nikolic рече

Невероватно је како Хрвати гурају неког у светитељство. Уместо да се моле за помиловање и спасење душе, они траже да такав буде светитељ.

Битан им је и као државни пројекат, као доказ патње коју су наводно прошли у Југославији и уз то имају мало светаца па је то и борба да буду присутнији у глобалном католичком свету. 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Stepinac je bio zagrebački nadbiskup za vreme NDH, koji nije učinio ništa da spreči usrtaške zločine i masovna mučenja i ubistva Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu i drugim logorima u Hrvatskoj, navodi list.

ima dokaza da jeste.

koji su to drugi biskupi po svijetu za vrijeme drugog svjetskog nešto učinili da se spriječi..

I kako se može ludilo nacizma spriječiti?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 15 часа, Milan Nikolic рече

Невероватно је како Хрвати гурају неког у светитељство. Уместо да се моле за помиловање и спасење душе, они траже да такав буде светитељ.

Tako je Rim odlučio.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 15 часа, Milan Nikolic рече

Невероватно је како Хрвати гурају неког у светитељство. Уместо да се моле за помиловање и спасење душе, они траже да такав буде светитељ.

Za Hrvate je Stepinac uzor kako se treba boriti protiv ideologija nacizma i komunizma, kako treba i život reskirati da se spasi brat bez obzira na vjeru i naciju.

Prema tome Stepinac za Hrvate a posebno za vjernike je dobar uzor.

Dakle kao prvo treba vidjeti kako određena osoba djeluje na vjernike tj. kakve plodove imaju od pobožnosti tom blaženik jer svaki vjernik gleda u njemu sve navedene kreposti i to nasljeduje.

 

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Цела та крижарско-усташка екипа: Иван Мерц, Степинац, босанскохерцеговачки фрањевци итд. обликује "Цркву у Хрвата" као ентитет којима су се чудили чак и представници Ватикана. 

Ево једне епизоде коју описује хрватски историчар Хрвоје Класић: 

U ljeto 1968. u Jugoslaviju dolazi dekan kardinalskog zbora iz Vatikana, Ežen Tiseran; on je antifašist, veliki zagovornik ekumenizma i Jugoslaviju smatra posebno važnom ne samo zato što je znatno liberalnija od drugih zemalja istočne Evrope, već i zato što u njoj živi podjednak broj pravoslavaca i katolika. Uglavnom, Tiseran inzistira da ode u Đakovo, mjesto gdje je živio i radio Josip Juraj Štrosmajer. Gledao sam dokumente gdje je zabilježeno kako je rekao: "Kakvog ste velikog čovjeka imali i kakvu vam je ideju jugoslavenstva smislio, a vi ste" – obraća se svećenicima – "podržavali neke separatističke i fašističke ideje Ante Pavelića."

Стога су га хрватски бискупи оставили да сам служи мису у загребачкој катедрали...

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 8 минута, ana čarnojević рече

kako reskirati zivot?  tako sto ce ostati ziv? 

da je stradao od ustaskog noza, polozio zivot za drugog, da je nekakva njegova zrtva dostojna nekakvog svetitelja pa i da pricamo o tome..

nama je J od Jasenovac trauma koja ne prolazi. ali...lako je sa Srbima.

sa ovim u Jerusalimu sipali su so na ranu i Jevrejima a njihova trauma je jos veca i uzasnija i oni to drugacije. ..pa...videcemo.

 

Tom logikom bi isto mogli reći da je i sveti vladika Nikolaj bio nacista i da nije dao svoj život za Židove i ako je spašavao ali mogao je više.

https://www.google.com/url?sa=t&source=web&rct=j&url=https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Nikolaj_Velimirovi%C4%87&ved=0ahUKEwjd1aqGrvrjAhVjx4sKHTF5Am0QmhMIcTAN&usg=AOvVaw18OKwzkgAfl5sfbNFgA-pz&cshid=1565510784248

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
  • Сличан садржај

    • Од illuminated,
      Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.
      Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.
      Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.
      Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.
      Porfirijev stav o Stepincu
      Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:
      “U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.

      Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:
      “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
      Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.
      Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
      Pa krenimo redom.
      Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

      Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.
      Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.
      O ‘duši poglavnika Pavelića’
      U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
      Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
      Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.

      Papa Pio XII.
      O Srbima i katoličanstvu
      Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.
      “Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.
      Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.
      Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.
       
      Извор:
      Pisma Alojzija Stepinca papi Piju XII koja spominje Porfirije
      NET.HR Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII. Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji...  
    • Од JESSY,
      Društvenim mrežama deli se objava ratnog vojnog invalida Novice Kostića iz Vlasotinca, koji je kao pripadnik JNA ranjen u Karlovcu nakon samo pet dana ratovanja, a koji je od ratnog veterana iz Hrvatske na poklon dobio protezu za stopalo, nakon što sedam godina nije uspevao da zameni staru koja se raspala.
        Kostić je već dugi niz godina angažovan kao mirovni aktivista preko neprofitne organizacije Centar za nenasilnu akciju koja okuplja ratne veterane iz Armije BiH, Vojske Republike Srpske Krajine, hrvatske vojske i Vojske Jugoslavije. Od 2008. organizuju zajedničke posete mestima stradanja civila i vojnika u ratu koji se 90-ih vodio na prostoru bivše Jugoslavije i učestvuju na komemoracijama stradalih koje organizuju lokalne i državne vlasti.
      Živi na jugu Srbije, u Vlasotincu, gde je predsednik udruženja ratnih vojnih invalida, pišu zagrebačka 24sata. Nakon što je objavio da sedam godina nosi istu protezu s raspadnutim stopalom i da nema pravo na novu, iznenadio ga je paket koji mu je iz Hrvatske stigao preko Mađarske.
      Naime, ratni veteran iz Hrvatske poslao mu je oblogu stopala za levu protezu C41 koju je, kako je napisao, teško nabaviti i nije jeftina. Uz nju je stiglo i pismo.
      - Pismo koje je bilo unutra je bilo jako jako dirljivog sadržaja s puno topline, empatije i solidarnosti, čovek pojašnjava da smo mi samo ljudi i da smo u istim problemima, kao da nam taj prokleti rat nikome ništa dobrog nije doneo. Taj moj bivši neprijatelj, a sada već duže vreme prijatelj kaže da me je od momenta upoznavanja prihvatio kao prijatelja i brata - napisao je Novica.
      Novica Kostić, FOTO: Facebook/Printscreen Autor pisma zamolio ga je da ostane anoniman jer ne želi da ga sredina u kojoj živi, proziva. Iako nije ranjen u ratu, preko kolega je pronašao deo proteze koji je Kostiću bio potreban.
      - Šta ovde dodati, što reći osim da je ovo možda jedna snažna poruka ostalima, posebno političarima, da ako mi koji smo direktno pucali jedni na druge možemo razgovarati i prihvatiti jedni druge, zašto je to njima problem, što ih sprečava u tome? Znam da će ovo svako gledati iz svog ugla, ali priznaćete, o ovome treba razmišljati posebno kada su u pitanju obični ljudi, ljudi koji sve u društvu pa i rat, iznesu na svojim leđima - zaključuje Novica.
       
      https://direktno.rs/zivot/295311/vojni-invalid-iz-srbije-dobio-protezu-od-veterana-iz-hrvatske.html
       
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од Trifke,
      Passover Lamb could be Sacrificed on Temple Mount for first Time in 2,000 Years
      ENDTIMEHEADLINES.ORG OPINION (ETH) - Recently we reported on how there has been an increase in activity in regards to the push for what many are...  
    • Од Милан Ракић,
      Ploču sa natpisom na kamenom spomeniku partizanima poginulim u borbi sa bugarskim okupatorima u Drugom svetskom ratu u mestu Ljubiš u opštini Čajetina, koji je grupa entuzijasta nedavno obnovila, uništili su nepoznati vandali, objavio je danas meštanin Srećko Prentović.

      On je, u otvorenom pismu predsedniku opštine Čajetina Milanu Stamatoviću ukazao da je prinuđen da mu se po drugi put obraća povodom spomenika na Smiljanića brdu, jer ranije, kad ga je obavestio šta je potrebno još učiniti na tom memorijalu, niko se nije udostojio da ga kontaktira. Grupa meštana je dobrovoljnom akcijom i radom dovela spomenik u koliko-toliko pristojno stanje, i uputili su molbu za pomoć kako bi „spomenik ostao spomenik“, ali odgovor nije dobijen ni od Saveta mesne zajednice Ljubiš, ni od organa Opštine.

      „U međuvremenu je nad spomenikom izvršen vandalsko-huliganski čin od nepoznatog učinioca – izvađena je mermerna spomen ploča sa natpisom, i potom razbijena. Ovaj vandalizam ulazi u ozbiljnu fazu i ne može se više tolerisati“, upozorio je Prentović. On je ukazao da je to sramota za Ljubiš, opštinu Čajetina, „za antifašističku Srbiju, ako je još igde ima“.

      „Hrabro, nema šta! Kao i uvek što su hrabri bili da se iživljavaju nad nemoćnim i slabijim. Ponovo ste ih, već decenijama mrtve ubili? Svaka čast. Šta je sledeće? Likvidacija onih koji su spomenik želeli da obnove“, zapitao je Prentović.

      Spomenik posvećen partizanima stradalim 7. novembra 1943 godine u borbi sa Bugarima, do prošlog vikenda je bio zarastao u šiblje i zatrpan smećem, a onda je grupa meštana raskrčila okoliš i obnovila bojom slova na spomen ploči, koja je nekom „zasmetala“, iako je tu od 1951. godine.
       
      Vandali uništili spomenik partizanima
      WWW.DANAS.RS Ploču sa natpisom na kamenom spomeniku partizanima poginulim u borbi sa bugarskim okupatorima u Drugom svetskom ratu u mestu Ljubiš u opštini Čajetina, koji je grupa entuzijasta...  
×
×
  • Креирај ново...