Jump to content
  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      ovog leta , moj apsolutni favorit je
       

       
      na žalost , sada ne mogu da ga jedem....
      posne sladolede (tj.vodene) ne volim, iako oni možda bolje osvežavaju...
      da li vi jedete posne sladolede...?
    • Од Драгана Милошевић,
      Zar ne bi bilo bolje kad bismo samo digli Zemlju u vazduh, pa da svršimo već jednom s tim?"
      Tomas (29) živi na istoku Engleske i iako je njegova ideja o dizanju sveta u vazduh tek misaoni eksperiment, on je siguran u jedno - ljudi ne treba da imaju bebe i naša vrsta treba postepeno da izumre.
      To je filozofija po imenu anti-natalizam. I dok ideja datira još iz stare Grčke, nedavno je dobila ogroman novi podsticaj na društvenim mrežama.
      Na Fejsbuku i Reditu postoje na desetine anti-natalističkih grupa, neke sa hiljadama članova. Na Reditu, r/antinatalism ima skoro 35.000 članova, dok samo jedna od na desetina Fejsbuk grupa sa anti-natalističkom temom ima više od 6.000.
      Oni su raspršeni širom sveta i imaju raznorazne razloge za svoja uverenja. Među njima su briga za genetsko nasleđe, izbegavanje patnje dece, koncept dobrovoljnog pristanka i zabrinutost za prenaseljenost i životnu sredinu.
       
      opsirnije na donjem linku
      https://www.bbc.com/serbian/lat/svet-49341734
       
       
    • Од Trifke,
      https://portalanalitika.me/clanak/342444/amfilohije-crkva-je-bozija-a-ne-crkva-bilo-koje-drzave-ili-nacije?fbclid=IwAR1JJLEwv0mDdWFaDV1E5pZiTFUDaoRF9TtS2T9IC1oApwG1MmbURxcTtsY
      Poglavar SPC u Crnoj Gori poručio da je Đukanovićeva inicijativa neprihvatljiva
      Amfilohije: Crkva je Božija, a ne crkva bilo koje države ili nacije
      Besmisleno je govoriti „o formiranju pravoslavne crkve u Crnoj Gori“. O tome mogu govoriti samo nekršteni i ljudi za koje je crkva isto što i partija ili nevladina organizacija, poručio je u razgovoru za Pobjedu poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, komentarišući ideju predsjednika naše zemlje Mila Đukanovića da je put za rješavanje takozvanog crkvenog pitanja kod nasobjedinjavanje pravoslavnih vjernika u jednu crkvu. 


                    Objavljeno: 12. 08. 2019 - 06:52Promjenite veličinu teksta:AAA  
      Autor:  Kaćuša Krsmanović Izvor: Pobjeda Oni koji znaju šta je crkva, ističe naš sagovornik, znaju da pravoslavna Hristova crkva postoji na prostorima današnje Crne Gore još od 4. vijeka.
      AUTOKEFALNA
      - Sa tog razloga živog crkvenog kontinuiteta, naš vikarni episkop Metodije (Durmitorac) nosi titulu dioklijskog episkopa. Kao takva, ona je postojala kao jedinstvena crkva Istoka i Zapada sve do 11. vijeka. Poslije 1054. Godine na našim prostorima postoje dvije latinske, zapadne biskupije (Kotorska i Barska), a već od 9. vijeka ogromna većina vjernika drevne Duklje-Zete i Raške opredjelila se za kirilometodijevsku tradiciju Istoka i crkvenoslovenski jezik, to jest za crkvu novoga Rima - Carigrada i Jerusalima. To klimento-naumovsko opredjeljenje nastavio je, rukopoloženjem od carigradskog patrijarha, prvi arhiepiskop srpski Sveti Sava (1219. godine), koji je prije 800 godina, poslije osnivanja samostalne (autokefalne) Žičke arhiepiskopije, osnovao i Zetsku episkopiju na Miholjskoj prevlaci (današnju pravoslavnu Mitropoliju crnogorsko-primorsku), kao I episkopije Humsku (današnju Zahumsko-hercegovačku), Budimljansku (današnju Budimljansko-nikšićku) i Dabarsku (današnju Mileševsku i Dabrobosansku). To su pravoslavne episkopije (mitropolije=crkve) koje ovdje do danas postoje kroz vijekove, organski vezane za Žičku-Pećku patrijaršiju, bez obzira na sve mijene naziva i promjene – ističe mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske SPC.
      Prema njegovim riječima, „Mitropolija (=crkva) zetska je od ukidanja Pećke patrijaršije (1766. godine), kao čuvarka njene autokefalnosti (zajedno sa Karlovačkom mitropolijom) postojala samostalno“.
      - Zajedno sa ostalim pomjesnim crkvama, djelovima nekadašnje Pećke patrijaršije, ona je bila prva među njima koja je obnovila jedinstvenu Pećku patrijaršiju (1918-1922. godine). Njen poseban značaj je bio u tome što je ona blagodareći crnogorskim mitropolitima i gospodarima Petrovićima stvorila nezavisnu Crnu Goru. Blagodareći toj njenoj ulozi u stvaranju nezavisne Crne Gore ona je (za vrijeme knjaza Nikole) nazivana I autokefalna, iako nije ni od koga tražila ni dobila autokefalnost – naglasio je poglavar SPC u Crnoj Gori.
      PORUKA
      Tražiti osnivanje „crkve pravoslavne“, kako je kazao, „mogu samo ljudi koji ne znaju šta je crkva“.
      - Kad bi znali i kad bi išli u crkvu, oni bi znali da se u njoj ne ispovijeda u simvolu vjere ni Ruska, ni Grčka, ni Srpska, već se ispovijeda „Jedna, Sveta, Saborna (Katoličanska) i Apostolska Crkva“ Hristova. Samo oni koji osnivaju lažne, a time nepravoslavne, nehrišćanske i necrkvene zajednice, poput nekih nevladinih organizacija, mogu reći (kao Miraš Dedeić) da „pravoslavna crkva čije biće nije nacionalno ne postoji u vaseljeni“.
      Ne smije se izgubiti iz vida da su Jevreji poistovjećujući svoje nacionalno biće sa starozavjetnom crkvom, upravo zato što je Hristos pozivao sve ljude i narode u svoju crkvu, razapeli i ubili Hrista. Nazivi pak pravoslavnih pomjesnih crkava po nacionalnom i državnom prefiksu predstavljaju spoljašnje, geografske i po većini vjernika nazive uslovljene istorijskim i spoljašnjim promjenama, a nikako prirodom, smislom i bićem same crkve – poručio je Amfilohije.
      (opširnije u Pobjedi)
    • Од Милан Ракић,
      Umjetničkih i pop kulturnih asocijacija na New York je mnoštvo. To je grad čiju su umjetničku scenu i kulturni identitet oblikovali Billie Holiday i Charlie Parker, Woodie Allen i Martin Scorsese, Andy Warhol i Roy Lichtenstein, Vladimir Nabokov i Paul Auster, Anne Sexton i Sylvia Plath, Arthur Miller i Elia Kazan, Joni Mitchell i Patty Smith, Velvet underground i Ramones, Lady Gaga i Lana Del Rey, Bitnici i pop art, Broadway i Marvel comics, doo wop i CBGB, Studio 54 i hip hop… Lista je impresivna i beskonačna. Ali New York je također asocijacija na jedan strip koji s ovim gradom nema ama baš ništa. Osim činjenice da se radnja stripa dešava baš u New Yorku. Riječ je, naravno, o Alan Fordu.

      Druga asocijacija na ovaj strip, puno jača u odnosu na onu njujoršku, jeste Jugoslavija. Zašto Jugoslavija, pita se prosječan neupućenik u strip kulturu. Pa zato jer je socijalistička Jugoslavija zemlja u kojoj je Alan Ford dosegnuo svoje zvjezdane vrhunce. U Jugoslaviji je ovaj strip bio popularniji nego u rodnoj mu Italiji. Zašto je neki pop kulturni proizvod poput Alan Forda tako moćno zaživio baš u SFRJ? Ili zašto je, recimo, film Valter brani Sarajevo bio toliko popularan u Kini? Pitanja su to koja godinama i decenijama intrigiraju. Za odgovor na prvo pitanje, tri su važna imena: Magnus, Bunker i Brixy. O njima nešto kasnije.
      Monty Python prije Monty Pythona
      Alan Ford bio je važan dio odrastanja i tinejdžerske kulture u Jugoslaviji, neka vrsta generacijskog trademarka. U tom kontekstu zanimljivo je uspoređivati ondašnjeg jugoslovenskog tinejdžera i njegovog ovovremenog vršnjaka, milenijalca, pripadnika Z generacije, kakogod. Prvi, osim Alan Forda, kupuje na obližnjem kiosku stripove iz Lunov Magnus strip edicije, Zlatne serije i drugih tadašnjih izdanja, oduševljavajući se pustolovinama Zagora, Mister Noa, Dylan Doga… Drugog više zanimaju stripovske ekranizacije na Torrentu ili Netflixu. Prvi čita Alan Forda u roto izdanju zagrebačkog Vijesnika, drugi kao digitalizirani proizvod u pdf formatu. Ova dva tinejdžera imaju i različite kulturne preferencije i prakse. Prvi kupuje lp ploče u Jugotonu, zaražen je punk-rock estetikom i mašta da ima vlastiti bend. Drugi se koristi Youtube prečicom kako bi svoje muzičke ideje i afinitete predstavio svekolikom onlajn pučanstvu. Prvom je Alan Ford nezamjenjiv dio odrastanja i razbibrige, drugom zanimljiv arheološki ostatak jednog izgubljenog vremena.
      Samo, bilo bi pogrešno Alan Forda isključivo vezati za tinejdžersku kulturu. Zapravo, Alan Ford je više bio strip za odrasle koji je savršeno probijao generacijsku barijeru prema dole, nametnuvši se kao vrhunsko transgeneracijsko stripovsko štivo. Alan Ford parodira široku paletu stvarnih i fikcionalnih likova, od Robina Hooda i Jamesa Bonda do raznih likova iz hladno-ratovske i drugih historijskih epoha. Parodira sâmo društvo, sâmu povijest. S tim u vezi, neizbježne su poetičke analogije Alan Forda i Monty Pythona. Alan Frod je bio strip varijanta skeča i parodije, Monty Python prije Monty Pythona. Svaka epizoda ovog stripa, koju potpisuje dvojac Magnus & Bunker, doima se kao dobro osmišljen skeč, kao montipajtonovska društvena parodija. A tu je i jedna zanimljiva podudarnost - prvi broj Alan Forda i prva epizoda Letećeg cirkusa Montyja Pythona pojavili su se iste, 1969. godine, što će reći prije ravno 50 godina, s tim da je Alan Ford koji mjesec stariji.
      Vatromet likova
      Likove u Alan Fordu čini skupina diletanata s društvenog ruba i šarolikih karaktera kojima se namjestilo da postanu tajni agenti. Oni djeluju u okrilju tajne organizacije poznate kao Grupa TNT. Nerijetko doživljavaju james-bondovske avanture, ali daleko od bilo kakvog glamura. Smokinzi, kazina, kokteli, lijepe žene i bijesni automobili ne postoje u njihovom svijetu. Osim možda u snovima naslovnog lika (vidjeti epizodu: Žalosna priča o mladom bogatašu).
      Broj 1 je vođa ove tajne družine, nešto kao M iz serijala o James Bondu. Neobično je živahan paralitik slonovskog pamćenja. Niko ne zna koliko ima godina. Pretpostavlja se da je Metuzalem njegov mlađi brat. Tu su i jarani mu iz prošlosti, Homer, Julije Cezar i Karlo Veliki, svi odreda dobro mlađi od njega. Nepopravljivo je autoritaran i još nepopravljivije škrt. Ima nekonvencionalne metode zavođenja discipline - koristi drveni štap kao pedagoško sredstvo da ošine po tintari svakog ko se usprotivi njegovom autoritetu. Najčešća žrtva njegove štap-pedagogije je impulsivni Bob Rock. Autor je mudrosti iz naslova teksta.
      Bob Rock je tajni agent malog rasta i velikog nosa, karikaturalni hobit u odijelu Sherlock Holmesa. Arthur Conan Doyle teško da je mogao i zamisliti da će njegov najpoznatiji fikcionalni lik reinkarnirati kao nosati cinik u jednoj komičnoj stripovskoj travestiji. Lik Boba Rocka ujedno je i autoironični portret Roberta Raviole Magnusa, najzaslužnijeg za vizualni identitet ovog stripa. Njegov karakter obojen je ciničnim grimasama i zajedljivim verbalnim žaokama. Otrovno duhovit i sarkastičan, Bob je možda i najsmiješniji lik ove stripovske franšize. Brzog je jezika i vulkanskog temperamenta. Lako se usplahiri i plane. Laki je malo nervozan, rekao bi Milutin Topalović.
      Tu je i Sir Oliver, uglađeni engleski plemić a zapravo sitni prevarant i probisvijet. Otmjeni hohštapler s monoklom i cilindrom, kombinacija uglađenog snoba i seoske varalice. Džeparoš svjetske klase i ljepljivih prstiju kojima temeljito prazni ženske torbice i tuđe džepove. Policija nikako da mu dohaka. Halo Bing, kako brat, rečenica je koja se urezala u kolektivnu memoriju Alan Ford fanova štokavskog imaginarija.
      Jeremija je stripovsko oličenje hipohondra, moliereovski komičan i trajno nesretan što nema vlastitu apoteku. Najbolji mu je ahbab unutar grupe TNT Debeli Šef, lijeni menadžer glavnog štaba grupe - oronule i propuhu izložene legendarne cvjećarnice u njujorškoj Petoj aveniji. Obojica su razvili strast prema spavanju i dokolici.
      A tek Grunf. Njemački veteran s iskustvom oba svjetska rata i izumitelj s letačkim iskustvom. Nacistička prošlost povremeno oživi u njegovoj gestikulaciji. Pa bi kolege iz grupe TNT nerijetko pozdravljao visoko uzdignutom rukom, mjereći valjda neke imaginarne kukuruze u Bavarskoj. Njegovi su izumi legendarni a slogani još legendarniji, najčešće ispisani na majici: Bolje izdati knjigu nego prijatelja, Bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti, Bolje ispasti budala nego iz vlaka, Prvo hopni, pa reci skoč…
      Alana Forda, prostodušnog i naivnog naslovnog junaka, lijepo je nacrtao Miljenko Jergović, portretirajući ga i stavljajući u kulturno-povijesni i vremenski kontekst: “Alan Ford lijep je i mlad, po zanimanju reklamni crtač i kopirajter. Plavokos, u crnim uskim hlačama i dolčevitki, prototip je studenta egzistencijalista s kraja šezdesetih, iz onoga posljednjeg idealističkog doba Europe, kada su se mladići odlučivali na samoubojstvo iz filozofskih razloga.” Jergović je jednim potezom oslikao Alana i cijelu jednu epohu, pokazujući i ovdje da vješto barata perom i sociološko-literarnim figurama. Manje je poznata činjenica da je kao vizualni predložak za lik Alana Forda uzet Peter O'Toole, u to vrijeme poznati irski glumac.
      Tu je i čitava paleta sporednih likova, a od glavnih negativaca u stripu najznamenitiji je legendarni Superhik. Ranije spomenutu montipajtonovsku uvrnutost savršeno utjelovljuje baš Superhik. On je super-zlikovac kojemu vino daje posebne super-moći - alkoholni zadah kojim obara s nogu. Doslovno. Superhik je pijani Robin Hood, iščašena verzija notingemskog borca za socijalnu pravdu koji krade siromašnima da bi dao bogatima. Superhik je očita parodija i na Supermana, još jednog stripovskog junaka koji je kasnije zaživio na malim i velikim ekranima.
      Kritika društva
      Osim stripovske komike koja je stavljena u prvi plan, Alan Ford je u podtekstu lucidan i vispren društveni komentar. Tadašnji svijet polariziran je na dva suprotstavljena ideološka bloka. Vrhunac je hladnoratovske epohe i to je širi društveni kontekst unutar kojeg nastaje ovaj strip. Uži društveni kontekst je tadašnja Italija u kojoj cvjetaju mafija i korupcija. Svi likovi u stripu nose pečat vremena i prostora unutar kojeg su nastali, mada se alanfordovski društveni apsurdi prepoznaju i u današnjim balkanskim društvima.
      Alan Ford je kritika kapitalističkog društva, socijalne neosjetljivosti, klasnog raslojavanja. Urnebesna je epizoda Pas za milijun dolara u kojoj se dio radnje dešava na plaži, podjeljenoj na dva dijela: plaža za bogate i plaža za siromašne. Skoro da bi se moglo reći: dvije plaže pod jednim krovom. Plaža je u ovoj epizodi odijeljena zidom, što je vjerovatna aluzija na Berlinski zid. Alan Ford je gorka metafora, i ne samo metafora, rodJačkog kapitalizma i tipa socijalne osjetljivosti kakva je zaživjela u većini balkanskih državica nakon kraha Jugoslavije. Alan Ford je i kritika svake autoritarnosti, u stripu najviše izražena kroz lik Broja 1.
      Veliki trojac
      Ovaj strip krase i poseban mu šarm daju jezik i neverbalna komunikacija, odnosno duhoviti dijalozi i crtež na granici karikaturalnosti. Jezik i crtež u stripu predstavljaju dva zasebna narativna elementa, istovremeno funkcionirajući kao duhovita cjelina. Glavni krivci za oba rečena elementa su Roberto Raviola i Luciano Secchi, očevi i idejni tvorci Alan Forda. Raviola i Secchi puno su poznatiji kao kreativni dvojac Magnus & Bunker. Grotesknim crtanjem likova i vizualnim porukama i metaforama, kroz mimiku, gestikulaciju i grimasu, Magnus daje poseban vizualni ton Alan Fordu, dok je Max Bunker zadužen za stripovsku leksiku i stilistiku, odnosno dijalog i jezičke dosjetke u kojima dominiraju crni humor, ironija i sarkazam. Udruživanjem ove dvije kreativne energije nastao je jedan inteligentan i duhovit pop kulturni proizvod. Magnus & Bunker zajedno potpisuju prvih 75 epizoda ovog stripa. Kasnije, kada je pukla suradnja između ove dvojice, i kvaliteta Alan Forda osjetno je pala.
      Za pozitivnu recepciju Alan Forda u Jugoslaviji iznimno je zaslužan kreativan prijevod Nenada Brixyja, zagrebačkog pisca i novinara. Povremena Bunkerova kreativna posrtanja Brixy je pretvarao u sjajne jezičke minijature i dosjetke, prilagođene ovdašnjem čitatelju. Pa je u tom smislu on barem jednako zaslužan za dobar prijem Alan Forda u Jugoslaviji. Brixyjev jezik zaživio je u svakodnevnom govoru, popularizirajući jezik zagrebačkog asfalta kroz AF likove. Magnus, Bunker i Brixy veliki su trojac alanfordovske komike i estetike.
      Vratimo se opet dvojici tinejdžera s početka teksta. Bilo bi zanimljivo čuti razgovor ova dva tinejdžera i generacijska primjerka kako razmjenjuju iskustva negdje u vremenskoj čekaonici. Teško da bi u prvih pola sata jedan drugog razumjeli. Kasnije bi našli zajednički jezik i radoznalo jedan drugog propitivali o svom vremenu, pitajući se između ostalog kako su Bob Rock, Grunf i ostali antijunaci preživjeli milenijske mijene, o(p)stajući na policama balkanskih trafika ili pohranjeni u world wide web memoriju. Možda bi im upravo Grunf mogao dati odgovor na to pitanje: Tko vrijedi leti, tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi.

    • Од JESSY,
      U septembru jedne godinu na Odeljenju za onkologiju univerzitetske bolnice u Riju (gradu u Grčkoj, na severu Peloponeza) vladala je velika pomutnja. Mali Dimitrije je hitno tražio sveštenika bolnice. Hteo je da se što pre pričesti.
      Imao je 13 godina. Poslednju godina i po je proveo u ovoj klinici. Mala glavobolja ga dovela tamo. Lekari su dijagnostikovali rak mozga. Njegovo poreklo je bilo iz Fjerija u Albaniji. Njegovi roditelji su bili nekršteni. Živeli su dosta godina u Patri (gradu u Grčkoj). Ubrzo nakon smeštaja u bolnicu, poželeo je da se krsti. Čuo je za Hrista i želeo je da postane njegovo "dete". Kršten je "u ime Oca i Sina i Svetoga Duha", naravno nakon katihizisa (veronauke).
      Svi u klinicu su ga veoma voleli. Rak je veoma uznapredovao i lišio ga vida. Nije više uopšte video ništa i nikoga. Ali je sve to podnosio sa velikim i zadivljujućim trpljenjem. Nije se žalio. Govorio je da ga Bog mnogo voli. Molio se i tražio od roditelja da i oni to čine.
      Oni koji bi ga posećivali shvatali bi da postoji nešto posebno u ovom detetu. Stalno je govorio o Bogu. Bio je uvek ljubazan i veseo. Lice mu je sijalo. Hteo je da se često pričešćuje Svetim Darovima. Često, kada bi njegova majka bila u nekoj drugoj prostoriji, bi je vikao: "Mama, dođi brzo. Dolazi dedica sa Hristom. Penje se uz stepenice. Dođi da me pripremiš". I tako je uvek i bilo. Sveštenik bi dolazio i nalazio Dimitrija kako sedi na krevetu otvorenih usta, pobožno se krsteći. Iako nije znao kada će tačno doći sveštenik sa Svetim Darovima, sa darom prozorljivosti ga je video da dolazi, iako je dvoje zatvorenih vrata razdvajalo njegovu sobu od hodnika odakle je dolazio sveštenik. Ovo je potvrđivala i pobožna gospođa Marija Galiacatu koja ga je dobrovoljno negovala. "Gospođo Merija, želim nešto da vam kažem ", rekao joj je jednog dana. "Kada dolazi dedica sa Hristom, vidim ga da se penje stepeništem u pratnji dva visoka, lepa momka u sasvim beloj odeći koji se naginju prema Svetom Putiru raširenih ruku da bi ga štitili".
×
×
  • Create New...