Jump to content

SAD FINANSIRA MODERNIZACIJU OSBIH: 30,7 MILIONA DOLARA ZA ZAMJENU STARIH RUSKIH HELIKOPTERA

Оцени ову тему


Препоручена порука

Za modernizaciju vojski šest država, Sjedinjene Američke Države odobrile su 190,7 miliona dolara pomoći, od čega je za četiri iz našeg regiona predviđeno 115,7 miliona. 

helikopter_-_gss_01.jpg

Bosna i Hercegovina dobit će 30,7 miliona, dok će po 30 dobiti Sjeverna Makedonija i Albanija, a Hrvatska 25 miliona dolara. 

Amerikanci će ovim sredstvima djelimično finansirati nabavku višenamjenskih helikoptera za Oružane snage BiH. 

Vojni analitičar Nedžad Ahatović pojašnjava da se radi o Programu ERIP (European Recapitalization Incentive Program), u okviru kojeg SAD želi da vladama šest zemalja pomogne da se riješe borbene tehnike istočnog porijekla. 

Zrakoplovni ešalon 

- Za BiH je predviđeno 30,7 miliona dolara, koji se uglavnom planiraju iskoristiti u modernizaciji zrakoplovnog ešalona. No, za razliku od drugih zemalja regiona čiji se vojni kapaciteti baziraju na opremu tzv. istočnog porijekla, BiH nema tih problema, jer je kroz program modernizacije "Opremi i obuči" iz 1997. godine dobila donaciju naoružanja i vojne opreme uglavnom zapadnog porijekla u vrijednosti od 250 miliona dolara. Zato BiH ima minimalne potrebe za zamjenom opreme istočnog porijekla - navodi Ahatović. 

Što se tiče zrakoplovnog ešalona, napominje da BiH u opremi ima 50 posto kapaciteta zapadne proizvodnje, piše Faktor. 

- Radi se o 14 američkih helikoptera Bell UH-1 Iroquois koji su došli kao donacija 1997. godine, a od kojih je operativno svega pet. Ostali su u nekim fazama generalnog remonta koji ide sporo zbog blokada u vezi sa modernizacijom OSBiH koju provode parlamentarci u oba doma iz entiteta RS, dok je jedna letjelica otpisana. Postojeća sredstva iskoristila bi se za nabavku dva višenamjenska srednja transportna helikoptera kako bi se zamijenili vremešni ruski helikopteri, jedan Mil Mi-8 i jedan Mil Mi-17. 

Najbolja zamjena bi bila zadnja varijanta srednjeg transportnog helikoptera Super Puma kojeg sada radi konzorcij Airbus pod nazivom Airbus Helicopters H225M i koji košta oko 20 miliona eura. On se može koristiti 40 godina, uz mogućnost letenja po svim vremenskim uvjetima i nošenja 5,2 tone korisnog tereta ili 28 vojnika. Školovanje pilota bi bila obaveza države BiH, no u perspektivi nabavka tako kvalitetne opreme koja se može upotrijebiti i za potrebe civilnih struktura je ipak neka daljnja budućnost - napominje Ahatović. 

Tenkovi i transporteri zapadne proizvodnje Oružane snage BiH u kopnenoj vojsci imaju svega 25 do 30 posto opreme koju bi trebalo zamijeniti. 

- Primjera radi, oklopne jedinice OSBiH, za razliku od svih drugih zemalja u okruženju posjeduju 90 posto tenkova i transportera zapadne proizvodnje. Njihova kvalitetna modernizacija može produžiti resurse upotrebe te opreme na duži vremenski period, a u našoj zemlji postoje vrlo razvijeni tehnički kapaciteti za održavanje složenih zapadnih borbenih sistema. Kod artiljerije je situacija nešto drugačija, jer se koristi svega 45 posto oružja zapadne tehnologije. Prema dostupnim podacima, OSBiH posjeduju 36 odličnih lako prenosivih britanskih haubica L-118 kalibra 105 mm i 126 američkih haubica M-114 kalibra 155 mm. 

Ostaje da se eventualno zamijeni 258 haubica D30 kalibra 122 mm koje BiH radi u domaćoj proizvodnji zajedno sa municijom, kao i 36 višecjevnih bacača raketa APRA 40 kalibra 122 mm baziranih na ruskim sistemima BM-21 GRAD. No, opet za razliku od drugih zemalja BiH je u svojoj namjenskoj industriji razvila novo oružje koje može da bude kvalitetna zamjena za zastarjele haubice istočnog porijekla, tako da se ozbiljno može razmatrati nabavka 300 cijevi nove domaće moderne samohodne haubice M-1 u NATO kalibru 155 mm. Sa tom nabavkom i modernizacijom postojećih kapaciteta OSBiH bi u "zemaljskom ešalonu" bio u potpunosti u skladu sa NATO standardima - pojašnjava Ahatović.

Hayatlogotip.jpg

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ajd sad sve ovo. Da li će dati ili ne. I ti Irokezi, vido sam ih u Rajlovcu, vizuelno (nisam gledao dokumentaciju :))) ), baš deluju izraubovano. Al šta je problem sa Mi-8/17? Zar se ne isplati remontovati ih. Što bacati pare. Tim pre što posade bilo iz Prvog ili Drugog skvadrona, manje više svi imaju po dve preobuke. Banjalučani za Gazelu i Mi-8, a Rajlovčani za Irokeza i Mi-8. Ajd videćemo šta će biti. jbga da nije tih osmaja, ko bi gasio požare po BiH

  • Свиђа ми се 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
  • Сличан садржај

    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
    • Од Милан Ракић,
      Kako je juče preneo portal Obris, Hrvatska je započela proces nabavke američkih višenamenskih helikoptera Sikorsky UH-60M Black Hawk. Nakon što je američki State Department prethodnog dana odobrio moguću prodaju dva helikoptera ovog tipa Hrvatskoj, u početku nije bilo sasvim jasno da li se radi o početku sprovođenja realizacije američke donacije UH-60M koja je objavljena oktobra 2018. godine ili je u pitanju direktna nabavka ovih letelica.
      Zbog ove nedoumice, iz Obris-a su pokrenuli detaljnu proveru o čemu se tu radi i iz službenih američkih izvora im je potvrđeno da se zapravo radi o kupovini UH-60M preko linije FMS – Foreign Military Sales a nezavisno od donacije dva helikoptera koja je dogovorena ranije. Kako dalje navode isti izvori, Hrvatska je zahtev Sjedinjenim Državama za kupovinu dva UH-60M poslala još u julu ove godine. Hrvatski portal podsetio je i da je to deo plana da hrvatsko Ratno vazduhoplovstvo postepeno dobije ukupno 10 Crnih jastrebova.

      Obris takođe podseća da bi prva dva UH-60M koji će biti predmet donacije (vrednost od 53,2 miliona dolara u potpunosti pokrivaju SAD) i koji bi trebali da stignu sledeće godine, trebala biti u konfiguraciji za specijalne jedinice i iznosi informaciju da je ovoga puta reč o dva primerka u standardnoj varijanti. Kada je reč o vrednosti helikoptera koji se kupuju, navodi se da je procenjena vrednost čitavog paketa oko 115 miliona dolara od kojih se oko 38 miliona dolara odnosi na same helikoptere a ostatak na prateću opremu i rezervne delove.
      U prenošenju vesti da je američka Agencija za odbrambeno-bezbednosnu saradnju DSCA (Defence Security Cooperation Agency) objavila da je State Department odobrio moguću kupovinu dva helikoptera UH-60M, Obris je naveo i spisak dodatne opreme koja je navedena u saopštenju DSCA a koju je, pored dva helikoptera, Hrvatska zatražila od SAD.
      Na spisku se, pored dva UH-60M u standardnoj konfiguraciji za američke državne korisnike (GFE – Government Furnished Equipment) nalazi i do 9 motora T700-GE-70 ID, do 9 sistema navigacije GPS/INS H-764GU (Embeded Global Positioning/Inertial Navigation – EGI), IFF transponderi AN/APX-123A, radio uređaji AN/ARC-201D RT-1478D i AN/ARC-231 RT-1808A, potom rezervni delovi, oprema za logističku podršku, oprema za komunikaciju, uređaji za noćno letenje, alati, oprema za ispitivanje, usluge kalibracije, naoružanje, municiju, osiguranje samih helikoptera, podrška za osiguranje operativnosti, publikacije i tehnička dokumentacija, obuka kadra i uređaji za obuku, izviđanje lokacija, usluge tehničke logističke podrške Vlade SAD i ugovornih izvršitelja kao i ostala logistička i programska podrška vezana za čitav posao.
      DSCA u svom saopštenju napominje da obaveštenje da je State Department odobrio Hrvatskoj nabavku helikoptera ne znači da je posao sklopljen, što kako Obris navodi predstavlja formalnu činjenicu. Hrvatski portal takođe podseća da se priča o nabavci UH-60 provlači još od 2014. godine, da su od tada američki helikopteri ovog tipa dva puta boravili u Hrvatskoj i da je sada konačno izvesno da će doći do potpisivanja ugovora za kupovinu prva dva helikoptera.
      Međutim, Ministarstvo odbrane Hrvatske će ovaj posao morati prvo da predstavi pred Odborom za odbranu hrvatskog Sabora, koji bi, kako navodi Obris, prema Zakonu o odbrani, pre pokretanja procesa trebalo da iznese svoje mišljenje. Prema izvorima Obrisa, iz SAD bi za oko 15 dana u Hrvatsku trebalo stići službeni dokument sa konkretnom cenom ove željene nabavke Hrvatske nakon čega bi odbrambeni resor trebao pokrenuti proceduru u Saboru.
      Hrvatskoj nakon donacije dva helikoptera UH-60M odobrena nabavka još dva helikoptera istog tipa - Tango Six
      TANGOSIX.RS Kako je juče preneo portal Obris, Hrvatska je započela proces nabae američkih višenamenskih helikoptera Sikorsky UH-60M Black Hawk. Nakon što...  
    • Од Поуке.орг инфо,
      Foto: Bundesministerium für Europa, Integration und Äußeres - CC BY 2.0
      Ministar za ljudska i manjinska prava i predsednik Demokratske unije Albanaca, Mehmed Zenka zauzeo je stav Albanskog foruma, koji je pre dva dana zapretio da će se albanska zastava vijoriti Crnom Gorom i da Albance zbog toga niko neće smeti da kažnjava.
      On je zatim naglasio kako je njegov narod ,,bio za nezavisnu Crnu Goru“ i da, stoga, Albanci sada ,,imaju pravo da ističu svoje simbole“.
      „Albanci su se deklarisali za državu Crnu Goru i ne znam šta bi trebalo još da urade, kazao je on za ,,Antenu M““ i dodao da ne vidi ništa sporno u slavlju na Cijevni.
      Na isto pitanje, potpredsednik Skupštine i lider Force Genci Nimanbegu je ponovio sličan stav koji je izneo u javnost pre dva dana objasnivši da je na slavlju korišćena zastava albanskog naroda i da će oni nastaviti da ističu samo nju, prensoi portal In4s.
      „To je naša albanska zastava i mi imamo pravo da je upotrebljavamo. Imamo pravo da izražavamo našu etničku pripadnost. To što Zakon o javnom redu i miru to zabranjuje, to je druga stvar“ poručio je on.
      On je, povodom najave moguće prijave od strane ministarstva kulture Crne Gore, koje je bilo prinuđeno da reaguje nakon pisanja medija, kazao da će to videti kao ,,iniciranje svađe sa Albancima“.
      „Mi imamo naš nacionalni simbol i po Ustavu imamo pravo na slobodnu upotrebu, a sve drugo po mom mišljenju je samo iniciranje svađa sa našim narodom“, rekao je on i dodao da će Albanci zajedno odličiti o ,,adekvatnom odgovoru Vladi Crne Gore“.
      Podsećamo, Albanski forum zapretio je pre dva dana da će, na nivou svih nacionalnih partija, razmotriti dalje učešće u vladi koja, kako saopštavaju, ima ,,neprihvatljiv stav prema kulturnim aktivnostima Albanaca“ time što im je sugerisano iz Ministarstva kulture da, zajedno sa albanskom, ističu i državnu crnogorsku.
      Albanci, uvređeni zbog stava Ministarstva, kazali su da će se albanske zastave vijoriti po Crnoj Gori i zapretili da neće dozvoliti da ih bilo ko zbog toga kažnjava.
      To je, naveli su oni, njihova zastava, a ne crnogorska i potom su prekorili Vladu opomenuvši ih da su Albanci u značajnoj meri zaslužni za nezavisnost i evro-atlanski proces Crne Gore.
      Iz Albanskog foruma apostrofirali su da najavljena prijava njima ,,ne znači ništa“, a potom poručili da se Crnom Gorom vijori i da će se ,,neizostavno vijoriti zastava Albanije“.
      (Sputnjik)
      Albanski funkcioneri: Stvorili smo nezavisnu Crnu Goru, sad ćemo isticati naše zastave!
      WWW.KRSTARICA.COM "Albanska zastava će se vijoriti Crnom Gorom i Albance zbog toga niko neće smeti da kažnjava"  
×
×
  • Креирај ново...