Jump to content

[FOTO REPORTAŽA] Nove fotografije srpskog H145M, šta do sada znamo o novim Erbasovim helikopterima?

Оцени ову тему


Препоручена порука

Kada oduševljnje srpskom trobojkom i RV rondelom splasne (a neće još jer nas čeka Partner sa domaćom, srpskom, premijerom) vreme je da analiziramo i popišemo sve detalje vezane za „projekat H145M“ koje smo uspeli da rekonstruišemo, saznamo ili dobijemo kao zvanični komentar.

20190617_103659-1600x900.jpg

Tango Six prati „Erbas Helikopters u Srbiji“ priču sada već tri godine. Doneli smo vam ekskluzivne informacije, preneli sva najbitnija dešavanja, obišli sve moguće lokacije na koje su nas zvali i one na koje nisu. Najviše od svega, trudili smo se da rekonstruišemo i poslednji detalj ove nabavke u oblastima prateće opreme, upotrebe i drugim segmenata.

Ovo je sve što znamo do sada.

Burže

Kako smo već javili, H145M u srpskim bojama jedan je od dva HForce demonstratora u Erbasovom koralu na najvećoj svetskoj vazduhoplovnoj izložbi. Izložena letelica je i dalje D-HMBB (do zvanične primoporedaje koja će biti nakon Partnera svi helikopteri su formalno i dalje Erbasovi) s tim da joj je za dane izložbe privremena registracija danas ipak uklonjena. U pitanju je vojni evidencijski broj „14505“ (ne 504 kako smo javili juče) koji je Parizu „obučen“ u nevođeni set naoružanja lokalne VTI-Jugoimport proizvodnje.

Kako Tango Six saznaje, nastavak isporuke H145M za Srbiju desiće se već za četiri nedelje. Prva dva primerka za Helikoptersku jedinicu MUP-a Srbije stižu u Srbiju između 8. i 10. jula. Na helidrom „Tesle“ prvi će sleteti YU-MED i YU-SAR a krajem jula i YU-ICE. Očekuje se da skoro celokupna civilna i vojna flota Srbiji bude isporučena Srbiji do kraja ove godine. Moguće je da će najviše dva helikoptera „preteći“ sa isporukom u iduću, zavisno od sitnijih logističkih faktora. Isporuka je trebalo da započne nekoliko meseci ranije ali, kako saznajemo, srpska strana nije bila krivac kašnjenju.

20190617_103645.jpg
„14505“ pored još jednne nove Erbasove letelice, A330neo / Foto: Petar Vojinović, Tango Six
20190617_103717.jpg
Erbasovi H145M će u srpskom RV i PVO najverovatnije dobitni vojnu oznaku HV-50 / Foto: Petar Vojinović, Tango Six
20190617_103318.jpg
Kokpit sa Talesovom HMSD kacigom Škorpion / Foto: Petar Vojinović, Tango Six

Takođe saznajemo da je procedura razrade već potpisanog ugovora za kupovinu policijskih srednje transportnih helikoptera H215 u toku. Okvirno, obuke MUP-ovih letača i tehničara započunju polovinom oktobra 2021. godine. Prijem prve Super Pume trebalo bi po dinamici koja je trenutno aktuealna da se dogodi najkasnije u februaru 2022., druga i treća očekuju se u aprilu iste godine.

Domaća stručna i šira javnost prvi put će imati priliku da „14501“ vidi tokom Partnera, već prvog dana manifestacije 25. juna, kada u Beograd dolazi i direktor Erbas Helikoptersa Bruno Evan. Tom prilikom biće uručen i sertifikat remontnom zavodu „Moma Stanojlović“ koji će formalno biti odobren od strane Erbasa za remont helikoptera Gazela (sad zvanično jelte). Erbasova prodajno-politička diplomatija se tu nije zaustavila, i kako smo već javili, planirano je da u sredu na Burže dođe i premijerka Ana Brnabić, koja će obići i H145M u srpskim bojama.

Hronologija i detalji naručene opreme helikoptera

20190617_103827.jpg
Objektivno najlepši H145M u Erbasovom koralu / Foto: Petar Vojinović, Tango Six
20190617_103057.jpg
AMPS senzori vidljivi na donjem delu helikoptera / Foto: Petar Vojinović, Tango Six

Ugovor za nabavku devet helikoptera H145M od kojih šest za Vojsku Srbije i tri za Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbija je, preko Jugoimport SDPR-a, sa Erbasom potpisala decembra 2016. godine. Naša zemlja je tako postala treća mušterija vojnih verzija helikoptera H145i to u najnovijoj varijanti H145M a istovremeno i prva država koja će koristiti helikoptere sa oružanim sistemom HForce Nivoa 1 i to, kako smo naknadno saznali, naoružanjem domaće proizvodnje. Svi helikopteri namenjeni za RV i PVO imaće instalacije za kasnije moguće nadogradnje na vođene pakete HForce kompleta. MUP-ovi primerci nemaju te instalacije.

Erbas je od početka ovu prodaju posmatrao strateški pridodavši joj svojevrsni „zaslađivač“ u formi šire industrijske saradnje, odnosno konačne „legalizacije“ remonta Gazela, eventualno i za treća lica. Ministarstvo odbrane je priliku ozbiljno shvatilo, nije bilo kašnjenja sa naše strane, u međuvremenu je izvršena i integracija našeg naoružanja. Erbasu se strateški pristup naknadno isplatio prodajom Super Puma MUP-u. Helikopterska jedinica tako kompletno prelazi na Erbas nakon prodaje Belova i konačne nerentabilnosti zadržavanja Gazela koja će kad tad doći na dnevni red. Evropskom konzorcijumu onda ostaju prodajne aktivnosti foksirane na Er Srbiju i njihove moguće A320/319neo kupovine ili aranžmane iznajmljivanja. Tu je mnogo adekvatniji A220 ali i jedini transportni avion RV i PVO koji bi trebalo da je operativan možda može biti zamenjen sa C-295. Sve u svemu, prodajne aktivnosti Erbasa daleko su od kraja.

Prema prvoj verziji narudžbine RV i PVO dobilo bi 6 a MUP 3 helikoptera. Aprila 2018. godine zvanično je saopšteno da će MUP ipak dobiti 4H145M a krajem jula iste godine ponovo je nagovešteno da bi Vojska Srbije mogla dobiti samo 5 helikoptera dok bi šesti pripao Helikopterskoj jedinici policije koja će svoje H145M koristiti za različite misije, između ostalog i za specijalne snage (Žandarmeriju, SAJ i podršku vojsci po potrebi). Definitivna potvrda da će odnos broja helikoptera biti 5 za vojsku i 4 za policiju dobijena je od predsednika Srbije Aleksandra Vučića nakon vežbe ‘’Vek pobednika 1918-2018’’. Prva fotografijasrpskog H145M objavljena je 7. septembra 2018.

Primopredaja prvog vojnog H145M izvršena je 22. novembra 2018. Na toj ceremoniji prikazan je primerak sa vojnim evidencijskim brojem 14501 (fabrički broj 20231) koji je namenjen za borbeno traganje i spasavanje a bio je opremljen elektrooptičkim i infracrvenim sistemom FLIR Star Safire 380HDc, farom za traganje TRAKKA Systems TrakkaBeam A800, dizalicom Goodrich Model 44301, fiksnim konzolama za tehniku iskrcavanja ljudi fast-rope, WSPS (Wire Strike Protection System) “makazama“ za sečenje naponskih i drugih kablova. Ovu letelicu videćete na Partneru i ona je jedina koja od vojnih primeraka trenutno ima planiran elektro-optički i infracrveni sistem.

Svoja prva dva H145M Ministarstvo unutrašnjih poslova zvanično je dobilo 20. decembra 2018. kada je u Nemačkoj izvršena primopredaja helikoptera sa registracijom YU-ICE (maskirni primerak, sa privremenom nemačkom registracijom D-HADR) koji je namenjen za eventualne borbene namene i kako Tango Six saznaje glavni korisnici biće Žandarmerija i SAJ a biće naoružan sa dva PKT mitraljeza koji će biti postavljeni na bočna vrata. Reč je o Zastavinim M84 7,62 koji se mogu postaviti na nosače sa obe strane. Imaće 6 sklopivih sedišta pozadi.

20190617_103106.jpg
Šest sklopivih sedišta. Ukoliko se ukloni instalacija za dva mitraljeza moguće je staviti još dva / Foto: Petar Vojinović, Tango Six
H145M_SN20233SN20235_2018_12_20_013-1600
Ne zaboravimo ovaj trenutak u istoriji srpskog vazduhoplovstva kada je MUP izabrao najbolje registracije ikad: YU-MED, YU-ICE, YU-SAR i YU-MUP / Foto: Tango Six

Drugi helikopter koji je tada predat srpskom MUP-u bio je YU-MED (privremena nemačka registracija D-HAD0) namenjen za medicinski transport. On će biti zadužen za prevoz pacijenata kojima je već prethodno stabilizovano stanje. Od medicinske opreme imaće dva ili tri savijajuća nosila u zavisnosti od izabrane konfiguracije, mesto za dva ili tri medicinska tehničara, EKG aparat, portabl kiseonik i defiblirator. Medicinska oprema koju nosi tehnički mu omogućava obavljanje HEMS misija ali Policija to neće smeti da radi zbog domaćih regulatornih ograničenja.

U periodu od kraja novembra 2018. do početka aprila ove godine objavljene su fotografije svih srpskih vojnih H145M. Najzanimljivi je svakako helikopter sa evidenicjksim brojem 14502 (fabrički broj 20236)jedini vojni primerak sa meteo-radarom Honeywell RDR 2000 koji ima ugrađenu i dizalicu Goodrich Model 44301 a koristiće se za traganje i spasavanje. Za razliku od vojnih, svi MUP-ovi Erbas helikopteri imaće meteo radar firme Telephonics, model RDR-1600. Razlog za ovo leži u fizičkoj poziciji radara koji se na civilnoj verziji nalazi na nosu dok vojna verzija (odnosno one vojne verzije koje će biti čisto borbene) na toj poziciji mora imati senzore Hensoldt AMPS sistema za aktivnu samozaštitu.

20190617_103726.jpg
Srpsko nevođeno oružje trebalo bi u nekom trenutku da bude i zvanično uvršteno u prodajni portfolio Erbasa / Foto: Petar Vojinović, Tango Six

Preostala tri helikoptera koji će biti „čistokrvni borci“ imaju privremene nemačke registracije D-HADZ (14503), D-HMBB (14505) i D-HCBT(14504). Oni će pored AMPS sistema imati domaće razvijeno nevođeno naoružanje i kako saznajemo, naša vojska trenutno ne razmatra kupovinu elektro-optičkog sistema. Ciljanje nevođenog naouružanja biće moguće sa HMSD kacigom (više detalja o njoj pogledajte u našoj video reportaži) ali će određivanje daljine i drugih parametara (uz pomoć laserskog daljinometra) biti sigurno potrebno u perspektivi. Tako da je RV i PVO i dalje potencijalna mušterija za Wescamove MX-15 ili MX-15D (D – „Designator“ verzija) sisteme. Sistem ispod nosa helikoptera „14505“ na Buržeu je Wecamov MX-15. Podvešen je odlukom Erbasa u cilju promocije svih mogućih opcija nadogradnji.

Integrisanje i ispitivanje domaćeg naoružanja, kontejnera GH-78 sa mitraljezom kalibra 12,7 mm i sedmocevnih saćastih lansera L80-07ruskih nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm kako saznajemo već se dogodilo. Za sada je proizvođač H145M vršio ispitivanja opcija HForce sistema sa naoružanjem koje je uključivalo mitraljeze, topove, nevođena raketna zrna i vođena raketa zrna (HForce Nivo 1 i 2). Nivo 3 sistem HForce podrazumevaće integraciju savremenih vođenih raketa vazduh-zemlja i vazduh-vazduh.

20190617_103310.jpg
L80-07 / Foto: Petar Vojinović, Tango Six
20190617_103742.jpg
Kontejner GH-78 sa mitraljezom 12,7 mm / Foto: Petar Vojinović, Tango Six

Jedinica koja će koristiti vojne H145M biće 119. mešovita helikopterska eskadrila “Zmajevi“, 98 vazduhoplovne brigade na aerodromu ‘’Narednik pilot Mihajlo Petrović’’ u Nišu. Njeni piloti i pripadnici vazduhoplovnootehničke službe su u nekoliko grupa krenuli na obuku još u septembru prošle godine. Helikopteri će biti smešteni u novom hangaru koji je skoro identičan novom hangaru na Batajnici a njegova izgradnja je pri kraju.

Do danas smo videli fotografije tri od četiri helikoptera namenjenih Helikopterskoj jedinici MUP-a, jedino još nije objavljena fotografija helikoptera registracije YU-MUP. Osim već spomenutog maskirnog YU-ICE i medicinskog YU-MED tu je i primerak za traganje i spasavanjeYU-SAR (privremena nemačka registracija D-HCBV) koji će, kako takođe saznajemo, imati dizalicu Goodrich Model 44301, elektrooptički i infracrveni sistem FLIR Star Safire 380HDc i far za traganje TRAKKA Systems TrakkaBeam A800. Policija za sada (kao i RV) dobija samo jedan FLIR koji može prebacivati sa helikoptera na helikopter budući da će kao i u slučaju vojnog „14501“, moći da ga lako instalira i deinstalira sa jedne od skija.

H145M YU-MUP imaće samo dizalicu (MUP je uzeo dve dizalice za sve svoje Erbasove) i jedini neće imati specifičnu ulogu. Vojni H145M imaće instalaciju za upotrebu kuke radi prevoza spoljnog podvešenog tereta. Zanimljivo je da srpski policijski helikopteri imaju skoro potpuno identičnu šemu farbanja poput one na nemačkim policijskim H145, osim naravno maskirnog YU-ICE koji ima šemu skoro identičnu srpskim vojnim H145M ali je braon boja malo tamnija. Takođe je interesantno da će sve MUP-ove letelice imati zatamljena stakla putničke kabine. Dva policijska H145M imaće duple kuke za podvesni teret. Kuke će moći da se prebacuju sa helikoptera na helikopter a razlog zbog čega je u pitanju dupla instalacija nalazi se u strožijim civilnim „fail-safe“ zahtevima kada su HESLO (Human External Load Cargo) misije u pitanju.

Ako do sada niste, pogledajte i panel o vojnim helikopterima Srbije i regije na Tango Six SEAS samitu iz marta 2018. godine. Tada smo ugostili ključne ljude iz vojnog dela priče nabavke helikoptera H145M, dr. Nenada Miloradovića, pomoćnika ministra odbrane za materijalne resurse i nekadašnjeg načelnika Uprave za odbrambene tehnologije general-majora dr. Bojana Zrnića. Na panelu su takođe govorili predstavnici kompanije Erbas kao i analitičar Igor Tabak i vazduhoplovni publicista Antonio Prlenda.

Petar VOJINOVIĆ

tango-six.png

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Sun14861,
      “Dobrota je prezrena, odnosno obezvređena. Sve te uzvišene i neopipljive vrednosti ljudskog duha – poput hrabrosti, poštenja, vernosti, bezuslovnog prijateljstva i ljubavi – danas su ismejane i nisu popularne. Važno je samo koliko ste ljudi prevarili. Ako ste prevarili mnogo ljudi i pritom zaradili, onda ste namazani i mnogo ste pametni. Time dobijate poene i niko vas neće prezreti. Ili, ako dovoljno dugo to radite, čak i oni koji su vas prezreli u početku, pristaće na to da ste uspeli. Danas su teze zamenjene i u današnjem sistemu vrednosti dobrota se graniči sa glupošću. To je pogubno, i zato ćemo platiti danak, a tada ćemo morati da se vratimo pravim vrednostima jer su jedino one temelj ljudskog postojanja.” Nebojša Glogovac
    • Од Danijela,
      U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih.
       
       Foto: Shutterstock     Pojam Millennials označava generaciju koja je postala punoletna početkom 21. veka. Odrastanje ove generacije pratio je munjeviti razvoj tehnike. Proizvodi, kao izvor zabave, smenjuju se vrtoglavom brzinom, svet se praktično preko noći digitalizuje, internet uklanja sve barijere između protoka informacija i komunikacije. Učenje novih programa i aplikacija ne predstavlja im problem budući da su odrasli uz računare, a tolerancija i otvorenost ka novom i drugačijem je opšteprisutna. Površno gledano, deluju superiornije u odnosu na roditelje, ali novi milenijum ima i svoje mračne strane.
      Globalizacija, pored povezivanja sveta, iznedruje i oblik društvene otuđenosti, hikikomori. Ovaj termin se koristi za ponašanje adolescenta ili mlade osobe koja izbegava kontakt sa okolinom i povlači se iz socijalnih aktivnosti. Fenomen je prvi put opisan u Japanu devedesetih godina 20. veka gde se navodi da su mladi ljudi nezainteresovani da zauzmu svoje mesto na tržištu rada i u opštem društvenom doprinosu. Kuriozitet ovog fenomena je i to da nema statistički značajne razlike između stepena obrazovanja pojedinca.

      Podjednako su ovim stanjem pogođeni i visoko obrazovani i slabo edukovani, a razlike nema ni u odnosu na to da li je reč o  uzornim ili problematičnim učenicima. Pojedinac prekida svaki kontakt sa društvom, svoj život zasniva na sopstvenom, zatvorenom svetu u porodičnoj kući ili sobi. U ekstremnim slučajevima odbija komunikaciju sa  članovima porodice, retko kad napuštaju sobu i to isključivo zbog fizioloških potreba, danju spava, a noć koristi za aktivnosti koje su uglavnom u vezi sa internetom.
      Otkrijte i Zašto su milenijalci takvi narcisi?
      Hikikomori, kao oblik ponašanja kod omladine, predstavlja socijalni problem u poslednje tri decenije, a prepoznat je i u drugim zemljama, uključujući i one na evropskom kontinentu. Moderna psihijatrija nije otkrila tačan uzrok ove pojave, ali u nekim slučajevima joj mogu prethoditi depresija, anksioznost ili poremećaj ličnosti. Takođe, u vezu sa ovom pojavom dovodi se zavisnost od interneta, porast nezaposlenosti mladih, otuđenost kao posledica promene načina komunikacije u novom milenijumu, mediska prezasićenost fikcijom, nametanje nerealnih kriterijuma umne i fizičke savršenosti.
      Međutim, ovaj fenomen se ne posmatra kao oboljenje, već kao stanje u kojem se pojedinac nalazi, ali samo ako je pojava izolovana i nisu joj prethodile druge psihijatriske dijagnoze. Prema kriterijumima prve epidemiološke studije Ministarstva zdravlja Japana 2003. godine, osoba koja se može smatrati hikikomorijem vreme uglavnom provodi kod kuće, nije u stanju da obavlja elementarnu društvenu interakciju kao što je odlazak u školu ili na posao, stanje izolovanosti traje duže od  šest meseci, nema bliske prijatelje i prethodno se kod osobe nije dijagnostikovalo nijedno psihijatrisko oboljenje. Ovom studijom, u koju je bilo uključeno 4134 ispitanika, starosti između 20 i 49 godina, procenjeno je da je ukupan broj hikikomorija u Japanu u tom trenutku bio veći od 600.000.
      Da bi se ovaj fenomen lakše pratio i razumeo, ovaj vid društvenog delovanja se može podeliti na primarni i sekundarni oblik. Primarni predstavlja pojavu opisanog ponašanja kod pojedinca kod koga se prethodno nisu ustanovile manifestacije poremećaja ličnosti ili raspoloženja, drugi mentalni poremećaji ili mentalna retardacija. Sekundarni predstavlja pojavu ovog poremećaja ponašanja udruženog sa nekim od mentalnih oboljenja.
      Definisanje primarnog hikikomorija je od izuzetne važnosti za prepoznavanje i tretiranje ovog stanja kao zasebnog fenomena za čiji nastanak nije neophodno prisustvo drugog mentalnog poremećaja, već on može postojati izolovano kao stanje pojedinca. Izučavanjem ovog fenomena mogu se bolje sagledati socijalni problemi, kako mladih u Japanu tako i u svetu, i pravilno se tretirati. Međutim, kod sekunarnog hikikomorija prvenstveno se mora tretirati primarno oboljenje.
      Suva i Suzuki sa Univerziteta Nakoja opisuju karakteristike koje su uočljive kod stanja hikikomori. Kao prvo navode javljanje simptoma „Prihvatanje poraza bez borbe“. Osoba izbegava svaki vid kompeticije, odustaje od svojih ciljeva iako je prethodno radila na njihovom ostvarenju. Mada lako odustaju od ideja i želja, svesni posledica, ovaj vid neuspeha donosi im frustraciju i nezadovoljstvo. Građenje idealne slike sebe na osnovu očekivanja okoline nastaje kao posledica nemogućnosti da zadrže svoje ideje i želje zbog čega padaju pod uticaj okoline koja im nameće ideal kojem bi trebalo da teže.
      Istovremeno, nastoje da tu sliku očuvaju, što im povećava nezadovoljstvo, jer se vremenom ta slika sve više razlikuje od realnosti, što dovodi do povlačenja pojedinca sve više. Vrlo često je podstrek roditelja prisutan, oni veruju da i dalje postoji način da njihova deca postignu dosta u životu, pružaju im podršku, kako emotivnu tako i finansijsku. Na kraju, izbegavaju kontakt sa okolinom kako bi što duže očuvali pozitivno mišljenje o sebi, izbegavajući situacije u kojim bi pričali o svom životu, svojim ciljevima, idealima i planovima.
      Otkrijte i Zbog čega ljudi vole da gledaju rijaliti programe?
      Prema japanskom sociologu Miti, srž ovog problema može se naći u socijalno-kulturološkoj pozadini Japana nakon Drugog svetskog rata. Period nakon rata se može podeliti na tri dekade: vreme ideala, vreme snova i vreme fikcije. Za stvaranje društvenog fenomena hikikomori veruje se da je ključna sociološka pozadina perioda koji se označaba kao „vreme fikcije“, a to je period koji je trajao od početka osamdesetih godina do sredine devedesetih godina 20. veka.  U ovoj dekadi odrastanje mladih je obeleženo prisustvom vršnjačkog i porodičnog nasilja, izraženim buntom prema autoritetima poput  roditelja i profesora, kao i učestalo narušavanje javnog reda i mira od strane omladine.
      Na početku novog milenijuma dolazi do velikih interpersonalnih promena. Vreme fikcije nastaje posle perioda koji se označava kao „vreme snova“, koje je bilo obeleženo društvenom interakcijom poznatom kao konformizam, koji je podrazumevao društveni poredak u kojem se negovalo kolektivno dobro, favorizovao se timski duh, društvena zajednica se organizovala tako da svaki pojedinac u okruženju u kojem radi i boravi doživljava kolektiv kao širu porodicu. Nakon ovog perioda nastaju nagle promene u međuljudskim odnosima unutar društvene zajednice. Konformizam, kao oblik društvene interakcije, naglo gubi na značaju.
      Individualizam u tom periodu još nije u potpunosti formiran. Najveće žrtve ovog perioda tranzicije su upravo generacije koje će trpeti posledicu sudara globalizacije sa konformističkim društvom. Odnosi između Japanaca će se definisati kao rapidna promena u japanskom društvu koja vodi ka društvenoj situaciji koja nije orijentisana ka grupnoj pripadnosti. Novi oblik individualizma je sklonost kao mentalnoj i društvenoj izolovanosti, koju prati česta nezainteresovanost pojedinca za dešavanja i ljude u njihovoj okolini, ali sa hiperfokusom na daleke izvore informacija i osobe sa kojima održavaju kontakt putem mobilnih telefona i interneta.
      Pored svega navedenog ne treba zaboraviti i da je od početka devedesetih godina pa do sada, kako u  svetu tako i u Japanu, u porastu neregularna zaposlenost, kojom su posebno pogođeni mladi naraštaji. Nesigurnost zaposlenja i zarade doprinosi povećanju nesigurnosti pojedinca kao i nemogućnosti planiranja života. Sve navedene društvene pojave se uzimaju kao ključni socijalno-kulturološki faktori u nastanku fenomena hikikomori.
      Činjenica koja sve više zabrinjava je ta da je oblik ovog fenomena, pored  Japana, registrovan i u drugim zemljama kao što su Severna Koreja, SAD, Engleska, Italija, Španija. Posle 11. septembra i Lehmanovog šoka u SAD primećena je značajno teža interakcija mladih ljudi u društvu i povećana sklonost ka izolaciji. U Evropi je nazaposlenost mladih u porastu, stoga se i ovo gleda kao jedan od ozbiljnih faktora za danji razvoj fenomena otuđenosti. Stoga postoji opravdani strah da će se ovo stanje socijalne izolovanosti uskoro proširiti i na druge zemlje i da će fenomen, koji se rodio u Japanu, postati  globalni problem.
      Izvor: Elementarijum
      Život u izolaciji: Da li znate šta je hikikomori?
      WWW.NATIONALGEOGRAPHIC.RS U Japanu je prvi put devedesetih godina uveden termin koji opisuje nezainteresovanost mladih.  
    • Од JESSY,
      NAGRADA za životno delo "Dobričin prsten" otišla je ove godine na pravu "ruku" iako se na njoj, bez ikakve dileme, mogla naći i ranije.
      Petar Božović kalibar je dramskog umetnika za koga se, već na početku karijere, govorilo - glumčina.
      Igrao je na mnogim pozorišnim scenama. U Ateljeu 212, Beogradskom dramskom i Narodnom pozorištu, bio je član ansambla, ali je uvek ostajao svoj. Dug je spisak njegovih maestralnih uloga u teatru ("Apis", "Hamlet u selu Mrduša Donja", "Purpurno ostrvo", "Proleće u januaru", "Čegović", "Divlja patka", "Na čijoj strani", "Karolina Nojber"), ostavio je trajni pečat i na velikim filmskim ostvarenjima "Čudo neviđeno", "U ime naroda", "Tajvanska kanasta, "Lepota poroka", "Već viđeno", "Večernja zvona", "Braća po materi"...
      Umeo je da solira (u monodramama i poetskim kazivanjima), kao i da bude svakom timu pojačanje: tako se prvak Drame, posle dve i po decenije, ove godine vratio u ansambl nacionalnog teatra. Sve što radi "više je od igre", baš kao što se zvala i kultna serija u kojoj je tumačio jednu od glavnih uloga. Kako mu je pošlo za rukom da napravi tu plejadu neponovljivih likova?
    • Од JESSY,
      Foto: Twitter/Čarli Vafls Učenicima drugog razreda osnovne škole u radnim sveskama za Građansko vaspitanje, predsednik Aleksandar Vučić garantuje da "sve što rade odrasli treba da čine za njihovo dobro". Međutim, to nije jedini sporan momenat u toj knjizi.
      Nakon što je cela Srbija zanemela pred 100. stranicom radne sveske za Građansko vaspitanje koju koriste učenici drugih razreda osnovnih škola, ljudi su krenuli pažljivije da listaju tu knjigu i uočili više momenata zbog kojih je tumače kao “lažno poverljivi kurs za potkazivanje svih”.
      To se posebno odnosi na ilustrovanje Dečjih prava, koja se obrađuju u sedmom poglavlju – pored Vučićeve “garancije”, mališani treba i da pokažu da su razumeli svoja prava i da su spremni da se bore za njih – i kod kuće i u školi. Između ostalog, deca se pozivaju da nacrtaju odraslu osobu s kojom žive kada je besna, a u poglavlju “Kad roditelji krše dečja prava” da nacrtaju šta roditelji rade, a zastrašujuće je, te da napišu šta oni tada govore.
       
      Isto se očekuje da urade i ako ih je neko od odraslih u školi uznemirio ili uplašio.
      “Odgovori su samo za tebe i mene”, poručuje im nacrtana žirafa, mada su mnogi skeptični i oko toga kome su namenjeni ti odgovori i kakve bi posledice mogli da povuku.
       
      “Građansko vaspitanje – saznanje o sebi i drugima” – radnu svesku za drugi razred osnovne škole, čiji su autori Nada Ignjatović-Savić, Jelena Dimitrijević, Valerija Živković, Stanka Žica, Tatjana Živanović, Smiljana Grujić i Marina Ostojić, izdao je Kreativni centar, a odobilo Ministarstvo prosvete Republike Srbije.
       
      https://nova.rs/magazin/bebaiporodica/gledate-li-sta-deca-uce-iz-gradanskog-vaspitanja-trebalo-bi/
       
    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
×
×
  • Креирај ново...