Jump to content
Sign in to follow this  

Cjeloviti hrvatski prijevod eseja Benedikta XVI.: "Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja"

Оцени ову тему

Recommended Posts

Papa emeritus Benedikt XVI. objavio je jučer esej pod nazivom "Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja" u kojem je iznio svoje poglede na uzroke i rješenja krize zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi. Bitno.net donosi cjeloviti hrvatski prijevod eseja koji je označen kao njegov "najznačajniji istup nakon odreknuća od papinstva.

Cijeloviti hrvatski prijevod eseja

Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja Benedikt XVI.

Подели ову поруку

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

I’m going to say things here today that many Catholics should have said 18 months ago. Maybe it’s easier for me to say because I am not Catholic, but I have had enough, more than enough, disgustingly enough.

During my entire life I’ve never seen a greater vindictive, more scurrilous, biased campaign against the Catholic Church as I have seen in the last 18 months, and the strangest thing is that it is in a country like the United States where there is supposed to be mutual respect and freedom for all religions.

There is a concentrated effort by the media today to totally denigrate in every way the Catholic Church in this country. You don’t find it this bad overseas at all. They have now blamed the disease of pedophilia on the Catholic Church, which is as irresponsible as blaming adultery on the institution of marriage. You and me have been living in a false paradise. Wake up and recognize that many people don’t like Catholics. What are these people trying to accomplish?

Now let me give you some figures that you as Catholics should know and remember. For example, research by Richard Blackman at Fuller Theological Seminary shows that

12% of the 300 Protestant clergy surveyed admitted to sexual intercourse with a parishioner;

38% acknowledged other inappropriate sexual contact. In a 1990 study by the United Methodist Church,

41.8% of clergywomen reported unwanted sexual behavior by a colleague;

17% of laywomen said that their own pastors had sexually harassed them.

Phillip Jenkins concludes in his book “Pedophiles and Priests” that while 1.7% of the Catholic clergy has been found guilty of pedophilia, 10% of Protestant ministers have been found guilty of pedophilia.

This is not a Catholic problem. This is a problem of pure prejudice.

Why the papers, day after day, week after week, month after month, see fit to do nothing but come out with these scurrilous stories? When I spoke recently to one of the higher ups in the newspaper I said, “This is wrong”. He said, “Why, do you want us to shoot the messenger?” I said, “No, just change the message”. He said, “How?” I said, “I’ll tell you how”.

Obviously, this is not just a Catholic problem. And solutions must be broader and deeper than those carried out by Catholic cardinals. The whole church has a responsibility to offer decisive leadership in the area of sexual misconduct whether it is child abuse, sexual exploitation, or sexual harassment.

Do you know and maybe some of you don’t the Catholic Church educates 2.6 million students everyday, at cost to your Church of 10 billion dollars, and a savings on the other hand to the American taxpayer of 18 billion dollars. Needless to say, that Catholic education at this time stands head and shoulders above every other form of education that we have in this country. And the cost is approximately 30% less.

If you look at our own Cleveland school system, they can boast of an average graduation rate of 36%. Do you know what it costs you and me as far as the other 64% who didn’t make it?

Look at your own records. You (Catholic schools) graduate 89% of your students Your graduates in turn go on to graduate studies at the rate of 92%, and all at a cost to you. To the rest of the Americans it’s free, but it costs you Catholics at least 30% less to educate students compared to the costs that the public education system pays out for education that cannot compare.

Why? Why would these enemies of the Church try to destroy an institution that has 230 colleges and universities in the United States with an enrollment of 700,000 students?

Why would anyone want to destroy an institution like the Catholic Church which has a non profit hospital system of 637 hospitals which account for hospital treatment of 1 out of every 5 people not just Catholics in the . United States today?

Why would anyone want to destroy an institution like that? Why would anyone want to destroy an institution that clothes and feeds and houses the indigent 1 of 5 indigents in the United States, I’ve been to many of your shelters and no one asks them if you are a Catholic, a Protestant or a Jew; just “come, be fed, here’s a sweater for you and a place to sleep at night” at a cost to the Church of 2.3 billion dollars a year?

The Catholic Church today has 64 million members in the United States and is the largest non-governmental agency in the country. It has 20,000 churches in this country alone. Every year they raise approximately $10 billion to help support these agencies.

Why, after the “respected” publication, the New York Times, running their daily expose’ on the Church, finally came to the conclusion of their particular investigation, which was ongoing for a long time. And guess what: buried in the last paragraph, they came up with a mouse. In their article “Decades of Damage” the Times reported that 1.8% of American priests were found guilty of this crime whereas your own Cardinal Ratzinger in Rome reported 1.7% the figure I gave you earlier.

I believe that if Catholics had the figures that I enumerated here, you don’t have to be ashamed of anything. Not only are you as good as the rest, but you’re better, in every respect.

The Church today, and when I say the Church keep in mind I am talking about the Catholic Church, is bleeding from self-inflicted wounds. The agony that Catholics have felt and suffered is not necessarily the fault of the Church. You have been hurt by an infinitesimally small number of wayward priests that, I feel, have probably been totally weeded out by now.

You see, the Catholic Church is much too viable to be put down by the New York Times, The Los Angeles Times, The Cleveland Plain Dealer take your choice, they can’t do it, they’re not going to do it and sooner or later they are going to give up. But you’ve got to make sure that you don’t give up first.

In 1799 a notice was placed in a French newspaper that a citizen Brachi had died in prison. Little did the people realize that this was Pope Pius VI who had occupied the Chair of Saint Peter for 25 years. He had been taken prisoner by Napoleon’s forces and died in prison as an indigent. At that time the thought was that this was the end of the Catholic Church, this was 200 and some odd years ago. And the reason was that there was no Pope to succeed him at that time.


Подели ову поруку

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Sign in to follow this  

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од Жељко,
      Porfirije želi postati patrijarhom, ali na putu mu stoji glavni mentor: Detalji previranja u SPC-u
      Autor: dnevno.hr Petak, 06. prosinac 2019. u 12:31  
      Kako naš portal saznaje iz krugova bliskih SPC-u dok bački biskup Irinej Bulović posjećuje Rusiju, ne bi li javnosti, posebice Andrićevom vijencu u Beogradu dokazao kako uživa podršku tamošnjih crkvenih vlasti, vodu na domaćem terenu vrti prvi operativac Bulovićevih igara prijestolja, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Kao dugogogišnji član Regulatornog tijela za elektronske medije, u kojem je bio zahvaljujuči bliskosti s Demokratskom strankom, Porfirije je stekao veze, ali i svladao medijske tehnologije. Neki iz tih medija, kako se hvale po Beogradu, svladali su i svakojaka znanja o njemu, no to se, kako navode, drži u ladicama za ‘ne daj Bože’.
      Nekada preko glavnog bota Željka Injca, a nekada i osobno, zagrebački mitropolit Porfirije dirigira kako da se kroz režimske tabloide provlače episkopi koji nisu po volji kruševačko-zagrebačkog klana SPC-a. Pomoću Bebe Popovića bliskog Zemunskom klanu, a preko režimskog političkog analitičara Branka Raduna, prvotno su plasirali propagandnu tezu o Nato vladikama, a onda i evolucionistima pa i naftašima raskolnicima, a radi se o svima onima koji su u SPC-u protiv Porfirija iskreirali spise navodno ruske obavještajne službe koja je samoodabrane vladike ispratila i za svakog od njih našla vezu sa službom.
      Tako Porfirije izvjesno vrijeme zabavlja dio srpske javnosti pričama koje bi trebale prikriti puč u Crkvi i na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu čiji su glavni izvođači upravo on i bački biskup Irinej. Manipulacijom srpskog patrijarha od strane dvojca Bulović-Porfirije nije došlo do sazivanja Sabora iako su ih na to obvezivala i pravila, ali i zahtjev dvadesetak vladika-biskupa.
        Uslijed činjenice da su uzurpirali svu vlast u SPC-u i Sinodu stavili po punu kontrolu, Irinej Bulović i Porfirije Perić izvan svake kontrole urušavaju SPC koji ove godine, da ironija bude veća, slavi 800 godina samostalnosti. Branko Radun i Željko Ignac godinama su botovi Irineja Bulovića, ali i veza za sumnjive medijske operacije. Njihov je zadatak da na primitivan način kreiraju priče o bilo kome s popisa nepodobnih biskupa uz asistenciju režimskih tabloida.
      Međutim, i Ignjac i Radun znaju tko je favorit vlasti u SPC-u, zna to i Irinej Bulović, koji se ozbiljno sprema za završni obračun sa svojim čedom. Snimci koji su se posljednjih dana pojavili na Twitteru, a iz kojih se moglo čuti kako mitropolit Porfirije  svojim studentima kleveće svećenstvo i redovništvo na Kosovu i Metohiji, upozorenje su mitropolitu Porfiriju od duhovnog oca Irineja bačkog kako bi mogao proći ako se ‘preigra’ u igrama prijestolja. Irinej Bulović se predugo sprema za patrijarški tron da bi tek tako dopustio da ga u finišu ‘preigra’ onaj koga je obučavao tek za svoga Bebu Popovića.
    • Од Драгана Милошевић,
      U knjizi se navodi da je danak u krvi omogućavao dečacima da napreduju na društvenoj lestvici.

      Sugerisati da su deca, koja su otimana od rodoitelja kao danak u krvi - ako promene veru i pređu u islam – imala mogućnost da napreduju u osmanskohj hijrerahiji je nedopustivo. Treba se upitati koliko je dece janjičara napredovalo. Jedan je bio Mehmed - paša Sokolović, a hiljade njih su završili kao pešadija i topovsko meso u Osmanskom carstvu.
      Izrazito negativan običaj neko tretira kao da je bio normalan. Ako bi ste te vrednosti prenele na istorijske periode, onda bi to značilo da tako treba da se ponašamo I kada drugi okupatori dođu.
      Ovako istoričari komentarišu sadržaj jedne lekcije u udžbeniku istorije za sedmi razred osnovne škole u kojoj piše: Danak u krvi je omogućavao dečacima da napreduju na društvenoj lestvici, a oni su zauzvrat bili potpuno odani sulatanu. Tako su mnogi od njih postali članovi važne i uticajne elite u Osmanskom carstvu.
      Udžbenik je izdao BIGZ a u nemu se đacima zadaje zadatak: "Navedite pozitivne i negativne strane danka u krvi."
      ”Ne postoji pozitivna strana ovako užasnog običaja”, kažu sagovornici “Večernjih novosti.”
      Istoričar Miloš Ković kaže da je danak u krvi bio jedan od najstrašnijih vidova zlostavljanja stanovništva u Osmanskom carstvu.
      "Iza svake promene vere stajao je  pritisak i nasilje u ovoj ili onoj formi", ističe Ković za "Novosti."
      On kaže da je tačno da su se pred nekim dečacima otvarala vrata karijere u imperiji, ali otimanje od porodica i  nasilna promena vere i sredine  su ostavljali neizbrisiv trag u njihovoj svesti.
      "Samo pojedinci kao Mehmed - paša Sokovlović su zadržali veze i lojanost svom starom zavičaju", ističe Ković.
      Inače, specifično tumačenje danka u krvi nije jedino koje bode oči u udžbenicima istorije. Jedna od najspornijih tema je Jasenovac.
      Skandalozan sadržaj u udžbeniku! Uče decu da je isplativo biti janičar?!
      MONDO.RS U knjizi se navodi da je danak u krvi omogućavao dečacima da napreduju na društvenoj lestvici.  
    • Од александар живаљев,
      IVO ANIĆ: Kako je katolička crkva izdala hrvatski narod
      Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto.
      Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Niti u vremenu kada se ista od vladajućih ignorirala, niti u vremenu kada se sama involvirala u strukture vlasti. Hrvatski narod financijski je pomagao svoju Crkvu, održavao je kao bitnu poveznicu sa svojim identitetom, ali i vjerovao u nju, da je zaštitnica običnog puka, utočište od vladajućih koji su valjda još od vremena Matije Gupca bili sinonim za one koji tog malog, priprostog čovjeka tlače. Za sve vlasti ovaj narod vjeruje kako to nisu „narodne“ nego „odnarodne“ vlasti, kako djeluju isključivo za svoje interese i kako nemaju sluha za patnje malog, običnog čovjeka. I u onom vremenu kada je Crkva bila minorizirana, upravo je taj mali čovjek nije izdao, stao je uz nju. Jer nije bila u konceptu vladajućih, bila je svojevrstan disidentski i nacionalni ponos, i uz tradiciju koja se za vjeru na ovim prostorima oduvijek veže upravo identitet malog čovjeka, obična puka. I zbog toga je taj mali čovjek nije nikada izdao. Jer nije bila u konceptu vlasti.
      U Banskim dvorima u utorak održan je radni sastanak u kojem su sudjelovali predstavnici Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na čelu s predsjednikom, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. U službenom priopćenju navodi se kako su biskupi „pozitivnim ocijenili napore Vlade na stvaranju uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam u kojem vlada pozitivno i obećavajuće ozračje, te su izrazili spremnost Katoličke crkve da nastavi tim naporima davati svoj doprinos“. Sam sastanak komentirao je i nadbiskup Puljić koji je istaknuo kako se ova Vlada i Crkva slažu u mnogim pitanjima oko zajedničkog odnosa te kako je osobno zadovoljan tom sinergijom. Pitanje oko djelovanja ministarstava za kulturu i obitelj te mlade ključna su u našem društvu istaknuo je Puljić, a ova Vlada i Crkva u tome imaju zajednički stav i usuglašeno djelovanje. 
      Harmoniju Vlade i Crkve prokomentirao je i sam premijer Plenković koji je istaknuo kako predanost ove Vlade posebno ima naglasak na provedbi ugovora sa Svetom Stolicom, a koji se odnose na izdašno financiranje same Crkve i njenu integraciju u društvo. Biskupi zadovoljni izrečenim tako su još jednom pokazali javnosti, običnom puku, koliko drže do ove Vlade i koliko je podržavaju. No, i sama Vlada na čelu s premijerom odaslala je javnosti značajnu poruku tim sastankom, a ona je nedvosmislena i jasna, crkvene stavove i napore uvažavamo, prema njima se nahodimo i nastavljamo s financiranjem svih crkvenih projekata držeći kako je ista iznimno značajna za ovaj narod, a posebno za običan puk koji podržava tu sinergiju vlasti i klera koja se pokazuje iznimno bitnom. 

      Svi sretni i zadovoljni (FOTO: HINA/tp)
      Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena. Malog čovjeka koji u ovoj državi pati. Istog onog čovjeka koji je podržavao, gradio, hranio, a danas je kao umirovljenik prisiljen kopati po kontejnerima. Zar to nije najveća izdaja? Zar to nije tragedija vjere, vjere u onoga kojem si pomagao, da bi jednom u teškim vremenima za čovjeka, taj kojem si pomagao barem digao svoj glas za tebe. 
      Međutim, crkvena izdaja nije samo izdaja sirotinje. Izdaja je to i budućnosti ove zemlje kojoj treba nasušno sekularnost, znanje, djeca koja se trebaju izgraditi da bi bila budućnost ove zemlje u koju toliko vjeruju. Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu, najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva malog puka ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva koja je jednom imala integritet i mučeništvo vjere preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa instagramima, facebookom, twitterima i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Jer se u Crkvu tradicionalno i nepogovorno vjeruje. Tako je bilo oduvijek u našim obiteljima. Jer je Crkva bila mučenička, ona slabija, ona koju se napada, ona koju treba braniti, ona koja je jedina trn u oku vladajućima.
      Izdaja njihove Crkve ponajviše se manifestira upravo na toj suludoj premisi da danas Crkva, vjera, mora biti doslovno u svemu, u školskoj nastavi, u razredima, u poštama, autobusima, knjižarama ... I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, no ono najgore, najgora izdaja jest, što je ušla u vlast. Postala vladajuća kasta. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a neke od najgorih svojih ljudi postavila na ključna mjesta, proizvodila bezumni nacionalizam i samodopadnost, potpisala svoj neumitni krah. Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom suludom ambicijom taj proces pokušava zaustaviti. 
      No, taj je proces, kako već rekoh, neumitan. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Franjo, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će pomagati, biti ono što treba da bude, zaštitnica siromašnih, bolesnih, obespravljenih, a ne zaštitnica vlasti. Crkva u Hrvata treba istinsku promjenu. A nju donose samo mladi ljudi u njihovim redovima. Mladi, obrazovani i pametni koji će shvatiti kamo ih je dovela dosadašnja garnitura.
      „Crkvu moramo pomoći. Ona je siromašna i ona se moli za nas“, tome me je učio onaj armirač i građevinar grubih crta lica s početka teksta, koji je odvajao od svojih usta da pomogne svoju Crkvu. Kada danas pogledam što radi ta ista Crkva mogu se samo se prisjetiti tog vremena i usporediti s ovim što danas vidim: Crkvu koja je ostvarila sve, a izgubila najvažnije - poštovanje djece armirača, građevinara, vozača, bravara, tokara … umirovljenika koje je nepovratno izdala.
    • Од Kafanski amater,
      SRPSKIDNEVNIK.COM Jedan od prvih i najljepših opisa Kosovskog zavjeta donosi Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon, povjesničar iz 15. stoljeća.  

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

  • Креирај ново...