Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Оцени ову тему

Recommended Posts

пре 11 минута, kopitar рече

Zašto ne bi mogli svi skupa zaplesati i slaviti Boga...

Зато што нисмо скупа, и што би такво заједништво било лажно. То је банализација Цркве. Ми треба прво да постанемо једно, да бисмо се на црквеном нивоу зајендо молили.

Не спорим да је идеја заједничке молитве (са инославнима), бар на површили, лепа, али суштина не ваља. То није хришћански приступ. 

Ја немам ништа против молитве појединаца с другим инославним појединцима. И сам сам се у школи молио с припадницима других конфесија. Али, постоји јасна разлика између тога, и демонстративне зајендичке молитве ове врсте, на највишем црквеном нивоу.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Поуке.орг инфо,
      Na današnjoj Općoj audijenciji Sveti Otac je govorio o sakramentu krštenja, kao vratima nade. Odnosni biblijski odlomak je uzet iz Poslanice svetoga Pavla Galaćanima (Gal 3, 26-28). Prenosimo cjelovit tekst Papine kateheze.
      Foto: Shutterstock.com
      Draga braćo i sestre, dobar dan!
      Crkve su nekada davno bile okrenute prema istoku. U sveti se prostor ulazilo na vrata koja su bila okrenuta zapadu, hodajući uzduž [crkvene] lađe, okrenuti k istoku. To je bio važan simbol za čovjeka antike, alegorija koja je tijekom povijesti postupno nestala. Kao ljudi modernoga doba, nenavikli na promatranje velikih znakova svemira, gotovo se nikad ne osvrćemo na jednu takvu stvar.
      Zapad je glavna točka zalaska (Sunca), gdje svjetlost umire. Istok je, naprotiv, smjer odakle prvo svjetlo zore pobjeđuje tmine i podsjeća nas na Krista, [Mlado] Sunce s visine, na obzorju svijeta (Lk 1,78).
      TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
      Stari obredi krštenja predviđali su da katekumeni prvi dio ispovijesti vjere obave pogleda upravljena prema zapadu. U tom su položaju bili upitani: „Odričete li se Sotone, službe njemu i njegovih djelâ?“ A budući kršćani ponavljali bi u zboru: „Odričem!“ Zatim bi se okretali nema apsidi, u smjeru istoka, gdje se rađa svjetlo, i kandidati za krštenje bili bi ponovno upitani: „Vjerujete li u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga?“ Ovaj put bi odgovarali: „Vjerujem!“
      U modernim vremenima ova se draž dijelom izgubila: izgubili smo osjetljivost za ‘jezik svemira’. Ostala nam je naravno ispovijest vjere, sastavljena sukladno krsnim pitanjima, koja je vlastita slavlju svakoga Sakramenta. Ona ipak u svom značenju ostaje netaknuta. Što znači biti kršćanin? – To znači gledati prema svjetlu, nastaviti ispovijedati vjeru u svjetlo, pa i tada kad je svijet zavijen u noć i u tmine.
      Kršćani nisu izuzeti iz tminâ, niti onih vanjskih, a niti unutarnjih. Ne žive izvan svijeta, nego su po Kristovoj milosti koju su primili na Krštenju, ‘orijentirani’ [usmjereni prema ‘orijentu’ – ‘istoku’]: ne vjeruju u tamu nego u jasnoću dana; ne podliježu noći nego se nadaju zori; nisu slobodni smrću, neko prianjaju uskrsnuću; ne prigibaju se zlu jer se stalno uzdaju u beskrajne mogućnosti dobra. To je naša kršćanska nada. Svjetlo je Isus; spasenje koje nam Isus donosi svojim svjetlom i spašava nas iz tminâ.
      Mi smo oni koji vjeruju da je Bog – otac: to je to svjetlo! Nismo siročad nego imamo Oca koji je Bog! Vjerujemo da je Isus sišao među nas i prošao istim našim  životom, postavši našim drugom – posebno siromasima i slabima: to je to svjetlo! Vjerujemo da Duh Sveti bez prestanka djeluje za dobro Čovječanstva i cijeloga svijeta i da će na kraju najveće boli povijesti biti nadvladane: to je nada zbog koje se svako jutro ponovno budimo!
      Vjerujemo da će svaki osjećaj, svako prijateljstvo, dobra želja, svaka ljubav, pa čak i oni najmanji i zaboravljeni, jednoga dana pronaći svoje ispunjenje u Bogu: to je snaga koja nas potiče da svakoga dana prigrlimo svoj život s entuzijazmom! I to je naša nada! Živjeti u nadi znači živjeti u svjetlu; u svjetlu Boga Oca, u svjetlu Isusa – Spasitelja i u svjetlu Duha Svetoga, koje nas potiče da idemo naprijed.
      Tu je zatim i drugi vrlo snažan znak krsne liturgije koji nas podsjeća na važnost svjetlosti. Na koncu obreda, roditeljima – ako je riječ o djetetu – ili pak samom kršteniku – ukoliko je riječ o odrasloj osobi – uručuje se svijeća upaljena na Uskrsnoj svijeći. Riječ je o Svijeći koja u uskrsnoj noći, u potpuno zamračenoj crkvi, ulazi kako bi se ukazalo na otajstvo Isusova uskrsnuća; na ovoj Svijeći svi pale svoje osobne svijeće i plamen predaju svojim bližnjima: u tome znaku se naviješta Isusovo uskrsnuće u životu svih kršćana. Život Crkve je… – jedan prilično snažan izraz: Život Crkve je ‘kontaminacija’ svjetla. Što je više Isusova svjetla u životu Crkve, Crkva je to življa. Život Crkve je kontaminacija svjetla.
      Najljepši poticaj koji si međusobno možemo poželjeti jest onaj da se uvijek podsjećamo na svoje krštenje. Sad bih vas volio upitati: Koliko se vas sjeća datuma svojega krštenja..? – Nemojte odgovoriti, jer bi nekima moglo biti neugodno. Razmislite… „ – Ja ga se ne sjećam…“ – Dobro! Danas – to je za domaću zadaću – idi svojoj majci, ocu, strini, stricu, baki ili djedu i pitaj ih: „Koji je datum moga krštenja?“ I nemoj ga više zaboraviti..! Je li to jasno? Hoćete li to učiniti? (‘Hoćemo’) Danas, ‘saznati ili se sjetiti datuma svog krštenja’, koji je datum našega ponovnog rođenja, datum svjetla. To je datum na koji smo – dopuštam si taj izraz – kontaminirani Kristovim svjetlom. Za domaću zadaću: ‘saznati ili se sjetiti datuma svojega krštenja’.
      Rođeni smo dvaput: prvi put za naravni život, a drugi –  zahvaljujući susretu s Kristom, na krsnom izvoru. Ovdje smo umrli smrti, kako bismo živjeli životom djece Božje, u ovome svijetu. Ovdje smo postali ljudi, kako nikada nismo zamišljali. Eto zbog čega svi trebamo širiti miris Krizme, kojim smo obilježeni na dan svoga krštenja. U nama živi i djeluje Duh Isusa, Prvorođenca među mnogom braćom, među svima onima koji se protive neizbježnoj tmini i smrti.
      Koja je to milost kad kršćanin uistinu postaje ‘Kristofor’; „nositelj [Krista] Isusa“ u svijetu! Iznad svega (milost) za one koji proživljavaju stanje gubitka, očaja, tame i mržnje. A to se razumije iz tolikih malih posebnosti: od svjetlosti koju kršćanin ima u očima, od vedrine koje se ne dotiču ni najteži (životni) dani, zatim volje da se ponovno započne ‘htjeti dobro’ – pa i onda kada postoji iskustvo mnogih razočaranja!
      Kada se u budućnosti bude pisala povijest naših dana, što će se o nama reći? Da smo bili sposobni za na nadu, ili da smo svoju svjetlost stavili pod lonac? Ako ostanemo vjerni svojemu krštenju, širit ćemo svjetlo Božje nade; a Krštenje je početak nade – Božje nade; i moći ćemo na buduće naraštaje prenijeti razloge života.
      I, da ja ne bih zaboravio, koja je ono domaća zadaća? – ‘Sjetiti se datuma svoga krštenja!’ Hvala vam!
      Radio Vatikan | Bitno.net
       

    • Од kopitar,
      Papa o kanonizaciji kardinala Stepinca: 'On je blažen, može mu se moliti, ali do svetosti moramo izučiti neke povijesne točke' | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/papa-o-kanonizaciji-kardinala-stepinca-on-je-blazen-moze-mu-se-moliti-ali-do-svetosti-moramo-izuciti-neke-povijesne-tocke/#.XNLBKD5Xuj4.whatsapp
    • Од Милан Ракић,
      Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti. U avionu na povratku sa svojeg nedavnog puta u Maroko Papa je podsjetio na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast.

      Ovo naše vrijeme u kojem se širi strah koji priziva duhove prošlih autoritarizama i sablast totalitarnih režima sve više ispunjava prostore javnih rasprava, pogotovo u zemlji iz koje je iznjedrila paradigma svih fašizama, od onog originalnog do njegovih epigona.
      Profesor Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, ali i kritičar polibijskog ciklusa prema kojemu se povijest vraća u ciklusima, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo.
      Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti podsjetivši na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast
      Doduše, ugledni je stručnjak antičke tiranije i njezine usporedbe s modernim zaboravio pripomenuti da je talijanski fašizam, koji se računa od 1922., godine kada mu je prepuštena vlast, imao svoju predigru u Rijeci 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitost”.
      Ova moderna replika ponovne pojave ”fašizma-nacizma-ustaštva” prema mišljenju profesora Canfore, ima uzrok u rastućoj ksenofobiji, rasizmu, netoleranciji prema drugome.
      Iz tog opakog amalgama rađa se i revizija fašističke ”ere”, kako su Talijani počeli računati vrijeme – ne od rođenja Isusa Krista, već od trenutka osvajanja vlasti.
      Tako je 1922. postala ”I. godina fašističke ere”, a fašizam je neslavno propao u svojoj ”XXII. godini fašističke ere”, odnosno s produžetkom uz nacističku pomoć u XXIV. godini, odnosno 1945. godine definitivno.
      Antonio Scurati, talijanski romanopisac koji se nedavno proslavio romansiranom biografijom Mussolinijevog uspona na vlast pod naslovom ”M”, kaže da Italija nije raskrstila s fašizmom ni danas do kraja. Zato je i moguće da Antonio Tajani, član Europske pučke stranke i Berlusconijeve nacionalne filijale u Italiji, izađe s tvrdnjom da je Mussolini učinio i dobrih stvari…
      Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo. Doduše, zaboravio je pripomenuti da je talijanski fašizam imao svoju predigru 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitosti”
      Doduše, po toj logici je i Hitler napravio dobrih stvari, od super modernih autoputova do razvoja industrije koja je čak uspjela preživjeti uništenja Drugog svjetskog rata i ponovo postati motor razvoja Europe, a i naglog skoka u životnom standardu svojih njemačkih podanika.
      Zato su Tajanijeve riječi sve prije negoli slučajne. Baš se ovih dana pojavila u prodaji knjiga Francesca Filippija, mladog povjesničara i sociologa koji se ujedno bavi i kreiranjem projekata za upoznavanje talijanske mladeži s kontroverznom prošlosti svoje nacije, pod naslovom ”Mussolini je učinio i dobrih stvari….”.
      Je li to instant-knjiga koja je iskoristila Tajanijeve riječi, koje su napali ne samo antifašistička ljevica nego i ozbiljni, neovisni intelektualci i dio tiska, ili je riječ o nečemu ozbiljnijem? Filippi secira sve one gluposti i opća mjesta koja tako teško odlaze iz kolektivnog sjećanja, a u doba krize vraćaju se kao nostalgija za jednom prošlosti kada su ”Italiju poštovali…”.
      Prošlo je više od sedamdeset godina od pada fašizma i možda sjećanja postaju konfuzna, a uzrečica ”kada je On bio tu…”, koja se koristila kao početak anegdote u neposrednom poraću, sada se vraća kao gotovo ozbiljna tvrdnja.
      ”Kada je On bio tu”, dakle, učinjeno je i dobrih stvari… Naravno, prvi stereotip je taj da kada je On bio tu, vlakovi su išli na vrijeme i nije bilo kašnjenja – vozni red su svi poštovali. Gradile su se ”narodne kuće”, baš kao što su se u jugoslavenskom socijalizmu gradila radnička naselja, a sada stanovi za branitelje.
      A valja podsjetiti, i Filippi to obrazlaže podacima i svjedočenjima, da je po gotovo svim talijanskim – a i stranim povjesničarima – Mussolinijev režim bio nasilan, despotski, totalitaran, iako se tu neki razilaze, pa ga neki nazivaju autoritarnim, a tek u posljednjoj fazi, kad su proglašeni rasni zakoni 1938. i kada je Italija ušla u rat 1940., i totalitarnim. No prije svega, tvrdi Filippi, taj je režim bio predodređen za povijesni bankrot jer je svoju propagandu zasnivao na ideji da se laž ponovljena više puta na kraju preobraćuje u opću istinu.
      Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”. No nije riječ samo o Italiji i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike  
      To je, uostalom, isti mehanizam po kojemu se danas proizvode fake news, lažne istine i šire, najviše po internetu. I jedini način da se obranimo od stereotipa i klišeja koji se izvlače iz naftalina u doba krize i šire velikom brzinom po mreži – a u krizi plovimo već dobro desetljeće i pol – je studirati, dokumentirati, ponovo izučavati fenomen ”fašizma-nacizma-ustaštva”. Tada će se otkriti da je Mussolini doveo, kako dokazuje Filippi, do općeg osiromašenja, do sustavnog udomaćenja nasilja u javnom i privatnom životu zemlje, uveo Italiju u ekonomsku i kulturnu provincijalizaciju da bi taj režim završio u ratu i zločinima, masakrima i genocidu.
      No najvažnije je uočiti koji su pokazatelji koji navode na pojavu koju akronimom obilježavamo kao F-N-U.
      Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, inače u stalnoj zavadi, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”.
      No nije riječ samo o Italiji, i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike.

    • Од Поуке.орг инфо,
      текст на линку https://www.24sata.hr/news/papa-porucio-neka-licemjerni-krscani-radije-zive-kao-ateisti-607297
    • Од Милан Ракић,
      Sveta Stolica je ovih dana najavila da će se u veljači 2019. održati važan sastanak nadbiskupa iz cijeloga svijeta, dakle sastanak sinodalnoga karaktera, koji će se baviti pitanjem seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Crkvi.

      Za tu svrhu oformljeno je povjerenstvo koje će pripremati sastanak, među njima kardinali Blase Cupich i Oswald Gracias te isusovac Hans Zollner, ljudi koji se već godinama bave tim pitanjem a da im nije u žarištu briga za ugled Crkve, nego pomoć žrtvama, sankcije počiniteljima i onima koji ih štite, transparentnost te prevencija da do zlostavljanja uopće može doći.
      Sastanak će okupiti više od stotinu predsjednika biskupskih konferencija, kao i poglavare crkava istočnoga obreda.
      Riječi je o onom što se u crkvenim krugovima zove ”afektivnom kolegijalnošću”, okupljanjem biskupa iz cijeloga svijeta koji će kolegijalno s papom Franjom otvoreno raspravljati o tako važnom pitanju kao što je zlostavljanje maloljetnika i zavjera prešućivanja.
      Papa Franjo poziva na ovaj sastanak na vrhu jer shvaća da isprike i sankcije nisu dostatne, odnosno da zaštita djece te sprječavanje i rješavanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi moraju biti prva točka dnevnog reda u djelovanju Crkve našega vremena.
      Papa Franjo poziva na ovaj sastanak na vrhu jer shvaća da isprike i sankcije nisu dostatne, odnosno da zaštita djece te sprječavanje i rješavanje seksualnog zlostavljanja u Crkvi moraju biti prva točka dnevnog reda u djelovanju Crkve našega vremena.
      Ovo je globalno pitanje, nije ograničeno na pojedinačne slučajeve u pojedinim zemljama, nego je zahvatilo tkivo cjelokupne Crkve pa se na toj razini i mora rješavati, u ujedinjenoj fronti, poštujući različite kulture i s jedinstvenom odlučnošću.
      Iako će sastanak trajati samo četiri dana (21. – 24. veljače 2019.) i zacijelo se mnogo toga neće moći ne samo riješiti nego ni otvoriti, on je zapravo tek početak globalnoga procesa kakav bi trebao zahvatiti cijelu Crkvu, odnosno sve lokalne, mjesne crkve, te služiti kao poticaj za inicijative u pojedinim biskupskim konferencijama svijeta.
      Ne bi smio ostati na lijepim mislima i odlukama, nego biti inicijativa za odlučne i učinkovite strategije u svakoj župi, u svakoj školi, u svakoj biskupiji.
      Svrha sastanka jest pozvati biskupe da razgovaraju o tomu kako je seksualno zlostavljanje maloljetnika strašna pojava i zločin, nego i o tomu kako je ono vrlo ozbiljan simptom nečega što se tiče cjelokupne Crkve, a to je kriza u načinu na koji svećenici pristupaju vlastitoj službi.
      Neki to nazivaju klerikalizmom, drugi čak ”perverznošću” službe. Riječi je o perverznom povezivanju duhovne moći, koja nije vlasništvo svećenika, s političkom moći, i nadmoći, koju si prisvajaju u upravljanju zajednicom.
      Ovo je globalno pitanje, nije ograničeno na pojedinačne slučajeve u pojedinim zemljama, nego je zahvatilo tkivo cjelokupne Crkve pa se na toj razini i mora rješavati, u ujedinjenoj fronti, poštujući različite kulture i s jedinstvenom odlučnošću
      Papa Franjo je u više navrata istaknuo kako se problem ne tiče samo pojedinačnih tragičnih slučajeva zlog ponašanja i utjecaja toga ponašanja na najugroženije, na djecu i mlade, nego i načina na koji se Crkva odnosi prema počiniteljima zločina te na način na koji zlostavljanima pomaže u liječenju trauma i njihovu ponovnom integriranju u zajednicu.
      Odgovornost pripada svima koji upravljaju zajednicama u Crkvi: odgovornost prema Bogu, vlastitoj savjesti i samoj zajednici, a onda i prema društvu.
      Običaj upravitelja zajednica da prešućuju vlastite slabosti i ne prihvaćaju nikakvu kritiku na svoj račun već je izdaja te odgovornosti, a kudi kamo je veća i strašnija izdaja prikrivanje takvih zločina kao što je seksualno zlostavljanje djece i mladih ne samo u vlastitoj sredini nego gdje god se događa u zajedničkom tijelu Crkve.
      Kada se jednom otvori Pandorina kutija, nadati se da će izaći na vidjelo i mnogi drugi slučajevi nepoštivanja ljudskih prava u crkvenim zajednicama, posebice žena.
      Papa Franjo je u pripremnim razgovorima za sastanak naglasio kako ”prikrivanje zločina znači i skrivanje njegovih posljedica i izbjegavanje zahtjeva pravde”, što sve utječe na cjelokupno zdravlje Crkve.
      Papa Franjo je u pripremnim razgovorima za sastanak u veljači naglasio kako ”prikrivanje zločina znači i skrivanje njegovih posljedica i izbjegavanje zahtjeva pravde”, što sve utječe na cjelokupno zdravlje Crkve
      S bolešću Crkve svi se moramo suočiti ako nam je još uopće doista stalo da bude navjestiteljica Isusove Radosne vijesti.
      Papa se odlučno postavio prema problemu 2016. kada je objavio dekret ”Kao majka koja voli” kojim inzistira na nultoj toleranciji prema biskupima koji ne samo prikrivaju zločine nego ih prešućuju pred širom zajednicom. Stoga je očekivati da će sastanak u veljači otvoriti među ostalim i pitanje otvorena govora i transparentnosti.
      Nekoliko je golemih nerazriješenih čvorova koji Crkvu sapinju u njezinom autentičnom poslanju da bude navjestiteljica Radosne vijesti: jedan je sprega s političkim (i financijskim) središtima moći, a drugi je prešućivanje zločina seksualnoga zlostavljanja maloljetnika u Crkvi.
      Papa Franjo se latio golemoga zadatka razrješavanja tih čvorova, privođenju Crkve vlastitom zdravlju. O potpori koju mu u tomu dajemo ovisi hoće li Crkva u budućnosti imati još ikakve vjerodostojnosti.

×
×
  • Create New...