Jump to content

(VIDEO) Iz ličnog ugla - Kako sam pobedio Fišera

Оцени ову тему


Recommended Posts

  

Ја уживам у приказивању овог лика:

https://www.youtube.com/user/gaja77KUSILJEVAC/videos

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
On 18.2.2019. at 14:46, Nikola Stojanovic рече

@Nikola Stojanovic  O tome kako je teorija i memorizacija unistila kreativnost i lepotu saha. :D:D

 

Da li bi bio

a) odusevljen danasnjim AlphaZero AI-jem u smislu, da vise nema smisla takmicenje ko je bolji (na vrhu je masina) pa sad moze da se igra zbog lepote/isitine/igre/uzivanja/samospoznaje...

ili bi

b) crko od muke kad bi video da su mu raskokali igru u masini?

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
  • 2 weeks later...
On 17.2.2019. at 21:28, Milan Nikolic рече

Ја уживам у приказивању овог лика:

https://www.youtube.com/user/gaja77KUSILJEVAC/videos

Kušiljevac odličan... dosta sam od njega naučio...

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      Svi znamo da slonče neće u lonče, grom u koprive, da je Sveti Petar poprilično platio kajganu, a iguman je otišao na putovanje - i ne misli na manastir.
      Ali kako to objasniti nekome ko nije sa ovih prostora?
      Pa, prilično teško.
      Zato je tu Maja Stojanović - na Instagramu poznata i kao Zmaja - koja ilustracijama strancima objašnjava domaće izreke.
      „Izreke na stranu, sećam se da je, dok sam živela u Americi, drugaricama bilo vrlo nezgodno objasniti pojam promaje", kaže Stojanović u intervjuu za BBC na srpskom.
      „Konstantno sam ih u šali opominjala da ne izlaze napolje sa mokrom kosom i da zatvore prozore - jer vuče promaja".
       
    • Од Danijela,
      Piše:Velimir Grgić 26.02.2016. ‘Ladno, standard i samoća – čudna je ta Švedska… Polovinu zemlje čine samci, svaki četvrti čovjek umire potpuno osamljen, a zemlja usto ima i najduže vrijeme prilagodbe za autsajdere – čak je sedam godina potrebno prosječnom imigrantu da pronađe posao i krene se uključivati u život zajednice.
      Ne nužno zato što je zajednica toliko zatvorena, nego dobrim dijelom zato što je zajednica samo privid, izgrađen na strukturalnom umrežavanju hiperindividua, štovanju kulta pojedinca do te mjere da čak i obiteljski odnosi utihnu jednom kad se napuni čarobna brojka punoljetnosti.
      Čudna je ta zemlja blagostanja, ali uopće nije čudno to da je jedna od najpopularnijih društvenih aktivnosti – volontiranje u traganju za nestalim osobama.
      Samoća kao nuspojava modernog življenja i nesretne, izgubljene atomizirane jedinke koje su individualnu slobodu poistovjetile s međuljudskim driftingom predmet su nove fascinacije Erika Gandinija, talijansko-švedske dokumentarne superzvijezde, autora nezaboravne “Videokracije” / “Videocracy” (2009).
      Iako osvjedočeni ljevičar, Gandini svojim novim uratkom “Švedska teorija ljubavi” / “The Swedish Theory of Love” (2015) u neku ruku brani strahove i tradicionalne desnice, koja “preorganiziran, učinkoviti sustav temeljen na radu, socijalnoj pomoći i osobnoj autonomiji” vidi kao opasnost, a dezintegraciju obiteljskih struktura kao posljedicu.
      Kada je švedska lijeva vladajuća politika prije četrdesetak godina oblikovala stil nordijskog življenja, utabala je put slobode i lagodnog življenja, koji su, eto, rezultirali – samoćom i stravičnom dosadom, društvom u kojem možeš dvije godine ležati mrtav prije nego netko primijeti da te nema.
      Gandinijev narativni pristup standardno je sjajan, taman toliko meditativan i stylish da vas uvuče u sliku modernog svijeta, a opet s taman doziranom razinom emotivne krhkosti; atmosferičan i na trenutke spooky.
      I pri tome je svašta-nešta pospajao: neizostavne sirijske izbjeglice na učenju novog mentaliteta tu su zajedno s montažom lica muškaraca u masturbacijskoj poluekstazi; prizori umjetne oplodnje kao izišli iz medicinske video propagande susreću osobne ispovijesti i filozofske analize… Rezultat je dobar, intrigantan koktel doku-kronike, sociološke analize i eseja.
       
       
    • Од Sanja888,
      Pozdrav svima, 
      da li je mozda bila ova tema? 

      Kako se pricescivati ako imate autoimunu bolest - celijakiju? Da ne duzim o bolesti, organizam ima jaku autoimunu reakciju kada se u organizam unese psenica, raz, jecam, tj protein pod nazivom gluten... 
      Neki saveti, iskustva, bilo bi mi od pomoci 
    • Од Дејан,
      Nek’ se zna: Amfilohijevo sam kopile i Vučićeva sam kurva
      AUTOR: DRAGO PILSEL / 17.02.2020.
      Drago Pilsel
      Poznati i utjecajni bosanski fratar, osobito zbog mirovnoga rada (ime mu neću navesti jer mi je poslao privatnu poruku) smatra da sam se, u slučaju iskazivanja stava o događanjima u Crnoj Gori “izravno stavio na velikosrpsku stranu”.
      Kaže da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori “velikosrpski projekt”. Taj mi fratar imputira da ne poznajem razloge raspada Jugoslavije, da negiram genocid nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima i da postoji veliki ponor među nama, ponavljam, jer ne priznajem i ne razumijem velikosrpsku ideologiju.
      Njegovo pismo sam doživio kao jednu u nizu poruka u kojima se naglašavaju sljedeće moje obiteljske i seksualne karakteristike: da sam Amfilohijevo kopile i da sam Vučićeva kurva.
      Pošto sam već navikao na razočarenja, nisam napravio veliku dramu nakon “mirotvornog diskursa” dotičnog fratra o mojoj malenkosti: konstatirao sam da je naše prijateljstvo okončano (a moglo bi se obnoviti tek ako odustane od toga da me naziva četnikom i velikosrbinom i ako bi se zbog toga, naravno, ispričao). Da stvar dobije neku simboliku, odfrendao sam ga i na fejsbuku.
      Ponavljam, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik.
      Dakle, nisam napravio tom fratru veliku dramu, ali to ne znači da njegov necivilizirani i nekršćanski nasrtaj ne zaslužuje osvrt jer­ – jesam li ja četnik? Ako je Miljenko Jergović nekima onomad postao četnik, onda je moguće da sam i ja četnik
      Jesam li pak velikosrbin?
      Ako je ta etiketa cijena mog prijateljstva s mitropolitom Porfirijem Perićem ili vladikom Jovanom Ćulibrkom, ili pak što sam pozitivno potaknut i motiviran da se usavršavam čitanjem teoloških radova vladike Irineja Bulovića (osobito njegove impresivne doktorske disertacije obranjene 1980. u Ateni, a objavljene lani u Novom Sadu na našem jeziku), zato što sam se više puta našao s patrijarhom srpskim Irinejem (a onda i dobio i dao u javnost njegova pisma papi Franji gdje osporava Stepinca) ili zbog toga što sam odlučio doktorirati na Pravoslavnom teološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (nakon čeka planiram obraniti još jednu disertaciju na Univerzitetu u Sarajevu), onda u redu – neka budem velikosrbin pa ću onda postati i velikobošnjak.
      Čini se, očito, uzaludno da ponavljam sve što sam pisao o situaciji u Crnoj Gori, da je komunistička crnogorska vlast gotovo satrala pravoslavnu crkvu u toj republici, da je Amfilohija 1990. dočekalo jedva dvadesetak prestravljenih i izmućenih svećenika i monaha (danas ih je preko 600, s monahinjama), da su manastiri bili pretvoreni u štale krcate balegom, da su na tisuće pravdoljubivih crnogorskih komunista išli kamenovati manastir na Cetinju, da, da, da… Jer rečeni fratar sve zna, sve mu je jasno, dobar je on i oštar sudac pa je tako sudjelovao u kažnjavanju i u protjerivanju važnog i dragog nam franjevca.
      To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC-u čine, ali ja ne. Osim toga, ja ne osporavam onim Crnogorcima koji bi željeli napraviti raskol, vlastitu crkvu (Dedeića, nekad vatrenog Miloševićevog Srbina, i njegovu skupinu ne nazivamo crkvom, to je cirkus), ali zna se u pravoslavlju kako se stvara crkva (to sam već pojasnio u mojim kolumnama, u svakom slučaju ne na tuđoj imovini, a svakako s vlastitim svećenstvom i vlastitom hijerarhijom!).
      A rješenje nisu nacionalne crkve ili crkve s nacionalnim predznakom. Valjda vratiti naziv Pećka patrijaršija i u njoj će biti sve eparhije/mitropolije: od beogradske, preko crnogorsko-primorske do zagrebačko-ljubljanske i tako dalje.
      Ali, zašto bih se ja trebao opravdavati idiotskom fratru koji u meni vidi četnika i velikosrbina? Radije neka progovori sam Milo Đukanović.
      Predsjednik Crne Gore rekao je ovih dana za novinsku agenciju France-Presse da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet i suprotstavila se miješanju iz Srbije”.
      Prema njegovima riječima, Crna Gora treba da ima “sopstvenu crkvu” kao način potvrđivanja svog nacionalnog identiteta. I brani to Đukanović izravnim zagovaranjem etnofiletizma (vjerskim nacionalizmom). Dakle tako.
      “Vođeni smo nespornom potrebom da usavršimo duhovnu, društvenu i državnu infrastrukturu kako bismo ojačali svijest građana o sopstvenom identitetu”, rekao je on i dodao da bi u Crnoj Gori trebalo da postoji autonomna Pravoslavna crkva koja bi okupila sve pravoslavne vjernike, “kako pripadnike srpske, tako i pripadnike crnogorske nacionalnosti”.
      To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja
      To da državna vlast “gradi crkvu” u 21. stoljeću, teška je budalaština. To da jedan bosanski fratar, koji se inače zalaže za odvajanje državnih i crkvenih poslova, to podržava, teški je kretenizam.
      Đukanovićeva izjava o reagiranju SPC-a i trećine građana Crne Gore koji mirno prosvjeduju: “Varaju se moji protivnici ako misle da ćemo im učiniti uslugu i omogućiti im vlast bez izbora”, ravna je idiotluku Milorada Dodika koji je zalajao u bosanskohercegovačkom izdanju Večernjeg lista i kazao: “Ako se ne dogovorimo, od proljeća sljedeće godine više neće biti BiH. Ni Amerika nas neće zaustaviti”. Riječi su to koje podsjećaju na grmljavinu topova i druge artiljerije Radovana Karadžića i Ratka Mladića postavljene oko Sarajeva u doba opsade glavnog grada BiH.
      Jesam li ja sada, kao četnik i velikosrbin, izjavio herezu? Gukni, fratre. Ili začepi.
      Ima jedna rečenica u jednoj od posljednih kolumni Miljenka Jergovića koju valja ovdje navesti: ”Naše vam je novinarstvo kao dom zdravlja u Srbu, u Donjem Lapcu, u Dvoru na Uni. Herojsko, na svoj način, ali nije u stanju više ni o čemu drugom da ima ozbiljno mišljenje, osim o kućama i okućnicama. A bez ozbiljnog mišljenja, da vas i tome poučim, nema pozitivnih stvari. Samo mrak”.
      Moje novinarstvo možda nije herojsko, gospodine fratre, ali je akt ozbiljnoga mišljenja.
      ***
      Još i ovo imam reći: kao eho svima onima koji su se javili od prošlog ponedjeljka kada se obilježila 60. godišnjica smrti Alojzija Stepinca. Stvari stoje tako da ako ne misliš mentalitetom ”dobrih Hrvata”, šalju ti prijetnje smrću ili te u novinama ili portalima i u privatnim porukama proglašavaju agentom KOS-a i glavnim logističarem srbijanske vlade, pa ću si ipak uzeti pravo da ponovim konstataciju Slobodana Šnajdera da imade i nas Hrvata koji mislimo da je Aloizije Stepinac pomogao uspostaviti najmračniju državnu tvorevinu ikad nastalu na ovom tlu, da se sasvim nedovoljno usprotivio zlodjelima te iste državne vlasti, te da se ne može, niti smije nametnuti (Bozanićev) stav da bi baš on bio neka hrvatska vertikala u zlu vremenu.
      U radu kojim sam obranio magisterij znanosti napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”.
      Isto tako, Crna Gora ili Kosovo, a ovo se tiče i poslova Milorada Dodika (i Dragana Čovića) upadaju u ”domoljubnu blokadu duha”. Toliko se želi država, toliko je taj cilj važan, da će se zažmiriti na očita kršenja ljudskih prava. Mi kršćani na to ipak nemamo pravo, niti je država najsvetiji ideal. Tko poistovjećuje svoj moral s nacijom i državom, taj je po definiciji fašist.
      U komunističkom proganjanju Aloizija Stepinca ima elemenata teške nepravde i samo budala može govoriti da se suđenje Stepincu 1946. (uhićen je 18. rujna, a osuđen je 11. listopada po svim točkama optužnice) može isključivo promatrati kao pravna stvar u pravnoj državi. Tko ne vidi elemente osvetništva od strane režima (a režim je ubijao svećenike kao pseta), taj neka ide optičaru po nove naočale.
      To što dižem svoj glas protiv nepravdenog Đukanovićevog Zakona, donesenog samo zato da se razvlasti SPC, ne znači da sam potpisnik svih Amfilohijevih izjava, pa tako ni onih na odru Zorana Đinđića. To što se šalim na račun don Mile, koji se je možda umorio od mafijaškog posla pa bi pod stare dane želio postati patrijarh crnogorske crkve ne znači da negiram postojanje crnogorske nacije: to neki u SPC–u čine, ali ja ne
      Kada je Ivan Pavao II. beatificirao Stepinca ja sam tumačio da je Crkva uzela u razmatranje život zagrebačkog nadbiskupa od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do smrti u kućnom pritvoru u župnom dvoru rodne župe Krašić (10. veljače 1960.), ne da neutraliziram žestoke kritičare beatifikacije, već da istaknem činjenicu da Crkva ima ozbiljan problem s ratnim Stepincem.
      I ovo: da se komunisti nisu osvetili Stepincu, da je umro od raka krvi (policitemija vera) u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu (od čega je umro u Krašiću, a ne od Bateljinih izmišljotina o zračenju i trovanju), povijest ga ne bi zapamtila jer je bio oklijevalo i tek prosječni svećenik koji je, uostalom, veću pažnju posvećivao psovkama nego rasnim zakonima i genocidu).
      Nije sporno da je Stepinac pomagao ljudima u nevolji ali to spašavanje se mitologizira i preuveličava. Mjeru Stepincu određuje i Nataša Mataušić tek obranjenim doktoratom o akciji Diane Budisavljević. Dakle, da, Stepinac je neke spašavao ali, primijetio je Šnajder, ”ostaje valjda slobodno pitati koliko je sâm pridonio uspostavi jednoga stanja u kojem je spašavati ove ili one bilo uopće potrebno”.
      U ovim ratovima oko ”državne stvari”, dobri moj bosanski fratre, naizgled pobjeđuju oni koji galame više, pa i mise koriste za svoje verbalne akrobacije, mada ja kao vjernik vjerujem da u toj igri, kao i uvijek, gubi čovjek, a s njim, u krajnjoj liniji, i Bog, u kojeg ja ne sumnjam jer je Bog postao jedan od nas.
      Pa makar ostao sam samcat u ovim stvarima: da Đukanović provodi nasilje nad vjernicima pravoslavnima i njihovom crkvom i da je Aloizije Stepinac većinu zala odšutio da bi nešto kasnije progovorio, a osobito kada je i zadnjoj budali u Zagrebu bilo jasno da je stvar sa ustašama i njemačkim patronima jedna propala avantura, premda mnogi u enklavama hrvatske uskogrudnosti svršavaju na spomen Stepinca jer je bio za državu, bez obzira na to kakva ona bila (a meni nije svejedno ni kakva će biti Crna Gora ako neće biti demokratska i uljudna), ja neću odstupiti.
      Sve sam ovo ispisao zbog povijesne istine, zbog sebe, ali i zbog budućnosti.
      U toj budućnosti naš horizont smije biti samo ekumenski i mirotvorno definiran. Pa ja nemam poteškoća u tome da slušam srbijanska protivljenja Stepincu ali niti fratarska mojoj prijateljskoj gesti prema pravoslavnima. Imaju Srbi i Crnogorci pravoslavni jedne jedine crkve pravo na skepsu pa i na pobunu!
      I dalje ću pružiti jednu optimističku panoramu koju prepoznajem u događajima o kojima svjedočim (npr. o propovijedi Ivana Pavla II. 11. rujna 1994. na zagrebačkog hipodromu) i o onima o kojima se ne piše jer nema volje, nema slobodarskog duha, a nema ni spremnosti. Ja sam voljan, ja sam slobodan i ja sam educiran. Pa, evo što ću još istaknuti.
      Istinoljubiv će čovjek znati da se čudo može pripisati i licemjeru, da blaženikom može postati i onaj koji je pravdao rasne zakone i lamentirao Paveliću i Artukoviću što se Židove odvode u logore u plombiranim i krcatim vagonima za stoku umjesto, što, u kočijama?
      U radu kojim sam obranio magisterij napisao sam ono što je moja vjera građanina – ”ne postoji ta država koja bi bila neko dobro per se, već da je ona, država, tek prazan okvir koji se može popuniti svačime, mi želimo da se to popuni kvalitetom, vrlinama, a ne onime čime se punilo pod Poglavnikovom vladavinom, čistim užasom”
      Nekima se ova kolumna neće uopće sviđati, ali mi nije zadatak da se svima dopadam. Meni je žao što ću nekima pokvariti raspoloženje i poremetiti idilu.
      To su ljudi, uostalom, koji se nikad nisu odrekli ili ogradili od odlikovanja koje je nadbiskup zagrebački primio od ustaškog Poglavnika ”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”. I to, navedimo zbog preciznosti: ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH ”Narodne novine” te 1944. godine, kad je tiskana odredba o odlikovanju na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja.
      Ako neki ljudi smatraju da je Alojzije Stepinac uzor i mjera Hrvatima, ili pak Milo Đukanović primjer državničkog duha i demokratičnosti, ja kažem, meni nije!
      Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.
      Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih (mislim sada na ubijene i pregažene pravoslavne sveštenike i monahe u Crnoj Gori za ratno i socijalističko doba) kojima je, ponajviše, ova kolumna i posvećena
      Izvor: Autograf
    • Од Jestira.,
      Kako biti Hristova ovca, a ne biti ovca koju šišaju...
×
×
  • Креирај ново...