Jump to content
  1. Ana B.

    Ana B.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Grupa derviša sa Kosova i Metohije došla je u Beograd gde su danas u Šejh Mustafinom turbetu kod Studentskog trga odrzali zikr (molitvu), prvu posle 236 godina u Beogradu.

      Okupljeni koji su došli iz Đakovice, nosili su tradicionalnu garderobu, a molitva Bogu je počela uz karakteristične ritmičke pokrete koji se razlikuju od ostalih pripadnika muslimanske veroispovesti.
      Derviši kažu da su se okupili kako bi odali počast preminulom rođaku, čija duša je, kako smatraju i dalje živa.
      „Ta duša koja je ostala ovde, među svim ostalim koje su otišle i nestale, nama to simbolično mnogo znači. I mi zato volimo da ga posećujemo, da ga obeležavamo i slavimo, da radimo neka dobra dela i poklonimo njegovoj duši. Mi imamo to verovanje u islamu da taj živ čovek kada radi neko dobro delo i dobije nagradu od boga za to dobro delo, tu nagradu može da pokloni nekom umrlom“, objasnio je Muhamed Nasir iz Islamska zajednica.
      Šejh Mustafino turbe posvećeno je Mustafi Bagdađaninu, starešini Hadži-šejh Muhamedove tekije u kojoj su se okupljali derviši moćnog reda Kadir.

    • Од kosmopolit,
      Cesto procitam da molitva za druge donosi teskoce (starac Jefrem, starac Tadej...) pa me interesuje vase misljenje i iskustva.
    • Од Danijela,
      Tri i po decenije posle tog nemilog događaja (http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:715915-Vremena-u-kojima-je-hrabrost-bila-casna), podsećanje na herojstvo poginulog studenta Milivojevića i ranjene Brajovića i Zolotićevu otvorilo je mnogo pitanja. Šta je podstaklo građane Beograda da se tako ponašaju? Da li je to bilo doba kada se građani nisu plašili da učine takva dela, da li je to bilo vreme kad su ljudi bili ljudi? Da li bi se naši građani i sada ponašali isto? Da li bi goloruki krenuli za naoružanim atentatorima?
      Doktor Dalibor Petrović, profesor Odeljenja sociologije Filozofskog fakulteta u Beogradu, tvrdi da bi uradili isto. Naglašava, međutim, da treba shvatiti i to da se mnogo toga u našem društvu promenilo.
      - Nema sumnje da bi bilo onih koji bi postupili isto kao i pre 35 godina - kaže profesor Petrović. - Ali takvo ponašanje ne bi bilo izraz društvene norme, već više čin individualne hrabrosti. Nekada se podrazumevalo da se pomogne drugima kojima je pomoć potrebna. Opšteprihvaćeno je bilo pravilo: moram zaštititi drugog da bih zaštitio sebe.
      Osim toga, kako kaže naš sagovornik, pucnje na ambasadora Turske građani su doživeli kao pucanj na Jugoslaviju, uređenu zajednicu kojoj su verovali, bili joj privrženi i u kojoj su se osećali sigurno.
      - Iz tog socijalističkog, tradicionalnog i, pre svega, kolektivističkog modela društva, mi smo poslednjih decenija krenuli ka individualističkom - objašnjava Petrović. - A razvoj modernog kapitalističkog društva podrazumeva gotovo potpunu individualizaciju pojedinaca koji se u životu ponašaju kao na tržištu. I dok smo nekada smatrali da smo u zajednici sa državom, da smo jedan kolektiv za koji smo bili spremni i da se žrtvujemo, moderno društvo to razbija. Pojedinci postaju izolovane jedinke koje se uglavnom bore samo za svoj opstanak. U takvom društvu se čak i zaustavljanje na ulici, da se, na primer, pomogne čoveku, doživljava kao usporavanje, ugrožavanje, pa čak i kao gubljenje vremena koje je "važan resurs na tržištu". Većina pojedinaca je isuviše dragocena sama sebi da bi rizikovala trčanjem za ubicom.
      Problem je, prema rečima našeg sagovornika, što ljudi danas ne veruju nijednoj zajednici, od komšiluka, preko firme, do države.
      - To ne znači da je naš narod bezosećajan, nego da je čovek sam sebi u fokusu, budući da se oseća nesigurnim i nezaštićenim - kaže Petrović. - Kroz kućno vaspitanje, sada se prenose novi obrasci ponašanja po kojima je pojedinac iznad kolektiva, a lična postignuća najvažnija. Porodica je, dakle, ta koja dete stavlja u centar. Ono onda stasava orijentisano samo na sebe, najčešće uz moto: Ja sam mera i jedinica razvoja, a ne kolektiv.
      Kako kaže profesor, godinama unazad se postepeno prihvatao prelaz sa kolektivnog na individualno, a surova tranzicija je uticala na verovanje da države kao zajednice koja štiti građanina - više nema.
      Na ispitu humanosti naš narod nikada nije pao, potvrđivao ju je i pokazivao više puta - tvrdi profesor Petrović. - Važno je, međutim, znati da humanost podrazumeva pomoć čoveku. Ono što danas nedostaje jeste solidarnost, odnosno pomoć zajednici. A nedostaje jer se čovek danas više bori za ličnu egzistenciju. Nikako da se shvati da se pomaganjem zajednici pomaže i sebi. Solidarnost se gradi na uzajamnom poverenju i podršci. Ona je u osnovi zdravog društva i zapravo je onaj fini "lepak zajednice".
    • Од Милан Ракић,
      Dok se jos Zemlja okreće, 
      dok je još jarko svjetlo 
      Gospode, 
      daj ti svakome ono čega nema. 
       
      Mudracu daj glavu, 
      plašljivcu konja, 
      daj sretnom novac 
      i ne zaboravi na mene. 
       
      Dok se još Zemlja okreće, 
      Gospode — tvoja je vlast. 
      Daj častohlepnom da se nauživa vlasti, 
      daj predah darežljivom do kraja dana, 
       
      Kainu daj pokajanje 
      i ne zaboravi na mene. 
      Ja znam — ti sve možeš 
      i vjerujem u tvoju mudrost. 
       
      Kao što vjeruje mrtav vojnik 
      da će živjeti u Raju 
      Kao što vjeruje svako uho 
      tvojim tihim riječima 
       
      Kao što vjerujemo i mi sami 
      bez obzira što činili. 
      Gospode, moj Bože, 
      zelenooki moj, 
       
      Dok se još Zemlja okreće 
      a čudno je to i njoj, 
      dok je još vremena 
      i vatre, 
      daj svakom po malo 
      i ne zaboravi na mene. 
      Bulat OKUDžAVA
      preveo, Arsen DEDIĆ

    • Од Милан Ракић,
      Tomislav Janko Šagi Bunić - pokoncilski teolog i mislilac 21. stoljeća - dijalog drugog puta nema, dokumentarni film.

      Prof. dr. sc. fra TOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ, verovatno i najveći rimokatolički teolog u Hrvata je dobro poznat i našim teolozima. "Upoznali" smo se sa njime još tokom studija kroz literaturu potrebnu za spremanje ispita, najpre kroz "Povijest kršćanske literature", a onda i kroz mnoga druga dela.
      Tomislav Janko Šagi-Bunić se rodio 2. februara 1923. godine u Brodarovcu kraj Varaždina, u kojem gradu je nakon osnovne škole nastavio obrazovanje kod fratara kapucinera. Tu završava tzv. veliku i malu maturu u ondašnjoj franjevačkoj gimnaziji. Svečane zavete je položio 1944. godine, a godinu dana pre dolazi u Zagreb gde upisuje studije teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (KBF). Iz svih predmeta postiže izvrsne rezultate. Diplomirao je 1949., a u međuvremenu je radio već i na svojoj budućoj doktorskoj disertaciji koju je odbranio u septembru 1951. Tema doktorskog rada je bila: „Kristologija Prokla Carigradskog [434. – 446.]. Prinos tumačenju kalcedonske dogmatske definicije [451.]“

      Profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu postaje akademske godine 1952/53. Za dekana Fakulteta izabran je 1969. godine, a zatim ponovno u više navrata. Kao dekan zalaže se za razvoj teološkog istraživanja i integraciju ove najviše crkvene visokoškolske ustanove sa Zagrebačkim sveučilištem.
      U decembru mesecu 1979. Šagi-Bunić je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. U svojstvu privatnog teologa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Šepera, Šagi-Bunić prisustvuje svim zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora (1962–1965). Postaje članom medunarodne Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (1969).

      Jedan je od osnivača Glasa Koncila (1962.) i pokretač je biltena za ekumenska pitanja Poslušni Duhu i časopisa Svesci  u izdanju Kršćanske sadašnjosti (1966.) čiji je glavni i odgovorni urednik do 1971. godine; takođe sarađuje kod organizovanja Kršćanske sadašnjosti - Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju (1968) i Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS), kojemu predsedava od 1977. do kraja 1989. godine.
      Makar na glasu kao najizvrsniji teolog, češće je pisao članke i knjige za široku čitalačku publiku, uvek pazeći na visok kvalitet sadržaja. Godinama je redovno objavljivao popularne tekstove o teologiji na trećoj stranici Glasa Koncila, najčitanijeg katoličkog glasila u Hrvatskoj.

      Zbog pojedinih tekstova mu je dva puta suđenjo pred sudovima SR Hrvatske i to sredinom 50-ih godina kada mu je zabranjeno umnožavanje i deljenje po parohijama teksta "Znati i živjeti". Novčano je kažnjen zbog kršenja "socijalističkog morala" nakon objavljivanja teksta "Djevice u crkvi Kristovoj".
      Tokom 40 godina pedagoškog rada na KBF, predavao je sve predmete izuzev Kanonskog prava, a iza sebe je ostavio na desetine naučnih dela i na stotine tekstova upućenih kako vernicima iz lokalne župe tako i svim hrišćanima sveta. Najvažnija dela su mu: "Bogu nitko nije nevažan", "Povijest kršćanske literature" , "Euharistija u životu kroz povijest crkve", "Kršćanstvo ne može biti umorno", "Ali drugog puta nema", "Nema privatnog Boga", "Izazov starih", "Vrijeme suodgovornosti I i II", "Prema civilizaciji ljubavi", "Živjeti Kristovim Duhom Svetim",...
      Čitavog života se zalagao za dijalog, naročito sa SPC, te otuda i veoma razuđena prepiska i kontakti koje je imao sa pojedinim velikodostojnicima naše Srpske pravoslavne crkve, sveštenicima, vernicima i predavačima sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu.
      Životni moto mu je, ako se tako može reći bio: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!“ [Mt 25, 40]
      Upokojio se u Zagrebu 21. jula 1999. godine.
      O životu i delovanju Šagi-Bunića 2013. godine snimljen je dokumentarni film autora i scenarista Augustina Bašića, te reditelja Nevena-Mihaela Dianeževića, koji ćemo u ovo navečerje Božića-Badnje veče za u Hristu braću koja ga slave 25. decembra, a ljubaznošću fra Anta Barišića moći da vidimo i mi na Poukama.
      Prvi kadrovi vode u rodno mjesto Brodarovac kraj Varaždina, gde je Šagi-Bunić rođen, a priču počinje kapucin fra Anto Barišić, koji govori o ovom izvrsnom čoveku, odličnom teologu: „U svakom trenutku me oduševljavao, dojmio me se njegov neumorni rad na svim područjima“. O širitelju koncilskog duha u Crkvi u Hrvata svedoče Šagi-Bunićevi školski drugovi fra Bonaventura Duda i 89-godišnji fra Zvonko-Marija Pšag (kapucin u Osijeku), sestra Dragica, brat fra Bono Zvonimir Šagi, lični sekretar zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera mons. Vladimir Stanković, kršćanski (protestantski) teolog dr Peter Kuzmič, muftija Ševko Omerbašić, bivši profesori na KBF-u Zagrebu i Sarajevu, pisac Predrag Matvejević i što je za nas posebno zanimljivo, profesori našeg Bogoslovskog fakulteta, đakon prof. dr Radomir Rakić, te protojereji, prof. dr Dimitrije Kalezić i nažalost pokojni, prof. dr Radovan Bigović. 

      Nakon kontakta koji su Pouke ostvarile sa Hrvatskom kapucinskom provincijim Svetog Leopolda Bogdana Mandića, ljubaznošću fra Ante Barišića, dobili smo DVD sa ovim filmom koji večeras ekskluzivno "prikazujemo". Inače, otac Anto, docent na Katedri Povijest kršćanske literature KBF se intenzivno bavi i istraživanjem, proučavanjem i publikovanjem teološko-znanstvene, duhovne, kulturne, povijesne baštine i ostavštine prof. dr. sc. Tomislava Janka Šagi-Bunića.
      U ime foruma "Pouke-Žive reči utehe" i ovim putem se zahvaljujemo fra Anti Barišiću, a svim hrišćanima koji vreme računaju po gregorijanskom i novojulijanskom kalendaru želimo srećan i blagosloven praznik: Mir Božiji-Hristos se rodi!
       
       
      View full Странице
       
×
×
  • Креирај ново...