Jump to content
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Sign in to follow this  
Bernard

Zašto čistilište nije srednjevekovna fikcija?

Оцени ову тему

Recommended Posts

1 Korinčanom 3

10 Po Božji milosti, ki mi je bila dana, sem kot moder gradbenik položil temelj, drug pa zida naprej. Vsak pa naj gleda, kako zida naprej. 11 Drugega temelja namreč nihče ne more položiti namesto tistega, ki je že položen, in ta je Jezus Kristus. 12 Če pa kdo na tem temelju zida zlato, srebro, dragocene kamne, les, seno ali slamo – 13 delo vsakega bo postalo vidno. Razkril ga bo namreč dan, ker se bo razodel z ognjem, in ogenj bo preizkusil, kakšno je delo tega ali onega.14 Kdor bo gradil na temelju, bo prejel plačilo, če bo njegovo delo zdržalo. 15 Tisti pa, čigar delo bo zgorelo, bo trpel škodo. Sam se bo sicer rešil, vendar kakor skozi ogenj.

https://www.biblija.net/biblija.cgi?m=1+Kor+3&id13=1&pos=0&set=2&l=sl

Share this post


Link to post
Share on other sites
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt

Vjerovanje u ČISTILIŠTE – nasljeđeno je od apostola

800px-Carracci-Purgatory.jpg

Samo duša bez ljage grijeha može ući u nebo jer “Ništa nečisto nikada neće u nj ući” (Otk 21,27).
U pakao idu oni koji umru u smrtnom grijehu, no gdje idu oni koji umru duše okaljane oprostivim grijesima? Odgovor glasi: U čistilište.
Iako je sama riječ čistilište Bibliji nepoznata, ideja o njemu postoji, kao što postoji i ideja Trojstva, iako se ni ono izravno ne spominje. Osim toga, povijesna je činjenica da su kršćani od samog početka vjerovali u čistilište,štoviše, da su u nj vjerovali još i starozavjetni Izraelci, što dokazuje ne samo Biblija, već i drugi židovski spisi nastali još prije Isusa (primjerice Život Adama i Eve, 46). Ortodoksni Židovi i danas u nj vjeruju, te 11 mjeseci poslije nečije smrti mole takozvani kaddish za očišćenje pokojnikove duše. Tako su Juda Makabejac i njegovi sljedbenici koji su ostali vjerni židovstvu (2 Mak 8,1), zbog molitve za mrtve zaslužuili pohvalu (2 Mak 12,40-42): “Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve… Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45). Molitve i žrtve naknadnice očito ne trebaju onima koji su već u raju, a dušama u paklu neće pomoći nikakve molitve, jer su one već osuđene na“oganj vječni” (Mt 25,41). To znači da mora postojati i neko treće stanje, no baš zato što ovi redci o tome govore neporecivo, protestanti su, samo da zaniječu nauk o čistilištu, iz Svetog pisma izbacili obje knjige o Makabejcima. Napomenimo da se sve do 16. stoljeća, to jest do pojave LUTHERA, baš nitko nije sjetio osporiti ovu doktrinu, koja je oduvijek bila, pa i danas ostala temeljnim elementom vjere Božjeg naroda (Crkve). A PROTESTANTI su ukinuli čistilište samo zato što se nije uklapalo u njihovu doktrinu sola fide.U trenutku smrti čovjek dolazi pred osobni sud (Heb 9,27), i više nema povratka, a posljednji će pak sud nastupiti na kraju svijeta, kad se Isus vrati u slavi da sudi žive i mrtve (Mt 25, 31-32). Razlika između osobnog i posljednjeg suda je u tome što nakon osobnog suda duša, već prema svojim djelima, ide u nebo, čistilište ili pakao (1 Pt 1,17), dok će nakon posljednjeg suda tijela mrtvih uskrsnuti, pa će jedni u raj, a drugi u pakao (Otk 20,12-15). Nakon posljednjeg će suda čistilište prestati postojati.
 
Svrha čistilišta je pročišćenje duše koja se spasila, ali nije dovoljno čista da uđe u nebo, jer bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno se spasenje postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13), i ono nije samo opcija, ono je apsolutno neophodno nužno za ulazak u raj. Čak i kad nam se oproste grijesi, ipak moramo dati zadovoljštinu, platiti naknadu. Razbijemo li susjedu prozor, pokajanje nije dovoljno, već moramo i nadoknaditi štetu. Tako i duša koja se u posljednjem trenutku života pokajala za grijehe, nemajući ih više kada platiti u ovom svijetu, bit će doduše spašena, ali će naknadu morati dati u čistilištu.Bog nije samo MILOSTIV, nego i PRAVEDAN, a pravednost traži zadovoljštinu (naknadu).

 

Napokon, zar bi bilo pravedno da netko tko je čitav život proveo u razvratu i grijehu, samo zato što se pred smrt pokajao, ode ravno u raj kao i onaj koji se čitav život držao Božjih zapovijedi?

Pokajanje predmnijeva i zadovoljštinu.

Prisjetimo se kako se David pokajao za svoj grijeh i od Boga zatražio oproštenje, koje je i dobio, ali samo uz naknadu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,13-14).

Učenje o čistilištu u implicitnom obliku nalazimo i u Novom zavjetu: “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome” (Mt 12,32). Iz čega slijedi da se, po Isusovim riječima, neki drugi grijesi mogu oprostiti na drugome svijetu. Grijesi se u paklu ne mogu oprostiti, a u nebu se nema što opraštati, pa dakle mora postojati i neko treće stanje.

Nakon smrti na križu Isus je “otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni” (1 Pt 3,19-20), i oni su bili spašeni (1 Pt 4,6). Tamnica se ne može odnositi na pakao, jer se iz pakla nitko ne može spasiti, a niti na predvorje raja u kojem su pravednici Starog zavjeta čekali na uskrsnuće Isusovo da bi se otvorila nebeska vrata, jer u tamnici su nepokorni, a ne poslušni. I sveti se Pavao molio za mrtve (Tim 1,16-17), no da nema čistilišta, njegova bi molitva bila lišena smisla.

 

bvm-and-purgatory.jpg

 

Općenito, molitva za mrtve bila je sastavni dio života prvih kršćana, i o tome postoji mnoštvo dokumenata.Tako se Falkonila poslije smrti u snu ukazala majci i rekla: “Majko, ti ćeš umjesto mene imati ovu strankinju Teklu, da se moli za mene, da mogu prijeći u mjesto pravednika” (Djela Pavla i Tekle, 160. god.), a sveti Augustin bilježi da se “čitava Crkva drži običaja koje joj predaše oci, pa se moli za one koji su umrli u zajedništvu s Tijelom i Krvlju Kristovom”, te nastavlja kako se “ne može zanijekati da duše umrlih nalaze utočište po pobožnosti svojih još živih prijatelja i rođaka, kad ovi za njih prikažu posredničku žrtvu [svetu misu] ili kad dadu milodar Crkvi” (Propovijedi, 172, 2, 411. god.; Priručnik o vjeri, nadi i ljubavi, 18, 69, 421. god.). Vjernici koji su umrli u zajedništvu s Kristom – a koje se raskida smrtnim grijehom – iako možda nisu umrli u svetosti, ipak su i dalje članovi velike Božje obitelji, Crkve, i zato je nužno i pravedno da o njima i dalje brinemo i molimo se za spas njihove duše.

Fundamentalisti optužuju Katoličku crkvu da je učenje o čistilištu naprosto izmislila… 

Crkva nije izmislila vjerovanje o čistilištu, već je to vjerovanje naslijedila od apostola.

Ivan Poljaković

Izvor: Tko je ukinuo čistilište? – katolik.hr

http://magnifikat.hr/vjerovanje-u-cistiliste-nasljedeno-je-od-apostola/

Share this post


Link to post
Share on other sites

20 Shortly after this, I fell ill [general exhaustion]. The dear Mother Superior sent me with two other sisters for a rest to Skolimow, not far from Warsaw. It was at that time that I asked the Lord who else I should pray for. Jesus said that on the following night He would let me know for whom I should pray. [The Next night] I saw my Guardian Angel, who ordered me to follow him. In a moment I was in a misty place full of fire in which there was a great crowd of suffering souls. They were praying fervently, but to no avail, for themselves; only we can come to their aid. The flames which were burning them did not touch me at all. My Guardian Angel did not leave me for an instant. I asked these souls what their greatest suffering was. They answered me in one voice that their greatest torment was longing for God. I saw Our Lady visiting the souls in Purgatory. The souls call her "The Star of the Sea." She brings them refreshment. I wanted to talk with them some more, but my Guardian Angel beckoned me to leave. We went out of that prison of suffering.[I heard and interior voice] which said, My mercy does not want this, but justice demands it. Since that time, I am in closer communion with the suffering souls.

The diary of Sister Maria Faustina H. Kowalska, page 20

http://www.boziemilosrdenstvo.sk/download/diary.pdf

Share this post


Link to post
Share on other sites

1226 Today bring to Me the souls who are in the prison of Purgatory, and immerse them in the abyss of My mercy. Let the torrents of My Blood cool down their scorching flames. All these souls are greatly loved by Me. They are making retribution to My justice. It is in your power to bring them relief. Draw all the indulgences from the treasury of My Church and offer them on their behalf. Oh, if you only knew the torments they suffer, you would continually offer for them the alms of the spirit and pay off their debt to My justice.

The diary of Sister Maria Faustina H. Kowalska, page 283

http://www.boziemilosrdenstvo.sk/download/diary.pdf

Share this post


Link to post
Share on other sites

1227 Most Merciful Jesus, You Yourself have said that You desire mercy; so I bring into the abode of Your Most Compassionate Heart the souls in Purgatory, souls who are very dear to You, and yet, who must make retribution to Your justice. May the streams of Blood and Water which gushed forth from Your Heart put out the flames of the purifying fire, that in that place, too, the power of Your mercy may be praised. From the terrible heat of the cleansing fire Rises a plaint to Your mercy, And they receive comfort, refreshment, relief In the stream of mingled Blood and Water.

Eternal Father, turn Your merciful gaze upon the souls suffering in Purgatory, who are enfolded in the Most Compassionate Heart of Jesus. I beg You, by the sorrowful Passion of Jesus Your Son, and by all the bitterness with which His most sacred Soul was flooded, manifest Your mercy to the souls who are under Your just scrutiny. Look upon them in no other way than through the Wounds of Jesus, Your dearly beloved Son; for we firmly believe that there is no limit to Your goodness and compassion.

The diary of Sister Maria Faustina H. Kowalska, page 283

http://www.boziemilosrdenstvo.sk/download/diary.pdf

Share this post


Link to post
Share on other sites

1738 The Lord said to me, Enter into purgatory often, because they need you there. O my Jesus, I understand the meaning of these words which You are speaking to me, but first let me enter the treasury of Your mercy.

The diary of Sister Maria Faustina H. Kowalska, page 391

http://www.boziemilosrdenstvo.sk/download/diary.pdf

Share this post


Link to post
Share on other sites
25 Descriptive and Clear Bible Passages About Purgatory
Origen, St. Irenaeus, St. Ambrose, St. Augustine, and St. Jerome all saw descriptions of purgatory in the Bible.

Psalm 66:12 (RSV) Thou didst let men ride over our heads; we went through fire and through water; yet thou hast brought us forth to a spacious place.

This verse was considered a proof of purgatory by Origen and St. Ambrose, who posits the water of baptism and the fire of purgatory.

Isaiah 4:4 When the Lord shall have washed away the filth of the daughters of Zion and cleansed the bloodstains of Jerusalem from its midst by a spirit of judgment and by a spirit of burning. (cf. 1:25-26; 6:5-7; Ecc 12:14)

St. Augustine, in the 20th Book of his City of God, chapter 25, interprets this as purgatory. The preceding verse refers to the saved (“called holy” and “recorded for life”) and verses 5 and 6 describe the repose of the blessed.

Micah 7:9 I will bear the indignation of the Lord because I have sinned against him, until he pleads my cause and executes judgment for me. He will bring me forth to the light; I shall behold his deliverance. (cf. Lev 26:41, 43; Job 40:4-5; Lam 3:39)

St. Jerome considered this verse a clear proof of purgatory.

Malachi 3:3 he will sit as a refiner and purifier of silver, and he will purify the sons of Levi and refine them like gold and silver, till they present right offerings to the LORD.

Origen, St. Irenaeus, St. Ambrose, St. Augustine, and St. Jerome all thought this was a description of purgatory.

2 Maccabees 12:44-45 For if he were not expecting that those who had fallen would rise again, it would have been superfluous and foolish to pray for the dead. [45] But if he was looking to the splendid reward that is laid up for those who fall asleep in godliness, it was a holy and pious thought. Therefore he made atonement for the dead, that they might be delivered from their sin. (cf. 1 Cor 15:29)

The Jews offered atonement and prayer for their deceased brethren, who had clearly violated Mosaic Law. Such a practice presupposes purgatory, since those in heaven wouldn’t need any help, and those in hell are beyond it.

Matthew 5:22 But I say to you that every one who is angry with his brother shall be liable to judgment; whoever insults his brother shall be liable to the council, and whoever says, “You fool!” shall be liable to the hell of fire.

St. Francis de Sales commented:

It is only the third sort of offence which is punished with hell; therefore in the judgment of God after this life there are other pains which are not eternal or infernal, — these are the pains of Purgatory. (The Catholic Controversy translated by Henry B. Mackey, Rockford, Illinois: TAN Books, 1989 [orig. 1596], 373)

Matthew 5:26 truly, I say to you, you will never get out till you have paid the last penny.

The “prison” alluded to in verse 25 is purgatory, according to Tertullian, St. Cyprian, Origen, St. Ambrose, and St. Jerome, while the “penny” represents the most minor sins that one commits.

Matthew 12:32 And whoever says a word against the Son of man will be forgiven; but whoever speaks against the Holy Spirit will not be forgiven, either in this age or in the age to come.

If this sin cannot be forgiven after death, it follows that there are others which can be, and this must be in purgatory: precisely the interpretation of St. Augustine, Pope St. Gregory the Great,  the Venerable Bede, and St. Bernard, among others.

1 Corinthians 3:11-15 For no other foundation can any one lay than that which is laid, which is Jesus Christ. [12] Now if any one builds on the foundation with gold, silver, precious stones, wood, hay, straw – [13] each man's work will become manifest; for the Day will disclose it, because it will be revealed with fire, and the fire will test what sort of work each one has done. [14] If the work which any man has built on the foundation survives, he will receive a reward. [15] If any man's work is burned up, he will suffer loss, though he himself will be saved, but only as through fire.

This is a clear and obvious allusion to purgatory. Thus thought St. Cyprian, St. Ambrose, St. Jerome, Pope St. Gregory the Great, Origen, and St. Augustine, who wrote with his usual insight:

ecause it is said, he shall be saved, that fire is thought lightly of. For all that, though we should be saved by fire, yet will that fire be more grievous than anything that man can suffer in this life whatsoever.  (Expositions on the Psalms, 38, 2)

Hebrews 12:14 Strive for peace with all men, and for the holiness without which no one will see the Lord. (cf.  12:1, 5-11, 15, 23, Eph 5:5; 1 Thess 4:3; 1 Jn 3:2-3)

Blessed John Henry Cardinal Newman observed (as an Anglican):

Even supposing a man of unholy life were suffered to enter heaven, he would not be happy there; so that it would be no mercy to permit him to enter . . . There is a moral malady which disorders the inward sight and taste; and no man labouring under it is in a condition to enjoy what Scripture calls the fulness of joy in God’s presence, . . . (Sermon on this verse: “Holiness Necessary for Future Blessedness,” 1834)

Revelation 21:27 But nothing unclean shall enter it, nor any one who practises abomination or falsehood, but only those who are written in the Lamb’s book of life.

The abundance of scriptural evidence for purgatory led to a consensus among the Church fathers: summarized by Protestant church historian Philip Schaff:

These views of the middle state in connection with prayers for the dead show a strong tendency to the Roman Catholic doctrine of Purgatory. (History of the Christian Church, vol. 2, “Ante-Nicene Christianity: A. D. 100-325,” 5th edition, New York: 1889; ch. 12,  sec. 156, 604-606)

http://www.ncregister.com/blog/darmstrong/25-descriptive-and-clear-bible-passages-about-purgatory

Share this post


Link to post
Share on other sites

Креирај налог или се пријави да даш коментар

Потребно је да будеш члан ЖРУ-а да би оставио коментар

Креирај налог

Пријавите се за нови налог на ЖРУ заједници. Једноставно је!

Региструј нови налог

Пријави се

Већ имаш налог? Пријави се овде

Пријави се одмах
Sign in to follow this  

  • Сличан садржај

    • Од Ana B.,
      https://bgonline.rs/zoran-milivojevic-jake-zene/
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
    • Од Драгана Милошевић,
      Na najvažnije dane pravoslavlja u kalendaru, crveno slovo, ne radi se, a novije tehnologije mogu da unesu zabunu: vrti veš-mašina, a ne mi, ni ne preznojiš se ako uključiš usisivača robota. Ipak, istovetnosti možda nema na prvi pogled, ali ona je nemala, jer se u veri ne može posmatrati tako bukvalno. Fizički se odmara, ali duhovno se obnavlja.
       
      - Možda radi mašina, ali mi smo incijatori - objašnjava jezgrovito protojerej Aleksandar Sredojević, dodajući da je Bog uvek prisutan.
      Stoga, nije u pitanju puko odmaranje ruku, već i vreme posvećeno Bogu i molitvi.
      Pojašnjava to i kroz primer večite problematike eutanazije i preuzimanja, odnosno svaljivanja odgovornosti: Prijatelj je doveo doktoru bolesnu majku i kaže mu: "Daj joj neki lek da prekrati patnje", a lekar mu odgovara: "Ja ću da spremim, ali ti da ga daš svojom rukom", pa je prijatelj odustao.
      - Ne treba raditi fizičke poslove. Na svetog proroka Jovana ili Nikolu, na primer, ne treba fizički na zemlji delati, nego za dušu. Pohoditi hramove, kapele, a takođe, posebno kada su postovi, ali i van postova, dobra dela činiti. Naročito za napuštene, zaboravljene i ugrožene. Poželjno je kada je crveno slovo da se ne uključuje veš-mašina, ne čisti stan, ne oru njive, ne seju. Taj dan treba posvetiti duši svojoj. Sedmi dan posvetiti Bogu svome. To je veoma važno i opominje nas na prolaznost, iz zemljaskog u nebeski svet - napominje otac Sredojević.
      Kuvanje i pranje sudova je dozvoljeno. Postoje neodložni poslovi, a bitni su i motivi čoveka.
      - Ne treba raditi uobičajene poslove u njivi. Ali, ako poljoprivrednici žanju da ne naiđe gradonosni oblak, mogu to da čine u Ime Božije. Kada se završi, odu u manastire, pa deo tog prihoda daju sirotinji, kao znak zahvalnosti Bogu i blagorodnosti. Postoji i razlika u radu: kriminalca koji pokrade poštenog čoveka, uzme tašnu i novčanik i lekara koji operiše nekog i na crveno slovo i spasi mu život. Važna je vrsta posla, da li se pomaže i dobro čini.
      - Zaboravljaju da nije problem u neradu nekog naroda nego u blagorodnosti. Ako 11 ljudi dođe da se moli za oporavak voljene osobe u bolnici, samo deseti dođe da se zahvali. I duhovno treba da se izleči, ne samo fizički, što je potrebno danas narodu koji je mnogo muka prošao.
      Ovakav vid ima i duboko istorijsko, egzistencijalno, značenje za pravoslavni srpski narod.
      - Crveno slovo jeste znak poštovanja crvene Hristove krvi, ona je boja trijumfa pobede dobra nad zlom, istine nad neistinom, hrišćanstva nad paganstvom... Ono nas opominje kao crveno svetlo na semaforu. Tim danima posebno se proslavlja vaskrs Hrista, ali i ostali svetitelji, veoma zaslužni za pravoslavnu veru. Pravoslavlje je vekovima unazad Srbima koji su bili pod vlašću drugih naroda pomoglo da očuvaju svoj identitet. Da nisu Sveti Sava, Brankovići, Petrovići, pa Karađorđevići čuvali našu veru, nas ne bi bilo - navodi otac Sredojević.
      link
    • Од Милан Ракић,
      "OVDE JE SISTEM TAKO NAPRAVLJEN DA SE MI PLAŠIMO DRŽAVE. DRŽAVA JE NAŠ SERVIS, MI PLAĆAMO NJIH DA RADE. ALEKSANDAR VUČIĆ RADI ZA NAS, ON JE NAŠ ZAPOSLENI. DA LI SE IJEDAN ŠEF PLAŠI SVOG ZAPOSLENOG? ZAŠTO BI GA SE PLAŠIO? STRAH JE KAO I LEPOTA – U OČIMA POSMATRAČA. TO JE TVOJA ODLUKA. KAD ODLUČIŠ ILI KAD SI ROĐEN TAKO DA SE NE PLAŠIŠ, TO JE TO. EVO, SAD NEMAM POSAO, I ŠTA ĆEMO SAD"

      Svoju karijeru na TV Prvoj Ivan Ivanović je završio u istom stilu kako ju je i započeo 2007, kad se ta televizija zvala Foks – burno, bučno i u centru pažnje. Došao je u "Keš taksiju", a otišao uz "Veče sa Ivanom Ivanovićem". U međuvremenu je bio i jedan od voditelja rijalitija "Survajvor", voditelj i urednik Jutarnjeg programa na nekadašnjem B92 i urednik zabavnog programa na Prvoj. Njegova autorska tok-šou emisija "Veče sa Ivanom Ivanovićem" u svakom svom segmentu bila je na nivou velikih uzora na uglednim svetskim televizijama. Nekad čak i bolja. Ivanović je intervjuisao skoro svakog iz sveta srpskog šou-biznisa, kulture, sporta, od velikih svetskih zvezda Brajana Ferija i Stinga, preko Borisa Tadića i Aleksandra Vučića do Novaka Đokovića. Sluteći da promena vlasnika televizija Prva i O2 neće na dobro izaći, u svojoj pretposlednjoj emisiji je najavio da odlazi, a poslednja emisija nije emitovana jer se novi menadžment našao uvređen Ivanovićevim obraćanjem. Čovek za koga struka još uvek nije utvrdila da li je novinar, voditelj ili zabavljač, diplomirao je u svojim četrdesetim godinama na Pravnom fakultetu u Beogradu, prvi posao mu je bio naplata parkinga, a dugo pre televizijske karijere radio je na poslovima obezbeđenja.
      "VREME": Profesorka Anđelka iz Gimnazije "Sveti Sava" kaže da ste bili slab učenik, ali da ste stalno i svima govorili: "Videćete vi, jednog dana ja ću biti poznat."
      IVAN IVANOVIĆ: Anđa je moja profesorka hemije iz gimnazije. Divna žena. Imali smo specifičan odnos, ja sam nju imitirao, to je cela škola znala. Gotivili smo se. Uvek sam mislio da ću raditi nešto veliko, nisam baš tačno znao šta. Kad bih sad mogao da gledam svoje odrastanje, ništa, sem moje upornosti, nije ukazivalo da bi bilo šta u mom životu moglo da krene na dobro. Danas verujem da me je neka ruka dovela do televizije, potpuno sporednim putevima, i to nije bilo slučajno.
      Kako mislite da ništa u vašoj mladosti nije moglo da krene na dobro?
      Potičem iz radničke porodice, iz radničkog naselja, poznatog samo po znamenitim kriminalcima koje je dalo beogradskom podzemlju. Očigledno je da nisam imao kapaciteta da se bavim time. Uvek sam imao neke veće snove, ali dugo nisam mogao da prepoznam šta je to u čemu bih bio toliko dobar. Tek kad sam došao na televiziju, sve je eksplodiralo u meni, i prvi put u životu sam osetio da sam tamo gde treba da budem. A to je neverovatan osećaj, kad čovek sebe pronađe i ide srećan na posao. Mislim da mali broj ljudi to doživi. Ne bih ovo menjao ni za šta.
      Zašto ste odabrali late night show, kako se zove format emisije koju ste vodili?
      Zato što je to crème de la crème televizijskog šou-biznisa. Ako treba da igraš fudbal, a ne možeš da igraš u Zvezdi ili Partizanu, nema razloga da karijeru provedeš u Maloj Moštanici. Ako na televiziji hoćeš da dotakneš sam vrh i pipneš zvezde, to možeš samo radeći late night show. To je tako u svih 56 zemalja u kojima postoji taj format i u svakoj je voditelj takve emisije jedna od najpoznatijih ličnosti. Temelje ovog posla postavio je Ed Saliven, ali je takav format postao poznat tek sa Džonijem Karsonom šezdesetih godina. Svi koji se time bavimo radimo na isti način: sve što je bitno za takvu emisiju jeste sadržaj, a ne forma. Ako imaš loše šale ili loše goste ili ne umeš da radiš intervju, nema ti spasa. Imaš Lava Pajkića kao primer kako stvari mogu da skrenu sa tog puta. Komedija je težak posao, a komedija na televiziji u ovakvoj zemlji je pakao.
      U takvim emisijama se podrazumeva i izvesna doza političke satire. Da li je tako bilo kod vas od početka?
      Naravno. Nikad neću zaboraviti prvu epizodu, odnosno pilot-emisiju, kada sam rekao da je napolju – bio je januar – toliko hladno da je Mlađan Dinkić – tada ministar – stavio ruke u svoje džepove. U studiju muk. Publika u šoku, samo su se uzdasi čuli. Tada sam shvatio šta me čeka i da će tu biti svega i svačega. Međutim, do 2012. mene niko nije pozvao telefonom niti se požalio na bilo šta. Nekako, moje šale o političarima bile su normalna stvar.
      Ko vas je prvi pozvao?
      Direktor televizije, jer je i njega neko pre toga zvao. Ostaće zauvek tajna ko, ali direktor je dobio poziv u vezi sa emisijom u kojoj je gostovao Tomislav Nikolić, tada kandidat za predsednika. Boris Tadić je bio uoči prvog kruga predsedničkih izbora, a Nikolić uoči drugog. Ideja je bila da obojicu ravnopravno predstavimo i da narod odluči za koga će glasati. To sa Tomom je bio najveći incident do tada. Snimili smo emisiju i onda je bila frka da li će uopšte biti emitovana. Tada sam prvi put u životu stavio karijeru na kocku i rekao da ću da dam otkaz ukoliko se to ne emituje, jer ja dajem sve od sebe da se ne bojim bilo kakvim političkim bojama i da je nekorektno da me menadžment oboji. Odluka da se ta emisija emituje doneta je u osam uveče, a emitovanje je bilo u devet. Ali je emitovana. Godinu dana ranije smatrao sam, kao novinar, da je potpuno neprihvatljivo da jedan od lidera opozicije, Aleksandar Vučić, ne može da se pojavi ni na jednoj nacionalnoj frekvenciji. Pozvao sam ga u svoju emisiju i on je bio prvi političar koji je ušao u moj studio. Tada mi je direktor televizije rekao da ne misli da je to pametno i što bih ja to radio, odgovorio sam mu: "To tako mora. Ako hoćemo da budemo slobodni, ako mislimo da smo prava televizija, moramo da pružamo jednake šanse svima, i ko bude bolji neka pobedi. To nije naša briga." Zašto danas ne postoji niko ko sme da dovede lidera opozicije, ko god to bio, na nacionalnu frekvenciju, da sedi sam u emisiji 48 minuta i kaže šta ima? Dakle, promenilo se sve. Mora da postoji određeni nivo ispod kojeg nijedan novinar ne bi smeo da ide.
      Ko je od opozicionih političara gostovao u vašoj emisiji poslednjih šest godina?
      Nije niko. Ukinuo sam gostovanje političara posle gostovanja Vuka Draškovića. Bio je sjajan intervju, odlična emisija sa 35 odsto šera, ali je REM sledećeg dana doneo zabranu gostovanja političara u zabavnim emisijama tokom izborne kampanje. Onda sam rešio da ta zabrana traje zauvek. Gostovalo je nekoliko ljudi koji su u opoziciji, ali tema nije bila politika. Bili su Siniša Kovačević i Dragoljub Mićunović, ali smo pričali samo o njihovim knjigama koje su bile aktuelne. Nekako sam shvatio da ako ne može da se radi kako treba, onda nećemo da radimo nikako. Ali, nisam mogao da odustanem od politike u uvodnom monologu jer ideja late night showa je da analizira ono što se dešavalo u toku tog dana, a u našem slučaju sve što se desilo u toku prethodne nedelje. Nisam nikada u emisiji imao ništa što nije bilo naslov u novinama ili na internetu. Takve emisije se bave prepakivanjem javnog mnjenja u proteklih sedam dana i davanjem humoristički uspešnog pristupa nekim ozbiljnim temama. To je, zapravo, ono što biste sa svojim ortacima u kafani rekli za stolom dok pijete treće, četvrto piće.
      Kako se sadašnja vlast, odnosno predsednik Aleksandar Vučić, odnosi prema šalama na njihov račun?
      Mislim da je ovo osvešćivanje režima koliko su moćni i šta sve mogu. To je, prosto, njihova odluka da se medijima ozbiljno pozabave. Oni se od januara 2014. do danas ozbiljno bave medijima i sad imamo priliku da vidimo, malo je reći, pokolj u medijskom svetu. Svakom od nas bi, u najmanju ruku, trebalo da bude neprijatno čak i bez svoje krivice. Već dvanaest godina se bavim ovim poslom i jedini sam kao autor preživeo promenu režima. Kesić je počeo pod Vučićem, ovo što danas radi nije radio za vreme Tadića. Ja jedini imam iskustvo sa oba režima, ali poslednje dve godine su postale stvarno nepodnošljive. Svaki put kad gledam neki intervju sa Vučićem, hoću da umrem od smeha. Imate jednu potpuno nenormalnu situaciju da novinar mora da bude oponent predsedniku. Novinar je instrument koji priču treba da predstavi narodu, a ne neko ko treba svoje lične stavove da sučeljava sa predsednikom. Radio sam i ja intervju sa njim 2015. i to je za mene bilo neverovatno iskustvo, kad sam mu uživo rekao da me cenzurišu i opisao mu kako to rade, na šta je on odgovorio: "Pa, što ne nađete neku televiziju gde će vas više ceniti?" Taj intervju nije bio u mojoj emisiji, to je bio njegov novogodišnji intervju, pošto on odluči i na kojoj televiziji će biti i ko će da vodi... Televizija je insistirala da ja to radim, pa sam pristao. Ispratili su me kao na streljanje, tako su me tužno gledali kad sam ulazio u studio. Vučiću sam rekao da je narod gladan, on je crtao neke razlomke na papiru, pričao o bruto društvenom proizvodu, onda me pitao koliko plaćam porez. Najzanimljivije je da se u isto vreme održavaju protesti "Novinari ne kleče", a posle te emisije ni jedan jedini kolega, ni jedne novine, ni jedna televizija nisu rekli reč o tome da sam predsedniku saopštio da me cenzurišu i kako to rade. Ni reč. Ni UNS, ni NUNS. Tada sam shvatio da nam se ne piše ništa dobro i da ništa dobro nismo ni zaslužili zbog takvog ponašanja.
      A možda vas kolege ne doživljavaju kao pravog novinara?
      Znam da me ne doživljavaju, ali to mene uopšte ne interesuje. Celu svoju karijeru zalagao sam za istinu, slobodu i humanitarni rad. Ne mogu da nađem ništa loše u tome. S vremena na vreme sam umeo da pomenem neki polni organ u emisiji, ako je to toliki greh da ćemo da zanemarimo sve drugo što sam radio, onda u redu.
      Da li ste se tokom intervjua sa Vučićem osećali kao da morate da se branite, što se redovno dešava kolegama na RTS-u kad razgovaraju sa predsednikom?
      Ma, ja se njega uopšte nisam plašio, kao što ga se ne plašim ni danas. Ovde je sistem tako napravljen da se mi plašimo države. Država je naš servis, mi plaćamo njih da rade. Aleksandar Vučić radi za nas, on je naš zaposleni. Da li se ijedan šef plaši svog zaposlenog? Zašto bi ga se plašio? Strah je kao i lepota – u očima posmatrača. To je tvoja odluka. Kad odlučiš ili kad si rođen tako da se ne plašiš, to je to. Evo, sad nemam posao, i šta ćemo sad?
      Kojoj vrsti pritisaka ste bili izloženi dok ste radili na TV Prvoj?
      Pre svega, pritisak kreće preko tabloida. Taj pritisak je mnogo gori od političkog. To je orkestrirana hajka za koju tačno znaš ko će da započne i kako će da izgleda. Ona uvek počinje u "Informeru" i uvek najnenormalnijim tekstovima o meni – da primam pare od hrvatske tajne službe i poustašujem Srbiju, da radim za tajkune, da kradem vespe po Beogradu, da sam narkoman, ološ, izdajnik. Lanac ide kad predsednik nešto kaže, to je odmah signal, kao Pavlovljev refleks, za tabloide da treba da napadnu, oni to sve već imaju uigrano. Tu niko nema nikakav dokaz, niko nema nijednu činjenicu jer niko nije opterećen tegovima morala. I sad ti bivaš izložen na stubu srama, na kraju se sve završava nekim baticom od dva metra i 120 kila koji hoće da ti lomi ruke i noge, i onda ideš u odeljenje za visokotehnološki kriminal. Imam toliko poseta tom odeljenju da očekujem da me neko uzme za kuma. Nije normalno da deset puta godišnje idem tamo i to je svaki put izazvano izjavom predsednika, ministra ili nekog ozbiljnog državnika. Još 2011. "Informer" je počeo o meni da piše najgore moguće budalaštine, i pametan čovek mora tada da reaguje. Moraš da se ogradiš od takvih ljudi i kažeš: "To nije naša profesija. Ovo je odmetnik, ima neke svoje interese, ovo nije novinarstvo, ovo nisu novinari. Neću da budem kolega s tim ljudima." A ne da smatraš da si heroj ako uspeš da objaviš istinu. To treba da bude normalno stanje stvari. Kad kažem da Beograd nema metro, sutra osvanem kao izdajnik. A Beograd nema metro. Prosto nema. Uvek se završi u tabloidima. Tabloidi su osnovni instrument pritiska na bilo koga ko misli drugačije od ovog režima. Da me ne shvatite pogrešno, ja nisam nikakva opozicija, nisam politički aktivan na bilo koji način. Ja predstavljam slobodnomislećeg čoveka koji u ovom trenutku slobodno misli da u ovoj zemlji ništa nije kako treba. Stvari nisu normalne i, da izvinite, niko nas ne jebe dva posto.
      Da li vi glasate?
      Glasam. Poslednjih nekoliko godina redovno glasam. Imao sam i ja svoj period apstinencije nakon Đinđićevog ubistva, a vratio sam se glasanju od 2013. Ali, mislim da mi i dalje možemo mnogo toga da promenimo. Verujem da među nama novinarima – evo, nazvaću sebe novinarom – ima 80 posto normalnih ljudi kojima nije dobro kad posle svojih emisija i svojih intervjua dođu kući i legnu u krevet. Nisu u redu sa sobom što su morali tako da rade. Pozivam ih da se zapitaju da li stvarno moraju. Da li stvarno zarađuju toliki novac koji ne mogu da zarade na drugom mestu pa da se osećaju bolje?
      Na to će mnogi da vam odgovore da je vama lako jer ste zaradili veliki novac i imate komoditet da kažete da nećete da radite.
      Evo na čemu se zasniva moj komoditet: na tome što mi obraz, stvarno, nema cenu. Sad ću da prodam svoj stan, pa ću od toga da živim. Ako je to dobar plan, onda sam ja car. Na kraju krajeva, ako ja mogu sa svojom platom da uradim ovako nešto, onda može i neko sa daleko manjom. Mnogo je lakše naći posao za manje plaćene pozicije od ove na kojoj sam ja bio. Znam da više nikada neću naći posao za platu kakvu sam imao na Prvoj. I uopšte mi nije bitno. To je moja donja crta dostojanstva. Sve materijalno što si jednom napravio u životu možeš da izgubiš, pa da napraviš drugi, treći put, ali dostojanstvo gubiš samo jednom u životu. Da li mislite da je trebalo da posle godina poštenog rada ostavim svoje ime u jednoj ovakvoj transakciji u kojoj je prodata Prva? U kojoj je 200 miliona evra državnih para okrenuto u roku od dve nedelje pred svima nama. Gde novi vlasnik nije imao revizora da proveri papire u Prvoj. Pa polovni auto kad kupuješ odeš kod majstora da ga stavi na kompjuter da proveriš da li je sve u redu. Druga stvar, da li mislite da ja treba da budem kolega sa Đukom, da radimo u istoj firmi?
      A doći će Đuka?
      Đuka ne mora da dođe, on je u Kopernikusu, a Kopernikus je u Prvoj. Evo još jedno pitanje: u novogodišnjoj čestitki na televiziji piše "Kopernikus grupa", po kom osnovu kad je Srđan Milovanović kupio Prvu kao fizičko lice? Tu toliko sumnjivih detalja ima da ja ne želim da moje ime bude deo toga. Pritom, njihovo skidanje poslednje epizode je pečat na sve ovo što sam rekao. To je ekstremno glup potez koji je u rekordno kratkom roku potvrdio apsolutno sve ono što sam ja rekao publici u svom obraćanju. Koje, naravno, nije viđeno, ali stoji na Jutjubu.
      Ali, niste ste u toj epizodi previše šalili sa Vučićem.
      Ta epizoda je skinuta zbog poslednjeg dela u kojem objašnjavam zašto odlazim. Ne zbog nečega što sam rekao o Prvoj, već zbog onoga što sam rekao o stanju u medijima u Srbiji. Da je na nacionalne frekvencije pao mrak. Kraj, to je vest. Javite svima, da se ne zanose. Sve što možeš da vidiš jesu samo prividi slobode. To su ozbiljne mašinerije, uredničke, direktorske, koje kontrolišu maltene svaku reč koja će se izgovoriti. I kad se izgovori nešto što ti deluje kao sloboda, to je planirano pušteno. Da bi bio privid slobode. Ja sam bio urednik na toj televiziji, a kad sam podneo ostavku na tu funkciju, niko me nije zvao da pita zašto sam to uradio. Kada je Vučić odlučio da njegov intervju sa Brankicom ide petkom u devet, a meni niko nije javio, niti me ko pitao šta mislim o tome, nego sam sve saznao na Tviteru, ušao sam kod direktorke i rekao da Vučić može da uređuje i ostale dane. Ne moram ja da se cimam bez razloga i dolazim na posao, dajte mu i "Jutarnji program" i "150 minuta" i sve ostalo, pa nek radi čovek kad voli. Za mene je bilo neprihvatljivo da kao urednik zabavnog programa na Tviteru saznam da je promenjena programska šema za koju ja odgovaram.
      Da li ćete se priključiti protestu "Stop krvavim košuljama"?
      Nisam pristalica toga da novinari treba javno da podržavaju bilo koju političku opciju. Mene nikada nećete videti ni na jednom protestu, ni na jednom političkom skupu. Ja zabavljam sve ljude u ovoj zemlji i sve što želim je da slobodno razmišljaju. Mislim da ovi ljudi i bilo koji u budućnosti moraju da žive u zemlji u kojoj normalno mogu da se okupe i da protestuju protiv onoga što im ne odgovara u državi koju sami finansiraju i izdržavaju. To je elementarna stvar u demokratiji.
      Priča se da ćete svoju emisiju ubuduće raditi za TOP kanal.
      Ni sa jednom televizijom još nisam pregovarao. Za sada sa svojim timom pokrećem emisiju, prva epizoda će biti na Jutjubu 8. februara, a snimaćemo je u mojoj dnevnoj sobi. Bez gostiju.
      Radoslav ĆEBIĆ

    • Од Trifke,
      https://100posto.hr/news/u-hrvatskoj-se-dogodilo-cudo-ravno-onim-biblijskim-bozanic-je-rekao-kako-ljubitelji-ndh-ne-mogu-biti-krscani-jos-uvijek-smo-u-soku?fbclid=IwAR2mTOdKho_qG7ZkLo9m2Bw2hHSwYQBtvawQYPpUr7kIdVhFhcSXFmZBTyQ
       
      Napokon malo dobrih vijesti s Kaptola. U aktivno obilježavanje Dana sjećanja na holokaust ove se godina uključila i hrvatska katolička crkva. U četvrtak je preko južnog tornja zagrebačke katedrale spušten ogroman natpis na hrvatskom i hebrejskom, dugačak 50, a širok 8 metara na kojem uz natpis Dan sjećanja na žrtve holokausta stoje i riječi iz Knjige proroka Izaije (56,5).
      “Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime… dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno."
      'Pročišćenje istinom'
      Prošle su 74 godine od završetka Drugog svjetskog rata, no ovakav iskorak katoličke crkve povijest ne pamti. Dodatno je hrvatsku javnost zabezeknuo (u pozitivnom smislu) i presedanski istup zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. U govoru povodom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust koje je u četvrtak organizirala katolička crkva, Bozanić je po prvi puta jasno osudio ustaške zločine i ogradio se od veličanja ustaštva. Štoviše, kazao je da veličanje NDH nije kršćanski. U govoru je jasno istaknuo Jasenovac kao jedno od 'stratišta nevinih ljudi' te kazao kako moramo biti 'svjesni snage zla', a osvrnuo se i na potomke počinitelja zločina NDH kojima, kaže, treba 'pročišćenje istinom'.
      “Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom. Na tome je tragu neprihvatljivo dopustiti da se danas ponovno budi bilo koji oblik antisemitizma. Nama kršćanima sasvim je jasno – kako je rekao i papa Franjo – da kršćanin ne može biti antisemit. Kršćanstvo i bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu, jedno drugo isključuju”, kazao je u svom za promjenu dirljivom i na neki način povijesnom govoru.
      Ovakav zaokret u katoličkoj crkvi koja je još jesenas odobravala svetu misu zadušnicu za '35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH' među kojima ima i odgovornih za velike pokolje nehrvatskog stanovništva tijekom Drugog svjetskog rata, još nije zabilježen. Znakovito, lani nije bilo ni tradicionalne mise zadušnice za poglavnika Antu Pavelića povodom godišnjice njegove smrti 28. prosinca.
      Izgleda da je vhuška domaćeg klera ozbiljno shvatila znakove nezadovoljstva takvim ponašanjem koji su dolazili iz Vatikana i govorkanja da zbog toga papa Franjo razmišlja da ih smijeni pa su promijenili ponašanje. Neka samo tako nastave, bilo je i vrijeme.
      Na stranici gde se nalazi ovaj tekst ima jos nekih zanimljivih stvari. 
    • Од Ana B.,
      https://crkva.net/read-blog/58_постоје-они-који-се-баве-критиком-других-а-не-општим-добром-оправдавају-своју-зл.html
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
×