Jump to content
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Милан Ракић

Blerov institut o saradnji sa Vučićem i Tačijem: Nikada nije bilo sukoba interesa; Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Blerov Institut

Оцени ову тему

Recommended Posts

Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije.

or-37533.jpg?131110

foto: strategic-culture.org

S druge strane, Institut nije juče odgovorio na naša pitanja sa kojim sve državama ili vladama u svetu i na koji način sarađuje i kakve odnose ima sa kosovskim vlastima, uključujući predsednika Kosova Hašima Tačija, koji je prekjuče putem Tvitera obavestio javnost da je „imao odličan sastanak u Londonu sa mojim prijateljem Tonijem Blerom“.

GettyImages-102711557.jpg

Kako se navodi u odgovoru Instituta, Bler se 2008. obratio Savetodavnom odboru za poslovna angažovanja, savetodavnom javnom telu u Britaniji, sa molbom o „poverljivosti, kako bi se poštovale želje klijenata, što je normalna praksa i u bilo kojim drugim konsultantskim biznisima“.

„Gospodin Bler je sve vreme postupao u skladu sa smernicama Odbora. Kao što pokazuju prepiske, njegova kancelarija je bila u stalnom kontaktu sa Odborom, tražila je savet i potom ga primenila. Nije apsolutno postojao nikakav sukob interesa između komercijalnih aktivnosti konsultantske firme Tony Blair Associates i njegovog rada u svojstvu izaslanika bliskoistočnog kvarteta. Nijedna konsultantska aktivnost nikada se ni na jedan način odnosila na taj rad. Gospodin Bler je 2016. zatvorio firmu Tony Blair Associates i donirao značajne rezerve, u iznosu od nekoliko miliona funti, njegovom neprofitnom Institutu“, precizira se u pisanom odgovoru Blerovog instituta za Danas.

Na veb-sajtu i zvaničnom Tviter nalogu Instituta za globalne promene navedene su aktivnosti Instituta koje se uglavnom sprovode u afričkim državama i odnose se na razvojne projekte, ali se saradnja sa Zapadnim Balkanom ne pominje. Institut je putem Tvitera izvestio da se Toni Bler ovih dana sastao sa etiopskim premijerom sa kojim je „razmatrao napredak postignut u poljoprivredi, koja čini okosnicu u industriji i naš zajednički rad u pokretanju održivih radnih mesta“. Takođe, javnost je obaveštena da Institut podržava vladu Sijera Leonea koja nastoji da osnaži privredu, kao i da su predstavnici Instituta boravili u Nigeriji, gde su podržali obuku mirotvoraca.

mbledhje-bair-edi-rama1.jpg

O susretu Blera i Tačija Institut nije ništa saopštio. Bler je zvanično sarađivao sa Vladom Albanije, koju predvodi Edi Rama, od 2013. do 2016. godine. Prema navodima Gardijana, očekivalo se da Bler i njegovi saradnici pomognu Albaniji da postane članica EU. Kako je isticao taj britanski list pre pet godina, „Albanija je veliki fan Blera i nada se da će joj pomoći da se pridruži Uniji, a budući da Blerove usluge nisu jeftine, neće ga plaćati albanske vlasti već će njegovu kancelariju finansirati neimenovane međunarodne organizacije.

U diplomatskim krugovima se spekuliše da konsultantske usluge Bleru za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti Abu Dabija, „a ne zvanični Beograd, zbog projekta Beograd na vodi“. Premijerka Ana Brnabić je na pitanje Insajdera prošle sedmice da li je Vlada sklopila ugovor o savetovanju s Blerovim institutom i da se za „ne izdvaja ni dinar iz budžeta“. Na dodatno pitanje ko ga onda plaća da savetuje srpsku vladu, premijerka nije odgovorila. Premijerka je navela da je angažovanje Blerovog instituta u formi „deliveri junita“ počelo u vreme tadašnjeg premijera, a sadašnjeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića, a da je „ona samo nastavila tu praksu“.

Bler_Vucic_VladaRS.jpg

Blerov institut je pre nekoliko meseci za portal KoSSev demantovao da Bler pregovara u ime Vučića i Vlade Srbije oko Kosova.

Diplomatski izvori Danasa sa Zapada nezvanično navode da su „skeptični u vezi sa načinom i vrstom angažovanja Blerovog instituta na Balkanu“.

„Aktivnosti Instituta i Blera u Albaniji su okončane, a sada nije potpuno definisana vrsta njegove zainteresovanosti za Srbiju i Kosovo. Prošlonedeljna vest da je Institut raspisao konkurs ta angažovanje stručnjaka za komunikaciju za Vladu Srbije i savetnika za projekte od visokog značaja, koji je potom povučen pre isteka roka, sa objašnjenjem da su kandidati već pronađeni, pokazuje da nije najjasnije čime se Institut bavi. Naime, nije transparentno navedeno šta bi bili sadržaj, opseg i cilj takvog angažovanja stručnjaka i savetnika. Istovremeno, Institut kao opšti cilj navodi „borbu protiv zastrašujućeg autoritarnog populizma“, pa ostaje nejasno kako se to uklapa u savetodavne aktivnosti za Vladu Srbije, za koju mnogi smatraju da je autoritativna i populistička“, ističu diplomate.

„Ponosan na Kosovo“

Toni Bler je prilikom posete Kosovu, u junu 2012. poručio da je „ponosan na Kosovo“, dok mnogi kosovski Albanci smatraju da je on njihov „spasilac“ jer je „imao veoma važnu ulogu u ubeđivanju NATO lidera da bombarduju SRJ 1999. godine“. O popularnosti bivšeg britanskog premijera na Kosovu govori i činjenica su od 1999. pa nadalje mnogi albanski dečaci nazvani po njemu. Bler se 2010. susreo na Kosovu sa devetoricom svojih imenjaka.

Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Blerov Institut

Premijerka Srbije Ana Brnabić ne želi da otkrije ko plaća Institut za globalne promene Tonija Blera da savetuje Vladu Srbije, piše Insajder.

 
32020037_b-678x382.jpg?x33771

Navodi se da je, uprkos nedavnom obećanju premijerke na konferenciji za novinare da će Insajderu dostaviti tu informaciju, iz njenog kabineta poručeno da se informacije o finansiranju potraže u Blerovom institutu.

Institut Tonija Blera, nekadašnjeg britanskog premijera, konkursom je tražio dva viša savetnika koji će biti zaduženi za „visoko prioritetne projekte Vlade Srbije i podršku državnim zvaničnicima u odnosima sa javnošću“.

Na pitanje Insajdera da li postoji ugovor izmedju Vlade Srbije i Instituta i koliko je vredan, premijerka Brnabić je na konferenciji za novinare odgovorila da se za to ne izdvaja ni dinar iz državnog budžeta. Ona tada nije htela da otkrije ko plaća Blerov institut da savetuje Vladu, uz napomenu da će njen kabinet proslediti odgovore Insajderu u razumnom roku.

„Institut Toni Bler ima kontinuiran projekat u Srbiji koji pomaže u pružanju javnih usluga. Projekat je deo šireg neprofitnog rada Instituta koji podržava vlade širom sveta. Projekat se ne finansira iz budžeta Republike Srbije“, piše u odgovoru koji je Insajder kasnije dobio iz kabineta premijerke.

Novinari Insajdera su i od Blerove organizacije, koja je konkurs za savetnike objavila na svom zvaničnom sajtu, tražili odgovore na ista ta pitanja, ali im je rečeno da se oni više neće oglašavati na tu temu.

List „Danas“ je objavio da se u diplomatskim krugovima sprekuliše da konsultantske usluge Blera za potrebe Vlade Srbije plaćaju vlasti u Abu Dabiju a ne zvanični Beograd, i to zbog projekta Beograd na vodi, gde je investitor kompanija Igl hils iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Podsetimo, Institut za globalne promene, koji predvodi bivši britanski premijer Toni Bler, demantovao je za Danas tvrdnje pojedinih britanskih medija, uključujući Dejli telegraf, da je Bler lično tražio od zvaničnika britanske vlade da sakriju od javnosti detalje njegovog unosnog savetodavnog rada nakon isteka premijerske funkcije

Marija STOJANOVIĆ (Danas), BETA

https://www.danas.rs/politika/blerov-institut-za-danas-nikada-nije-bilo-sukoba-interesa/

https://www.danas.rs/politika/brnabic-ne-zeli-da-otkrije-ko-placa-blerov-institut/

Share this post


Link to post
Share on other sites
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt

Креирај налог или се пријави да даш коментар

Потребно је да будеш члан ЖРУ-а да би оставио коментар

Креирај налог

Пријавите се за нови налог на ЖРУ заједници. Једноставно је!

Региструј нови налог

Пријави се

Већ имаш налог? Пријави се овде

Пријави се одмах

  • Сличан садржај

    • Од Поуке.орг инфо,
      Plenković je ovaj tjedan morao izbaciti Penavu iz HDZ-a. Ovako će snositi dio krivnje za posljedice
      Krajnja konzekvencija Penavine izjave o puzajućoj kontinuiranoj velikosrpskoj agresiji, jest da su hrvatski Srbi potencijalni neprijatelji hrvatske države, što znači da za njih, zapravo, ne bi trebalo biti mjesta u Hrvatskoj. Osim ako redovito ne ustaju kad čuju himnu, ako se ne umataju u hrvatske zastave kada se igraju utakmice, i ako ne počnu razmišljati o prelasku u "Hrvatsku pravoslavnu crkvu"     Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava imao je sreće. Naime, da se njegov nedavni antisrpski ispad nije dogodio usred skandala s ratnim avionima, dobio bi znatno veći publicitet. Pa bi se Andrej Plenković morao puno čvršće postaviti, i možda Penavu pokušati izbaciti iz stranke, pod cijenu trajnijeg gubitka vlasti u Vukovaru.
        Penavin napad na Srbe sastojao se, podsjetimo, od dva elementa. Prvog, izrazito etički ružnog, i drugog, s katastrofalnim dugoročnim političkim posljedicama, ako se samo vodstvo HDZ-a najodlučnije ne suprotstavi Penavinim stavovima. Gospodin Penava napao je srpsku djecu u Vukovaru, zato što ne ustaju kad se izvodi hrvatska državna himna. Sada bismo mogli potrošiti tisuće i tisuće riječi na kompleksna pitanja o odnosu pojedinca ili određene društvene skupine prema državnim simbolima u razvijenim demokracijama.
      TO VIŠE NIJE GOVOR MRŽNJE, NEGO GOVOR BIJEDE
      Dovoljno je sjetiti se kako je spaljivanje državne zastave u Sjedinjenim Državama sudski opravdano Prvim amandmanom, ili, u najnovijem vremenu, kako dio profesionalnih američkih sportaša ne sjedi, nego kleči u vrijeme izvođenja himne, prosvjedujući tako protiv rastućeg rasizma u Americi. No, ovdje se, zapravo, ne radi o himni, nego o djeci. Koristiti djecu kao metu za političke napade doista je nevjerojatno nisko, čak i za domaće političke standarde.
      To više nije govor mržnje, nego govor bijede, koji može izravno potaknuti fizičke međunacionalne incidente u Hrvatskoj. Drugo, gore čak i od toga, vukovarski je gradonačelnik izjavio kako je njegov grad epicentar kontinuirane puzajuće velikosrpske agresije.
      Kad gradonačelnik kaže takvo što o vlastitom gradu, to, zapravo, znači da je gradonačelnik optužio sve Srbe u tom gradu da su potencijalni agresori. Što, opet, znači da Srbi ne bi trebali živjeti u tom gradu, jer je, dakle, riječ o neprijateljima, a kako trpjeti neprijatelje kraj sebe. Što bi, opet, bio gadljiv, ali izolirani incident, da gospodin Penava nije član vladajuće stranke.
      ZA SRBE IMA MJESTA SAMO POD ODREĐENIM UVJETIMA
      Budući da gospodin Penava jest član vladajuće stranke, svatko ima pravo pomisliti kako dio vladajuće stranke misli da se, eto, upravo odvija puzajuća velikosrpska agresija, kojoj je središte baš u Vukovaru, gradu opterećenom toliko prebolnih emocija. A ako dio vladajuće stranke misli da su hrvatski Srbi opet krenuli u agresiju na Hrvatsku, to znači da se taj dio vladajuće stranke s agresorom svakako želi obračunati.
      Ukratko, krajnja konzekvencija Penavine izjave o puzajućoj kontinuiranoj velikosrpskoj agresiji, jest da su hrvatski Srbi potencijalni neprijatelji hrvatske države, što znači da za njih, zapravo, ne bi trebalo biti mjesta u Hrvatskoj. Osim ako redovito ne ustaju kad čuju himnu, ako se ne umataju u hrvatske zastave kada se igraju utakmice, i ako ne počnu razmišljati o prelasku u “Hrvatsku pravoslavnu crkvu”.
      PLENKOVIĆ JOŠ UVIJEK NE ŽELI RISKIRATI S PENAVOM
      Krajnja konotacija Penavine izjave jest da nam Srbi, ovi sadašnji, u Hrvatskoj uopće ne trebaju. A ta vrsta protusrpske ideologije, koju dio HDZ-a nesumnjivo podržava, podjednako je nepodnošljiva za funkcioniranje Hrvatske kao normalne, demokratske države, kao i za međunarodni status naše zemlje. Andrej Plenković sve to naravno razumije.
      Kao što zna da je početkom tjedna, odmah poslije ovog strahovito opasnog ispada Ivana Penave, morao pokrenuti postupak za Penavino isključivanje iz Hrvatske demokratske zajednice, jer u suprotnom sam Plenković preuzima dio krivnje za posljedice antisrpske politike vukovarskog gradonačelnika njegovih HDZ-ovih sumišljenika.
      No, Plenković ne želi riskirati s Penavom, dok god na to baš ne bude prisiljen, kao što ne može smijeniti Krstičevića, jer bi tako ugrozio svoj položaj u stranci koja iznutra i dalje funkcionira kao Komunistička partija u komunističkom sustavu, što znači da se sastoji od niza frakcija, koje predstavljaju različite skupine birača. A ona frakcija koju reprezentira Ivan Penava (ili Milijan Brkić), jedna je od najsnažnijih još od osnutka HDZ-a. Stoga će svaka HDZ-ova politika stalno u sebi nositi više ili manje vidljive elemente uvjerene, tvrde protusrpske ideologije.
      https://www.telegram.hr/price/ovo-sto-penava-radi-vise-nije-ni-govor-mrznje-nego-govor-bijede/
    • Од Милан Ракић,
      ŠTA LI JE POSAO PREMIJERKE I MINISTARA AKO BLEROV INSTITUT BEZ IKAKVIH JAVNIH INFORMACIJA, NE DAO BOG KAKVOG TENDERA, ZA VLADU NABAVLJA ČOVEKA KOJI TREBA DA REŠAVA KLJUČNE PROBLEME VLADE
      Uprkos insistiranju novinara "Vremena", kabinet Ane Brnabić nije otkrio ko finansira tzv. deliveri junit, odnosno, "Jedinicu za implementaciju strateških projekata", koja funkcioniše pri Kabinetu predsednika Vlade Republike Srbije. Tako, informacija koja bi morala biti poznata građanima Srbije – ko plaća ljude koji savetuju Vladu Srbije i zbog čega – ostala je tajna. Ukoliko je pre toga istraživački novinari ne iskopaju, ona, informacija, ostaće tajna barem dok ne dođe do promene vlasti u Srbiji, jer od sadašnje administracije može da se očekuje samo dalje smanjenje transparentnosti pri radu.
      Priča se ponovila: onomad, kad su Vučića 2015. pitali ko to plaća Blera i njegov "deliveri junit", rekao je, otprilike: "Nemojte vi ništa da brinete, Srbija ne plaća ni dinar." Istim rečima danas odgovara Ana Brnabić. Krajem novembra je Institut za globalnu promenu Tonija Blera postavio, pa onda, nakon teksta sajta "Balkan Insight" brže-bolje skinuo oglas za zapošljavanje na svojoj internet strani. Tražili su ljude koji bi obavljali funkcije dva viša savetnika Blerovog Instituta u Beogradu, jednog sa "velikim iskustvom u reformi javnog sektora", koji bi trebalo da "rešava ključne probleme Vlade visokog prioriteta, kao i da pruža podršku i doprinos upravljanju projektima, spoljnopolitičkim brifinzima i strateškoj komunikaciji", a drugog da pruža "savete visokim zvaničnicima Vlade o strateškim komunikacijama i odnosima sa javnošću". Šta li je onda posao premijerke i ministara ako Blerov Institut ovako, bez ikakvih javnih informacija, ne dao bog kakvog tendera, za Vladu nabavlja čoveka koji treba da rešava ključne probleme Vlade? Kako god, iako je rok za prijave bio 21. decembar, odmah nakon što su se mediji zainteresovali za ove potrebe Blerovog Instituta, oglas je skinut, a obrazloženje je bilo da su kandidati već nađeni. "Ove pozicije su povezane sa Institutom u Srbiji koji služi kao podrška javnoj administraciji. Oni su deo šireg, neprofitnog rada Instituta koji služi kao podrška vladama širom sveta i mi nismo na teretu budžeta Vlade Srbije", rekli su za Insajder iz Instituta.
      PONOVLJENA PITANJA: Sa druge strane, kabinet Ane Brnabić je za "Vreme" ponovio ono što je već slao kao odgovore Insajderu: "Jedinica je formirana sa ciljem da poveže i učini efikasnijim rad organa državne uprave kako bi efikasno građanima isporučili rezultate za kompleksnije, važne projekte. To se posebno odnosi na oblasti u kojima sarađuje više ministarstva i državnih organa." Takav je, na primer, projekat "e-Beba", koji omogućava roditeljima da na jednom mestu, u bolnici, završe sve administrativne procedure vezane za rođenje deteta, odnosno prijave rođenje deteta matičaru, prijave prebivalište i zdravstveno osiguranje deteta. U drugoj fazi tog projekta, sistem "e-Beba" je unapređen tako da omogućava da roditelji, još u porodilištu, mogu da podnesu zahtev i za roditeljski dodatak.
      Za razliku od ranijih vlada koje su budžetskim sredstvima plaćale milione evra različite usluge lobiranja, bez ikakvog uspeha i potpuno netransparentno, Jedinica za implementaciju strateških projekata ne finansira se iz budžeta. Dakle, građani Republike Srbije ne odvajaju ni jedan jedini dinar svojih poreza za rad Jedinice za implementaciju strateških projekata", rekli su iz Kabineta za "Vreme", ponavljajući "u slovo" deo saopštenja Blerovog Instituta, da je projekat "deo šireg neprofitnog rada Instituta koji podržava vlade širom sveta", te da se za informacije o finansiranju projekta valja obratiti Institutu "jer Vlada Republike Srbije ne može da govori u ime ni ovog niti jednog drugog instituta ili organizacije." No, ovo uglavnom nisu bili odgovori na pitanja koje je "Vreme" postavilo, a bilo ih je više: ko finansira tim koji savetuje Vladu Srbije i zbog čega ga finansira, kakvi su odnosi Vlade Srbije sa finansijerom "deliveri junita", da li taj finansijer ima ikakve poslovne aktivnosti u Srbiji i koje, koliko ljudi ima pomenuti tim i kako se oni zovu, koji je kriterijum po kome su birani ljudi u "deliveri junit", da li su ti ljudi nekada prisustvovali sednicama Vlade, zbog čega već godinama Vlada Srbije drži u tajnosti većinu informacija o "deliveri junitu", te na kraju, da li je Vlada svesna štete koju čini borbi protiv korupcije odbijanjem da otkrije ko je finansijer "deliveri junita"?
      Nakon ponovljenih pitanja, stigle su dodatne informacije, ali i dalje bez odgovora na ona ključna. Tako, kabinet predsednice Vlade je, osim projekta "eBeba", izdvojio i projekat "esDnevnik". To je onaj projekat vredan 1,6 miliona evra, koji je, prema pisanju portala Krik, Ministarstvo prosvete dalo kompaniji "Tesla" sa kojom je ministar prosvete Šarčević ranije poslovno sarađivao. Tender za ovaj projekat predstavnik organizacije "Transparentnost Srbija" nazvao je "izuzetno diskriminatornim" jer su "uslovi postavljeni tako da samo firma ‘Tesla’ može da pobedi". U odgovoru "Vremenu" izdvojeno je i osnivanje Fonda za nauku, uvođenje digitalnih udžbenika, ukidanje pečata... Osim projekata, iz kabineta Ane Brnabić su za "Vreme" rekli i da je borba protiv korupcije, kao i potpuno otvoren dijalog sa predstavnicima medija, "jedan od prioriteta Vlade Srbije, što nije uvek bio slučaj u prethodnom periodu".
      "Želimo da podsetimo na slučaj kada je 5. avgusta 2011. godine, tadašnja Vlada čiji predsednik je bio Mirko Cvetković, potpisala ugovor sa Podesta grupom na period od godinu dana, u iznosu od 100.000 dolara mesečno. Javnost o ovom ugovoru nikada nije bila obaveštena, niti smo ikada saznali koji su rezultati rada Podesta grupe i kako je Podesta grupa izabrana. Inače, Podesta grupa je u jednom periodu istovremeno zastupala i Republiku Srbiju i privremene institucije u Prištini, sa kojima je ugovor zaključen u martu 2012. godine", zaključili su u Kabinetu.
      KO SU TI LJUDI: Kabinet Ane Brnabić je tako, slučajno ili ne, odgovorio maltene isto kao i Vučićev kabinet kada je onomad, u septembru 2014, opozicija oličena u DS-u pitala na šta je potrošeno između 200 i 250 hiljada evra za lobističku agenciju Bell Pottinger između leta 2013. i jeseni 2014, sa kojim ciljem, sa kojim rezultatima, i otkud to da je taj isti Bell Pottinger nekoliko meseci u 2014. paralelno radio i za Vladu Srbije i za SNS.
      Ni iz samog Blerovog Instituta nije bilo odgovora na pitanja ko plaća Institut, koliko, koje usluge on pruža Vladi Srbije, kako je došlo do saradnje, kada i zašto, te ko kontroliše rad tzv. jedinice. Stiglo je samo ono isto – da Vladu Srbije to ne košta ništa, uz dodatak da Institut ne kontroliše niti nadzire deliveri junit. Dakle, Vlada Srbije – već godinama – ima neimenovanog dobrotvora, koji plaća Blerov Institut da pomaže radu Vlade, a da pritom sam Institut baš i ne prati šta radi ta jedinica koju je poslao da pomaže Vladi. Kad se ovako poređaju fakti, cela priča zvuči prilično neverovatno, toliko neverovatno da bi, na primer, Tužilaštvo moralo da reaguje, a kamoli Agencija za borbu protiv korupcije. Postavlja se pitanje – da li su članovi "deliveri junita" uopšte vidljivi za pravni sistem Srbije? Zakon o Vladi Srbije predviđa mogućnost da kabineti predsednika i potpredsednika Vlade osnivaju savete, ali ne ovakve, "tajne" savete za koje se ne zna ni ko su, ni šta rade, ni ko ih plaća. (Da ne pominjemo da je, po Zakonu o Vladi, rad Vlade javan.) Dalje, da li su članovi "deliveri junita" javni funkcioneri ili nisu? Ako jesu, onda se na njih odnosi Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, koji bi u tom slučaju morao da prijavi svoju imovinu, ali i sukob interesa (na primer, da radi za Vladu, a da ga bog te pita ko plaća), morao bi da javnu funkciju vrši tako da javni interes ne podredi privatnom (na primer, ne bi smeo da savetuje Vladu Srbije za novac nepoznatog porekla, pošto onda radi za taj privatni, a ne javni interes)... Šta tek reći za odredbu koja kaže da funkcioner ne sme da primi poklon u vezi sa vršenjem javne funkcije, a ovde jeste slučaj da funkcioner prima zaradu kao poklon od trećeg lica baš zato što obavlja javnu funkciju...
      Ako, pak, član "deliveri junita" nije javni funkcioner, šta je? I kakve tek probleme imaju predsednica vlade i ministri kada ih savetuju ovi ljudi iz senke, tajni strani plaćenici u bukvalnom, a ne u "radikalsko-patriotskom" značenju tog izraza? Predsednica i ministri bi, u tom slučaju, morali odmah da Agenciji prijave postojanje nedozvoljenog uticaja kome su izloženi u vršenju javne funkcije – dovraga, neki ljudi koji nisu zaposleni u Vladi pokušavaju da im govore kako i šta treba da rade...
      A TAKO JE DOBRO POČELO: Susret rukovodstva Srbije sa Tonijem Blerom i ekipom 2014. Ovako bi moglo dugo da se nabraja, a još se nismo ni dotakli pitanja porekla novca: čiji je to novac koji ide "deliveri junitu"? Kojim poslovima je zarađen? Švercom, trgovinom oružjem, trgovinom ljudima, proizvodnjom i prometom narkotika? Sve ove opcije su u igri dok god Vlada Srbije ne izađe pred javnost i objavi za koga ona radi, zapravo. Naravno, iz Agencije za borbu protiv korupcije, na čijem je čelu, podsetimo, bivši član i finansijer Srpske napredne stranke, stigao je samo automatski odgovor – da je primljen mejl novinara "Vremena"; odgovora na pitanje da li je Agencija pokrenula postupak protiv Ane Brnabić i Aleksandra Vučića zbog cele ove zbrke sa "deliveri junitom" nije bilo do zatvaranja broja.
      Nije ovo prvi ovakav slučaj. Kada je Bler sredinom 2014. godine postao savetnik egipatskog predsednika Abdel Fataha el-Sisija (koji je na vlast došao vojnim udarom), Blerova PR služba je za "Gardijan" rekla da Bler to ne radi zbog bilo kakve lične dobiti. "Neće dobijati novac iz Egipta, niti će bilo koja njegova organizacija. On daje savete, ima sastanke, i to je sve." "Gardijan" je saznao i da je Bler pristao da savetuje El-Sisija kao deo projekta koji finansiraju Ujedinjeni Arapski Emirati, kojim se obećava da će svim uključenima u projekat doneti ogromne "poslovne prilike".
      Takođe, odmah nakon što je Edi Rama u septembru 2013. postao predsednik Vlade Albanije, Toni Bler je počeo saradnju sa njim. Tri godine kasnije ta saradnja se okončala, a Bler je u jednom televizijskom intervjuu (za Top Channel TV) govorio o stvaranju specijalnih "deliveri junita" u Albaniji i naglašavao da on neće dobiti nikakav novac od albanske vlade, te da će biti finansiran od strane globalnih organizacija koje rade u zemljama u razvoju.
      Kada su u februaru 2015. godine BIRN i "Gardijan" otkrili da Bler, uprkos svojoj ulozi u bombardovanju Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine, savetuje Vladu Srbije, a da to plaćaju Ujedinjeni Arapski Emirati, Vučić je odmah rekao da Bler Srbiju nije koštao ni dinar. Tada, kako saznajemo, trebalo je da "deliveri junit" počne da vodi Ana Brnabić, ali je umesto toga postala ministarka u Vučićevoj vladi nakon izbora u proleće 2016. godine. Zahvaljujući transparentnosti, za koju se Vlada na papiru zalaže, dve i po godine kasnije saznajemo da je Ana Brnabić, sada kao predsednica Vlade, nasledila "jedinicu", odnosno "deliveri junit" od vlade Aleksandra Vučića, i ništa više.
      Radmilo MARKOVIĆ

    • Од Bernard,
      1 Korinčanom 3
      10 Po Božji milosti, ki mi je bila dana, sem kot moder gradbenik položil temelj, drug pa zida naprej. Vsak pa naj gleda, kako zida naprej. 11 Drugega temelja namreč nihče ne more položiti namesto tistega, ki je že položen, in ta je Jezus Kristus. 12 Če pa kdo na tem temelju zida zlato, srebro, dragocene kamne, les, seno ali slamo – 13 delo vsakega bo postalo vidno. Razkril ga bo namreč dan, ker se bo razodel z ognjem, in ogenj bo preizkusil, kakšno je delo tega ali onega.14 Kdor bo gradil na temelju, bo prejel plačilo, če bo njegovo delo zdržalo. 15 Tisti pa, čigar delo bo zgorelo, bo trpel škodo. Sam se bo sicer rešil, vendar kakor skozi ogenj.
      https://www.biblija.net/biblija.cgi?m=1+Kor+3&id13=1&pos=0&set=2&l=sl
    • Од Драгана Милошевић,
      U Dubaiju, u okviru generalne skupštine Interpola završen je i drugi krug glasanja o prijemu Kosova u tu organizaciju. Takozvano Kosovo NIJE PROŠLO!

       
      U prvom krugu "za" prijem Prištine glasalo je 76, protiv je bilo 56, dok su 22 članice bile uzdržane.
      Navodi se da su u prvom krugu Maroko i Rusija glasale protiv prijema Prištine u članstvo te međunarodne policijske organizacije.

      Kako Tanjug saznaje, usledio je šok predsedavajućeg Generalne skupštine i Generalnog sekretarija, nakon čega je mimo procedura određena pauza od 20 minuta pre drugog glasanja.
      View image on Twitter   558 people are talking about this   Twitter Ads info and privacy      
      Ministar Nebojša Stefanović se oštro usprotivio odluci da se odredi pauza i pitao je predsedavajućeg na osnovu kog pravila je određena pauza, na šta nije dobio odgovor.
      Protiv prijema Kosova u Interpol u drugom krugu glasala je 51 država, 68 je bilo "za", a uzdržano 16.
      Prisutnima se pre rasprave obratio ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović koji je oštro reagovao zbog kršenja Rezolucije 1244 UN, međunarodnog prava, kako i samih procedura Interpola.
      Za raspravu su se javljale zemlje delegati i obrazlagale svoju odluku, a u korist Srbije su se za reč javile Španija, Maroko, Kipar, Kina, Bjelorusija, Rusija.
       
      Prve su podršku Srbiji pružile Namibija, Rumunija, Venecuela i Surinam, javio je RTS.
      Glasalo se u dva kruga, a za članstvo je bila neophodna dvotrećinska podrška zemalja članica.
      Glasanje o tom predlogu omogućeno je nakon što je predsedavajući u Interpolu odbacio zahtev Srbije i još pet zemalja-članica da skupština ukloni sa dnevnog reda izjašnjavanje o članstvu Kosova.
      Srpska delegacija, posle svega što se dešavalo prethodnih dana i nedelja, upozoravala je da sve ide ka tome, da se Kosovo, preko reda i pravila, nađe među članicama Interpola. Ipak, pravda je bila na strani Srbije.
      Kosovo je do sada tri puta podnosilo zahtev za članstvo - 2010, 2015. i 2017. godine.
      http://mondo.rs/a1146853/Info/Srbija/Glasanje-o-prijemu-Kosova-u-Interpol-danas.html
       
    • Од Милан Ракић,
      Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

      ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO
      Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane.

      Photo: Mio Vesović
      Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…)
      Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.
      U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…)
      (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. 

      Photo: Erol Čolaković Šehić
      Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.
      Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. 

      Photo: Mio Vesović
      U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce.
      Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…)
      Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. 
      Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.
      NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE

      Photo: Mio Vesović
      Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru.   
      I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova".
      Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina".
       

      Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić
      Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“.
      Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…)

      Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić
      Photo: Arhiva/ Mio Vesović
      (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca.
      Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. 

      Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka
      Photo: Goran Pavelić Pipo
      Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.
      Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…)
      (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.
      „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati.

      Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine
      Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat
      Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu  na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove.
      Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista  kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco.
      Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…).
      (NASTAVIĆE SE)
      Hrvoje HORVAT

      https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem
×