Jump to content

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Sign in to follow this  
Milan Nikolic

Prof dr Darko Tanasković о odnosu Engleza prema Srbiji, njihovoj želji da se odreknemo Kosmeta i veze sa Rusijom

Оцени ову тему

Recommended Posts

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Sign in to follow this  

  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Ispitanici su odgovarali na pitanje ‘Da li biste muslimana prihvatili kao člana svoje porodice?'

      Željezna zavjesa koja je nekad dijelila Evropu možda već dugo vremena nije tu, al je i danas kontinent podijeljen u stavovima prema religiji, manjinama i društvenim pitanjima kao što homoseksualni brakovi i pobačaj.
      Istraživački centar Pew u velikoj je studiji pronašao da bi, u poređenju sa stanovnicima zapadne Evrope, manje stanovnika centralne i istočne Evrope prihvatilo muslimana ili Jevreja u svojoj porodici ili komšiluku, manji broj bi podržao pravo na homoseksualne brakove ili proširilo definiciju nacionalnog identiteta kako bi bili uključeni i ljudi rođeni van njihove države.
      Da li biste muslimana prihvatili kao člana svoje porodice?
      U istraživanju su se posebno istakle razlike u stavovima prema muslimanima. Gotovo u svim istočno i centralnoevropskim državama više od polovice ispitanih ne bi prihvatilo muslimana u svoju porodicu.
      S druge strane, u gotovo svim državama zapadne Evrope, više od polovice ispitanih kaže kako bi učinili isto.
      Najisključiviji su Armenci, gdje je samo sedam posto ispitanih reklo kako bi prihvatilo muslimana u porodici. Iza njih su Česi (12 posto), te Bjelorusi i Litvanci (16 posto).
      Najspremniji prihvatiti muslimana u porodici su ispitanici iz Holandije (88 posto), Norveške (82 posto) i Danske (81 posto).
      Hrvatska, Srbija i BiH su takođe obuhvaćene istraživanjem. U Hrvatskoj je 57 posto ispitanih reklo da bi bilo spremno prihvatiti muslimana kao člana svoje porodice, u Srbiji 43 posto, a u Bosni i Hercegovini 42 posto.
      Stavovi prema Jevrejima
      Slična je podjela prisutna i kod stavova prema Jevrejima iako postoci nisu tako ekstremni. Stanovnici istočne i centralne Evrope u znanto manjoj mjeri su spremni prihvatiti Jevreja kao člana porodice. Najisključiviji su Gruzijici, gdje bi samo 27 posto ispitanih prihvatilo Jevreja kao člana porodice. Armenci su na drugom mjestu (28 posto), zatim Grci (35 posto).
      U Njemačkoj, 69 posto ispitanih je reklo kako bi prihvatilo Jevreja kao člana porodice, u Austriji 65 posto.
      U stavovima prema Jevrejma u zemljama regije ističe se Bosna i Hercegovina, gdje je samo 37 posto ispitanih reklo kako bi prihvatilo Jevreja kao člana svoje porodice. U Srbiji taj postotak je 61 posto, u Hrvatskoj 67 posto.
      Podjela na evropskom kontinentu prisutna je i po pitanju prihvatanja muslimana i Jevreja u svom susjedstvu. Tako na primjer, 83 posto Finaca kaže kako bi bilo spremno prihvatiti muslimane kao komšije, dok je taj postotak u Ukrajini 55 posto. Iako podjela između dvije strane nije izražena kao kod prvog pitanja, veća je vjerovatnoća prihvatanja Jevreja kao komšije kod stanovnika zapadne Evrope, nego onih iz centralne ili istočne Evrope.
      U interaktivnoj mapi istražite detaljnije.

      Izvor: Pew Research Center i agencije
      Edan HENIĆ
    • Од Милан Ракић,
      Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica(truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“.

      Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču.
      Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste? - Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert. Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu? - Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao.
       Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas? - Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh.
      Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne? - S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem.
      Kako izgledaju vaši dani na Braču? - Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta.
      A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas? - I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih.
      Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva? - Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge.
      Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi? - Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio.
      Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju? - Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja.
      Ivana VAŠAREVIĆ

    • Од Милан Ракић,
      Grafiti sa porukom mržnje prema Romima osvanuli su u centru Kragujevca kod Stare skupštine i u ulici Stojana Protića.

      Predstavnici obrazovno-kulturne zajednice “Romanipen” obavestli su o tome Zaštitnika građana i Gradsko veće Kragujevca i zatražili hitan razgovor.
      Grafiti mržnje sa porukom “Ciganima nož u vrat”, ispisani ćirilicom, izazvali su uznemirenje pripadnika romske nacionalnosti, tim pre što u Kragujevcu godinama nije bilo sličnih incidenata.

      Božidar Nikolić, predsednik obrazovno-kulturne zajednice “Romanipen”, kaže za Radio Slobodna Evropa da pojava grafita, koji pozivaju na nasilje i netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, može ugroziti stabilnost celog društva.
      “Mi u Kragujevcu imamo razvijenu antifašističku svest i znamo koliko je opasna svaka pojava rasizma”, rekao je Nikolić.
      On podseća na suživot Srba i Roma, i njihovo zajedničko stradanje prilikom fašističkog streljanja u Kragujevcu, zbog čega posebno apeluje na mlade da neguju duh tolerancije prema pripadnicima manjinskih grupa.

       
    • Од NinaSavic,
      Slikarka i monahinja, o svom životu, studijama, iskušeništvu, ikonopisanju: Nisam želela karijeru umetnika u kandžama novca .Detinjstvo sam provela na teniskim terenima u Humskoj
       
      MALO je onih koji znaju da najpoznatija slikarka među monahinjama i najpoznatiji monah među slikarima, igumanija Efimija Topolski, potiče iz partizanske porodice. Ceo njen život liči na film: umesto za poslediplomske studije u Parizu, odlučuje se za Srbiju, a vrlo brzo posle magisterija odlazi u manastir. Pored ikona, slika i svetovne slike, postaje član najstarijeg likovnog udruženja kod nas - "Lada", oslikava ikonostase po hramovima u Francuskoj, a u pedesetoj polaže vozački ispit...
       
      Danas živi blizu Išona, južno od Pariza. U Beogradu je bila kratko, tokom svoje samostalne izložbe "Mislim, tražim, čekam", u Galeriji 73.
       
      Njen otac Vladan bio je partizan, a pre toga logoraš u Nemačkoj. Bukvalno je pobegao sa streljanja.
       
      - Otac je o tome nerado govorio, toliko malo da čak ne znam ni u kom je tačno logoru bio. Imao je šesnaest godina kad je počeo rat.Uhapšen je i odveden na Banjicu, pa u Nemačku.
       
      Možda porodica ne bi ni znala da je pobegao ispred streljačkog stroja da jedne teške, sparne noći nije u snu počeo da viče i davi suprugu. Nesrećna žena jedva ga je probudila, pa joj je, onako bunovan, ispričao celu priču.
       
      - Kada su ih izveli izvan logorskih žica, otac je počeo da beži zajedno sa jednim austrijskim Jevrejinom. Utrčali su u šumu, a za njima Nemac. Popeli su se na drvo, pa kad je Nemac naišao, otac je skočio i udavio ga.
       
      Begunci su potom preplivali Dunav, a pošto Jevrejin nije znao da pliva, Vladan ga je vukao. Kasnije, posle rata, Jevrejin mu je pomogao da dobije posao u Beču. Radio je na sistemima za navodnjavanje za velika poljoprivredna dobra. Očeve priče su nekadašnjoj Jasni Topolski, a danas monahinji Efimiji, zvučale tako neverovatno i fantastično, da mu ponekad nije verovala.
       
      - Uvek se setim filma "Velika riba", u kom je sin ljut na oca jer priča priče u koje niko ne može da poveruje. Na kraju se ispostavi da je sve što je otac ispričao istina, samo malo stilizovana. Tako ni ja svom ocu nisam verovala da ume da vozi avion. Govorio je: "Postao sam pilot u Banjičkom logoru." Toliko smo ga začikivali da se naljutio i iskopao neki papir na kom je pisalo da je odlikovan kao pilot u NOB. Bacio je odlikovanje kroz prozor, pa je baka išla da ga traži.
       
      U logoru su streljanje mogli da izbegnu samo oni koji znaju nešto da rade. Vladan se dobrovoljno javio kada su pitali da li neko zna da pilotira. I vrlo brzo je naučio. Kada je pobegao iz Nemačke u Srbiju, otišao je u partizane.
       
      - Otac mi je pružio veliku ljubav. Dolazio je pred moju školu i donosio drugaricama i meni užinu iz pekare, bombone, žvake... Zbog njega sam bila "glavna". Slao me je u Englesku na letnje kurseve jezika, želeo da studiram prava na Itonu.
       
      Detinjstvo joj je prošlo na teniskim terenima, na Partizanovom stadionu, u Humskoj. Otac ju je podržavao i u tome sve dok nisu krenuli turniri. A onda je preminuo iste godine kada je upisala dizajnersku školu.
       
      - Mislim da bi mi aminovao da budem umetnica. A monahinja? Ne verujem - kaže naša sagovornica, i dodaje da veruje kako joj je Bog preko njega dao mnogo ljubavi, da je više nikada ne bi tražila od ljudi.
       
      - Ljudi koji u detinjstvu ne dobiju ljubav, uvek je traže. Ako dobiješ obilje ljubavi kao dete, uvek je imaš dovoljno da je deliš sa drugima. To je veliki dar od Boga. Otac je imao dovoljno para da operiše bolesno srce u Švajcarskoj, ali nije želeo. Odlučio se za operaciju u Beogradu, da bi meni ostavio ušteđevinu, i preminuo. Zahvaljujući njegovoj ušteđevini mogla sam bezbrižno da studiram.
       
      Očev novac pomogao joj je i kada je došla u Beograd, posle četvrt veka provedenih u manastiru Gradac, a pre nego što je otišla u Francusku.
       
      Otkad zna za sebe, od najranijeg detinjstva, crtala je i pisala pesme. Bilo je jasno da je okrenuta umetnosti, a u tome ju je podržavala majka. Muzej savremene umetnosti i Narodni muzej bili su joj druga kuća. Upisala je grafički smer u Dizajnerskoj školi. Nisu joj išli precizni radovi, ali bila je najbolja iz slikanja i zato je upisala Likovnu akademiju.
       
      - Još u petom razredu naišla sam na reportažu o manastiru Crna reka. Bila sam zadivljena načinom na koji žive iguman i dva iskušenika. Rešila sam, čim se završi školska godina - odoh ja tamo. Naravno da je sve bila dečja maštarija, ali to pokazuje moju sklonost ka monaštvu veoma rano. Mada mi je sve išlo lepo i lako u svetu slikarstva, nisam sebe tu videla - kokteli, otvaranja izložbi, druženja...
       
      Čuveni slikar Vlada Veličković predlagao joj je da "samo malo nauči francuski" i upiše poslediplomske studije u Parizu, odakle bi joj sva vrata bila otvorena. Mislila je: "Ako svet ne može da prepozna moju umetnost bez francuskog, onda neću da me ovde vole ni sa francuskim."
       
      - Nije mi se dopalo to što sam videla - da je umetnost u kandžama novca, da on diktira šta će se izlagati, ko će biti gore, a ko dole. Dosta je toga što danas zovemo umetnošću, a u stvari je konfekcijska umetnost. Ako galerija izlaže geometrijsku apstrakciju, oni vaš rad neće gledati ako se ne kreće u tim okvirima, makar doneli i remek-delo.
       
      U to vreme družila se sa grupom mladih, zanesenih ljudi, koji su živeli asketski, studirali teologiju ili filozofiju. Preneli su na nju svoj entuzijazam i jedan za drugim su počeli da odlaze u monaški život.
       
      - U manastirima u Srbiji nema pustinjskog života, tu su gostoljublje i druženje. Tokom celog svog iskušeničkog perioda bila sam na krilima vetra, sve sam mogla da postignem. Sve mi je bilo lepo - želela sam da čuvam i krave i svinje, skupljam jaja, molim se Bogu, čitam psaltir... Nije mi palo na pamet da slikam. Mesecima sam plakala suzama radosnicama kad sam stigla u manastir Gradac.
       
      Tu je provela četvrt veka i stvorila pravu malu monašku umetničku koloniju. Godinu dana pre pedesetog rođendana, počela je da priča kako će joj se nešto krupno desiti baš na jubilej. I zaista, dobili su novog vladiku i ona je odlučila da nastavi da se usavršava na drugom mestu.
       
      Sada živi u Manastiru Uspenja Presvete Bogorice, poznatom kao Išon, u Francuskoj. Nekadašnji motel, jedan Francuz, slikar, koji je prihvatio pravoslavlje u Ruskoj zagraničnoj crkvi i zamonašio se, pretvorio je u manastir. Kada je napustio ovaj svet, otac Luka je ostavio svojoj "naslednici" mnoštvo slikarskog materijala, pigmenata, četki, papira...
       
      Nedaleko je budistički centar, pa joj često, osim turista, svraćaju i komšije, budisti. Glavno "društvo" su joj ovce, mačke, puževi golaći, jedan jež. I svi se hrane na njenom "kazanu". Tu je naučila da vozi, sada uči francuski, oslikala je ikonostas u našoj crkvi u Antverpenu, a čeka je i oslikavanje velikog krsta za jednu katoličku crkvu u Parizu.
       
      U KONAKU UZ GITARU
       
      KADA slikam ikone po narudžbini, striktno se sa ljudima dogovorim o tome šta žele, ali uvek ostane prostora za kreativnost. Želim da ljudima ikona bude radost i da im otvori vrata molitve. A ovo drugo... Pa, to je kao da sam bila na liturgiji, pevala, pa posle svi došli u konak, za trpezu, i neko uzeo gitaru, pa pevamo nešto drugo... Čovek je širi od kosmosa. Jedna ličnost u sebe može da smesti i ikonopis i slikarstvo koje zovemo umetničkim - kaže mati Efemija.
       
      MUKE Sa IKONOPISOM
       
      SVI su očekivali od mene, kao akademskog slikara, da će mi ikonopis biti "mačji kašalj". Ali, silno sam se namučila. Vratila sam se u vreme dizajnerske škole, kada se zahtevala velika preciznost. Morala sam da naučim pravila jer sam shvatila da, dok ih ne naučim, neću imati slobodu da iz njih izađem. Duhovnik mi je iskreno rekao: "Ne znam šta ću s tobom. Nisi baš nadarena za ikonopis, nisi nadarena ni za pojanje, idi bar nauči domaćinstvo i poljoprivredu!" Mučila sam se jer nisam htela da preslikavam, već da savladam veštinu srednjovekovnih slikara - priča monahinja.
       
      Послато са Lenovo K53a48 користећи Pouke.org мобилну апликацију
       
       
       
    • Од Милан Ракић,
      Kada sam prvi put otišla na večeru kod moje drugarice Sherry, ugledala sam rupe od metaka na njenim belim kuhinjskim ormarićima. Sherry mi je bila nova drugarica, u stvari jedina, jer sam tek bila stigla u Majami. Njena majka je videla šta gledam i objasnila mi: „Tu se Shane upucao“. Shane je bio Sherryin rođak. Njenu majku je najviše pogodilo to što se upucao pištoljem njenog muža. Bila sam suviše pristojna da bih pitala da li je Shane izvršio samoubistvo ili je stradao nesrećnim slučajem. Imao je 16 godina.

      Johnson Valley, USA, foto: Neda Radulović-Viswanatha
      Čim nam se pridružio, Sherryn tata mi je pokazao svoju ogromnu zbirku pušaka. Komad po komad. Ćutala sam i klimala glavom, jer nisam znala šta da kažem. Imala sam 21 godinu i doselila sam se u Majami jer sam mislila da je Njujork suviše opasan (da, znam – sada znam). Svaki momak sa kojim sam izlazila u Majamiju davao mi je svoj pištolj da ga nosim u torbi dok smo van kuće. To mi je postalo normalno. Amerika mi je bila u krvi, doslovno – otac mi je Amerikanac – i pretpostavljala sam da biti Amerikanac znači upravo to.
      Moj otac je mojoj majci pružio američki san: bekstvo iz varošice u Safolku u zemlju pontijaka i ogromnih frižidera. Toliko je volela Ameriku da se dva puta udavala za Amerikance (između njih i za jednog Engleza). „Tvoj otac mi je poklonio divan mali revolver“, rekla mi je jednom. Za nju je to bio glamurozan detalj, kao njene mentol cigarete – pravi damski pištolj.
      Odnos Amerikanaca prema posedovanju vatrenog oružja varira od države do države. SAD su u stvari skup različitih zemalja. Na primer, kada sam se 80-ih godina vratila u Njujork, opšti stav je bio da je nasilje vatrenim oružjem najgori mogući zločin. Otišla sam u Ameriku jer sam verovala da ću tu ostvariti svoje snove. Ubrzo sam shvatila da je američka kultura suštinski različita od britanske. To se ne vidi na prvi pogled zbog iluzije sličnosti koju stvara popularna kultura. Britanci masovno veruju da poznaju Ameriku zato što su jednom ručali na Menhetnu: oni su isti kao mi samo su im porcije veće i kada bi nas slušali, svi njihovi problemi bi bili rešeni.
      To je naravno samoobmana. SAD su nesaznatljive i samima sebi, što najbolje pokazuju izbor Donalda Trumpa za predsednika i debata o kontroli oružja. Gnevni belac sedi u Beloj kući, pa gnevni belci koji ubijaju mnogo ljudi iz vatrenog oružja ne mogu biti teroristi. Reakcija građana na masovna ubistva je kupovina još vatrenog oružja da bi se bolje zaštitili. Ovaj mentalitet je mnogima od nas nerazumljiv. Amerikanci prosto imaju pojačanu sklonost da se ubijaju vatrenim oružjem i opijatima. Oni žive u strahu od terorizma koji nadire spolja, preko nekog mitskog zida, a zapravo je teror deo njihove kulture.

      Posle svakog masovnog masakra navode se iste brojke. Procenjuje se da SAD imaju najveći broj komada vatrenog oružja u privatnom vlasništvu – 2012. godine navođeno je 300 miliona komada u posedu približno jedne trećine stanovništva (dovoljno da svaki muškarac, žena i dete u Americi imaju svoj pištolj ili pušku). Druga zemlja na ovoj listi je Jemen. U SAD svakoga dana 18 mladih ljudi izgubi život od metka. Pored toga, samoubistvo – najčešće iz vatrenog oružja – drugi je po redu uzrok smrti Amerikanaca od 15. do 34. godine.
      Jedan od najtužnijih delova potresne knjige Garyja Younga Another day in the death of America / Još jedan dan smrti Amerike je onaj kada roditelji upucane dece priznaju svoje olakšanje. Majka Tyshona Andersona, koji je u 18. godini ubijen u obračunu bandi, kaže: „Bar više ne moram da brinem da li on puca u nekoga ili neko u njega.“
      Svaki pošteni američki liberal može da se pozove na Australiju, gde je kontrolom oružja smanjen broj ubistava. Zakoni bi mogli da nametnu niz provera pre nego što se nekome odobri posedovanje oružja. Pa ipak, to se ne dešava. Na američkim sajmovima oružja čovek se oseća kao antropolog u nekoj stranoj kulturi. Ko su ti ljudi? NRA (National Rifle Association) je moćna organizacija, a nedavno smo na ulicama Šarlotsvila videli samozvanu lokalnu miliciju. I to nije samo zaostala i „zanemarena“ Amerika, već zemlja strana zapadnom posmatraču.
      Narativ o decentralizovanoj državi podrazumeva i mahanje drugim amandmanom, ali deo problema s kontrolom oružja je upravo reč „kontrola“. I Obamacare je odbačen kao nešto što ima veze sa kontrolom. Uznemirava me to što ne vidim rešenje za masovna ubistva u Americi, u smislu da ne volim američku zavisnost od kola, ali ne mogu da zamislim tu zemlju bez njih.
      U debati o kontroli oružja prevladala je slika o dva sukobljena dela društva koji preteći kruže jedan oko drugoga. Čini se kao da je veliki deo Amerike izgubio karakteristike razvijenog zapadnog društva. Pogledajte stepen nejednakosti, stopu dečjeg mortaliteta, zavisnost od narkotika, fenomen samoranjavanja. Odbacivanje centralizovane države je deo američkog shvatanja slobode. Posledica toga je da mnogi ljudi američku kulturu sve manje doživljavaju kao svoju.
      Kada me je jedan bivši američki policajac učio da pucam, naglasio je da deca što ranije treba da stiču to znanje. „Sa koliko godina po vašem mišljenju dete treba da dobije svoje prvo oružje?“ upitala sam ga.
      „Tri.“
      Suzanne Moore 
      Prevela Slavica Miletić 
×
×
  • Create New...