Jump to content
  1. Flojd

    Flojd

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      Foto: Twitter/Čarli Vafls Učenicima drugog razreda osnovne škole u radnim sveskama za Građansko vaspitanje, predsednik Aleksandar Vučić garantuje da "sve što rade odrasli treba da čine za njihovo dobro". Međutim, to nije jedini sporan momenat u toj knjizi.
      Nakon što je cela Srbija zanemela pred 100. stranicom radne sveske za Građansko vaspitanje koju koriste učenici drugih razreda osnovnih škola, ljudi su krenuli pažljivije da listaju tu knjigu i uočili više momenata zbog kojih je tumače kao “lažno poverljivi kurs za potkazivanje svih”.
      To se posebno odnosi na ilustrovanje Dečjih prava, koja se obrađuju u sedmom poglavlju – pored Vučićeve “garancije”, mališani treba i da pokažu da su razumeli svoja prava i da su spremni da se bore za njih – i kod kuće i u školi. Između ostalog, deca se pozivaju da nacrtaju odraslu osobu s kojom žive kada je besna, a u poglavlju “Kad roditelji krše dečja prava” da nacrtaju šta roditelji rade, a zastrašujuće je, te da napišu šta oni tada govore.
       
      Isto se očekuje da urade i ako ih je neko od odraslih u školi uznemirio ili uplašio.
      “Odgovori su samo za tebe i mene”, poručuje im nacrtana žirafa, mada su mnogi skeptični i oko toga kome su namenjeni ti odgovori i kakve bi posledice mogli da povuku.
       
      “Građansko vaspitanje – saznanje o sebi i drugima” – radnu svesku za drugi razred osnovne škole, čiji su autori Nada Ignjatović-Savić, Jelena Dimitrijević, Valerija Živković, Stanka Žica, Tatjana Živanović, Smiljana Grujić i Marina Ostojić, izdao je Kreativni centar, a odobilo Ministarstvo prosvete Republike Srbije.
       
      https://nova.rs/magazin/bebaiporodica/gledate-li-sta-deca-uce-iz-gradanskog-vaspitanja-trebalo-bi/
       
    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
    • Од Danijela,
      "Ako neko uzme moju Italiju on će se slabo provesti ako po tome misli da putuje" [1]. Tako nam kaže Miloš Crnjanski u jednom intervjuu iz 1974. godine. Italija, "koja je slučajnost kao i svaka ljubav" [2], više puta se našla u središtu književnog stvaranja Miloša Crnjanskog i bivala je na osoben način utkivana u njegov dinamični i moderni književni govor. To se dogodilo i u putopisu Ljubav u Toskani koji je posvećen Vidosavi Crnjanski, nevidljivoj, a prisutnoj saputnici. U toj knjizi Italija i ljubav našli su se u neobičnom spoju u kojem je Crnjanski, na odjecima Sumatre i Stražilova, tražio novu književnu snagu.
      Pokušaćemo da pokažemo kako je, na talasu ekspresionističkog zanosa, sa izrazitim programskim usmerenjem, svestan svoje uzlazne književne snage, Miloš Crnjanski pokušao da savlada žanr putopisa, da ga potčini svojim lirskim impulsima, da ga preobrazi, eventualno, u ekspresionistički putopis. Dokumentarnost koja se, usput da kažemo, u odnosu na Liriku bila pojavila naknadno i odvojeno, u Komentarima, postala je, samim izborom žanra, suštinska i neizbežna. Trebalo ju je istovremeno i zadržati i prevazići; upravo u tome vidimo suštinu te književne avanture, ili eksperimenta, Miloša Crnjanskog koja se zove Ljubav u Toskani.
      Prva njegova stanica je Piza. U poglavlju posvećenom tom gradu dešavaju se, sa stanovišta književnih ishoda celog putopisa, najvažnije stvari. U Pizu stiže u čudnom raspoloženju, sa željom da se "strmoglavi u vazduh gde više ništa ne boli" pošto je, kako kaže, "strast koja podjednako potresa kolena devojačka, rebra hrtova i krila buba" izmoždila bila i njegovo telo [3]. Ova tenzija između prozračnosti i strasti, između bestelesnog i telesnog, lakog i teškog, predstavlja jednu od glavnih strukturnih osnova u poglavlju o Pizi; na razvijanju i umnožavanju te tenzije počiva dobar deo dinamike teksta.
      Dokumentarni protagonista je, rekli smo, Piza. Njena dokumentarnost (izgled grada, skupina podataka o istoriji, spomenicima itd.) doživela je a delimično, videćemo, i izazvala nalet velike lirske energije Miloša Crnjanskog artikulisane prethodno u poeziji. U takvom sudaru nastaju i izlaze pred nas različite slike Pize. Sa Pizom se u putopisu Miloša Crnjanskog dešava nešto što se može uporediti sa Ferarom na nekim slikama Đorđa de Kirika. Ferara, ili delovi Ferare koji se pojavljuju na tim slikama, pretrpljuju, takođe, susret sa jednom snažnom unutrašnjom energijom: metafizičkom, kako ju je nazvao sam de Kiriko. Ovako nam to on objašnjava:
      Pod dejstvom takve energije već prva slika Pize koju susrećemo postaje neobična: zanesena, fluidna, vrela, halucinantna:
      Samo nešto malo kasnije pokazuje nam se jedna drugačija, smirena i "obična" slika Pize:
      Imamo, dakle, dve slike Pize; jednu koja je, rekli bismo, sumatraistički intonirana vizija, sva zaljuljana, vrela i prozračna; drugu koja je mirna, svakodnevna, gotovo banalna; jednu koja je ispisana komplikovanom, uznemirenom rečenicom, i drugu datu u kratkim rečenicama sa silaznom intonacijom; jednu u kojoj vidimo pisca u izvesnim koreografskim slikama ("hodim u nekom životu...", "preskačući bare, pognute glave", "jednako mami da poigram po vodi") [9], i drugu u kojoj pisca nema, a glagoli su bezlični ("duh se smiri", "vazduh se udiše"); jednu u kojoj autor postaje vidovit ("negde, u ružičastom mraku..."), i drugu u kojoj izvan svakodnevnog nema ničeg ("davno nema"). Naravno, nismo dobili samo dve suprotne impresije autora o Pizi, nego smo dobili i dve osnovne dinamičke strukture, halucinantnu i racionalnu, fluidnu i čvrstu, toplu i hladnu, pomoću kojih autora usmerava i razvija svoj književni govor u putopisu, posebno u poglavlju o Pizi.
      Videli smo da u onoj zanesenoj slici Pize dominira žuta boja. [10] Svakako da je i sama Piza bojom svog kamena ili žutom vodom Arna dala podsticaj za toliko prisustvo žutog. Insistiranje, pak, na žutoj boji do opsesivnog delo je autorove unutrašnje energije i, čini nam se, ekspresionističkog konteksta u kojem se, u ono vreme, razvijala i nalazila izraza. Vasilij Kandinski nam kaže, za žutu boju, da "ako se poredi sa nekim duševnim stanjem čoveka, mogla bi odgovarati hromatskoj predstavi ludila, ne onog melanholičnog i hiponodarskog, nego nastupa besa, slepog ludila" [11]. Na suprotnom kraju, opet prema Kandinskom, stoji zelena, "najmirnija boja koja postoji; ona se ne pokreće ni u kom pravcu, nema nikakvu notu radosti, žalosti, strasti", ona je "kao golema krava koja puca od zdravlja" [12]. Takav kontrast nalazimo i kod Miloša Crnjanskog. Kod njega je zelena boja, data najčešće kao trava, smirujući elemenat, bez pokreta, blizak zemlji. Navešćemo tri primera, tri rečenice sa smirujućom intonacijom:
      Može se naslutiti i funkcija ovakvih fragmenata: njihov izdvojeni, kontrastni položaj u tekstu, upravo kao potez kičicom koji treba da smiri, da ohladi neku prejaku nijansu.
      Na prvih nekoliko stranica poglavlja o Pizi srećemo, takođe, iznenada, mimo očekivanja, i suprotno intonirane fragmente prepune one karakteristične lirske tenzije koja treba da uznemiri i da potrese. Tako, na samom početku putopisa stoji neobičan pasus, izrečen pomalo sa izvesnom pozom, o strasti, ljubavi, vazduhu, "tišini belih sarkofaga", o bludu i razvratu, o "pizanskom prahu rane renesanse" koji je još "pun prašine prosjačke i monaške". [16] Ili onaj gde se sasvim neočekivano spominju Gogolj, Sloveni i Dunav:
      Uloga ovih i još nekoliko sličnih fragmenata aktivna je i dinamična. Činjenica da se svi oni potom, u poglavlju o Pizi, ponovo pojavljuju, da bivaju razvijani i uplitani u različite poetske vizije, navodi na pomisao da ih autor koristi kao sistem nagoveštaja koji pokrivaju tekst i deluju dvostruko: jednom direktno, svojom iznenadnošću i sugestivnošću, a drugi put indirektno, prizivanjem, u onom delu teksta gde bivaju ponavljani i razvijani. [18]
      To nas, dalje, navodi na pomisao da je Miloš Crnjanski na osobit način bio zamislio kompoziciju poglavlja o Pizi. Sam putopis kao žanr nameće kakvu takvu logičnost kompozicije, nameće kategoriju redosleda, na primer. Crnjanski je, pak, nastojao da sve to u potpunosti izbegne. Već sam njegov itinerer, ako se rekonstruiše, liči na lutanje, na tumaranje po gradu. Tako i sam tekst ima jednu difuznu kompoziciju koja se sva zasniva na igri tenzija između mnoštva suprotstavljenih elemenata: nema pravog početka, sredine i kraja. Otuda utisak o nameri autora da privoli čitaoca na simultano doživljavanje teksta. Postoji, dalje, jedna već nagoveštena opšta podeljenost poglavlja o Pizi na dva dela ili, bolje reći na dve ravni. Sve one konstante iz prve ravni koje imaju izvesnu pripremnu, konstrukcijsku ulogu, bilo da je reč o književnim postupcima ili o sadržajima, bivaju u drugoj ravni reaktivirane, uvučene u još razuđenije i dinamičnije kontekste. Simultanost doživljavanja prve ravni podrazumeva i sličnu simultanost kada je u pitanju druga ravan teksta o Pizi. Sa stanovišta kompozicije, odnos između te dve ravni možemo opisati kao odnos po dubini (ispred - iza) a ne kao odnos vremenskog sleda (pre - posle). Pri tom je mera te dubine neposredno zavisna od unutrašnje energije autora. Dodajmo i to da liniju razdvajanja prednjeg i zadnjeg plana teksta o Pizi nije moguće sasvim precizno ustanoviti pošto i ona zavisi od jednog sasvim unutrašnjeg kriterijuma. Naime, odnos prednjeg i zadnjeg plana u poglavlju o Pizi jeste odnos između prozirnosti, lakoće i razlivenosti, što smo već u nekim primerima videli, i zgusnutosti i težine, što ćemo tek videti. Za sada navodimo jedan veoma karakterističan primer. U tekstu o Pizi Miloš Crnjanski dva puta govori o silasku u Italiju. Prvi put gotovo na samom početku teksta, a drugi put duboko u tekstu, u jednom, rekli bismo, prelomnom trenutku. Najpre kaže:
      A drugi put čitamo:
      Prozračnost i telesnost svedena na težinu jednog kamenčića stoje naspram bolne, sudbinske, apokaliptične gustine drugog odlomka.
      U atmosferi takve napete uznemirenosti autora i njegovog teksta, u atmosferi lutanja i potrage za onim što će podstaći oslobađanje autorove ekspresivne energije, samu Pizu zatičemo u nekoliko različitih stanja. Osnovni raspon tih stanja već smo naznačili. Svako od njih, pojedinačno, sadrži uvek jednu posebnu autorovu intonaciju, poseban odnos prema realnosti grada Pize.
      Neobičan je slučaj čuvenog pizanskog groblja (Camposanto):
      To je sve što o groblju nalazimo u poglavlju o Pizi. Tek kasnije, u poglavlju o Sijeni, autor nam drugačije i nadugačko govori o tom čuvenom spomeniku. [22] To nije jedini put da je autor pritisnut nekakvim neraspoloženjem, nezadovoljstvom koje se onda prenosi i na ono što piše o gradu. Užasava se, najviše, atmosfere turizma, povorki koje idu za vodičima, banalnih priča o spomenicima i ljudima Pize. Najzanimljiviju sliku takvog neraspoloženja nalazimo u ovom primeru:
      Posebno je efektna slika ulaženja i nestajanja u mraku "crnih" aparata elemenata jedne prošlosti, jedne kulture, slika koja je apsolutni antipod autorovim težnjama da prošlost Pize osvetli svojom unutrašnjom svetlošću.
      Ponekad nam autor podatke o Pizi saopštava, kao po nekoj putopisačkoj dužnosti, kroz usta vodiča:
      Da li je Miloš Crnjanski baš upamtio reči vodiča ili je za podatke koje iznosi imao kakav drugi izvor, teško je reći. Mi nudimo, kao jedan od mogućih izvora, knjigu čiji je autor Euđenio Minc a koja se zove Firenca i Toskana; možemo je definisati kao "bedeker sa umetničkim tendencijama". [25] Ovako nam ona govori o usponu Pize:
      U trenutku svesti o tome da Pize, "starog strahovitog grada, užasa Sredozemnih obala, odavno nema", Miloš Crnjanski je zabeležio i ovakvu sliku Pize:
      U knjizi koju smo spomenuli čitamo:
      Crnjanski se zadržao i pred crkvicom Svete Marije sa trnom (Santa Maria della Spina):
      I tu sliku možemo uporediti sa tekstom Euđenija Minca:
      Ako je Crnjanski u ovih nekoliko primera sledio dokumentarnost Euđenija Minca ili nekog drugog autora, u onom trenutku kada se približio, zainteresovano, nekim čuvenim pizanskim spomenicima (pre svega Katedrali) nešto je sa tom dokumentarnošću počelo da se dešava. Pročitajmo najpre nekoliko fragmenata iz Mincove knjige:
      Navedimo i nekoliko redova o Krstionici:
      Nešto se, rekli smo, dogodi sa ovom dokumentarnošću o kulturnoj i istorijskoj prošlosti Pize onog trenutka kada joj autor priđe, ili biva. privučen, i započne, iz blizine, da je razgleda:
      Pada u oči, najpre, karakteristični ritam uznemirenog nabrajanja. Zatim, ona živahna i neobična igra teškog i lakog. Autor sasvim prema svom unutrašnjem osećaju, mimo fizičke realnosti, određuje težinu ili lakoću predmeta; postiže, time, utisak poroznosti, prozračnosti realnog sveta [35] Konačno, i ovde se javlja onaj instinkt vidovitosti, težnja da se uđe i prođe iza stvari ("među zidovima, možda, ima još Jupiterovih glava"). [36]
      Elementi dokumentarnosti, nadalje, kao da se otkidaju od svog logičnog sklopa, kao da se rasipaju po tekstu Crnjanskog ponavljajući se ili stupajući u slučajne spojeve slika i vizija. Evo nekoliko takvih rasutih primera:
      A reljef sa jednog stuba Krstionice ("jedna žena koja sedi i svira flautu") [40] postaje sasvim zasebna, zagonetna vizija Zemlje:
      Spomenuli smo, negde na početku, programsku dimenziju teksta o Pizi. Čini nam se da je iz dosad rečenog vidljiva velika važnost različitih književnih postupaka koje koristi Crnjanski u tekstu o Pizi. Njihov cilj je maksimalno interiorizovanje i maksimalno povećanje ekspresivnih moći književnog govora. Prošlost Pize, njena srednjevekovna kultura i umetnost (Crnjanski koristi termin la renaissance avortee) pri tom je nešto više od povoda a nešto manje od prave teme; ima ulogu nekakvog medijuma, katalizatora ili nekakvog modela realnosti koji omogućava autoru da razgranava svoj književni govor do krajnjih granica: do one ključne složene, difuzne strukture koja ima, kod Crnjanskog, određeno ime: zamršenost ili zbrka. To je ona ista zamršenost opisana u Komentarima iz koje izvire lirika Sumatre ("Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranična uteha") [42]. Stvaranje takve zamršenosti, ili zbrke, čije osnovno tkivo čini Piza prožeta lirskom energijom Miloša Crnjanskog, ili obrnuto, uočavamo u ovoj prvoj ravni teksta o Pizi.
      Negde u drugoj polovini poglavlja o Pizi čitamo odlomak o Đirardengu, čuvenom italijanskom biciklisti između dva rata. Odlomku, jedinom te vrste, prethodi jedan izrazito sumatraistički iskaz:
      U tako mekanom i prozračnom kontekstu odlomak o Đirardengu, već sam po sebi upečatljiv, dobija posebnu ekspresivnost: [44]
      Slika Đirardenga, "bledog i prašnjavog", "izmučenog lika", čije se ime ori "kroz rascvetanu Toskanu", priziva u sećanje reči sa početka putopisa gde je autor hteo da zaspe teme "pred kapijama Toskane, bledim pizanskim prahom rane renesanse" ("bled i prašnjav"), "još punim prašine prosjačke i monaške" ("izmučena lika"), i otkriva jednu finu, polusvesnu igru identifikacije. [46]
      Odmah zatim nam se, na odjecima Đirardengovog imena, otkriva epifanijska tačka poglavlja o Pizi. Autor, kao da se trgao iz kakvog mutnog košmarnog sna, odjednom jasno vidi i zna zašto je došao u Italiju:
      Otkrivanje iskustva minulog rata, otkrivanje "bednog", "strašnog", "krvavog" i "kužnog" vremena u naručju autora unosi u tekst dimenziju ljudske tragedije, bola i besmisla. Ta nova dimenzija, težina i gustina, zahvaljujući osobitoj kompoziciji teksta o Pizi, prostire se u dva smera. Vraća se u ono već ispisano ili već pročitano, u onaj prednji plan teksta kao jedna posebna nijansa koju treba dodati već izraženim slikama i vizijama; ili, drugim rečima, kao ključ za njihovo potpunije razumevanje. Prostire se, suprotno, po drugom planu teksta izazivajući kod autora težnju da nađe mir i utehu. Ako su slike i vizije iz prvog plana značile zamršenost i zbrku, slike i vizije sa završnih stranica poglavlja o Pizi znače smirivanje i potragu za utehom. Reći ćemo i to da je takav mehanizam smenjivanja zbrke i utehe jedna od konstanti književnog govora Miloša Crnjanskog. Glavna uteha, za autora, bila je u tome da se u svetu i u svim pojavama traže i vide nevidljive i tajanstvene veze. Gledajući glavna vrata pizanske Krstionice, Crnjanski beleži:
      Potrebu da se utehom i vezama nadvlada zbrka vidimo i u ovom odlomku:
      U tim drugačijim vizijama koje su sve manje zemaljske a sve više kosmičke, i Piza gubi svoje stvarne obrise, dotle da ostaje samo njeno ime:
      Lirska zgusnutost i stilska raznovrsnost poglavlja o Pizi čine da ono zauzima posebno mesto u okviru celog putopisa, da predstavlja polaznu tačku i stalni izvor lirskih podsticaja i stilskih rešenja. Sa stanovišta, pak, književnog sazrevanja Miloša Crnjanskog, nama to poglavlje liči na jednu veličanstvenu, raskošnu stilsku vežbu u kojoj je pesnik Miloš Crnjanski naučio kako da srž svoje poetičnosti, izraženu najpre u poeziji, sačuva, i kako da njome prožme sve svoje potonje načine književnog govora.
      Napomene
      Miloš Crnjanski, Ispunio sam svoju sudbinu , BIGZ - SKZ - Narodna knjiga, Beograd 1992,268. Isto, 267 M. Crnjanski . Ljubav u Toskani u: Putopisi ( Sabrana dela VI ), Prosveta - Beograd, Matica srpska - Novi Sad, Mladost - Zagreb. Svjetlost - Sarajevo, 1966; kurziv u citatima je naš (Ž.Đ.). Giorgio de Chirico, Il meccanismo del pensiero , Einaudi, Torino, 1985, u tekstu Sull'arte metafisica ( O metafizičkoj umetnosti ). 85; svi prevodi u tekstu su autorovi.
      Srodnu misao nalazimo kod još jednog protagoniste evropske avangarde, Vasilija Kandinskog: "Velovi kojima se duh umotava u materiju često su tako neprozirni da, uopšte uzev. samo retki ljudi mogu da proniknu u njega. (italijansko izdanje tekstova Kandinskog: Vassily Candinsky. Tutti gli scritti , Feltrinelli, Milano 1973-74, u tekstu Tačka i linija u prostoru , 118). O prisustvu Kandinskog u srpskom ekspresionizmu videti u: Radovan Vučković. Poetika srpskog i hrvatskog ekspresionizma , Svjetlost. Sarajevo 1979. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 71. Isto, 71-72. Isto, 73. Isto, 73. Ova „ koreografska" crta biva, u tekstu o Pizi, postepeno razvijana; s jedne strane, dolazi do "razigravanja" samog autora u sopstvenim vizijama, s druge strane "razigravaju" se prizori (reljefi, skulpture) koje autor razgleda: „Išao sam za njima, odvojen i tuđ, kao da sam predvodio sve bednike Gogoljeve" (78); "Putujem, beznačajan i prašnjav, ali za dušu dvesta miliona nagih i divljih koji idu iz daljine za mnom, nesvesnim, teškim i zverskim korakom";(81) „ Po njima (krovovima - Ž. Đ.) idu gotski svetitelji, vitki i mladi, kao trubaduri, sa osmehom" (80); "Bog, koji je igrač, skače vitak i žudan, eno onamo, iza oltara, u vazduh, kroz apside" (81). Ova dva toka sjedinjuju se u jednoj finalnoj viziji: "Rogati bog ide preda mnom a ja za njim pognute glave, a za mnom svi bednici Gogoljevi. (...) Rogati bog igra pred nama, a mi seljaci, napojeni biljem i krvlju životinjskom, igramo, skačemo, urlamo imena reka. O, Slovenstvo..." (82) Tu osobitu tehniku prožimanja slike, prizora nekom osobinom, kojom prizor dobija materijalnost a ne gubi subjektivnost, srećemo i na samom početku Seoba; umesto žute boje, tamo nalazimo vlagu: " Magloviti vrbaci isparavaju se još od prošlog dana, oblaci se kovitlaju sve naniže. Dubina kroz koju protiče reka , mutna je i neprohodna. Zemlja je tamna. nevidljiva i kišovita . Šumi i huji baruština iza mraka. Sjaj mesečine pođe sa nje, pojavi se nad pomrčinom, prođe i nestane u noći, što mokra ulazi i odlazi, ulazi i odlazi jednako, zaobilazeći ga i vlažeći mu ogromne grudi i trbuh, vruć i podbuo, uvijen ovnujskim kožama, na kojima je runo probio znoj . Kaplje kroz trsku, kaplje , i, mada je gusta tmina, vidi kako jedna žaba skače, sve bliže i bliže" ( Seobe, Sabrana dela I , 119). V. Kandinski, Nav. delo , u tekstu O duhovnom u umetnosti , 109. Isto, 110-111. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 75 Isto, 77. Isto, 78. Isto, 69. Isto, 78; i taj motiv potom prerasta u jedan od tokova kojima se kreću vizije autora u poglavlju o Pizi: čežnja za zavičajem i žudnja za uspostavljanjem tajanstvenih veza. Evo nekih primera: "Za Ijubav sam pošao, da u nju utopim nove narode. Ako sam grozničav šaputao imena posavskih vinograda, metohijskih padina, vislavskih porečja i uralskih podnožja. nisam bio lud. Disao sam samo i duhnuo u vreme. Za ljubav sam putovao, što je čekala igrače da poigraju za Bogom“ (82-83). "Pomilovah jedna vrata, u zelenom i rumenom kamenu. jer su ličila na stare, raške, dveri" (81). Ističemo izvesnu konstruktivističku crtu u tekstu o Pizi koja podseća na neka teorijska razmatranja V. Kandinskog u raspravi Tačka i linija u ravni , na primer tamo gde govori o udvajanju tonova u ekscentričnoj kompoziciji ili. na drugim mestima, gde razmatra probleme odnosa konstrukcije i ekspresivnosti. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 70. Isto , 84-85; "vojske" koje "prolaze. kao uvelo lišće" kao da su odjek Ungaretijeve pesme Soldati : „Si sta come/ d'autunno/ sugli alberi/ le foglie“ (Mi smo kao/ u jesen/ na drveću/ lišće). Isto, 73. Počinje ovako: „Tiho je i lepo, kao dvorista manastirska u ovoj zemlji, sa usahlim kladencima i sitnim cvećem“. ( Isto, 91). Isto, 77. Isto, 78. Takvo određenje upotrebio je sam Crnjanski, opet u jednom intervjuu ( Ispunio sam svoju sudbinu , 35), da bi opisao svoj tekst Rim i njegova okolina, nastao, svojevremeno, u Londonu; Eugenio Müntz, Firenze e la Toscana , Milano 1899. Uostalom, sam Crnjanski spominje ovog autora u svojoj polemici sa Markom Carom. Prevodi odlomaka Ž.Đ. E. Müntz , Nav. delo , 2. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 74. E. Müntz, Nav. delo , 1-2. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 75. E. Müntz, Nav. delo , 6. Isto , 8. Isto , 10. Isto, 18. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 76. I tim povodom navodimo nekoliko rečenica Vasilija Kandinskog koje govore o njegovim kompozicionim rešenjima: "Raspršio sam mase tako da nisu više otkrivale kompozicioni centar. Često su teški elementi bili gore a laki dole. Ponekad bih ostavio da središte bude slabo a pojačao bih strane. Između lakih delova umetnuo bih pritiskujući težinu. Tako sam oslobađao hladnoću a sputavao toplotu. Na isti način tretirao sam pojedine tonalitete boje, hladeći tople i grejući hladne... ( Nav. delo , u tekstu Kelnsko predavanje , 146). Setimo se, ovde, de Kirikovih X-zraka; napor Crnjanskog da pronikne u nevidljivo u službi je potrage za nevidljivim vezama: "Ništa me ne zanima što uokolo govore: kamen pitam (...) o sudbini našoj..." (81); wi Za život pitam jonske jarce i dugovrate, pernate, egipatske mrtvace. Još se osećaju živi, pod ovim kamenom". (81) M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 77. Isto, 78-79. Isto , 90. E. Müntz, Nav. delo , 10. M. Crnjanski , Ljubav u Toskani , 76. M. Crnjanski, Poezija (Sabrana dela IV) , 220. M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 83. Opet jedna tehnika Miloša Crnjanskog koja je analogna tehnikama Kandinskog: "'Smanjivao sam ekspresivnost elemenata pomoću neekspresivnosti. Potcrtavao sam neke elemente koji po sebi i u sebi nisu bili mnogo ekspresivni stavljajući ih u spoljašnju poziciju“ (V. Kandinski, Nav. delo , 147). M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 83-84. Nije slučajno Đirardengo, sportista, dobio u tekstu o Pizi tako poetički bitnu poziciju. Crnjanski je, naime, agonističku dimenziju sporta uvrstio bio, na izvestan način, u svoju poetiku: „Mladići naši koji sada pišu sasvim drukčije nego ja, pesnici kojih ima dvesta, trista ili petsto, treba da budu spremni da idu u jedan život koji je bokserski ! A bokserski život nije lak. (...) Ali, kada on nokautira protivnika, kada ona masa zaurla od zadovoljstva, od divljenja, onda se on oseća da je neko i nešto " ( Ispunio sam svoju sudbinu , 205). Podsetićemo, tim povodom, na izuzetno efektnu "sportsku" epizodu i drugih Seoba , onu u kojoj Pavle Isakovič na kobili Lisi nadmašuje sve ostale u preskakanju prepona: "Skok je bio tako strašan, da se, za trenut, činilo da će oboje pasti na glavu. Medutim. kobila se spusti sasvim lako. mašući divlje glavom, kao da je htela da pokida uzdu. da zbaci sa sebe i sedlo i čoveka u sedlu. Pavle ču samo da sve utonu, u vici i pljesku. (...) Kad je Pavle pošao Kostjurinu, između oficira, koji su se okupili oko njega, njemu se činilo da prolazi, onako, kako više nikad prolaziti neće, a kako je, kroz sirmijske husare, prolazio - kao kroz neku mađiju ". ( Seobe II , 278-279). M. Crnjanski, Ljubav u Toskani , 84. Isto , 87. Isto, 88. Isto, 89. Isto, 90. http://www.rastko.rs/rastko/delo/12227
       
    • Од JESSY,
      Jedan od uzroka zbog koga ljudi ne shvataju hrišćanstvo i udaljuju se od Crkve je taj što su Jevandjelje - u bukvalnom prevodu “blaga vest”- zamenili nekom zlom vešću. Osnova naše vere - Vaskrsli Hristos, vaskršnja radost koju može da oseti svaki čovek - se zamenjuje propovedi o svetskoj masonskoj zaveri, o skorom dolasku antihrista, o zlim duhovima, adu i večnim mukama.
      Pravi religiozni život počinje onda kada čovek zaželi da Bog bude na prvom mestu u njegovom životu. A to nije uvek jednostavno i zahteva napore od čoveka: traženje i trud.
      Najzadivljujuće je to što ljudi idu u Crkvu, jer se u Rusiji posle cele epohe gonjenja, religiozne nekulture i nepismenosti savremeni čovek reklo bi se nije u mogućnosti da pronadje tradicionalnu duhovnu kulturu i veru
      Za mnoge je taj jezik, koji je najbogatiji i najlepši, potpuno nedostupan. Treba se više govoriti o smislu Bogosluženja, i omogućiti ljudima da shvate da se u Crkvi mogu sjedniti sa nebeskim, i postati već na zemlji pričasnici Neba.
      U stvari ljudi ne umeju da u Crkvi pronadju ono najvažnije - opit Neba. Zbog čega? Zbog toga što ponekad traže nešto drugo. I onda to ne nalaze i razočaravaju se. Možda njima i nije potreban taj opit Neba ... Ali sve ostalo je drugorazredno.
      Sveštenik Mihail Vasiljev,
      nastojatelj Patrijaršijskih podvorja pri štabu VDV i RVSM
    • Од JESSY,
      Kada razmišljamo o bliskim odnosima, skoro uvek zaključujemo da suprotnost ljubavi nije mržnja, već- ravnodušnost, i da ona najviše boli – naročito posle prekida svake komunikacije sa partnerom. U sadašnje moderno vreme “datinga”, razvile su se nove modifikacije ponašanja u vezi, a naročito završetka istih. Jedan od takvih oblika ponašanja se popularno zove “Ghosting”(nestajanje) . Šta je Ghosting?  On označava pojavu da voljena osoba, prijatelj, poznanik, prekida svaki oblik komunikacije i nestaje iz vašeg života odjednom – bez ikakvog objašnjenja. Nema telefonskih poziva, e-mailova, čak ni poruka i nakon više vaših poruka, pozivanja i zahtevanja objašnjenja ovog postupka.
      Ova pojava sama po sebi nije novo otkriće, jer su pojedinci oduvek bili skloni bežanju ili nestajanju iz nečijeg života, ali se do pre nekoliko godina ova vrsta ponašanja smatrala retkom, i ljudi koji su ga primenjivali su se, u najmanju ruku, smatrali nekorektnim. U današnjoj kulturi “datinga”, “Ghosting” fenomen je doživelo oko 50% muškaraca i žena, isti taj procenat (50%) svakodnevno primenjuje “ghosting”. Emocionalni efekti ovog ponašanja mogu biti razorni, a posebno štetni za one koji već imaju nisko samopoštovanje.
×
×
  • Креирај ново...