Jump to content
  1. Avocado

    Avocado

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Bernard,
      Onesnažen zrak ima vpliv na vsako celico in vse organe našega telesa in ga lahko povežemo z različnimi obolenji: od demence, srčnih in pljučnih bolezni, neplodnosti do zmanjšanja inteligence. 
      Posledice onesnaženega zraka lahko čutimo od glave do pet: od srčno-žilnih in pljučnih bolezni, diabetesa, demence, težav z jetri in mehurjem do krhkih kosti in poškodb kože. Prav tako onesnažen zrak vpliva na plodnost, zarodek in razvoj otroka. V telesu namreč povzroča vnetja, mikrodelci pa se prenašajo po krvi, ki oskrbuje vse organe in dele telesa.
      Gre za pravi "javnozdravstveni problem", opozarja tudi Svetovna zdravstvena organizacija (WHO). Več kot 90 odstotkov globalnega prebivalstva je namreč izpostavljeno toksičnemu zraku. Strokovnjaki ocenjujejo, da vsako leto zaradi posledic onesnaženega zraka umre 8,8 milijona ljudi, kar je dvakrat več, kot so predvidevali do zdaj. S tem pa je onesnažen zrak prehitel kajenje. 
       
      Zelenigenij.si
      ZELENIGENIJ.24UR.COM   Je onesnažen zrak povezan z naraščanjem duševnih bolezni?
      rak, ki ga dihamo, je še kako pomemben za zdravje ljudi. Kako zelo lahko vpliva onesnažen zrak, ki smo ga dihali v otroštvu, na poznejši razvoj, tudi duševni, pa je bilo vprašanje, s katerim so se ukvarjali raziskovalci. Ugotovili so, da v državah, ki imajo izjemno slabo kakovost zraka, beležijo za 27 odstotkov več bipolarnih motenj in za šest odstotkov več depresij kot v državah, kjer dihajo boljši zrak.
       
       
      Ljudje, ki odraščajo na območjih z močno onesnaženim zrakom, imajo večje tveganje za razvoj depresije in bipolarne motnje pozneje v življenju, kažejo izsledki zadnje raziskave Univerze v Chicagu. Analiza zdravstvenih podatkov milijonov bolnikov je namreč pokazala pomembno povezavo med duševnimi motnjami in izpostavljenostjo onesnaženemu zraku, še posebej v otroštvu. 
      Znanstveniki so najprej analizirali podatke 151 milijonov Američanov, ki so v 11 letih potrebovali zdravniško pomoč zaradi nevropsihiatričnih bolezni. Podatke, ki so jih pridobili od ameriških zdravstvenih zavarovalnic, so nato primerjali z meritvami 87 možnih onesnaževalcev zraka. 
       
      Ugotovili so, da so imele države, ki imajo najslabšo kakovost zraka, za kar 27 odstotkov več bipolarnih motenj in za šest odstotkov višjo pojavnost depresije v primerjavi z državami z boljšo kakovostjo zraka. "Obstaja kar nekaj znanih sprožilcev (za duševne motnje), toda onesnaženje je nova smer raziskovanja," je dejal Andrey Rzhetsky, profesor medicine in človeške genetike. "Raziskave na psih in glodalcih so pokazale, da lahko onesnažen zrak pride v možgane in povzroča vnetje, ta pa posledično simptome depresije. Zelo možno je, da se podobno dogaja tudi pri ljudeh," je dodal. 
      Raziskovalci so isto metodologijo nato preverili še na podatkih 1,4 milijona danskih bolnikov. V sodelovanju z raziskovalci z danske univerze Aarhus so namreč preučili pojavnost nevropsihiatričnih bolezni pri odraslih Dancih, ki so do 10. leta živeli na območjih s slabimi okoljskimi kazalniki. Tudi tukaj so ugotovili za 29 odstotkov več duševnih motenj pri ljudeh v najbolj onesnaženih krajih v primerjavi s kraji, ki so imeli čistejši zrak. Izpostavljenost visokim nivojem onesnaženja pri danskih bolnikih povezujejo z več kot podvojenim številom primerov šizofrenije, pa tudi z večjo pojavnostjo osebnostnih motenj, depresije in bipolarnosti. 
       
      Zelenigenij.si
      ZELENIGENIJ.24UR.COM  
      20 podjetij, ki prispevajo več kot tretjino toplogrednih plinov
      20 velikih korporacij je v zadnjega pol stoletja prispevalo za več kot tretjino vseh izpustov CO2 in metana v okolje. Katera so ta podjetja, kdo so lastniki in kdaj so se začela prva opozorila glede nevarnosti izpustov CO2 na podnebne spremembe?     Britanski časnik The Guardian je ta teden začel projekt, v katerem razkriva največje onesnaževalce s toplogrednimi plini na svetu in zakaj je pri zaviranju nadaljnjega onesnaževanja in podnebnih sprememb ključna politika. Med drugim so razkrili, katerih 20 podjetij je prispevalo k več kot tretjini izpustov CO2 in metana od leta 1965.
      Ugotovili so, da so se podjetja s fosilnimi gorivi že od nekdaj zavedala vpliva, ki ga imajo na okolje, a so kljub temu več desetletij neusmiljeno izkoriščala svetovne zaloge nafte, plina in premoga ter kovala dobičke na račun okolja.
      Zelenigenij.si
      ZELENIGENIJ.24UR.COM  
       
    • Од Иван Ц.,
      Sveštenik Nikola Radović juče se susreo sa porodicom jednog od mladića koji je učestvovao u nemilom događaju, u noći 21. maja, kada je došlo do uznemiravanja njega i njegove porodice ispred crkve Svetog Nikole u Starom Baru.

      Otac Nikola posjetio za Bajram porodicu učesnika incidenta ispred crkve
      BARINFO.ME Sveštenik Nikola Radović juče se susreo sa porodicom jednog od mladića koji je učestvovao u nemilom događaju, u noći 21. maja... Otac Nikola je dobio poziv od porodice S.K. da ih posjeti tokom bajramskih praznika, čemu se on, kako ističe, „s posebnom radošću odazvao“.
      „Nakon nemilog događaja nisam osjećao ni srdžbu, ni ljutinu, ali me je u međuvremenu ophrvao osjećaj tuge kojeg nisam mogao da se oslobodim, pošto sam u sebi doživljavao Bar kao primjer skladnog života. Međutim, osjećaj tuge je prošao kada sam juče ujutro dobio poziv od porodice jednog od mladića da budem njihov gost za Bajram, osjetio sam mir u srcu. Doživio sam u Mrkojevićima predivno gostoprimstvo porodice i njihovih prijatelja, ljudski razgovor i razumijevanje. Izrazii su još jednom žaljenje za sve što se dogodilo, a susreo sam se i sa mladićem koji iskreno pokazuje pokajanje za sve što se dogodilo. Uvjerio sam se da to što je uradio nije porodično vaspitanje, već je bio ponešen masom.
      Njihov gest poziva u ovakvoj situaciji pokazuje da Bar ostaje grad međunacionalne tolerancije i vjerskog sklada, kojeg ne treba samo riječima da slavimo, već i djelom da pokazujemo. Ovakav primjer porodice, a i Bar je jedna mala porodica, pokazuje da i na širem planu tako može biti, gdje ima ljudi – ima i dogovora .
      Ne bih volio da neko ovog mladića ni mrko pogleda ili mu ružnu riječ uputi. Treba ga ljubavlju podstaći i podržati. Ono što se desilo ne treba nikad više da se ponovi, a svi moramo da radimo na ljubavi, slozi i bratskom pomirenju. Svi imamo pravo da pogriješimo, a ko se iskreno pokaje, a ovaj mladić sigurno jeste, moramo da ga podržimo. Lako je suditi, ali prije svega treba opraštati.
      Pošto je sve ovo uznemirilo građane, želim da poručim da nema razloga za brigu, i da sam sada
      apsolutno spokojan, i zbog divnoga gesta poziva i zbog gostoprimstva, ali i zbog činjenice da međukulturni, međuvjerski i međunacionalni sklad u Baru postoji, u šta su me uvjerile brojne poruke građana sve tri vjere koji su ovih dana izražavali tugu i žaljenje zbog svega što se dogodilo.  
      Moramo da nastavimo da idemo jedni kod drugih na Bajrame, Božiće, Vaskrse, da propovjedamo ono što propovjeda svaka vjera, hrišćanska ili muhamedanska, Sveto pismo ili Kur’an, a to je ljubav. Samo na takvoj osnovi, osnovi ljubavi,  možemo da gradimo našu budućnost“, rekao je za Bar Info i Radio Bar sveštenik Nikola Radović.
    • Од emilija,
      Marko Milačić - Prava Crna Gora
      8 h ·  ‼️СЈУТРА ОВИ МОМЦИ ПИШУ ИСТОРИЈУ! Огњен Мараш и Милош Ајковић, из Зете, крећу на ходочашће-литију дугу 500 километара, од Храма Светог Саве у Београду до Храма у Подгорици‼️
      - 12 дана, 500 километара!
      - Сви детаљи у укључењу уживо испред Храма у Београду, вечерас у 20:00.
      - Видимо се вечерас код Храма.
      - Позивам медије, али и све заинтересоване, да сјутра ујутру у 10:00, испред Храма, испратимо ове момке на дуг пут.

    • Од Милан Ракић,
      Stepinac nije bio takav simpatizer ustaštva kakvi su bili drugi u hrvatskoj Crkvi, ni nacizma, čije je rasističke teorije otprije smatrao protivnima vjeri, ali je do kraja bio zagovornik NDH, koju je vidio kao djelo Božje ruke i okvir za očuvanje katoličanstva, a ne kao suštinski zločinačku tvorevinu kakva je zapravo bila

      "Događaji su ovo, koji su naš narod donijeli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može… I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, kolikogod i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu."
      Riječi su to oduševljenja kojima se 28. travnja 1941. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, današnji kandidat za katoličkog sveca, okružnicom obratio svojem svećenstvu, pozivajući ga da potiče vjernike na molitvu ‘da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini’. Stepinac je već 12. travnja, dva dana nakon što je ovaj proglasio uspostavu NDH, posjetio Slavka Kvaternika kako bi mu na tome čestitao, a 16. travnja, dan nakon njegovog dolaska u Zagreb, i Antu Pavelića. ‘Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je propovijedao, Hrvatska će biti raj’, kazao je nakon susreta. Od nove je vlasti očekivao velike probitke za Katoličku crkvu, što je istakao i u okružnici svećenstvu: ‘Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.’ Naglasio je da će Crkva novoj vlasti biti korektiv, odnosno da će smatrati svojom dužnošću ‘u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, zaprijetiti, umoliti učeći sa svojom strpljivošću i sa svom apostolskom slobodom’, pa okružnicu završio nalogom da se u nedjelju, 4. svibnja održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama.
      Već prvog dana postojanja NDH Kvaternik je isključio Srbe, Židove i Rome iz oružanih snaga. Dan nakon susreta s nadbiskupom Pavelić je donio svoj prvi dekret, Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, kojom je uveo široki progon neprijatelja režima na prijekim sudovima. Sutradan je objavio Zakonsku odredbu o sačinjavanju hrvatske narodne imovine, kojom su poništeni pravni poslovi Židova, a 25. travnja Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice. To je bilo prije Stepinčeve oduševljene okružnice, razglašene u medijima i u ‘Katoličkom listu’, glasilu Nadbiskupije, a 30. travnja donesena su i tri rasna zakona, o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Pratile su ih odredbe o prelasku s jedne vjere na drugu i o nošenju Davidove zvijezde, za kojima su uslijedili progoni Židova, Roma i Srba, a u narednim tjednima zabranjeni su vrtići i škole pravoslavne crkve, ukinuto njeno financiranje i zabranjen sam naziv ‘srpska pravoslavna vjera’.
      Ustaška propaganda u punom je jeku radila na demonizaciji Židova i Srba, a Stepinac i Katolička crkva nisu ni ‘pokarali’, ni ‘zaprijetili’, niti se oglašavali protiv svega toga. Dapače, ‘Katolički list’ oduševljeno je pozdravljao nove ćudoredne zakone. Uvedena je tako kazna od 30 dana zatvora za ‘ružnu i sramotnu’ naviku psovanja (ono je, inače, Stepinca još od mladosti opsesivno iritiralo, pa je i u tom vremenu masovnih pokolja najsnažnije dizao glas protiv – psovke), zabranjen je rad nedjeljom, zabranjeni su prosjačenje, skitanje i prostitucija, skraćeno je radno vrijeme lokala koji su prodavali alkohol, ograničeno kockanje, uvedena je smrtna kazna za pobačaj. Nacionalna država Hrvata, favoriziranje katolika uz očekivanje velikog broja prelazaka s pravoslavlja, ćudoredne mjere, borba protiv komunističkog bezboštva – sve je to bilo milo Katoličkoj crkvi, koliko god da je nadbiskup bio žalostan što se NDH ostvarila pod dominacijom Njemačke i Italije, kojoj je prepušten znatan dio teritorija.
      Stepinac je i prije rata bio žestoki protivnik masonerije i komunizma, koji je smatrao većom opasnošću od nacizma, pa čak i od sukoba između Srba i Hrvata i pravoslavnih i katolika. Ti stavovi potvrdit će se u ratu. Nije bio takav simpatizer ustaštva kakvi su bili drugi u hrvatskoj Crkvi, ni nacizma, čije je rasističke teorije otprije smatrao protivnima vjeri, ali je do kraja bio zagovornik NDH, koju je vidio kao okvir za napredak i očuvanje katoličanstva, a ne kao suštinski zločinačku tvorevinu kakva je zapravo bila. Njegovo javno stajanje uz režim i podrška Paveliću osnaživali su tu tvorevinu i obeshrabrivali otpor. Stepinac je pomogao i u uspostavi odnosa između NDH i Svete Stolice te organizaciji Pavelićevog posjeta papi Piju XII., realiziranog 18. svibnja 1941. godine, iako je već saznao za prva zvjerstva nad Srbima, dopuštajući da se vijesti o njima šire zemljom bez da Crkva podigne svoj utjecajni glas osude. Umjesto toga, on je negodovao tajno i bez ikakvog učinka.
      Samo nekoliko dana uoči tog posjeta papi, 14. svibnja, Stepinac je Paveliću pisao zbog pokolja 260 Srba u Glini opominjući ga da katolički moral to ne dozvoljava i tražeći da poduzme hitne mjere da se na teritoriju NDH ‘ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt’. Kada Stepinčevi današnji apologeti ističu njegovo suprotstavljanje ustaškim zločinima, često se uzima taj i nekoliko sličnih primjera protesta, no bili su to dopisi upućeni direktno vrhu režima, za koje javnost nije znala. Na isti je način u travnju uputio dopis Andriji Artukoviću tražeći da se iz rasnih zakona izuzmu oni Židovi koji su prešli na katolicizam, a kada je 22. svibnja određeno da Židovi moraju nositi žutu traku, pisao mu je da takvu odredbu uopće ne bi trebalo provesti, ali je i ovog puta tražio da se izuzmu oni koji su postali katolici. Kada su počele masovne deportacije Židova i Srba u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja pisao Paveliću tražeći da se ublaži teška sudbina pogođenih ljudi.
      ‘Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem’, pisao je nadbiskup, tražeći od poglavnika da se deportacije u logore provode ‘na humaniji i obzirniji način’, odnosno da se ljudima ostavi vremena da se spreme, da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim vagonima, da se zatočenima daje dovoljna hrana, a bolesnicima njega, da se omogući dostava hrane i lijekova i dopisivanje s obitelji, te da se svećenicima dozvoli pristup u logore kako bi davali zadnju utjehu umirućima.
      Takva vrsta zagovora, ograničenih na tajnu komunikaciju s vlastima i usmjerenih prvenstveno na zaštitu onih koji su prešli na katolicizam, karakterizirala je tokom cijelog rata Stepinčev način suprotstavljanja zločinima, koje je tretirao kao zastranjenja od katoličkog morala vrijedna opomene, a ne kao sistemski zločin jedne kriminalne države. Ništa od toga nije bilo vrijedno njegovog otvorenog istupanja i odbacivanja ustaškog režima, pa ti zagovori više pokazuju da je od samog početka bio dobro upoznat i s pokoljima, i s masovnim deportacijama, i s patnjama u logorima smrti. Njihovo postojanje nije dovodio u pitanje ni u tajnim porukama vrhu režima, kojem je u javnosti i dalje pružao podršku. Predvodio je tako posjet hrvatskog episkopata Paveliću 26. lipnja 1941., kada mu je javno obećao iskrenu i lojalnu suradnju, dočekao ga je govorom i primio u crkvi sv. Marka u veljači 1942. godine, ponavljao u više nastupa misao da je NDH ostvarenje sna, do kraja rata služio mise o obljetnici NDH i pjevao Te Deum za poglavnikov rođendan.
      Čak ni svoje najteže riječi osude, koje se često citiraju, nije izrekao javno nego u pismu Paveliću 24. veljače 1943. godine: ‘Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku.’
      Reakcija je to bila na pogubljenje sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu – opet radi katolika, opet potajna i ograničena na zahtjev za suđenje direktnim počiniteljima – kakva nikada nije bila izrečena u odnosu na tisuće i tisuće onih prethodno ubijenih u tom logoru.
      Dugo je trebalo čekati da u javnost izbiju prvi znaci njegova razočaranja. Tek u listopadu 1942. godine, nakon što su najveći pokolji već počinjeni i nakon što je Pavelić počeo ublažavati svoju politiku prema pravoslavcima, Stepinac u jednoj propovijedi počinje, još slabašno, govoriti protiv razlika u rasama i narodima kao izvoru međusobnog uništavanja, ne propuštajući istovremeno odbaciti komunizam, a njegove riječi postaju nešto jače u propovijedi od 14. ožujka 1943., da bi tek koncem te godine jasno kazao da Crkva ne poznaje rase gospodara i rase robova, i razlike pred Bogom između Hrvata, Srba, Židova, Cigana, katolika, muslimana i pravoslavaca.
      Ti zakašnjeli javni istupi puni samoopravdavanja nisu se propuštali u štampu, kao što su se objavljivali njegovi iskazi podrške režimu, a nisu ni imali onu otvorenu žestinu kojom je primjerice osudio savezničko bombardiranje Zagreba u veljači 1944. godine i kojom će se, nakon oslobođenja, suprotstavljati novim komunističkim vlastima naširoko popisujući i objavljujući sve njihove grijehe. Na sličan se način Stepinac, isprva nezainteresiran i s dugotrajnim oklijevanjem, kako svjedoči dnevnik Diane Budisavljević, tek koncem kolovoza 1942. uključio u spašavanje pravoslavne logorske djece, proširivši na njih aktivnosti Karitasa. Intervenirao je i u nizu pojedinačnih slučajeva progona Srba i Židova, ne samo kada se radilo o ljudima koji su postali katolici, pa ipak, koliko god je znao isticati da Crkva ni pred kim ne osjeća strah, sam zločinački režim nikada nije prozvao i osudio.
      Da je Stepinac pisao proteste i intervenirao, oko toga njegovi biografi ne spore, ali oni koji su mu neskloni i oni koji su mu skloni različito odvaguju značaj tih postupaka u odnosu na sve drugo što je činio i što je propustio učiniti. Pritom su mu u pravilu najskloniji isti oni koji su skloni blago, ako uopće, suditi samom Paveliću. Stepinac je 1946. osuđen zbog svoje javne podrške ustaškom režimu i fašističke linije katoličkog tiska i organizacija, zbog pokatoličenja pravoslavaca, zbog prihvaćanja uloge vojnog vikara, zbog djelovanja protiv narodne vlasti krajem rata i zbog toga što je otkriveno da je nakon rata primio nekoliko ustaških emigranata. Sve točke optužnice bile su točne, a ocjena da je to bio politički proces točna je utoliko što je moguće da bi ga izbjegao da je prema novim vlastima pokazao samo dio silnog razumijevanja koje je potrošio na Pavelića. Proces je bio politički i po tome što su i kazna i način njenog izdržavanja bili blagi iz političkih obzira. Komunisti nisu od njega htjeli napraviti mučenika, ali se za to pobrinula Katolička crkva, cijeneći ga po vlastitim kriterijima, takvog kakav je bio, kao jednog od najboljih u svojim redovima.
      radio gornji grad
×
×
  • Креирај ново...