Jump to content

Овде још нема ничега

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Драгана Милошевић,
      Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, izjavio je reis Islamske zajednice Srbije Sead Nasufović u razgovoru za Nova.rs uoči velikog praznika Ramazanskog bajrama.
      Muslimani širom sveta ovog vikenda slave Bajram kojim se označava kraj mesečnog ramazanskog posta, a mere opreza protiv koronavirusa sprečavaju da se neki aspekti islamskog praznika obeležavaju na uobičajen način.
      Upravo zbog Covid – 19 smo kao čovečanstvo bili u izolaciji, ocenjuje Nasufović i poručuje da je to pitanje samoće kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima.
      Upravo smo prošli kroz epidemiju koronavirusa. Kakav je značaj vere u teškim uslovima života?
      Vidite, čovek koji izgubio nadu u sutra, obično više nema motiva da živi. I to su razlozi tragičnih sudbina ljudi koji su u nemoći i u beznađu odlučili da ne žive više. Nada je jedan ključ uspeha, ključ motivacije da čovek uđe u sutrašnji dan. Upravo to vera nudi. Vera nudi nadu. I to je ona najsjajnija komponenta u verovatnju, u  životu vernika – oni se nadaju. Ovaj proces koji smo prošli bio je jako neprijatan i za odrasle, i mlade, i stare. Za sve je to bilo jedno veliko iskušenje. Ipak, čovek koji se nada boljem sutra, lakše podnosi svako iskušenje.
      Govorili ste o težini samoće?
      Mi smo sada kao čovečanstvo bili u izolaciji. I to pitanje samoće je kod nas nametnulo zaključak koliko smo potrebni jedni drugima. Najsavršeniji zaključak koji čovek može da donese po pitanju drugog čoveka je upravo da je čovek čoveku najveći dar od Boga.
      Mišljenja ste da se poigravamo sa životima i sudbinama drugih ljudi?
      Kad kažemo da se poigravamo sa nečijim sudbinama, to  ne znači da se poigravamo samo s nečijim životom. Onome kome čovek udari na čast, na obraz, na dostojanstvo, na porodicu, na imetak, pa kakva je razlika između toga i života? Dakle, onome kome udarite na sve to, srušili ste srce, srušili ste mu i budućnost, srušili ste mu svaki uspeh. Jedno smo drugome poklon od Boga i treba da čuvamo jedni druge.
      Eto, kad smo bili najusamljeniji kroz ovih proteklih par meseci, verovatno bismo se obradovali bilo kom čoveku da je došao na vrata da podeli sa nama trenutak u razgovoru.
       

      Kakav je položaj Islamske zajednice danas u Srbiji?
      Iskreno, uvek sam tražio formulaciju kako bi bilo najbolje odgovoriti na to pitanje koje mi često postavljaju. Jedini realan zaključak je sledeći:  Islamska zajednica je narodna verska zajednica. Ona deli sudbinu ovog naroda. Onda kad je narodu teško, naša zajednica prolazi ta iskušenja zajedno sa svojim džematom, sa svojim vernicima. Kada je građanima, narodu, lakše, to se svakako odrazi i na rad naše zajednice. Dakle, nije stanje naše islamske zajednice enigma. Onako kako bismo ocenili uslove života naših građana, našeg naroda, iste takve uslove ima i naša verska zajednica.
      Da li ste pripremili posebne mere, u smislu poštovanja zdravstvenih preporuka za molitve na Ramazanski bajram u džamijama?
      U Bajrakli džamiji kao centralnoj džamiji u Beogradu, ali i ostalim klanjalištima gde se muslimani okupljaju  radi zajedničke molitve bajramske, naši ljudi zaduženi su da dočekuju dolazeće vernike i ponude im rukavice, maske, sedžadu za klanjanje, i svakako dezinfekciju ruku. Naši imami govorili su u petak na sedmičnoj propovedi o posebnim merama koje vernici treba da primene u toku Bajrama, ali sam siguran da će ih podsetiti i u toku samog događaja.
      Da li će te mere biti dovoljne?
      Ono što smo bili dužni kao zajednica da uradimo – mi smo uradili. Kakav će biti rezultat, to je nemoguće reći, jer i sami znate da je psihologija mase nepredvidiva. Mi ćemo insistirati na tome, tražiti koliko bude moguće.  Ali, vidimo da se ovih dana, na skupovima kojih je bilo, možda moglo i zakonski reagovati, a ipak se tolerisalo. Mi ćemo, kao zajednica, insistirati da se ispoštuje sve. Nemamo  razloga da reskiramo ili sumnjamo. Stručni ljudi kažu da je to tako, i mi smo to prihvatili.
      Tako da, kada je u pitanju ova epidemija, i mere  koje je trebalo sprovoditi, mi se kao imami i kao muftije nismo nijednom usprotivili, nego smo te mere prihvatili. Mišljenje  struke uvažavamo i prihvatamo. I sve naše verske obrede  prilagodili smo na način da je to u skladu sa tim merama i preporukama, kako god ih ko naziva.
      Reis Sead Nasufović: Jedni smo drugima poklon od Boga
      NOVA.RS Čovek je čoveku najveći dar od Boga. A, upravo smo mi prema tom božanskom daru nezahvalni, igramo se sa tim darom, poigravamo se sa životima i sudbinama ljudi, kaže reis Islamske zajednice...  
    • Од Дејан,
      Autor mondo.r
      Izvor Vijesti.me
        Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti obeležavanje godišnjice vojne akcije "Bljesak" zbog isticanja znaka "Za dom spremni", ocenjujući da taj gest Milanovića zaslužuje poštovanje.
      Izvor: MONDO/Anto Baković "To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda, kog mi svi poštujemo", rekao je on Vijestima.
      Milanović je ranije danas kazao da da odgovornost zbog incidenta u Okučanima treba da snosi organizator - Ministarstvo branitelja.
         Mitropolit Amfilohije kazao je i da je čuo da je Milanović ranije, prilikom pojete Jasenovcu, naredio da se sa tog spomen obeležja ukloni tabla sa natpisom "Za dom spremni".
          Milanović napustio obeležavanje "Bljeska" zbog ustaškog pozdrava
      Izvor: Tanjug
      Amfilohije o Milanoviću: To što je uradio odlika je časnog hrvatskog naroda
      MONDO.RS Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije čestitao je predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću na odluci da napusti...  
    • Од Trifke,
      Passover Lamb could be Sacrificed on Temple Mount for first Time in 2,000 Years
      ENDTIMEHEADLINES.ORG OPINION (ETH) - Recently we reported on how there has been an increase in activity in regards to the push for what many are...  
    • Од Zoran Đurović,
      Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa

       
      U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije.
        Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio?

      Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života.
      Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla
      Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu.
      Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije.
      Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih.
      Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo.
      Teološke okosnice
      No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi.
      Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“
      Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum).
      Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje.
      Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti.
      Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine.

      Opravdanost ograničenja
      Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik.
      Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima.
      Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi.
      U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji.
      S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima?
      Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji
      Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla.
      Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru.
      Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja).
      Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju.
      Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu.
      Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina.
      Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja.
      Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu.
      Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast.
      U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti.
      Zaključak nam je poznat
      Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina.
      Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.
    • Од Justin Waters,
      SVI U IRSKU, A IVAN U ZEMLJU KOJU SVI ZAOBILAZE U ŠIROKOM LUKU Nekoliko je puta došao turistički i zemlja ga je osvojila, pa je jednostavno ostao

       
      Ivan Đogić u Iran je došao kao turist, u ranim tridesetim godinama, svidjelo mu se toliko da se uskoro vratio provjeriti bi li doista mogao ostati dulje, nastaniti se tamo, i - ostao.
      No, nije išao bezglavo, vođen jedino emocijama. Poslovni plan što mu je spontano sinuo za putovanja zemljom pokazao se prilično realan.
      U telefonskom razgovoru, dok WhatsAppom razgovara s nama s pustinjske ceste što vodi u Isfahan, citira staru perzijsku izreku. U doslovnom prijevodu ona bi značila: “Iransko tlo povlači haljinu”. “Iran povlači, tj. privlači putnika kao dijete koje povlači mamu za rukav ili za skute haljine, baš tako te Iran ne pušta otići dalje”, objašnjava, pokušavajući dočarati vezanost što ju je razvio za tu zemlju.

      U Isfahanu živi od siječnja 2018. godine.
      Prvi put u Iran je došao početkom 2016., turistički, htio je vidjeti zemlju. Ostao je četrdeset i pet dana. “Stalno sam bio na cesti, kampirao, putovao pješice, autostopom, neprestano sam bio među ljudima, upoznavao sela…, da sam drugačije putovao, onako tipično turistički, vjerojatno danas ne bi bio ovdje, ne bi me toliko privukla.”
      Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.”
      Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu.
      Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu.
      Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu.
      “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala.
      Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.”
      Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu.
      Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu.
      Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu.
      “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala.

      Iskustvo s europskim gostima
      Kad sam prvi put došao, htio sam kupiti i kući poslati razglednice, ali nisam ih mogao pronaći. Tada mi je palo na pamet da sam napravim razglednice, jer bio sam siguran da tržište za takvo što postoji. Generalno, htio sam iskoristiti iskustvo i znanje iz Europe, činjenicu da poznajem profil europskih gostiju i primijeniti to tamo gdje je konkurencija slabija. Motiv je bio doći negdje gdje ću biti prvi i najbolji ili barem među prvima i najboljima. Dok se mnogi sele u razvijenije zemlje, ja sam išao u suprotnom smjeru, vjerovao sam da na takvom mjestu bolje i brže mogu uspjeti. U manje od godinu dana od preseljenja u Iran napravio sam razglednice kvalitete kakvu ovdje nitko drugi ne radi. U manje od godinu dana moje razglednice su postale dio službenog poklona Turističke zajednice Irana, a neke od mojih fotografija su tiskali na šestmetarskim plakatima za velike međunarodne turističke sajmove. Prilično sam siguran da takvo što ne bih uspio da sam ostao u Hrvatskoj. Danas radim razglednice koje ne samo da su najbolje u Iranu nego vjerojatno i na cijelom Bliskom istoku”, kaže. Zašto tako samouvjereno misli da su nadaleko najbolje?
      privatni album  
      “Ovdje ljudi ne poznaju profil onih kojima žele nešto prodati. Dođe Nijemac ili Talijan i oni njega ne razumiju. Mi u Hrvatskoj jako dobro poznajemo naše europske goste. Isti ti gosti idu i u Iran. Nijemci, Talijani, Nizozemci. No, ovdašnji ljudi ne razumiju što oni žele, za što su spremni platiti i kako prodati neki proizvod u turizmu. U Iranu su razglednice bitno slabije kvalitete. Moje se sada prodaju po hotelima, turističkim agencijama po cijeloj zemlji”, kaže i dodaje: “Iran je nekoliko zadnjih godina jedno od najbrže rastućih turističkih tržišta na svijetu. Ima velike, zasad neiskorištene potencijale, sve to obećava da će se takav trend rasta i nastaviti. Blizu je Europi, cijene nisu visoke, Europljanima je egzotičan, bogata kulturno-povijesna baština i poznata gostoljubivost Iranaca samo su neki od razloga velikog iranskog turističkog uzleta.”
      Spominje lokalnu agenciju koja ga je tražila da im osmisli marketinški plan. “Žele da im dovedem više turista, osmislim nove ture, uredim web stranicu, podučim ih kako komunicirati sa zapadnim agencijama, stranim gostima, kako sročiti mail…”
      privatni album  Uživati u malim stvarima
      Stranaca koji žive u Iranu je malo. “Pretpostavljam da ih većina radi u velikim firmama. Ima i nekolicina entuzijasta sličnih meni, ali uglavnom iz razvijenijih zemalja zapadne Europe. Ne poznajem puno stranaca ovdje, gotovo ih uopće ne viđam.”
      Uči farsi, na tom jeziku sad se već može sporazumijevati. “Farsi je, po mom mišljenju, vrlo jednostavan, nema padeže, nema rodove, gramatika je jednostavna, kao i pismo, makar ga se stranci pribojavaju. No, svako slovo je jedan glas, dakle nije to nama posve stran koncept kao mandarin, recimo. Bitna je razlika, jasno, da se piše zdesna nalijevo. No, farsi je indoeuropski jezik i nama je dosta logičan.”
      privatni album  
      Poput mnogih putnika, i Đogić je obilazeći zemlju stare civilizacije i velike kulture, ali siromašnu, ekonomski nerazvijenu, naučio drugačije promatrati i onu otkud je stigao.
      “Irancima se divim na izdržljivosti i pozitivnom duhu. Problemi koje mi u Hrvatskoj imamo i na koje se volimo žaliti u usporedbi s iranskim su gotovo ništa. Ponekad otvorim naše vijesti pa se iskreno nasmijem svim tim našim ‘velikim’ problemima. Naučio sam cijeniti to što mi kod kuće imamo i shvatio da nam generalno uopće nije loše. A ako nam je i loše, najvećim dijelom smo za to sami krivi. Zamislite koliko bismo mi kukali da preko noći cijene porastu za čak tri puta. Od banalnih stvari poput paste za zube, preko mobitela i laptopa, do automobila ili strojeva za posao.”
      Što bi Hrvatska mogla naučiti od Irana?
      “Više uživati u malim stvarima, Iranci su majstori uživanja u malom. Ovdje je puno toga zabranjeno, drži se neprimjerenim, i ljudi se moraju snaći, moraju se zabaviti na neki skromniji način. Pa sjednu u auto, puste glazbu, voze se gradom i plješću, jer se u stanu ne smije pustiti glasna muzika i plesati. Partyji kakve mi znamo u Iranu ne postoje. Alkohol je zabranjen, žene moraju nositi hidžab, ne smiju pjevati, jer se njihov glas smatra zavodljivim, ne smiju voziti motor…”
      privatni album  
      Iranci obožavaju piknike. Rasprostru deku, donesu hranu, čajnik, voće, povrće, sjede na toj prostirki i to je masovna vikend-zabava. Milijuni ljudi su vani.”
      Većina Iranaca na godišnji odmor odlazi u proljeće, od 1. do 13. dana proljeća, u doba kad slave Novu godinu, Novruz.
      Tada masovno putuju unutar zemlje. “Kako ovdje nema puno hotela, Iranci uglavnom kampiraju. Mnogi iz Teherana idu na kaspijsku obalu. Jedini grad u Iranu koji u to doba postane prazan je Teheran, jer nije privlačan za posjete, velik je, užurban i ružan, dok svim drugim gradovima u to doba broj posjetitelja raste - Isfahan, Širaz, cijela obala je krcata...
      Bogatiji idu u inozemstvo, uglavnom u susjedne zemlje za koje ne trebaju vizu - Gruziju, Armeniju, Tursku…”
      Inflacija je golema. “Cijene mnogih proizvoda su u samo godinu dana skočile od 2 do 5 puta. Vrijednost novca u posljednjih godinu i pol pala je za tri puta.
      To najviše na ruku ide stranim turistima te općenito onima koji imaju strane valute. Treba biti iskren i reći da je išlo na ruku i meni kad sam počinjao i kad još nisam zarađivao već sam živio od ušteđevine, mijenjajući eure koje sam donio. Danas imam sreću da su moja ciljna skupina strani turisti koji unose svjež novac izvana. Ali istovremeno je tužno gledati kako s padom vrijednosti novca pada i vrijednost rada ovdašnjih ljudi. Kad već pričam o turizmu, reći ću da usluga koju je netko prije godinu dana pružao za primjerice 10 eura, danas košta samo 5 eura, a ta razlika ide na korist jedino stranom gostu kojemu je i onih početnih 10 eura bila smiješno mala cijena.”
      Iran je, kaže, odlična destinacija za turiste. Cijene su niske, a zemlja bogata poviješću, zanimljiva.
      “Što je za stranog gosta malo, za ovdašnje ljude je jako puno. Cijena 0,33 Coca-Cole je kunu, vožnja autobusom od 400 km u VIP busu s ručkom je 20 kuna, 30 km taksijem košta 10 kn, obilan i kvalitetan ručak u restoranu je 15 kuna. Prosječna plaća u Iranu je oko 100 eura.”
      Društveni igrokaz
      Za razumjeti mentalitet i običaje treba vremena. “Ovdje me jako puno stvari frustrira, ali mi je i dalje lijepo. Baš uživam. Frustrira me ponešto dio njihova mentaliteta, ta neodređenost ljudi, krivo daju upute, teško je poslovati jer često nisu profesionalni. To je tzv. tarof, ovdašnji društveni igrokaz, neiskrena pristojnost. Ja vas iz pristojnosti pozovem kod sebe, kući na ručak, iako zapravo ne želim da dođete. A vi, ponovo iz te pristojnosti, odbijete poziv, iako možda želite doći. I tako smo mi jedni prema drugima pristojni, ali se ništa suštinski ne dešava, ne mijenja.
      Tarof ovdje ide do neslućenih razmjera u svim sferama života, pogotovo u poslu.
      Recimo, dogovorite suradnju s nekim, on kaže da, napravite svoj dio posla, a on se više nikad ne javi na mobitel. Jer, njemu je zapravo bilo neugodno reći ‘ne’ na vaš prijedlog suradnje. I očekuje da nekako sami shvatite da on ne želi surađivati. Imam djevojku, Iranku, s kojom se uskoro namjeravam oženiti, ona mi puno pomaže da shvatim kako Iranci razmišljaju, što zapravo poručuju”, kaže i dodaje: “Život u Iranu je dovoljno različit od onog u Hrvatskoj da svaki dan bude vrlo zanimljiv, a dovoljno sličan da nisam ni s čim šokiran.”
      privatni album  Hrvatska je u Iranu, zbog nogometa, otkriva nam, jako popularna. “Ali, od Modrića i Rakitića puno je popularniji trener Branko Ivanković. Njegovo ime se spomene svaki put kad kažem da sam iz Hrvatske. Tri puta uzastopno je bio prvak s klubom Perzepolis iz Teherana i najpopularnije je sportsko ime u Iranu. Na sam spomen Branka mnogi administrativni poslovi su mi bili olakšani.”
      Kakvi su mu planovi, namjerava li tamo ostati?
      “Iran je zemlja u kojoj je jako teško dugoročno planirati, budućnost je neizvjesna pa je i meni teško reći koliko ću dugo ostati.
      No, zasad se vidim ovdje, jer bih rado ostvario ideje i planove koje sam si zacrtao.” 
      IZVOR Jutarnji.hr

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Креирај ново...