Jump to content

Drago Pilsel: Stepinac Titu: ”Valja razgovarati i s čestitim ustašama!”

Оцени ову тему


Recommended Posts

Prošle srijede, 3. listopada, navršilo se 20 godina od beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ceremonije koju dobro pamtim i koju je 1998. predvodio sveti papa Ivan Pavao II. u okviru svog drugog pohoda Hrvatskoj, ali ne pred više od pola milijuna vjernika kako iznosi Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije ovih dana.

drago-pilsel-110.jpg

Nije mi jasno čemu takva pretjerivanja. Znamo koliki je prostor ispred svetišta u Mariji Bistrici, a savršeno dobro pamtimo misu na punom zagrebačkom hipodromu, kod prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994., kada nas je tamo bilo gotovo 700.000 duša.

Elem, možda Bozanićevi PR-ovci pretjeruju jer im obilježavanje ove 20. godišnjice nije prošlo odviše zapaženo, osim u tzv. katoličkim medijima. Malo tko je zapamtio što je kardinal Bozanić kazao pred biskupima, svećenicima i bogoslovima koji su te srijede pohodili župni dvor i crkvu u Krašiću, gdje je Stepinac bio konfiniran po izlasku iz Lepoglave i gdje je 10. veljače 1960. preminuo, nikako mučenički kako izmišlja katolička kaptolska propaganda (zračenje, trovanje… kajgod!), već od posljedice raka krvi – policitemije vere, kako sam već dobrano pojasnio i argumentirao u nekoliko navrata.

Zapravo, ništa novo Bozanić nije rekao, a trebao je, osobito jer je kanonizacija, za koju se opet u Krašiću molilo, odgođena ad calendas graecas, što će reći da nije na vidiku, točnije, da je vrlo upitno da se za naših života i dogodi.

Bozanić je već mutio. I to sam in extenso pojasnio, jer je znao da papa Franjo ima namjeru formirati mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, što je čuo iz prve ruke u Vatikanu, ali je gotovo godinu dana to sve tajio od domaće publike i bio je prisiljen progovoriti, na Trsatu (30.08.2015.), kada se njegova šutnja u samom Vatikanu i u hrvatskim medijima činila odviše ridikulozna i kompromitirajuća. Tako da ne čudi što muti i sada te što s njime muti cijela pokrajinska crkvena hijerarhija i kler, pa im ne preostaje nego papagajski ponavljati da je ”Stepinac najodličniji sin Hrvatske u novije vrijeme, svjetionik našem hrvatskom narodu te je simbol očuvanja katoličke vjere u hrvatsko” (župnik Hrvatske Dubice u Sisačkoj biskupiji Željko Jurković).

A što bi Bozanić mogao i morao napraviti da ne muti? Fino: kazati istinu o Stepincu: napustiti hagiografiju i prijeći na historiografiju.

Evo, ja mu danas želim kratko, ali značajno pripomoći.

Naime, papagajski se ponavlja i to da je Stepinac stradao samo zato što se suprotstavio komunistima. Hajde da malo osvijetlimo to poglavlje.

U više je navrata (u katoličkoj publicistici napose) elaboriran susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga ”Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom ”Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda).

Ali Benigar ne donosi transkript susreta Tita i Stepinca (tek ga prepričava) jer pošteno kaže da pri pisanju Stepinčeve biografije nije mogao dobiti uvid u izvorne isprave koje se nalaze u Vatikanskom arhivu papina Državnoga tajništva (s obzirom na to da prema važećim propisima tada to nije bilo moguće), a nije ih našao niti u državnim arhivima Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske ni komunističke Jugoslavije (premda smatra da to za njegov rad i nije bio veliki propust; danas bismo drugačije sudili, a i moramo suditi drugačije nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu).

Vratimo se onim napetim danima nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i bijega Ante Pavelića i ustaških glavešina iz Zagreba. Vrlo brzo se opazilo da su nove vlasti uzele nadbiskupa Stepinca na nišan. Već nekoliko dana nakon njihova dolaska, 15. svibnja (sasvim slučajno se to poklopilo s predajom ustaških trupa kod Bleiburga), bio mu je zaplijenjen automobil. Iako su ga poslije vratili, don Giuseppe Masucci (tajnik opata Ramira Marconea, papinskog legata pred vlastima NDH) konstatira u svojim spisima da je to bila najava represije prema nadbiskupu.

Nedugo prije sloma mons. Svetozar Rittig, koji je za rata konspirativno surađivao s partizanima, poručio je Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu i da dočeka jugoslavensku vojsku naredbom zvonjave svih zagrebačkih crkvenih zvona. Rittig je pojasnio nadbiskupu da imenovani partizanski komandant Zagreba Većeslav Holjevac želi baš kod Stepinca preuzeti vlast nad Zagrebom.

Rano poslijepodne toga 8. svibnja 1945. partizani su počeli ulaziti u Zagreb. Emisari su stigli na Kaptol u 13.30 sati. Ali vrlo brzo će početi uhićivanja ne samo svećenika nego i biskupa.

Dana 17. svibnja don Masucci, tajnik papina izaslanika, u svom dnevniku piše: ”U 12.30 sati su jedan potpukovnik i dvije osobe u građanskim odijelima došli uhapsiti nadbiskupa Stepinca”. Najprije je odveden u jednu kuću u Mlinarskoj ulici gdje mu je priopćeno da je lišen slobode. Stepinac je prosvjedovao i zatražio da se o tomu obavijesti generalni vikar biskup dr. Franjo Salis-Seewis, koji je odmah preuzeo upravu nadbiskupije i naredio da se na svim misama moli za nadbiskupa.

U toj ga je kući posjetio mons. Rittig, dotadašnji župnik sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, ali je Stepinac bio odrešit prema Rittigu. Nije ga podnosio. Neki Ranogajac je zatim optužio Stepinca da je ”surađivao s okupatorima”, na što mu je Stepinac odvratio: ”A što je to okupator?” ”Nijemci i ustaše”, reče ovaj, pa je Stepinac odgovorio: ”Što se tiče Nijemaca, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je”.

Više je ljudi ispitivalo Stepinca, ali on se sve više zatvarao u sebe.

Približavalo se Tijelovo, pa je naredio da se održi uobičajena procesija.

Jednoga dana, dok je Stepinac još bio u Mlinarskoj, kaže Rittig, koji je u međuvremenu postao ministar za vjerska pitanja, da Tito, predsjednik savezne Vlade, dolazi u Zagreb i da se želi susresti s klerom. Tito se sastao sa Salisom-Seewisom i grupom kanonika u prisustvu predsjednika hrvatske Vlade dr. Vladimira Bakarića i mons. Svetozara Rittiga 2. lipnja 1945. na građanskom terenu.

Salis je u ime Crkve zatražio oslobađanje Stepinca pozivajući se na načelo deklaracije o slobodi vjeroispovijesti i savjesti jugoslavenskih partizana te o slobodi kršćanskog odgoja na području školstva, ali i zagovarajući suradnju novih i crkvenih vlasti.

Na to je Tito pozitivno odgovorio izjašnjavajući se kao Hrvat i kao katolik (vidi dokument 359. Josip Broz ”Tito katoličkom kleru u Zagrebu” u Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941-1945”, knjiga druga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 372 i 373) te obećao da će jugoslavenska vlada raditi u duhu spomenutih načela.

Međutim, Tito je rekao da, ”kao Hrvat i kao katolik”, baš tako, ”nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva” tijekom rata.

Dodao je da ne osuđuje ”svećenstvo (kao takvo) uopće”, nego one koji su se ”odbili” od ”velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje”.

Kazao je Tito da je jasno da se stvari ne mogu ”riješiti dekretima” i da je pitanje religije ”duboko ukorijenjeno u našem (hrvatskom) narodu”. Zatim je predložio da predstavnici klera uz pomoć Rittiga učine jedan elaborat kako riješiti odnose Crkve i države, ali je dodao ono što će se kasnije pokazati kao kamen spoticanja, što pak crkveni hrvatski historičari tumače kao glavni argument za obračun sa Stepincem.

Tito je kazao: ”Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom nego sada”.

Kritizirao je Tito Vatikan koji je ”uvijek više naginjao Italiji nego našem narodu”, pa je zatražio ”više samostalnosti za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj”. Kazao je da je to ”osnovno pitanje” i da je sve drugo ”sekundarno” te je to stavio u kontekst stvaranja ”velike zajednice Južnih Slavena”. Dakle, kaptolska je laž da je Tito tražio prekid odnosa domaće Crkve sa Svetom Stolicom.

Zatim se razgovor malo zaoštrio jer su klerici oponirali Titu pojašnjavajući što Sveta Stolica znači Hrvatima, da je poštivala crkvenu vlast Stepinca i hrvatskih biskupa na okupiranim (predanim) teritorijima od strane Mađara (Međimurje) i Talijana (Dalmacija), pa su se napokon zauzeli za slobodu Stepinca argumentirajući to njegovom veličinom u suprotstavljanju ustašama i u spašavanju ”hrvatskih pravoslavaca, Židova i Cigana”.

Tito je onda prigovorio zbog tolikih svećenika koji su bili ustaše i ustaški službenici te zbog onih koji su s ustašama pobjegli iz zemlje.

Tito se obavezao ispitati slučajeve svećenika koji su nevini u logorima.

Došlo je i do prepirke između Rittiga i kanonika, jer je Rittig optužio svećenike da su pogriješili i da moraju ”učiniti pokoru”, a klerici su uzvraćali da su to bili neki, ali ne i svi. Tito je zaključio sastanak kazavši da je to točno i da ne treba generalizirati.

Tito popušta ili čini manevar povjerenja. Sljedećeg dana, tj. 3. lipnja, u 10.15 sati Stepinac je bio vraćen u nadbiskupski dvor na Kaptolu. Posjetio je bogosloviju, dobro raspoložen, ali je rekao, u kratkom obraćanju da će ”biti borbe”, najviše ”za odgoj mladeži”.

Istoga dana u podne Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova politika, komunistička, nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva.

Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljeni mir i da će vladati ”najveća sloboda savjesti” (npr., hrvatske su vlasti 6. lipnja opatu vratile telefon, ali mu nikada nisu vratile i njegov konfiscirani automobil).

Sljedećeg dana, 4. lipnja, Tito se sastao sa nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici V. Nazora 63 u Zagrebu.

Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti.

Dok sam još pisao za tjednik Nacional, donijeli smo (lani, zahvaljujući istraživanjima Gordana Akrapa u HDA) faksimil zapisnika toga povijesnoga susreta, dokument br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. 10. 1946. (za potrebe suda) potvrđujući da se prijepis slaže s izvornikom.

Budući da je bio informiran o onome što se dogodilo dva dana prije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”.

Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup.

”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastitog života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik.”

Stepinac je, drugim riječima, bacio rukavicu Titu u lice, pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve, jer je to za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar.

Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da ga je načelno spreman urediti, no izrazio je bojazan s obzirom na ”premalu sklonost Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”.

Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok se rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji.

Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koji je uz silne muke održalo materinski jezik”.

Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi.

Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je stao zagovarati dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke i sa ”čestitim pristašama ustaškog pokreta”, te je dodao: ”Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.”

Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu možda bi se trebalo raspraviti koliko se Stepinac tim nastupom definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku potpuno netalentiran čovjek.

Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu važno, ali da se ”pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”.

Na samome kraju Stepinac je kazao da je mišljenja kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju ”jer se Katolička Crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”.

Ta Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja smatra Benigar).

Riječi koje stoje u zapisniku susreta Tita i Stepinca sadržavaju program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti budući da se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode.

Dokument svjedoči i o nadbiskupovom dijaloškom duhu (mada nije dokaz njegove nevinosti iz perspektive, počnimo od Srpske Pravoslavne Crkve jer se ona sada računa u Vatikanu, koja u pismima papi Franji, koje sam dao na uvid šire javnosti, osporava Stepinčevu najavljenu kanonizacija već svima poznatim argumentima ”Stepinčeva ćutanja o genocidu nad Srbima”).

Recimo na samome kraju i to da je novi režim, usprkos obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Alojziju Stepincu da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi, te da je spreman odgovoriti na pitanja koja ”tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke počevši od one Vladimiru Bakariću, br. 64/BK, od 21.7.1945,), jer se Stepinac pozivao na Titove riječi, ”dane u jednom svečanom času, te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”, zastupao i provodio protuvjerski, pa i u mnogočemu zločinački smjer.

Za mnoge je 1945. došla sloboda, ali za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj je počela strahovlada. Problem je u tome što ni nadbiskup Bozanić niti bilo koji drugi (nad)biskup nije sposoban razlučiti, pojasniti i prihvatiti odgovornost Katoličke Crkve za grozne zločine ustaša, barem onako kako je Argentinska biskupska konferencija 2000. godine prihvatila odgovornost i pokajala se zbog zločine generala tijekom posljednje vojne diktature (1976. – 1983.), poduprte (podsjetimo) episkopatom (ili njegovim većim djelom) ili kako se papa Franjo i mnogi (nad)biskupi kaju zbog užasa pedofila u redovima klera. Takvih usporedbi ima više.

Problem je, dakako, u tome što mnogi u Crkvi danas potpuno krivo misle da je ta Titova strahovlada (koju se naravno osuđuje kao što je to, npr. činio pokojni Slavko Goldstein), sudeći prema njenim učincima, bila groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša. Ne, nije!

Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastriskoga pisma, postao meta hajke u štampi. Atmosfera se zahuktala.

Uhićen je ponovo u srijedu, 18. rujna 1946. kada su milicionari nahrupili u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se nadbiskup pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužioca Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: ”Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!”

Glavna je rasprava počela 30. rujna 1946. Četvrti dan rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: ”…Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…”.

Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i, što je važnije i preciznije, ne želi zaboraviti.

Gospodin Josip Bozanić bi trebao, čini mi se da je odavno kucnuo taj čas, smoći snage i unutarnje slobode duha da o važnim obljetnicama Stepinca (120 godina rođenja i 20 godina beatifikacije) kaže ili počne kazivati da shvaća kako je poziv Ivana Pavla II. na čišćenje memorije i na kajanje (Tertio millennio adveniente, upućen, hej! 10. studenog 1994., a kamoli da se najiskrenije bavimo homilijom Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. koju Bozanić, Glas Koncila et al. sustavno prešućuju!) prioritetan zadatak.

Može li sve što je Stepinac pretrpio od komunista njega ekskulpirati od drugih očitih ogromnih propusta? (Naime, hoće li se stići priznati da Stepinac nije samo ”ćutao” već i na svoj način govorio kao kada je koncem 1943., naravno prekasno, osudio rasizam?) Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, pak više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge), a ne 1945. pred Titom i Bakarićem tražiti suradnju i izgradnju nove države s ”čestitim ustašama”?!

Pada mi na pamet mogućnost da kardinal Franjo Kuharić onda predloži Franji Tuđmanu koaliciju s Milom Martićem ili da Alija Izetbegović, nakon nagovora kardinala Vinka Puljića, pohrli u bratski zagrljaj Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću… Imali biste pravo da me nazovete političkom budalom kada bih ikoga nekako tako, ”u duhu Stepinca”, nagovarao, iako bih vam kazao da je to – dogovor i suradnja bivših neprijatelja – cilj kršćanskog humanizma među inima.

Da, točno, ali brate, Alojzije je bio do grla umočen u ustaška sranja pak ga je strašno mučilo što Hrvati psuju i što žene, oh da, to ga je osobito nerviralo dok je mudrovao u Krašiću, tamo gdje se Bozanić ”nadahnjuje”, oblače hlače i zarađuju, pa će takve prokleti nazivajući ih (1955.) ”nakazama” i ”odvratnima i Bogu i poštenim ljudima”.

Mislim, da zaključim ovaj gotovo pa roman, kako nešto u Stepinčevom (i Bozanićevom) poimanju ”čestitosti” i ”poštenja” temeljito ne valja.

vjerujemo-u-pravo-na-srecu.zato-pokrecem

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

  

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од kopitar,
      Drago Bojić: Bez asistencije Crkve i oltara, nacionalistička ideologija ne bi imala toliku moć | Tacno.net
      WWW.TACNO.NET Foto: šg Treba razvijati svijest o zajedničkim korijenima...  
    • Од Милан Ракић,
      Dragi papa Franjo, ne prestaju mi dobacivati šale i pošalice zbog mog ”nastupa” u emisiji Hrvatske televizije ”Miljunaš”. Naime, ljudi koji sastavljaju pitanja za taj kviz odlučili su povezati vas i mene u pitanju koje je glasilo: ”Kojem je našem novinaru Jorge Mario Bergoglio bio profesor na studiju?” Natjecateljica nije bila sigurna, pa je u pitanju za 32.000HRK odustala i otišla doma sa 16.000 HRK.

      To da ljudi bez osobita znanja dignu par/nekoliko plaća bez puno muke se, siguran sam, ne događa samo u Hrvatskoj nego i u Vatikanu. Čitam, naime, da je opet frka s financijama u vašoj državi te da vam se upalilo crveno svjetlo i zvoni vam na uzbunu. Držim vam fige.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Nešto drugo me sada muči, a zbog čega vam pišem ovo pismo.
      Poštovani papa Franjo,
      ovim vam se pismom, preko mene kao svojevrsnog glasnogovornika, obraća velik broj građanskih inicijativa i organizacija iz svih dijelova Hrvatske koje se ustrajno zalažu za poštivanje prava svakog čovjeka i svake društvene skupine, za pravedan razvoj zajednice i društva, suzbijanje siromaštva i netrpeljivosti te iscjeljenje rana nastalih u ratu i tijekom poraća.
      Pišem vam povodom recentnih događaja vezanih uz grad Vukovar u kojem su ljudi doživjeli teška stradanja tijekom Domovinskog rata.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima.
      Međutim, svemu usprkos, postupno su stišavane tenzije, pa je bilježen stalni napredak u odnosima hrvatskog i srpskog naroda koji je omogućavao suživot bez većih incidenata. Ali sada je čitav proces dramatično zaustavljen. I tako već duže vrijeme.
      Vlada je, naime, bila počela u Vukovaru postavljati ploče na dva pisma – latinici i ćirilici (oba su pisma i hrvatska i srpska). Pravo na korištenje vlastitog jezika i pisma u Republici Hrvatskoj uređeno je ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i predstavlja jednu od najviših vrednota.
      Međutim, postavljanjem dvopismenih natpisa na zgrade ustanova pokrenut je lanac sukoba i incidenata u čijoj je osnovi međuetnička netrpeljivost.
      Nasilno razbijanje dvopismenih ploča u Vukovaru, prosvjedi protiv njihova postavljanja, sukobi između prosvjednika i policije, ali ponajviše govor mržnje prema pripadnicima srpske nacionalnosti (za njih se kaže da su svi zločinci i da je ćirilica, koje je isto njihovo pismo, simbol ”agresije na Vukovar”), nasilno su prekinuli mukotrpan proces pomirenja i vratili ga desetljeće unatrag.
      Proces pomirenja u Hrvatskoj, o kojem je u više navrata, a osobito nadahnuto govorio papa Ivan Pavao II. prije 25 godina u Zagrebu (govor, na zagrebačkom hipodromu, kojem se hrvatski biskupi baš ne vraćaju koliko bi trebali i mogli), opterećen je brojnim preprekama – teretom ratnih događanja, vječno tinjajućim nacionalizmima na obje strane, dnevnopolitičkim obračunima
      Mislili smo da se to neće dogoditi, ne nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju kada je pokazala da želi poštivati elementarne civilizacijske norme.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara.
      Naša je zemlja išarana pronacistiškim parolama (domaća inačica nacizma se u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata nazivala ustaštvo), pa su opet osvanuli grafiti ”Srbe na vrbe” (što znači da Srbe valja vješati!), ”Srbe u Jasenovac” (Jasenovac je bio najveći logor smrti u doba toga rata, kojim su upravljale isključivo ustaške vlasti marionetske države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska), u Splitu je podmetnuta eksplozivna naprava u prostorije Srpskog narodnog vijeća, razbijen je auto zamjenika predsjednika Srpskog narodnog vijeća, razbijena je ploča i prozori konzulata Republike Srbije u Rijeci, u tom gradu je ljetos batinama ubijen i srpski političar, bande su upale u kafiće u kojima su pripadnici srpske manjine gledali nogometnu utakmicu i napale ih…
      Vama pišem jer me posebno zabrinjava stav vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, koji su se javno izjasnili protiv dvojezičnosti u Vukovaru koristeći pritom u svojim javnim obraćanjima sintagme čije značenje nimalo ne pridonosi miru i pomirenju, već vodi produbljivanju sukoba. Osim toga, nažalost, samo rijetki u katoličkim redovima pozivaju na mir i suživot.
      Tako je još u travnju 2013. (vi ste tada već bili rimski biskup), predvodeći misno slavlje u crkvi sv. Filipa i Jakova, kardinal Bozanić rekao kako su došli u Vukovar osnažiti se u vjeri jer je Vukovar posebno mjesto zahvalnosti na kome Bogu zahvaljujemo za dar vjere.
      Aludirajući potom na pokušaj uvođenja ćirilićnog pisma u službenu uporabu u Vukovaru, kardinal je rekao ”kako je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih pitanja na koja odgovori nisu dani” i nastavio: ”U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili”.
      Potpuno je jasno da je pritom kardinal mislio na Hrvate kao čuvare i branitelje Vukovara, a na Srbe, nametnuvši svim Srbima kolektivnu krivnju (koju naša Crkva ne prihvaća), kao razarače.
      Nacionalistički diskurs netrpeljivosti i netolerancije ove je godine opet preplavio javni prostor i počeo se širiti Hrvatskom: od Dubrovnika, preko Splita sve do Zagreba, a zatim prema istoku sve do Vukovara
      Umjesto poziva da se počinitelji zločina privedu pravdi, ali da se ne osuđuje čitav narod, ova izjava ukazivala je i bila od mnogih protumačena kao odobravanje razvrstavanja građana na one prvog i drugog reda.
      Usprkos činjenici da je ostvarivanje ustavnog prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru izazvalo nasilje i val govora mržnje, kardinal Bozanić je u svojoj homiliji na svečanom euharistijskom slavlju prigodom 282. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije Majci Božjoj Bistričkoj u Mariji Bistrici umjesto poruke mira izgovorio: ”Kao vjernik i biskup danas ne mogu prešutjeti pokušaj da se obescijeni simbole slobode i da se hrvatska vukovarska rana otvara na križu bešćutnosti političara. Postavlja se pitanje komu to sada u Hrvatskoj treba i za čije se to dobro čini?”
      Sisački biskup Vlado Košić, koji se javno zalaže za uvođenje pronacističkog (ustaškog) pozdrava ”Za dom, spremni” u redovnu uporabu u hrvatskim oružanim snagama, dodatno je radikalizirao stav vrha ove pokrajinske Crkve davši podršku tzv. Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara i izjavom kako je: ”Vlast protunarodna. Ona, naime, ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim”.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima.
      Mogao bih navesti još niz primjera iz kojih je vidljivo da vrh Katoličke crkve i mnogi političari ne čuju riječi koje vi upućujete svijetu, a koje diraju srca i umove milijuna ljudi na čitavom planetu.
      Usrdno vas molim, kažite nešto u korist mira i pravde u našoj Hrvatskoj!
      U Hrvatskoj znamo za vaše poruke mira i ljubavi prema svim živim bićima zahvaljujući medijima i ljudima koji pomno prate vaše riječi i djela, a ne ljudima koji bi i riječju i djelom trebali pokazivati da poštuju svoga poglavara. To me žalosti, brine i navodi na pisanje.
      Obraćam vam se jer takvim stavovima vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj odstupa od djelovanja rimskog biskupa – vas, pape Franje, kao i vaših prethodnika, koji su se usrdno zalagali za izgradnju mira i povjerenja među narodima.
      Nije nikakvo čudo da onda gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na sjednici Gradskog poglavarstva baci na pod statut Grada Vukovara tiskan na našem ćirilićnom pismu izgovarajući grozote o našim susjedima Srbima
      Takav zaborav mirovnog poslanja Crkve i usmjerenosti na društveno dobro, siguran sam, ne vodi dobru.
      Poštovani papa Franjo, molim vas da hrvatskom narodu, cijelom našem društvu te posebice hrvatskim biskupima uputite izravnu poruku koja jasno ističe kako su mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem temeljne vrijednosti na kojima počiva kršćanstvo. I da valja poštivati našu kulturu i naše i srpsko pismo – ćirilicu!
      Želio bih da se vaše poruke, kojima iskazujete sućut i bliskost sa svima koji pate bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju, poruke poštivanja našeg ekosustava, poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost konačno i uvijek čuju u crkvama i javnim obraćanjima članova klera i hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, od Dubrovnika do Vukovara.
      S posebnim poštovanjem i bratskom ljubavlju u Isusu Kristu, Gospodinu našemu,
      Drago Pilsel, vaš student s Fakulteta filozofije i teologije – Colegio Máximo San José, u San Miguelu kod Buenos Airesa.

    • Од Милан Ракић,
      Premda je najveći postkoncilski (a možda i najveći uopće) teolog prof. dr. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić preminuo 21. srpnja 1999., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost organizirali su znanstveni kolokvij “Sluga Riječi” u povodu 20. obljetnice njegove smrti tek prošle subote, 19. listopada, na KBF-u.

      Želio bih ponuditi jedno teološko promišljanje u čast mog pokojnog i časnog profesora Šagi-Bunića, a kao upozorenje na štetno djelovanje političkih i crkvenih grešnih struktura.
      Za neupućene kažimo da je prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić bio franjevac kapucin, doktor teologije, profesor patrologije i dogmatike na KBF-u te je postao središnja ličnost hrvatske znanstvene teologije. Bio je osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, supokretač i prvi glavni urednik teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, konzultor Tajništva za one koji ne vjeruju u Rimu, prvi tajnik Ekumenskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, konzultor Tajništva za jedinstvo kršćana u Rimu, član Međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere u Rimu, suosnivač i prvi predsjednik Teološkoga kršćanskoga društva Kršćanska sadašnjost.
      Iako na glasu kao najizvrsniji teolog, bio je moj kolega jer je počesto pisao kolumne, članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Povrh svega, bio je kršćanin koji nije samo nosio majicu s natpisom ”Mt 25,40”, već je živio što je propovijedao: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (rečeni biblijski stih).

       
      Teološki rad profesora Šagi-Bunića odgovarao je i još uvijek odgovara na sedam stvari koje sam do sada shvatio u svome životu (pa i zahvaljujući predavanjima Šagi-Bunića), a tiču se moga teološkog i publicističkog angažmana:
      1) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, snažno prisutne u našim crkvama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje ili više suptilno;
      2) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da je naša povijest;
      3) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima Kraljevstva Božjeg;
      4) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha;
      5) moramo se prepustiti Duhu Svetomu;
      6) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i
      7) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.
      Riječ ”teologija” dolazi od grčkog i znači ”govor o Bogu”. U teologiji, prema tom tumačenju, Bog dolazi do riječi. Stoga se onome koji se bavi teologijom postavlja dvostruko pitanje: a) Što to znači da Bog ”dolazi do riječi”, odnosno, kako čovjek dolazi do toga da govori o Bogu? b) Tko je i što je Bog, odnosno, što misli čovjek kada kaže Bog?
      Ova pitanja nisu postavljena samo da na njih odgovorimo (a odgovoriti treba tako da kao subjekt teologije postavimo i Boga i čovjeka), nego da pokažemo kako odnos Bog – čovjek doživljavamo kao odnos napetosti.
      Kada je određena kao govor o Bogu, kršćanska teologija polazi odatle da je sam Bog najprije progovorio i tijelom postao (Iv 1,14). Utjelovljenje Riječi, koja je sam Bog, povlači za sobom stalno novo prevođenje te Riječi u riječi govora ljudi. Ali, kako je mislio Karl Rahner, teologija mora uvoditi u misterij Boga da bi se dogodilo istinsko približavanje i otvaranje čovjeka. Dakle, pri prelasku od Božjeg govora na govor o Bogu obavezna je stalna povratna veza govora o Bogu na Božji govor.
      Bog nam se objavio u Isusu Kristu. Ova rečenica izražava ono što je svojstveno kršćanskom govoru o Bogu. Temeljno načelo kršćanske teologije je da ona mora govoriti o:
      Bogu: jer je On djelatni subjekt koji ima inicijativu u svojoj samo-objavi; Isusu Kristu (Isusu vjere): a ne samo o Isusu iz Nazaretha (povijesnom Isusu), jer kršćani dolaze do potpunog shvaćanja što znači Božja samo-objava kada se Isus kao Krist očituje kao uskrsli Spasitelj svijeta; nama: jer se Bog očitovao svakome ponaosob, ali i zajednici svih ljudi i trajno je prisutan u ”nama” kao mjestu djelovanja Duha Svetoga. Dakle, bavim se teologijom zato što je to moj način da upoznam Boga, da ga priopćim drugima, da u tom priopćavanju na djelu bude osloboditeljska uloga Boga te da, poslušan Bogu, On bude prepoznat kao onaj koji sjedinjava, okuplja, sabire, ujedinjuje i oslobađa.
      Kada se već želim baviti teologijom, postavljaju mi se sljedeća pitanja:
      a) Koja je teologija danas poželjna?
      b) Kojom bih se teologijom trebao baviti kako bih znao što bolje osluškivati i čitati znakove vremena?
      Hans Küng, jedan od onih stupova na kojima leži moje teologiziranje, kaže da se na ta pitanja odgovara s tri motrišta: on govori o etičkoj svijesti, o stilu i o programu teologije.
      Najprije, etička svijest teologije:  teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.
      Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.
      Zatim, teološki stil: Hans Küng predlaže deset zapovijedi teološkog rada:
      Teologija ne smije biti tajna aktivnost (samo za one koji vjeruju), nego mora biti dostupna i onima koji ne vjeruju. Teologija ne smije nagrađivati vjernike niti braniti klerikalni sistem, već tražiti istinu. Ideološki oponenti ne smiju biti ignorirani ili tretirani kao krivovjernici, nego se prema njima treba uspostaviti odnos kritične solidarnosti omogućujući što objektivniju diskusiju. Teologija mora biti interdisciplinarna aktivnost. Teologija i filozofija moraju biti, kao što su teologija i prirodne ili društvene znanosti, u kritičko-dijaloškome odnosu. Problemi prošlosti ne smiju imati prioritet pred problemima današnjice. Norma ne smije biti tradicija, bilo koja, nego primarna poruka Evanđelja, a Evanđelje treba biti proučavano kritično-povijesnom metodom. Koristiti treba jednostavan jezik, a ne skup biblijskih arhaizama ili helenističko-skolastičkih dogmatizama. Tražiti treba teoriju koju je moguće vjerovati i praksu koju je moguće živjeti, kako dogmatsku, tako etičku, kako u smislu osobne duhovnosti, tako u pogledu obnove dotrajalih institucija, posve tražeći slobodu pojedinca i oslobođenje u crkvama. Gajiti treba najveću moguću toleranciju i tražiti jedinstvo kršćanskog i ljudskog. Konačno, teološki program: teologija mora nastojati obuhvatiti cijelu Kristovu crkvu i vezati se za Evanđelje. Ona mora imati odgovornost prema povijesti, ali biti suvremena zato što vlastitima čini sve zahtjeve sadašnjice. Teologija treba biti Kristocentrična. Napokon, teologija treba biti doktrinarna, ali i pastoralna jer se bavi istinom, ali i životom.
      Zašto sam sve ovo napisao? Zato što, razmišljajući o teologu i o teologiji Šagi-Bunića osjećam stid kada vidim ponašanje članova hrvatskog episkopata. Nisu teolozi!
      Promatrajući servilnost hrvatskih (nad)biskupa koji brzim korakom dolaze u Banske dvore, gdje ih čekaju samo premijer i lider HDZ-a, predsjednik Sabora (HDZ-ovac) i neki ključni HDZ-ovski ministri (HNS-ovci niti su obaviješteni niti su pozvani!), imajući pak u vidu da ih je Plenković pozvao u dopisu od 10. listopada, a susret se dogodio već 15. listopada, premda nikakve hitnoće nije bilo nego su samo protokolarno časkali i međusobno se hvalili i veličali, valja reći da ni jedna kritika ne može imati smisla ili tražiti učinak ako kritičar nije sposoban refleksivno se vratiti bitnim pojmovima.
      Pozdravljajući prisutne u Banskim dvorima, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao da je Crkva ne može biti indiferentna kada je u pitanje čovjek i njegovo vječno spasenje (Apostolski nuncij mons. Giorgio Lingua teološki netočno u nastupnom govoru kaže da je čovjek spašen, a nije: on je otkupljen i ponuđeno mu je spasenje jer za spasenje je potreban i trajni čovjekov odgovor Bogu) te da ona proročkim glasom prokazuje nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga zla ljudi.
      Nismo čuli glas episkopata pred stravičnim činom govora mržnje vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave prema srpskoj manjini, nismo vidjeli da mons. Puljića posebno brine nasilje prema ženama koje mu se događa pred nosom, u njegovom Zadru, nisu se (nad)biskupi oglasili ni kada su sindikati u obrazovanju i zdravstvu zatražili pažnju i dostojanstvo za radnike i radnice koje predstavljaju!
      Vidimo samo to da su članovi HBK spremni hitati na Plenkovićev glas, kao kakva služinčad, i da ih više zanima državni novac nego muka hrvatskih građana.
      Zato, i nikako slučajno, izgovaram i ponavljam riječi koje je Tomislav Janko Šagi-Bunić pokušao urezati u crkveni govor i u teološki diskurs: ”Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.
      Osim toga, Šagi-Bunić, potpuno sam siguran, ne bi plazio pred Plenkovićem.

       
    • Од Драгана Милошевић,
      Spomen ploči Alojziju Stepincu nije mesto nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu i učiniću sve što mogu da ona što pre bude uklonjena, izjavio je šef jerusalimskog centra "Simon Vizental" Efraim Zurof.
        On je to rekao za današnji "Kurir", a povodom postavljanja memorijalne ploče zagrebačkom nadbiskupu u vreme NDH u centru Jerusalima.
      Zurof je izjavio da je tek u četvrtak saznao da je memorijalna ploča postavljena i to na Putu suza kojim je, prema predanju, poslednji put prošao Isus Hrist na putu do Golgote, gde je razapet na krst.
         To je odvratno. Pod jedan, ne znam ko je to uradio i nemam nikakvu ideju ko bi to mogao da uradi. Mnogo sam tužan zbog toga jer memorijalnoj ploči Alojziju Stepincu nema mesta nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu. Ne mogu da uzmem čekić i razbijem ploču, ali ću ove nedelje učiniti sve što je u mojoj moći da ona što pre bude skinuta - rekao je Zurof.
        FOTO: RAS SRBIJA
        Stepinac je bio zagrebački nadbiskup za vreme NDH, koji nije učinio ništa da spreči usrtaške zločine i masovna mučenja i ubistva Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu i drugim logorima u Hrvatskoj, navodi list.
      Memorijalna ploča Stepincu postavljena je još 27. aprila ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije (HMD), čiji je zaštitnik bio Stepinac, a povod za postavljanje je bilo prvo hodočašće u Svetu zemlju od 23. do 30. aprila.
      izvor
×
×
  • Креирај ново...