Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Оцени ову тему

Recommended Posts

Dok se u Austriji najavljuje uvođenje zabrane korištenja ustaških simbola i to s predviđenom kaznom od četiri tisuće eura ili godinom dana zatvora, u Hrvatskoj se nesmetano veličaju ustaški zločinci. Zadnji slučaj je promocija knjige ‘Sluga domovine – život hrvatskoga viteza Vjekoslava Maksa Luburića generala Drinjanina’ Vlade Vladića o životu ovog ustaškog koljača, koja je u subotu održana u prostorijama Hrvatskog slova u Zagrebu.

ohwyy733l9dgsgsnbfqmg3x9qkj.jpeg

Promotor knjige John Ivan Prcela, ‘dinamični 96-godišnjak’ kojemu je Luburić bio vjenčani kum, promociju je završio ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’, što su okupljeni pozdravili pljeskom. Iduće predstavljanje bilo je predviđeno za 10. listopada u Karlovcu, nakon mise i to ni manje ni više nego u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa. Nakon što je oglašena najava, reagirao je predstavnik svetišta mons. Antun Sente koji je kazao da je bio prevaren, odnosno da mu je Prcela najavio da će predstaviti svoje knjige u kojima istražuje život svetog Josipa. Kada je iz medija doznao da ovaj namjerava promovirati Luburića, Sente mu je otkazao ‘svaku daljnju suradnju’. No Prcela tvrdi da je Sente znao za njegovu namjeru. Nastavak turneje na kojoj se promovira knjiga o ustaškom koljaču predviđen je za 22. listopada, nakon mise, u Galeriji Vinka Draganje u splitskom Dominikanskom samostanu, gdje očito nemaju problem s ustupanjem crkvenih prostorija promotorima ustaške ideologije.

Inače, autor knjige Vlado Vladić član je Društva hrvatskih književnika i bivši predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, poznat po tome što je svojevremeno štrajkao ispred zgrade Ministarstva obrazovanja nakon što je kao profesor vjeronauka i etike dobio otkaz u Obrtničkoj školi za osobne potrebe jer nije ispunjavao e-maticu. Na promociji, kojoj su svoj obol dali i spomenuti Prcela i nakladnik Mirko Bilić Erić, rekao je da je knjigu pisao sedam godina. Istražujući Luburićevo ubojstvo u Španjolskoj, Prcela je došao i do njegovog sina koji kao liječnik živi u Barceloni, ali ovaj je odbio svaki razgovor kazavši da se srami oca, jednog od osnivača koncentracijskog logora smrti Jasenovac, čije je djelo opjevano u pjesmi ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ kao kući ‘Maksovih mesara’

logo.png

Share this post


Link to post
Share on other sites
пре 2 минута, Милан Ракић рече

Iduće predstavljanje bilo je predviđeno za 10. listopada u Karlovcu, nakon mise i to ni manje ni više nego u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa. Nakon što je oglašena najava, reagirao je predstavnik svetišta mons. Antun Sente koji je kazao da je bio prevaren, odnosno da mu je Prcela najavio da će predstaviti svoje knjige u kojima istražuje život svetog Josipa. Kada je iz medija doznao da ovaj namjerava promovirati Luburića, Sente mu je otkazao ‘svaku daljnju suradnju’. No Prcela tvrdi da je Sente znao za njegovu namjeru.

Inače, na portalu Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu kojim upravlja monsinjor Sente nema najave za predstavljanje ovog "dela", te se posetiocima sajta obratio i sam don Antun obaveštenjem:

 

Odgovarajući na članak, "U Crkvi predstavljaju "lik i djelo viteza Maksa Luburića", čovjeka koji je osmislio logor Jasenovac", autora P. N. na portalu Novilist.hr, a kojega je prenio KAportal.hr  i još nekoliko hrvatskih medija donosimo demant mons. mr. Antuna Sentea, ml., rektora Nacionalnog svetišta svetoga Josipa u Karlovcu:

"Poštovani,

na temelju objava u nekim hrvatskim medijima da će se u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu predstavljati knjiga o Maksu Luburiću, autora Vlade Vladića, kao rektor Nacionalnog svetišta tvrdim da se to neće dogoditi. Naime, gospodin John - Ivan Prcela ponudio je da u Nacionalnom svetištu progovoriti i predstaviti svoje knjige u kojima istražuje život svetog Josipa. Činilo mi se sasvim logično da se knjige o svetom Josipu predstavljaju u svetištu svetog Josipa. Tako smo dogovorili da će predstavljanje biti 10. listopada ove godine nakon svete mise u Velikoj dvorani. U našim prepiskama putem maila ni jednom nije bilo govora o nekoj drugoj knjizi, već samo o životu svetog Josipa. Saznavši iz medija da se u istom terminu žele predstavljati knjiga o Maksu Luburiću otkazao sam svaku daljnju suradnju s gospodinom Johnom - Ivanom Prcelom. O gospodinu Prceli znam da je u visokim devedesetim godinama te mi je u više navrata slao tekstove o svetom Josipu.

  Žao mi je što je do toga došlo."

http://www.svetijosip.com/index.php/aktualno/dogadanja/1869-priopcenje-nasvejak-o-predstavljanju-knjige-lik-i-djelo-hrvatskog-viteza-maksa-luburica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Za Net.hr piše povjesničar Goran Miljan, autor nedavno izdane knjige Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII.
      Prva je to knjiga koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta s naglaskom na ideju, praksu i simboliku ustaške mladeži kao glavnog segmenta nove hrvatske nacije
      Pitanje odnosa i uloge mladeži u fašističkim pokretima i režimima već neko vrijeme zauzima značajan prostor u suvremenim historiografskim istraživanjima fašizma. To je posebice došlo do izražaja posljednjih godina kada se studije o fašizmu (fascist studies) počinju usmjeravati na istraživanje pitanja usporedbe i transnacionalnih aspekata fašizma.
      Donedavno je većina istraživanja vezana kako uz fašizam tako i uz ulogu mladeži bila fokusirana na centralne aktere poput nacističke Njemačke i fašističke Italije, dok su tzv. ‘periferni’ slučajevi ostali donekle zanemareni i neistraženi. Knjiga Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII prva je koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta/režima s naglaskom na ideju, praksu, simboliku i ustašku viziju mladeži kao ključnog segmenta ‘nove’, ‘preporođene’ hrvatske nacije unutar šireg okvira komparativnih studija fašizma.
      Knjiga je objavljena u svibnju 2018. godine kod britanskog izdavača I.B. Tauris i rezultat je višegodišnjeg istraživanja arhivske, novinske i memoarske građe te mnoštva inozemne literature koja se bavi sličnom tematikom u okviru studija fašizma. Vrijednost knjige proizlazi i iz pozitivnih međunarodnih recenzija od kojih se ona Roryja Yeomansa sa Sveučilišta u Princetonu može pročitati na koricama knjige.

      Polazeći od radikalnog nacionalizma, ili onoga što se naziva ultranacionalizam, pristaše okupljene oko Ante Pavelića i njegove ideje državne samostalnosti kao jedinog načina “spasenja” hrvatske nacije, formirali su tridesetih godina dvadesetoga stoljeća UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (kasnije poznata kao Ustaški pokret). Osnovne karakteristika UHRO-a bile su stroga organizacijska hijerarhija u kojoj je poglavnik kao karizmatski vođa postao utjelovljenje ideje i jedini vođa; snažno naglašena militarizacija; antikomunizam i antiparlamentarizam; antisemitizam; te nasilje i terorizam kao opravdana sredstva za postizanje cilja.
      Upravo u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća organizacija prolazi kroz svoju transformativnu fazu u kojoj ideja fašizma, tada dominantne političke ideologije i prakse u većini europskih zemalja snažno utječe na ideološki razvoj poglavnika i oko njega okupljene karizmatske aristokracije, tj. sljedbenika koji neupitno vjeruju u njega, njegove ideje i ciljeve kao unaprijed određene i neupitne. Upravo u razdoblju nakon atentata na kralja Aleksandra, u listopadu 1934. godine, uočava se snažniji utjecaj ideje fašizma kod poglavnika i njegovih sljedbenika. Naime, slično kao i Hitler, tijekom svoje internacije u Italiji Pavelić piše nekoliko knjiga te u jednoj od njih, Strahote zabluda, ne ostavlja ni trunku sumnje koju političku ideologiju i praksu vidi kao jedinu opciju sposobnu ‘spasiti’ europske nacije od kapitalizma, nesposobne demokracije i parlamentarizma, te nadirućeg, kako su već tada elaborirali judeo-boljševizma. Bio je to fašizam.

      U tom razdoblju pa sve do 1941. godine njegovi sljedbenici, kako oni u inozemstvu tako i oni u Kraljevini, sve više naglašavaju važnost i ulogu fašizma kao ideološkog i političkog sistema. Razdoblje je to u kojemu studenti na Sveučilištu u Zagrebu, s ispruženim desnim rukama u zrak, pjevaju hrvatsku himnu i viču da je Ante Pavelić njihov vođa. Vrijeme je to u kojemu Mile Budak piše članke posvećene Hitleru i Fašističkoj Italiji te upozorava sve ‘Jude’ na skori dolazak ‘spasitelja’, tj. poglavnika. I doista, nije trebalo dugo čekati da se pravo ideološko naličje poglavnika, ustaškoga pokreta i njihovih sljedbenika i podupiratelja pokaže u svoj svojoj destruktivnoj i radikalnoj praksi.
      Revolucija krvi i revolucija duha
      Odmah po uspostavi NDH proglašeni su rasni zakoni, započeli su progoni i ubojstva, osnovani su koncentracijski logori te se započelo s onime što se naziva “revolucija krvi”, tj. čišćenje i odstranjivanje svih onih koji su smatrani neprijateljima, tj. osobama nedostojnima da se smatraju pripadnicima “nove”, “pročišćene” hrvatske nacije. I dok su jedni bili aktivni sudionici tih brutalnih i anticivilizacijskih događaja, druge bismo lako mogli svrstati u tihe podupiratelje i profitere ustaške prakse, dok je nažalost veoma maleni udio onih koji su se otvoreno usprotivili takvome djelovanju.
      Kao drugi važan aspekt fašističke ideje nužne potrebe preporoda, tj. onoga što Aristotle A. Kallis naziva regenerativnom utopijom fašizma, javlja se potreba organizacije i odgoja mladeži na novim principima. I dok škola i obitelj ostaju važan čimbenik u tom procesu, država se nameće kao treći i najvažniji. U NDH ta ideja i praksa počinje samo tri mjeseca nakon uspostave režima što označava početak onoga što se naziva “revolucijom duha”. Mogli bismo reći da ove dvije “revolucije”, kako ih se često naziva u literaturi, zapravo čine dva sastavna djela jedne revolucije – revolucije koja treba sprovesti regenerativnu utopiju tako što će odstraniti i ukloniti sve “strane elemente”, a na njihovo mjesto postaviti “nove” Hrvate – Ustaše.
      Ustaška uzdanica, junak, Starčevićeva i Sveučilišna mladež
      Iako se ideja organizacije državne mladeži javlja već 23. lipnja 1941. godine kada je izdana Odredba o sastavu Ustaškog pokreta, tek 12. srpnja 1941. godine nailazimo na dokument objavljen u listu Ustaša koji definira strukturu i zadaće novo organizirane Ustaške mladeži. Tim su dokumentom ukinute sve do tada postojeće organizacije mladeži te se sva mladež od navršene 7 do 18 godine sada svrstava u organizaciju Ustaške mladeži. Sama organizacija se dijeli na Ustašku uzdanicu (7-11), Ustaški junak (11-14), Ustaška Starčevićeva mladež (14-18) i Sveučilišna mladež. Vodstvo organizacije sastojalo se od Upravnog zapovjedništva na čelu s Upravnim zapovjednikom Ivanom Oršanićem koji je imao dva zamjenika, jednog za mušku, a drugog za žensku lozu Ustaške madeži.

      U studenome 1941. godine novim dekretom Sveučilišna mladež je izuzeta iz organizacije, a dob pripadnika Starčevićeve madeži je pomaknuta na 21. godinu starosti. Tijekom trajanja režima učinjeno je još nekoliko manjih preinaka, poput organiziranja Ustaških jurišnika i Ustaških djevojaka, te je došlo do promjene u vodstvu kada je Felix Niedzielski zamijenio Ivana Oršanića na mjestu Upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Još jedna značajna karakteristika organizacije bila je njena stroga rodna podjela uloga, tj. muška i ženska grana mladeži. Ta podjela bazirala se na strogom patrijarhalno-konzervativnom svjetonazoru unutar kojega je, pojednostavljenim rječnikom, muškarac bio ratnik, a žena je bila majka te se stoga i odgoj mladeži bazirao na takvim ideološkim, pedagoškim i svjetonazorskim premisama.
      U praksi su pripadnici Ustaške mladeži trebali predstavljati onaj segment društva koji je sposoban shvatiti, braniti i nastaviti ono što su “izvorne” ustaše započele pod poglavnikom. Dakle, ideja je bila da se stvori jedna nova generacija, generacija odanih “novih” Hrvata – ustaša koja će nastaviti borbu i vjeru u ono što je poglavnik započeo. Kao što je dr Ivo Korski rekao u svome članku Ustaška mladež u novoj hrvatskoj državi, objavljenom 1942. godine u Ustaškom godišnjaku:
      "Samo mladež može postati ustaška i zato je Poglavnik i osnovao stašku mladež kao obvezatnu organizaciju za sve hrvatske dječake i djevojke, kako bi duše mladih Hrvata izbrusio i iz njih stvorio ustaše, koji će popuniti redove njegovih vjernih ustaša i njih nadomjestiti kad ovi padnu, na polju rada ili polju časti."
      Nova uloga mladeži
      Ovakva uloga bila je dana mladeži jer je ustaški ideološki okvir naglašavao ideju da su prethodne generacije bile zatrovane liberalizmom, komunizmom, kao i nasilnim praksama zatiranja onoga što su ustaše smatrale da predstavlja “esenciju” hrvatskoga duha i kulture. Upravo je ovo naglasio Rudolf Pavlek u svojoj knjizi Izgradnja hrvatske mladeži, objavljenoj 1941. godine kada je rekao da se mladež mora pripremiti za novu ulogu u novoj Europi, ali da je prije toga treba “oteti nedavnoj prošlosti, koja je sva u znaku trule demokracije i žido-marksizma”.
      Kao što je vidljivo, mladeži je dana uloga novoga elementa koji će NDH svrstati uz bok njenih saveznika u “novoj” fašističkoj Europi. Stoga ne čudi značajna aktivnost organizacije na međunarodnome polju. Ta aktivnost prostirala se od kontakata dužnosnika, koji su započeli već u ljeto 1941. godine, do potpisivanja službenih ugovora o suradnji s organizacijom talijanske fašističke mladeži Gioventù Italiana del Littorio u rujnu 1942. godine, putovanja mladeži u Rim, Firenzu, Weimar, Berlin ili Bratislavu pa sve do sudjelovanja na kongresu mladeži koji je održan u Beču u rujnu 1942. godine. Sve te aktivnosti trebale su pokazati da Ustaška mladež, a preko nje ustaše i NDH, imaju svoje mjesto i svoju budućnost u “novoj”‘ Europi.

      Da bi se sve ostvarilo, mladež se trebala odgajati na novim principima i novim idejama. Mladež je trebala naučiti vrijednost manualnog rada, kako teorijski tako i praktično. Stoga su organizirane radne akcije poput čišćenja gradskih parkova, čišćenje korita rijeka, pomaganja u poljoprivredi preko ljetnih praznika, izgradnje mostova, i dr. Još jedan važan aspekt obrazovanja mladeži bili su militarizam i kampiranje. Predvojnička naobrazba je u početku bila rezervirana samo za mušku mladež, ali je s pogoršanjem sigurnosne situacije i jačanja Titova partizanskog pokreta postala također naglašena i kod ženskoga dijela mladeži, što je činilo značajan odmak od prvotne uloge djevojaka kao budućih majki.
      Zdravi, čvrsti i tjelesno sposobni ‘novi Hrvati’ – ustaše
      Kao treći važan segment naglašavan je sport i njegova uloga i važnost u razvoju zdravih, čvrstih i tjelesno sposobnih “novih” Hrvata – ustaša. Kao i u ostalim segmentima i ovdje je vidljiva podjela na muške i ženske sportove. S jedne strane, sport je trebao učvrstiti fizionomiju, karakter i izdržljivost mladića, dok je s druge strane kod djevojaka trebao biti takve namjene i karaktera da one postanu snažne, zdrave majke. Još jedna ideja koja se propagirala, a koja je bila prisutna kod svih fašističkih organizacija mladeži, bila je da “mladež vodi mladež”. Stoga su i ustaše organizirali specijalne dužnosničke škole, poput one koja je osnovana u prostorijama tvornice Bata u Borovu u listopadu 1941. godine. Te škole bile su zamišljene kao škole u kojima se održavaju tečajevi za buduće službenike Ustaške mladeži, ali su također služile i za održavanje međunarodnih zajedničkih tečajeva, poput primjerice dvomjesečnog tečaja za pripadnike Ustaške i Hlinkine mladeži.

      Ono što je važno spomenuti jest i nejednako sudjelovanje mladeži u organizaciji, ovisno o području i trenutnoj sigurnosnoj situaciji, nezadovoljstvu roditelja lokalnim dužnosnicima, oklijevanju roditelja da svoju djecu upišu u organizaciju zbog nesigurnog ishoda trenutnih sukoba, do toga da mladež nije svesrdno prihvatila ovakvo nametanje discipline i autoriteta. I dok je država pokušavala ovakve stvari zataškati i vršiti prisilu da sva djeca upisana u prvi razred osnovne škole moraju također biti i članovi Ustaške mladeži, uspješnost je u mnogo slučajeva ovisila o sigurnosnoj situaciji na terenu, koja je nakon zime 1942./43. postajala sve nepovoljnija.
      Posljednjih godina radikalno-konzervativni pokreti vraćaju poražene ideje
      Dakle, osnovna ideja bila je svrstati mladež u jedinu dopuštenu organizaciju Ustaške mladeži. Kroz tu organizaciju trebalo je stvoriti “nove” Hrvate – ustaše, koji će biti odani svome poglavniku i svojoj naciji i koji će svoje zahtjeve i potrebe zajednice staviti ispred svojih individualnih potreba. Trebala je to biti generacija koja će prihvatiti autoritet kao jedini ispravni način kolektivnog djelovanja. Generacija koja prihvaća nasilje i kojoj nasilje neće biti zadnja, već prva instanca ako dođe do ugroze novouspostavljenog poretka. Generacija koja je spremna žrtvovati svoje živote ako poglavnik i ustaše to zatraže od nje. Generacija koja će prihvatiti “novi” europski poredak fašizma te koja će ga znati očuvati nakon što zamijeni “izvorne” ustaše. Trebala je to biti generacija koja će, prema riječima Antuna Bonifačića:
      "Uklopiti sebe sama u narodnu cjelinu, razviti u sebi sve mogućnosti do kraja i biti spremna na najveću žrtvu, postaje najviši zakon zdravoga pojedinca. Svatko, tko se ne može uklopiti, mora nestati kao i svaki nametnik iz zdravoga organizma."
      Kao zaključak, ova knjiga važna je jer obrađuje ključan, do sada potpuno zanemaren segment ustaške ideologije i prakse te njihova odnosa prema mladeži i društvu općenito. Pored toga, knjiga pridonosi širem razumijevanju fašizma na “periferiji”, kao i brojnim društvenim aspektima vezanima uz mladež kao budućih predstavnike nove, radikalne vizije fašističkoga društva. Strogo definirane rodne uloge, važnost patrijarhalne obitelji, pitanje demografije, pitanje kapitalizma i komunizma kao sustava koji uništavaju mladež, uloga nasilja, te ideja nužne potreba regeneracije i očuvanja “esencije” nacionalnoga bića samo su neki od aspekata koje ova knjiga obrađuje, a koji posljednjih godina ponovno dolaze do izražaja u radikalno-konzervativnim pokretima i idejama na jugoistoku/istoku Europe.

      Goran Miljan stekao je doktorat iz komparativne povijesti 2016. godine na Srednjouropskom sveučilištu u Budimpešti gdje je pod mentorstvom profesora Constantina Iordachija uspješno obranio (summa cum laude) disertaciju na temu fašizma i Ustaške mladeži. Autor je nekoliko znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim znanstvenim časopisima i knjigama. Također objavljuje znanstvene radove i rasprave u hrvatskom tisku i znanstvenim časopisima. Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija poput DAAD stipendije i stipendije Kraljevske akademije književnosti, povijesti i starina u Stockholmu. Trenutačno je zaposlen na Hugo Valentin centru, Sveučilište Uppsala gdje radi na projektu koji se bavi ulogom pripadnika Ustaške mladeži u Holokaustu, 1941.-1945.

    • Од Милан Ракић,
      Frontmen i jedan od osnivača punk rok sastava Novembar, Goran Kostić Kosta, preminuo je danas u Nišu.

      Krajem ’80-ih godina u Zagrebu je postojala grupa “Studeni Studeni” čiji je osnivač i jedini stalni član bio Goran Kostić – Kosta. Studeni su nastali 1986. godine kao svojevrsni eksperiment jer su svirali u to vreme nesvakidašnju mešavinu punk-a blues-a i još koječega.
      Grupa je postojala kratko i raspala se sa raspadom tadašnje Jugoslavije 1991. godine. Početkom 1991. Kosta se seli u Niš gde odmah prihvata ponudu da svira bas u grupi Glas Amerike, ubrzo prelazi na gitaru a tokom ’92. godine na mesto basiste dolazi Zoran Ranđelović, u to vreme grupa se već zove ”Novembar”.

      Paralelno sa angažovanjem u grupi Kosta počinje da radi kao muzički saradnik na Radio Nišu. Prvi album ”Deguelo” snimaju 1993. godine. Bend je u karijeri objavio 5 studijskih albuma i učestvovao je u nekoliko kompilacija.
      Poslednji studijski album naziva “Proklet” objavljen je 2013. godine. 2016. godine učestvovali su u kompilaciji “Za tebe – a tribute to KUD Idijoti.” Novembar je inače bio koncertno vrlo aktivan sastav. Do kraja prošle godine imali su preko 50 nastupa u Srbiji i regionu. Ove godine je trebalo da nastupe na EXIT festivalu u Novom Sadu.
      Generacije koje su rasle u urbanom Nišu pamtiće ga po koncertima kod „Imidža“ i njegovoj predanosti rokenrolu u svojoj muzičkoj prodavnici. Iza sebe je ostavio dva sina.
      Ispraćaj Gorana Kostića Koste biće u subotu, na Novom groblju u Nišu. Opelo počinje u 11 sati a sahrana je u 12 i 30h.
      Niške vesti/balkanrock/espresso/POUKE
×
×
  • Create New...