Jump to content

Preklinjem vas, nemojte živeti za djecu

Оцени ову тему


Recommended Posts

           bez-sretnog-zavrsetka-bajke-djeci-ne-cit

Preklinjem vas, nemojte živeti za djecu! Ne samo da njima to nije potrebno nego im je i štetno…

„Preklinjem vas, nemojte živeti za decu! Ne samo da njima to nije potrebno nego im je i štetno… Koliko promašenih sudbina, slomljenih srca, uvreda i nerazumevanja! Gledam žene koje se svega u životu odriču radi dece. A potom gledam tu decu radi koje su se njihove majke svega odrekle. Tužan je to prizor…“

Majka je sama odgajila Vanju. Nikad se nije udala, sve je davala sinu, kupila mu stan, platila fakultet. Postao je divan muškarac, uspešan. Sada ima pedeset godina. Nikad se nije ženio, nema dece. Ceo život se trudi da vrati mami dug koji joj nije tražio. Ne uspeva.

Ksjušin otac je radio dan i noć zbog dece. Imao je velike planove – posebno za ćerku. Ona je bila pametnica. Pa je on maštao da ona postane lekar. Upisao ju je na fakultet. Ali ona se ispisala. Želela je da živi svoj život. Na svoj način. Htela je da postane umetnica. Tata je pokušao da je urazumi i – ispostavio joj račun. Sve je izračunao: koliko je koštala škola, sekcije, privatni časovi, odeća, hrana… I zatražio da mu vrati dug. Suvišno je govoriti da Ksjuša više nikad nije videla oca. Prošlo je od tada preko trideset godina…

Mama se zbog Ire odrekla ličnog života. Posle razvoda nije se ni sa kim viđala, plašila se da ne istraumira ćerku. Ćerka je porasla i ne može da ostavi mamu. Ne može ni sa kim da se viđa. Ne može čak ni da pomisli da ostavi mamu i da se pozabavi ličnim životom. Ira ima četrdeset godina. Nije se udavala. Nema dece.

 

 

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

  

Igorovi i Ženjini roditelji su bili najdivniji roditelji. Sve su činili za decu, sve moguće i nemoguće. Porodica je uvek bila složna, porodični praznici, odmori… Samo što su u tom roditeljstvu njih dvoje izgubili odnos muž–žena. Više ih ništa nije vezivalo. Proživeli su zajedno trideset godina, kao tata i mama. A potom, kada su deca otišla svojim putem, oni su se naprosto razveli. Ženja dan-danas ne može da se dozove od te tako goleme obmane. Ima trideset sedam godina i još ne planira da se udaje. Plaši se da se i njoj ne ponovi tužna priča. Posle razvoda mama je brzo uvenula…

Goša – dugo čekano dete. Svi su nad njim oduvek treperili, brinuli se, čuvali ga, čak i previše. Istinu govoreći, njegova majka je prestala da čeka princa i odlučila da rodi sebi dete. A potom je odlučila da se posredstvom Georgija ostvare svi njeni snovi. Trudila se na svaki način da od njega napravi vunderkinda. Učio je nekoliko jezika, išao na nekoliko sekcija, svirao harfu… Majka se dičila sinom i stalno ga molila da odsvira nešto gostima. Harfa je tako egzotična! Goša je u petoj deceniji života. Razvodi se. Njegovu decu vaspitava drugi muškarac. Goša nema ništa protiv. Do dan-danas nije načisto šta želi od života. Vunderkind nije postao. Nije izdržao i slomio se. Sada pije. Pre posla, umesto posla i posle posla. Mama to ne vidi.

Malo li je takvih priča i mnogo li je radosti i veselja u njima? Kada dete postane smisao života, to je za njega preteško breme. To je kao da je zaključano u sobi u kojoj će pre ili kasnije nestati vazduha. U početku je moguće tako živeti, ali postepeno počinješ da otežano dišeš.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Dišeš otežano od ljubavi i brige.

I nije dovoljno što dvadeset, ili koliko već, godina živiš u zagušljivoj životnoj pustinji, nego ostaješ i dužan. Podnosi ti se račun, mada ti se činilo da si samo došao u goste. I rado bi pomogao domaćinima – sam i na sopstvenu inicijativu. Ali sada ti se na tacni servira račun za celih dvadeset godina, za koje vreme je tvoj svaki udah pržio tvoju utrobu…

Nadalje ima više varijanti. Dete taj račun može plaćati večno. Poput Ire i Vanje s početka priče. Ili protestovati – početi da pije, pokidati sve veze – kao Goša i Ksjuša… Retko ko je kadar da razume i prihvati takav odnos roditelja. Da razume i prihvati, a da pritom ne žrtvuje svoj život, svoja interesovanja.

Zato vas preklinjem, ne živite za decu! Nađite drugi smisao svog života, nađite drugi smisao materinstva i očinstva. Da male devojčice i dečaci, dolazeći na ovaj svet, ne postaju taoci i žrtve vašeg „dobročinstva“ i brige.

Volite svog muža. Deca će porasti i otići, a on ostaje s vama. Vi možete dati primer deci i vaš odnos može biti razlog da požele i sami porodicu, decu. A možete i ubiti svaku želju, ako budete opsednuti detinjim problemima i ignorisali odnos supružnika.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Volite sebe. Ne zaboravljajte sebe jureći za detetovom srećom. Nemojte se odricati nove haljine zbog novog robota. Ne menjajte kozmetičara za privatnog učitelja. Ako sami o sebi ne vodite računa, šta možete dati drugome? Kakav primer? Kakvu ljubav? Odakle?

Smisao života potražite van aspekta materijalnog. Ovaj život jednom će se završiti, čak i ako sada odbijate da pomislite na to. Duhovna praksa, religija, molitve… Možete odatle crpsti životnu snagu umesto da je isisavate iz dece.
Na živite za decu, preklinjem vas.

Kada sretnem ljude kojima su roditelji pružili sve pa i više od toga, veoma mi je teško da ih gledam u oči. U velikoj meri prepoznajem sebe i svoj bol. Vidim iste muke, slomljena srca, prazne duše. U njihovim očima – krici za pomoć. Bol, očaj, krivica… Oni – kao i svako dete – silno žele da vole svoje roditelje. No u tom slučaju, naprosto neće preživeti…

Dajte svojoj deci mogućnost da žive i dišu. Onda će moći da rastu i razvijaju se. Onako kako ih vodi sopstveni put. Uloga nas kao roditelja je jednostavna: zalivati na vreme, ne zaklanjati sunce, čuvati od štetočina. A dalje će se dete, kao cvet, snaći i samo, i ispoljiti sve najbolje u sebi što mu je odozgo dato.

Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov

Izvor: Valyaeva.ru

Preuzeto sa Detinjarije

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 5 часа, JESSY рече

Preklinjem vas, nemojte živeti za djecu! Ne samo da njima to nije potrebno nego im je i štetno…

Sjajan tekst, pa makar i od Rusa bio :smeh1:.

  • Радостан 1
Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од grigorije22,
      Ako covek nema posao i ne moze nigde da ga dobije kako sebi da organizuje zivot? Da placa racune da kupuje hranu i ostalo. Da li postoje zitija svetih u kome je opisano kako su pre sto i vise godina ziveli svetitelji koji nisu imali posao kao mirijani? Sta su jeli i kako su prezivljavali?
    • Од Srdjan Kotur,
      Gledao skoro jednu emisiju gde su gosti imali različite stavove.
      S jedne strane, ako živiš u iznajmljenom stanu imaš tu slobodu da ga promeniš ako ti se nešto ne dopada u vezi s njim (problematične komšije ili gazda recimo), ali s druge strane to predstavlja "bacanje" para jer ne stičeš nikakvo vlasništvo.
      Što se tiče kupovine stana, uglavnom se mora uzeti kredit jer malo ljudi ima keš za koji odmah mogu da kupe odg. stan, te tako ulaziš u dužnički odnos sa bankom. Takođe, ako se ispostavi kakav problem sa stanom, mnogo je komplikovanije ga  promeniti nego iznajmljen stan. Međutim, kupovinom stana stičeš vlasništvo i neku sigurnost.
      Koje je vaše mišljenje?
    • Од JESSY,
      DON MIGUEL RUIZ
        Šta god da se dogodi u vašoj okolini nemojte to shvatati lično. Ništa od onoga što drugi ljudi rade nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Svi ljudi žive u vlastitom snu, u vlastitom umu; oni se nalaze u potpuno drugačijem svetu od onoga u kojem mi živimo. Kada nešto shvatimo lično, mi stvaramo pretpostavku da oni znaju kako je u našem svetu, i mi pokušavamo da njima nametnemo svoj svet.
      Šta god da drugi ljudi rade, osećaju, misle, ili kažu, nemojte to shvaćati lično. Ako vam oni kažu da ste divni, oni to ne govore zbog vas. Vi znate da ste divni. Nije potrebno da verujete drugima koji vam kažu da ste divni.
    • Од Goku,
      https://www.b92.net/sport/rusija2018/vesti.php?yyyy=2018&nav_id=1404033
      "Nemojte da spavate sa strancima – želimo samo rusku decu"
      Tamara Pletnjova, presedavajuća u Komitetu za porodicu u ruskoj Dumi, apelovala je veoma kontroverznom na žene u Rusiji da ne stupaju u seksualni odnos sa posetiocima za vreme trajanja Svetskog prvenstva.
      Ona smatra da Ruskinje treba da rađaju isključivo rusku decu – "da se brinu o porodici, da žive zajedno i skladno, kao i da edukuju svoje naslednike". 

      "Čak i ako se dese brakovi nakon takvih situacija, devojke ne umeju iz njih da se izvuku. Onda, dolaziće u moju komisiju, plaču, oduzeto im je dete i tako dalje”, kazala je Pletnjova. 

      Pletnjova je na ovaj način odgovorila na pitanje kako vidi veliki broj stranih očeva, koji su tokom i posle Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine dobijali decu sa Ruskinjama. 

      "Ta deca su patila tada, a pate i danas. Znate i sami vrlo dobro, u redu kada su to pripadnici jedne rase, ali ne kada su iz više rasa. Nisam nacionalista, ali opet... Znam da ta deca pate jer ih napuste i to je tô, a ona ostanu sa svojim majkama". 

      Njena kancelarija rekla je da se Pletnjova više neće oglašavati, ali se nedugo zatim oglasio i Aleksander Šerin, član Komiteta državne odbrane, istakavši u razgovoru za radio stanicu 'Govorit Moskva' da su velika takmičenja "idealna pozadina za širenje infekcijskih oboljenja". 

      "Činjenice su da ti ljudi dolaze sa svih strana sveta, iz drugačijih klimatskih zona i ne mogu da se adaptiraju tako lako, pa su zbog toga još podložniji bolestima. Ne znam, možda bi evropski zvaničnici trebalo da reaguju i upozore ljude da ne dolaze u kontakt sa ljudima sa drugih kontinenata", rekao je Šerin, dodavši da je zabrinut i za širene narkotika. 
    • Од александар живаљев,
      Cijepljenje ili koga spašavati: djecu ili dječju paralizu
      Kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti
      Izvor fotografije: PIXSELL/Žarko Bašić Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. Najgore učenje Hrvatske televizije ono je o škodljivosti obaveznih cjepiva i o planetarnoj zavjeri koja iza cijepljenja stoji. Zašto je najgore? Zato što odmah donosi nesreću, ne tiče se samo ovakvih ili onakvih vjerovanja – makar vjerovanja bila i nakaradna, ne tiče se prošlosti, one stvarne ili one izmišljene, mitološke i odsanjane, nego se učenje HTV-a o cijepljenju izravno tiče budućnosti, i jedino budućnosti. Dok druga spomenuta i nespomenuta učenja HTV-a mogu biti posredno unesrećujuća i smrtnosna, jer su neprijateljska prema idejama demokracije i slobode, prema manjinama i progonjenim pojedincima – onima koji su na crnim listama ove medijske kuće – učenje o škodljivosti cjepiva, kao i mitovi i legende koji se u to učenje svakotjedno marljivo ugrađuju, izravno je i neposredno unesrećujuće i smrtonosno. A osim što je smrtonosno, tim učenjem širi se nepovjerenje prema Republici i njezinim službama, prema onome što se iz nekog razloga, te prema javnom dogovoru, mora učiniti, prema onome što je obavezno i što se ispunjava da bismo ostali u zajednici koja je povezana najprije međusobnim povjerenjem. Razbijanje tog povjerenja je zlo i samo zlo. Neobično je, tko god činio današnju hrvatsku vlast, da javni medij širi tu vrstu nepovjerenja prema Republici. Učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja istovjetno je, ako ne i opasnije, od pretpostavljenog učenja da državne bolnice služe mučenju i ubijanju pacijenata, a da pekari truju građane tako što im u kruh stavljaju arsen.
      Naravno, javit će se neki pametnjaković da kaže kako nekorektno predstavljamo stvari, jer da HTV ne širi učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja, nego da otvara javnu raspravu o toj temi, sučeljava mišljenja, demokratizira javnost, jer, je li tako, ne postoje teme o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Evo zašto pametnjaković nije u pravu: kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti. Uostalom, zašto HTV-u nikad ne bi na um palo da pokreće javnu raspravu i organizira javne stolove, na kojima bi se na način na koji se raspravlja o obaveznom cijepljenju, uz ravnopravno sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, raspravljalo o prirodi rata iz 1991? Je li to bila samo agresija ili je bio i građanski rat? Umjesto toga, HTV, u skladu s dogmom koja se ne propituje, osudi vlastitog novinara Aleksandra Stankovića, jer se uopće usudio spomenuti građanski rat. Pri tom su se pozvali na “za sve obvezujuću” odluku hrvatskog Sabora. Ali zašto je ta odluka “obvezujuća”, a zakoni i propisi koji se izravno ili neizravno tiču obaveznog cijepljenja najednom nisu obavezujući i obvezujući, bez obzira na to što iza njih, izravno ili neizravno, stoji isti taj hrvatski Sabor? Upravo zato što je riječ o učenju HTV-a o škodljivosti obaveznog cijepljenja, a ne o nekakvoj suludoj i budalastoj javnoj raspravi, u kojoj bi sudjelovali racionalni i legalisti, zajedno s mitomanima, zastupnicima teorija zavjere i oni koji naprosto ne poštuju neke prilično važne zakone i propise Republike Hrvatske. One zakone i propise zbog kojih se u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina nije (masovno) obolijevalo od dječje paralize, niti se umiralo od ospica, velikog kašlja i inih dječjih bolesti.
      Epidemije su, još od ranoga srednjeg vijeka i veličanstvene epohe crne kuge, u Europu obično nailazile s istoka. Razlog jednostavan, i ne tiče se predrasude o prljavosti istoka i higijeničarstvu zapada: Europa je okrajak na beskraju Azije, zapad je samo plitka margina dubokog istoka. Tek će u novija doba, s razvojem prometnih sredstava, brodovlja i zrakoplova, poneka zaraza stići sa zapada. Ali i dalje će prave, velike epidemije stizati s onijeh strana.
      U Srbiji, koja je još uvijek Hrvatskoj najbliži istok, već tri su osobe ove zime umrle od ospica. U Rumunjskoj, koja je malo istočnije, umrlo ih je sedamnaest. Za većinu stradalih nije moguće ustanoviti jesu li cijepljeni – često je riječ o sirotinji, o socijalno deklasiranom svijetu – ali od troje mrtvih u Srbiji, za dvoje se zna da sigurno nisu cijepljeni. Nema podataka da je netko od cijepljenih umro od ospica.
      Većina dječjih bolesti širi se sezonski, u zimu i u rano proljeće. Tako da će i epidemija ospica minuti najkasnije u travnju, a s njome i “javne rasprave” na Hrvatskoj televiziji. Ali javnost je već preparirana: živo se raspravlja o nečemu o čemu je, zapravo, besmisleno raspravljati. Pritom, argumenti protivnika cijepljenja, tojest onih koji bi sve to ostavili građanima na izbor, mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva se tiče stvarnih nuspojava, uglavnom vrlo rijetkih alergijskih reakcija na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv, s obzirom na njihovu učestalost u masi cijepljenih. Ali ljudima koji stradaju, ili kojima stradaju djeca – pa i kada nije riječ o stradavanju opasnom po život, argument statistike zvučat će, naravno, kao okrutno poigravanje njihovom nevoljom. Prema njihovim emocijama treba imati poštovanja, ali emocije se ne može ni u ovom slučaju smatrati argumentom razuma. Druga, i neusporedivo veća, skupina argumenata je mitomanska. Njezini pobornici u pravilu nisu izravne žrtve cjepiva, niti poznaju ikoga tko je od cjepiva stradao, ali spremno parazitiraju na njihovim iskustvima. Što sve spada u antivakcinacijsku mitologiju, lako ćete saznati ako pogledate i poslušate emisije iz programa Hrvatske televizije, a još bolje ako malo prosurfate internetom, pa doznate kako instalatori Novoga Svjetskog Poretka, Rothschildi, židovski bankari, slobodni zidari, masoni, predstavnici krupnog kapitala, farmaceutske mafije i komunističke internacionale, cijepljenjem kane uništiti onaj čestiti, pošteni i siromašni ostatak čovječanstva, te sve one koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti, za obitelj, vjeru, naciju i sve drugo na što su Rothschildi tradicionalno alergični.
      Kao ni u većini drugih slučajeva masovne histerije i kolektivnog mahnitanja, tako ni u antivakcinacijskoj kampanji, onoj koja se na zapadu kreće, uglavnom, po marginama, zahvaćajući marginalne društvene skupine i isto tako marginalne vjerske zajednice, a koja se u Hrvatskoj vodi na javnoj televiziji, ne postoji jedinstvena ideološka fronta. Upravo suprotno, oko iste su se stvari našli inače međusobno udaljeni protagonisti: vjerski i politički ekstremisti s desnice, skupa sa zastupnicima zdravog života, lijevim antiglobalizacijskim teoretičarima zavjere i apolitičnim čudacima i paranoicima, koji bi da svoju djecu zaštite od cjepiva, kojim su stigmatizirana i obilježena sva druga djeca.
      U njihovoj su mitologiji, kao i u svakoj mitologiji koja teži konkurirati zbilji i životu, činjenice na takav način izokrenute da ono što je vjerojatno postaje nevjerojatno, a ono što je doista nevjerojatno, biva izvjesno. Recimo, pokušaj da se evidentno ucjenjivačko zlo svjetske farmaceutske industrije poveže sa sedamdesetogodišnjim iskustvom obaveznog cijepljenja. Biva, oni na tome zarađuju! Istina je suprotna: međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija. Umjesto relativno jeftine doze cjepiva po glavi stanovnika pruža im se mogućnost za čitavu kolekciju lijekova koju će necijepljeni potrošiti za liječenje osnovne bolesti, a onda i za liječenje svih onih bolesti koje će iz nje proizaći. Ništa farmaceutsku mafiju ne može tako ojaditi kao možebitno zdravlje.
      Ospice sam prebolio kao petogodišnjak. Mala, lakozaboravljiva, beznačajna boleštinica, zvana morbili ili – u Sarajevu i u Bosni – krzamak. Ordinirao me je doktor Zazula. Dvaput me obišao u tih sedam dana, i bilo je to sve. Ali i u ta davna vremena vrlo je živa bila svijest da se od ospica ponekad – umire.
      Negdje na internetu, naišao sam na vrlo lijep i ubitačno precizan aforizam, koji prenosim onako kako sam ga i pročitao, na razumljivom jeziku srpskom: “Ne trebate vakcinisati svu svoju decu. Samo onu koju imate nameru da zadržite!” Stvarnost je, međutim, crnja i od aforizma: zbog djece koju njihovi roditelji nisu imali namjeru da zadrže, u opasnosti su i sva druga djeca. Cijepljenje spašava! Oni koji su prije 50 godina cijepljeni starinskim, a danas tako ozloglašenim DTP vakcinama, protiv difterije, tetanusa, i poliomyelitisa zaslužni su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem. Ovo što se oko nas zbiva je, pored ostalog, masovna kampanja za spas poliovirusa.
      Autor: Miljenko Jergović, www.jergovic.com
×
×
  • Креирај ново...