Jump to content
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ
Јагода Наранџа Банана Лимета Лист Море Небо Боровница Грожђе Лубеница Чоколада Мермер WhatsApp Ubuntu Угаљ

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Милан Ракић

Goran Miljan: DJECA USTAŠE-neispričana priča o stvaranju ‘Novih Hrvata’ i jezivoj ulozi koja im je namijenjena

Recommended Posts

Za Net.hr piše povjesničar Goran Miljan, autor nedavno izdane knjige Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII.

Prva je to knjiga koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta s naglaskom na ideju, praksu i simboliku ustaške mladeži kao glavnog segmenta nove hrvatske nacije

Pitanje odnosa i uloge mladeži u fašističkim pokretima i režimima već neko vrijeme zauzima značajan prostor u suvremenim historiografskim istraživanjima fašizma. To je posebice došlo do izražaja posljednjih godina kada se studije o fašizmu (fascist studies) počinju usmjeravati na istraživanje pitanja usporedbe i transnacionalnih aspekata fašizma.

Donedavno je većina istraživanja vezana kako uz fašizam tako i uz ulogu mladeži bila fokusirana na centralne aktere poput nacističke Njemačke i fašističke Italije, dok su tzv. ‘periferni’ slučajevi ostali donekle zanemareni i neistraženi. Knjiga Croatia and the Rise of Fascism – the Youth Movement and the Ustasha During the WWII prva je koja obrađuje pitanje fašizma i ustaškog pokreta/režima s naglaskom na ideju, praksu, simboliku i ustašku viziju mladeži kao ključnog segmenta ‘nove’, ‘preporođene’ hrvatske nacije unutar šireg okvira komparativnih studija fašizma.

Knjiga je objavljena u svibnju 2018. godine kod britanskog izdavača I.B. Tauris i rezultat je višegodišnjeg istraživanja arhivske, novinske i memoarske građe te mnoštva inozemne literature koja se bavi sličnom tematikom u okviru studija fašizma. Vrijednost knjige proizlazi i iz pozitivnih međunarodnih recenzija od kojih se ona Roryja Yeomansa sa Sveučilišta u Princetonu može pročitati na koricama knjige.

cover.jpg?quality=100&strip=all&w=669


Polazeći od radikalnog nacionalizma, ili onoga što se naziva ultranacionalizam, pristaše okupljene oko Ante Pavelića i njegove ideje državne samostalnosti kao jedinog načina “spasenja” hrvatske nacije, formirali su tridesetih godina dvadesetoga stoljeća UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (kasnije poznata kao Ustaški pokret). Osnovne karakteristika UHRO-a bile su stroga organizacijska hijerarhija u kojoj je poglavnik kao karizmatski vođa postao utjelovljenje ideje i jedini vođa; snažno naglašena militarizacija; antikomunizam i antiparlamentarizam; antisemitizam; te nasilje i terorizam kao opravdana sredstva za postizanje cilja.

Upravo u tridesetim godinama dvadesetoga stoljeća organizacija prolazi kroz svoju transformativnu fazu u kojoj ideja fašizma, tada dominantne političke ideologije i prakse u većini europskih zemalja snažno utječe na ideološki razvoj poglavnika i oko njega okupljene karizmatske aristokracije, tj. sljedbenika koji neupitno vjeruju u njega, njegove ideje i ciljeve kao unaprijed određene i neupitne. Upravo u razdoblju nakon atentata na kralja Aleksandra, u listopadu 1934. godine, uočava se snažniji utjecaj ideje fašizma kod poglavnika i njegovih sljedbenika. Naime, slično kao i Hitler, tijekom svoje internacije u Italiji Pavelić piše nekoliko knjiga te u jednoj od njih, Strahote zabluda, ne ostavlja ni trunku sumnje koju političku ideologiju i praksu vidi kao jedinu opciju sposobnu ‘spasiti’ europske nacije od kapitalizma, nesposobne demokracije i parlamentarizma, te nadirućeg, kako su već tada elaborirali judeo-boljševizma. Bio je to fašizam.

3-2.jpg?quality=100&strip=all&w=669

U tom razdoblju pa sve do 1941. godine njegovi sljedbenici, kako oni u inozemstvu tako i oni u Kraljevini, sve više naglašavaju važnost i ulogu fašizma kao ideološkog i političkog sistema. Razdoblje je to u kojemu studenti na Sveučilištu u Zagrebu, s ispruženim desnim rukama u zrak, pjevaju hrvatsku himnu i viču da je Ante Pavelić njihov vođa. Vrijeme je to u kojemu Mile Budak piše članke posvećene Hitleru i Fašističkoj Italiji te upozorava sve ‘Jude’ na skori dolazak ‘spasitelja’, tj. poglavnika. I doista, nije trebalo dugo čekati da se pravo ideološko naličje poglavnika, ustaškoga pokreta i njihovih sljedbenika i podupiratelja pokaže u svoj svojoj destruktivnoj i radikalnoj praksi.

Revolucija krvi i revolucija duha

Odmah po uspostavi NDH proglašeni su rasni zakoni, započeli su progoni i ubojstva, osnovani su koncentracijski logori te se započelo s onime što se naziva “revolucija krvi”, tj. čišćenje i odstranjivanje svih onih koji su smatrani neprijateljima, tj. osobama nedostojnima da se smatraju pripadnicima “nove”, “pročišćene” hrvatske nacije. I dok su jedni bili aktivni sudionici tih brutalnih i anticivilizacijskih događaja, druge bismo lako mogli svrstati u tihe podupiratelje i profitere ustaške prakse, dok je nažalost veoma maleni udio onih koji su se otvoreno usprotivili takvome djelovanju.

Kao drugi važan aspekt fašističke ideje nužne potrebe preporoda, tj. onoga što Aristotle A. Kallis naziva regenerativnom utopijom fašizma, javlja se potreba organizacije i odgoja mladeži na novim principima. I dok škola i obitelj ostaju važan čimbenik u tom procesu, država se nameće kao treći i najvažniji. U NDH ta ideja i praksa počinje samo tri mjeseca nakon uspostave režima što označava početak onoga što se naziva “revolucijom duha”. Mogli bismo reći da ove dvije “revolucije”, kako ih se često naziva u literaturi, zapravo čine dva sastavna djela jedne revolucije – revolucije koja treba sprovesti regenerativnu utopiju tako što će odstraniti i ukloniti sve “strane elemente”, a na njihovo mjesto postaviti “nove” Hrvate – Ustaše.

Ustaška uzdanica, junak, Starčevićeva i Sveučilišna mladež

Iako se ideja organizacije državne mladeži javlja već 23. lipnja 1941. godine kada je izdana Odredba o sastavu Ustaškog pokreta, tek 12. srpnja 1941. godine nailazimo na dokument objavljen u listu Ustaša koji definira strukturu i zadaće novo organizirane Ustaške mladeži. Tim su dokumentom ukinute sve do tada postojeće organizacije mladeži te se sva mladež od navršene 7 do 18 godine sada svrstava u organizaciju Ustaške mladeži. Sama organizacija se dijeli na Ustašku uzdanicu (7-11), Ustaški junak (11-14), Ustaška Starčevićeva mladež (14-18) i Sveučilišna mladež. Vodstvo organizacije sastojalo se od Upravnog zapovjedništva na čelu s Upravnim zapovjednikom Ivanom Oršanićem koji je imao dva zamjenika, jednog za mušku, a drugog za žensku lozu Ustaške madeži.

6-5.jpg?quality=100&strip=all&w=669

U studenome 1941. godine novim dekretom Sveučilišna mladež je izuzeta iz organizacije, a dob pripadnika Starčevićeve madeži je pomaknuta na 21. godinu starosti. Tijekom trajanja režima učinjeno je još nekoliko manjih preinaka, poput organiziranja Ustaških jurišnika i Ustaških djevojaka, te je došlo do promjene u vodstvu kada je Felix Niedzielski zamijenio Ivana Oršanića na mjestu Upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Još jedna značajna karakteristika organizacije bila je njena stroga rodna podjela uloga, tj. muška i ženska grana mladeži. Ta podjela bazirala se na strogom patrijarhalno-konzervativnom svjetonazoru unutar kojega je, pojednostavljenim rječnikom, muškarac bio ratnik, a žena je bila majka te se stoga i odgoj mladeži bazirao na takvim ideološkim, pedagoškim i svjetonazorskim premisama.

U praksi su pripadnici Ustaške mladeži trebali predstavljati onaj segment društva koji je sposoban shvatiti, braniti i nastaviti ono što su “izvorne” ustaše započele pod poglavnikom. Dakle, ideja je bila da se stvori jedna nova generacija, generacija odanih “novih” Hrvata – ustaša koja će nastaviti borbu i vjeru u ono što je poglavnik započeo. Kao što je dr Ivo Korski rekao u svome članku Ustaška mladež u novoj hrvatskoj državi, objavljenom 1942. godine u Ustaškom godišnjaku:

"Samo mladež može postati ustaška i zato je Poglavnik i osnovao stašku mladež kao obvezatnu organizaciju za sve hrvatske dječake i djevojke, kako bi duše mladih Hrvata izbrusio i iz njih stvorio ustaše, koji će popuniti redove njegovih vjernih ustaša i njih nadomjestiti kad ovi padnu, na polju rada ili polju časti."

Nova uloga mladeži

Ovakva uloga bila je dana mladeži jer je ustaški ideološki okvir naglašavao ideju da su prethodne generacije bile zatrovane liberalizmom, komunizmom, kao i nasilnim praksama zatiranja onoga što su ustaše smatrale da predstavlja “esenciju” hrvatskoga duha i kulture. Upravo je ovo naglasio Rudolf Pavlek u svojoj knjizi Izgradnja hrvatske mladeži, objavljenoj 1941. godine kada je rekao da se mladež mora pripremiti za novu ulogu u novoj Europi, ali da je prije toga treba “oteti nedavnoj prošlosti, koja je sva u znaku trule demokracije i žido-marksizma”.

Kao što je vidljivo, mladeži je dana uloga novoga elementa koji će NDH svrstati uz bok njenih saveznika u “novoj” fašističkoj Europi. Stoga ne čudi značajna aktivnost organizacije na međunarodnome polju. Ta aktivnost prostirala se od kontakata dužnosnika, koji su započeli već u ljeto 1941. godine, do potpisivanja službenih ugovora o suradnji s organizacijom talijanske fašističke mladeži Gioventù Italiana del Littorio u rujnu 1942. godine, putovanja mladeži u Rim, Firenzu, Weimar, Berlin ili Bratislavu pa sve do sudjelovanja na kongresu mladeži koji je održan u Beču u rujnu 1942. godine. Sve te aktivnosti trebale su pokazati da Ustaška mladež, a preko nje ustaše i NDH, imaju svoje mjesto i svoju budućnost u “novoj”‘ Europi.

6-4.jpg?quality=100&strip=all&w=669

Da bi se sve ostvarilo, mladež se trebala odgajati na novim principima i novim idejama. Mladež je trebala naučiti vrijednost manualnog rada, kako teorijski tako i praktično. Stoga su organizirane radne akcije poput čišćenja gradskih parkova, čišćenje korita rijeka, pomaganja u poljoprivredi preko ljetnih praznika, izgradnje mostova, i dr. Još jedan važan aspekt obrazovanja mladeži bili su militarizam i kampiranje. Predvojnička naobrazba je u početku bila rezervirana samo za mušku mladež, ali je s pogoršanjem sigurnosne situacije i jačanja Titova partizanskog pokreta postala također naglašena i kod ženskoga dijela mladeži, što je činilo značajan odmak od prvotne uloge djevojaka kao budućih majki.

Zdravi, čvrsti i tjelesno sposobni ‘novi Hrvati’ – ustaše

Kao treći važan segment naglašavan je sport i njegova uloga i važnost u razvoju zdravih, čvrstih i tjelesno sposobnih “novih” Hrvata – ustaša. Kao i u ostalim segmentima i ovdje je vidljiva podjela na muške i ženske sportove. S jedne strane, sport je trebao učvrstiti fizionomiju, karakter i izdržljivost mladića, dok je s druge strane kod djevojaka trebao biti takve namjene i karaktera da one postanu snažne, zdrave majke. Još jedna ideja koja se propagirala, a koja je bila prisutna kod svih fašističkih organizacija mladeži, bila je da “mladež vodi mladež”. Stoga su i ustaše organizirali specijalne dužnosničke škole, poput one koja je osnovana u prostorijama tvornice Bata u Borovu u listopadu 1941. godine. Te škole bile su zamišljene kao škole u kojima se održavaju tečajevi za buduće službenike Ustaške mladeži, ali su također služile i za održavanje međunarodnih zajedničkih tečajeva, poput primjerice dvomjesečnog tečaja za pripadnike Ustaške i Hlinkine mladeži.

6-6.jpg?quality=100&strip=all&w=669

Ono što je važno spomenuti jest i nejednako sudjelovanje mladeži u organizaciji, ovisno o području i trenutnoj sigurnosnoj situaciji, nezadovoljstvu roditelja lokalnim dužnosnicima, oklijevanju roditelja da svoju djecu upišu u organizaciju zbog nesigurnog ishoda trenutnih sukoba, do toga da mladež nije svesrdno prihvatila ovakvo nametanje discipline i autoriteta. I dok je država pokušavala ovakve stvari zataškati i vršiti prisilu da sva djeca upisana u prvi razred osnovne škole moraju također biti i članovi Ustaške mladeži, uspješnost je u mnogo slučajeva ovisila o sigurnosnoj situaciji na terenu, koja je nakon zime 1942./43. postajala sve nepovoljnija.

Posljednjih godina radikalno-konzervativni pokreti vraćaju poražene ideje

Dakle, osnovna ideja bila je svrstati mladež u jedinu dopuštenu organizaciju Ustaške mladeži. Kroz tu organizaciju trebalo je stvoriti “nove” Hrvate – ustaše, koji će biti odani svome poglavniku i svojoj naciji i koji će svoje zahtjeve i potrebe zajednice staviti ispred svojih individualnih potreba. Trebala je to biti generacija koja će prihvatiti autoritet kao jedini ispravni način kolektivnog djelovanja. Generacija koja prihvaća nasilje i kojoj nasilje neće biti zadnja, već prva instanca ako dođe do ugroze novouspostavljenog poretka. Generacija koja je spremna žrtvovati svoje živote ako poglavnik i ustaše to zatraže od nje. Generacija koja će prihvatiti “novi” europski poredak fašizma te koja će ga znati očuvati nakon što zamijeni “izvorne” ustaše. Trebala je to biti generacija koja će, prema riječima Antuna Bonifačića:

"Uklopiti sebe sama u narodnu cjelinu, razviti u sebi sve mogućnosti do kraja i biti spremna na najveću žrtvu, postaje najviši zakon zdravoga pojedinca. Svatko, tko se ne može uklopiti, mora nestati kao i svaki nametnik iz zdravoga organizma."

Kao zaključak, ova knjiga važna je jer obrađuje ključan, do sada potpuno zanemaren segment ustaške ideologije i prakse te njihova odnosa prema mladeži i društvu općenito. Pored toga, knjiga pridonosi širem razumijevanju fašizma na “periferiji”, kao i brojnim društvenim aspektima vezanima uz mladež kao budućih predstavnike nove, radikalne vizije fašističkoga društva. Strogo definirane rodne uloge, važnost patrijarhalne obitelji, pitanje demografije, pitanje kapitalizma i komunizma kao sustava koji uništavaju mladež, uloga nasilja, te ideja nužne potreba regeneracije i očuvanja “esencije” nacionalnoga bića samo su neki od aspekata koje ova knjiga obrađuje, a koji posljednjih godina ponovno dolaze do izražaja u radikalno-konzervativnim pokretima i idejama na jugoistoku/istoku Europe.

goran-1.jpg?quality=100&strip=all&w=669

Goran Miljan stekao je doktorat iz komparativne povijesti 2016. godine na Srednjouropskom sveučilištu u Budimpešti gdje je pod mentorstvom profesora Constantina Iordachija uspješno obranio (summa cum laude) disertaciju na temu fašizma i Ustaške mladeži. Autor je nekoliko znanstvenih radova objavljenih u međunarodnim znanstvenim časopisima i knjigama. Također objavljuje znanstvene radove i rasprave u hrvatskom tisku i znanstvenim časopisima. Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija poput DAAD stipendije i stipendije Kraljevske akademije književnosti, povijesti i starina u Stockholmu. Trenutačno je zaposlen na Hugo Valentin centru, Sveučilište Uppsala gdje radi na projektu koji se bavi ulogom pripadnika Ustaške mladeži u Holokaustu, 1941.-1945.

nethr.png

Share this post


Link to post
Share on other sites

Креирај налог или се пријави да даш коментар

Потребно је да будеш члан ЖРУ-а да би оставио коментар

Креирај налог

Пријавите се за нови налог на ЖРУ заједници. Једноставно је!

Региструј нови налог

Пријави се

Већ имаш налог? Пријави се овде

Пријави се одмах

  • Сличан садржај

    • Од Trifke,
      http://www.novipocetak.com/svijet/prica-doktorice-iz-porodilista-znate-doktorice-moj-muz-radi-ne-pije-svaki-dan-imamo-hljeba-i-ponesto-skuhamo-lijepo-zivim-ne-zalim-se/?fbclid=IwAR3Vh2PyK2GzWUdvE8gVp_WyWGR3wRXg86MoiOZOylhrjdQOgBmRJTvSBpw
      Priča zbog koje će vam poteći suze… Ulazim u porodilište… Na porođajnom stolu mlada osoba koja ima dvadesetak godina, mršava, upalih obraza, tamnih podočnjaka. Ne čuje se…
      Babica mi prilazi i kaže: “Doktorka, žena je dilatirana šest centimetara. Termin porođaja je kraj sljedećeg mjeseca, a beba je baš mala.”
      “Kako se zoveš”, pitam i prilazim ženi.
      “Melisa”, kaže jedva čujno.
      “Odakle si?”, nastavljam sa pitanjima.
      “Odavde“, kaže, “tu sam se udala“.
      “Dobro Melisa, što si tako mršava? Jedeš li ti uopšte”, pitam.
      “Da, odgovara kratko. Dobro jedem. Znate doktorka, moj muž radi i zaradi, ne pije. Dobar je. Svaki dan imamo hljeba i ponešto skuvamo. Lijepo živim, ne žalim se”, priča.
      Ja počinjem da se ledim… Shvatam da je iskrena. Da je to stvarno tako. Ona stvarno jede samo jednom dnevno i misli da je to u redu.
      “Melisa, koga imaš ? Brata, sestru”, upitam.
      “Samo sestru, doktorka, ali ona je u hraniteljskoj porodici. Znate, mama je umrla, tata radi po cio dan i nije znao šta će sa mnom. A bila sam vrijedna, čistila sam, kuvala. Odem na pijacu i uzmem zeleniš što bace. A bace dobru hranu. Kaže on meni, Melisa našao sam ti muža. I doveo ga. Idi, dijete sa njim, biće ti bolje nego ovdje. I tako sam se ja udala“, kaže.
      “I je l ti lijep muž”, pokušavam da se našalim.
      “Dobar je“, prozbori i nastavlja da šuti. Samo grimase na licu pokazuju da je boli. Mlada žena koja prihvata realnost, ma koliko bila teška, koja ne zna za bolje, mrtva u svojoj nemoći da bilo šta promijeni.
      Babica mi donosi njene analize krvi… Bacam pogled na papir i steže mi se knedla u grlu. Teška anemija, hipoproteinemija.
      “Znate, nastavlja, ovo je djevojčica. Zvaću je Amina. Imam stvari. Sve sam oprala i složila, znate stvarno su ko nove. I pelene, imam i pelene. Nego, nemojte da se ljutite mislim da ću da se napnem.”
      “Napni se, Melisa”, kažem i gledam u babicu. Svi šutimo. Nemamo riječi. A iznutra nas steže, boli…
      Hajde Melisa, najjače što možeš, napni. Melisa sluša, njeno mršavo tijelo daje svu svoju snagu, i ona se porodi.
      Beba mršava, ali lijepa, plače, crnokosa.
      “Dušo, mama te je dočekala. Dušo, dajte mi je da je ljubim”, kaže.
      Uzima je, grli, ljubi i plače od sreće.
      “Dušo, ti si meni sve. Koliko je teška, doktorka?“, pita.
      “Evo samo malo, Melisa, izmjerićemo bebu”, objasnim. Beba je teška 2.200 grama. Terminska beba, beba gladne Melise.
      “Lijepa je doktorka, stvarno je lijepa”.
      “Jeste Melisa, lijepa…“
      Tjeram babicu da joj donese stvari, da je presvučemo. Babica obara pogled. Odlazi u pripremu i donosi kesu, najlonsku, običnu i u njoj jedna stara spavaćica, jedna kesa uložaka i sapun.
      “Melsia, jesi li gladna, žedna?”
      “Nisam, ješću kasnije. Ne brinite, ne treba meni mnogo”. I prvi put Melisaa ima osmijeh.
      Izlazim iz porodilišta. Čeka me nizak čovjek.
      “Ja sam Melisin muž. Da li je Melisa dobro?”
      “Jeste”, kažem i gledam ga. Iznošena majica, ali čista, velika trenerka i pocjepane patike. Ruke, grube, ranjave. Porodila se i beba je dobro. Sretan je.
      “Molim vas, dajte ovo Melisi”, reče i pruža malu kutiju plazme i sok.
      “Neka jede, treba da doji, a ja ću doći sutra… Eto krenulo mi, imam da radim,…”
      Odlazim puna tuge. To je stvarnost. Tu oko mene.
      Sutradan u viziti, dolazim do nje. Osmjehuje mi se. Miriše na sapun, oprane kose u spavaćici sa porođaja, koja je čista.
      Shvata moj pogled. Gleda me u oči i kaže.
      “Oprala sam je i osušila se. Toplo je. Vidite”, kaže i pokazuje na stočić kraj kreveta.
      okovi, napolitanke, plazme, čokolade…
      “Dale su mi, nisam uzela… Kažu, jedi Melisa, vidi kako si mršava, a mi debele”.
      Namještam osmijeh i gledam oko sebe… Ove divne žene iz sobe su osjetile da treba da joj pomognu i donijele su joj od uložaka do hrane, a da je pritom ni jednog trenutka nisu uvrijedile…
      Dolazi dan otpusta. Pri polasku Melisa dolazi da se zahvali…
      “Hvala vam na stvarima za bebu. Nije trebalo.“
      “Neka Melisa, uživaj. Nije to ništa.”
      “Hvala , hvala…”
      A on ih čeka… Ljubi ih u kosu i daje Melisi jednu ružu… Tako se valja…
      Gledam ih i mislim… Koliko ti je stvarno potrebno da budeš sretan? Zaista ne znam
    • Од Поуке.орг инфо,
      Ideja je da lokal bude dostupan svima, i bogatima i siromašnima, i da se stvore uslovi koji onemogućavaju stvaranje razloga da se u lokal ne dođe
       
      Rušenje predrasuda i borba za jednaka prava i poštovanje svih pokucala je i na vrata dece sa smetnjama u razvoju - ovoga puta na jedan pristupačniji način široj javnosti. 
      Naime, organizacija 'Dečje Srce' koja se već 18 godina bori da deci i mladima sa smetnjama u razvoju, njihovim porodicama i svima koji žele da se uključe u rad sa njima, stvori adekvatne uslove i pruži pomoć, sada je učinila veliki korak napred. 
        Novootvoreni kafić pod imenom 'Zvuci srca' otvoren je na Vračaru, na adresi Čuburska 12 , a u njemu rade isključivo mladi sa posebnim potrebama uz malu pomoć i podršku nadležnih iz organizacije. 
      Lokal "Zvuci Srca"foto: Filip Plavčić Goran Rojević, defektolog po zanimaju i dirketor humanitarne organizacije "Dečje srce" , objasnio je da ova organizacija već 18 godina pokušava da bude most između mladih sa smetnjama u mentalnom razvoju i šire zajednice i da razbije predrasude koje ljudi možda imaju o njima. 
      foto: Filip Plavčić Rojević je objasnio da prostor u kome se nalaze 'Zvuci srca' , dobili su od poslovnog prostora grada Beograda, a Ministarstvo zapošljavanja i socijalna pitanja su pomogli da se prostor opremi. Kroz program delegacije 'EU u Srbiji' i kroz program 'Mi radimo budućnost gradimo' , omogućeno je da 60 osoba sa smetnjama u mentalnom razvoju prođu obuke za pomoćnika kuvara, štampara i cvećara i da u okviru tih zanimanja i ovog radnog centra stvore uslovi da se što više njih osposobljava za to da stvara neka znanja i stupa u kontakt i komunikaciju sa širom zajednicom. 
      Osobe ometene u razvoju posao obavljaju same uz malu pomoć i podršku nadležnih. Sve što se u lokalu posluži - ne naplaćuje se, već je moguće ostaviti dobrotvoran prilog u skladu sa svojim mogućnostima i željom. 
      Jedan od zaposlenih u lokalu, Nemanja Jović koji ima 25 godina, kaže da je njegovo iskustvo u lokalu pozitivno i da nema zamerki. 
      Nemanja Jovič, jedan od zaposlenih u lokalu.foto: Filip Plavčić Ideja je da lokal bude dostupan svima, i bogatima i siromašnima, i da se stvore uslovi koji onemogućavaju stvaranje razloga da se u lokal ne dođe.
       
    • Од Поуке.орг инфо,
      Džesa van der Vart i Rozalijen Izrael, holandske pastorke, obično stižu u crkvu na biciklima koje voze kroz ulice Amsterdama sve do protestantske parohije u centru grada.

      Fotografije: Dmitrij Kostjukov za Njujork tajms Pastorka Rozalijen Izrael, gore, drži službu u crkvi Betel u Holandiji kako bi zaštitila porodicu iz Jermenije od deportacije
      Nedavno su spakovale svoje odore u gepek automobila i odvezle se u Hag.
      U osam uveče preuzeće službu od lokalnog sveštenika u crkvi Betel, a njih će u jedanaest zameniti grupa iz grada Vorburga koja će čitave noći, sve dok ne svane, pevati himne i izgovarati molitve.
      Maratonska crkvena služba koja je počela krajem oktobra nije prestala otada i nikada se ne zaustavlja.
      Prema holandskom zakonu, policija ne sme da prekine crkvenu službu da bi izvršila hapšenje. Tako imigracione vlasti neće moći da uđu u ovu crkvu i uhapse petočlanu porodicu Tamrazijan, izbeglice iz Jermenije koje su u crkvi pronašle utočište nakon što je trebalo da budu deportovane.
      Služba koja je počela kao poslednji pokušaj lokalnih sveštenika da spasu ovu porodicu sada je nacionalni pokret u kojem učestvuju pripadnici sveštenstva iz sela i gradova širom Holandije. Više od 550 pastora dosad je držalo službu jedan za drugim u crkvi Betel, želeći da zaštite jednu ranjivu porodicu.
      "To je ono što propovedamo na delu", kaže Van der Vartova.
      U trenutku kada je relevantnost hrišćanstva u Evropi vrlo upitna – a ksenofobija i nacionalizam jačaju – ove službe takođe su podsetnik na uticaj koji religijske institucije i dalje mogu da imaju u pretežno sekularnoj Zapadnoj Evropi. Pastori su zaštitili porodicu; porodica je pastorima dala povod da demonstriraju moć vere.
      "Mi se kao zapadnjačke crkve borimo zato što smo sve više marginalizovani, ali osećamo da je ovo što radimo sada relevantno", kaže Izraelova, generalni sekretar Protestantske crkve u Amsterdamu.
      Nacionalisti se već nekoliko godina unazad služe ksenofobičnim porukama kako bi dospeli na funkcije u Italiji, Mađarskoj i Austriji, ali i postali relevantni politički faktori u Švedskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Holandiji. Van der Vartova ističe da ova maratonska služba pokazuje da ona druga Evropa još uvek postoji.
      "Često mislim da su ovo vremena u kojima je sve manje solidarnosti", kaže ona. "Ali ova inicijativa je upravo o solidarisanju i to je ono što mi daje nadu."
      Priča o službi počela je u mestu nadomak Amsterdama u koje se porodica Tamrazijan – sa troje dece, Harijarpi (21), Varduhi (19) i Sejran (15) – doselila nakon što je otac bio primoran da izbegne iz Jermenije iz političkih razloga 2010. godine, kaže pastor Derk Stegeman, glavni organizator službe. Na zahtev porodice, njihova tačna situacija je još uvek tajna, kao i imena roditelja, kako bi se izbegle posledice po rođake koji su još u Jermeniji.
      Holandske vlasti su pokušale da dva puta za šest godina porodici odbiju zahtev za azil, ali su oba puta bile poražene na sudu. Vlada je ipak uspela da istera svoje iz trećeg puta, iako je sve troje dece u zemlji provelo više od pet godina.
      Portparol holandskog ministra pravde i bezbednosti izjavio je da vlada ne može da komentariše pojedinačne slučajeve, ali da, generalno govoreći, porodice mogu da se kvalifikuju za amnestiju ukoliko su spremne da sarađuju sa vlastima koje moraju da ih deportuju iz zemlje.
      Kako bi izbegli opasnost za koju veruju da ih čeka u Jermeniji, porodica Tamrazijan nije sarađivala sa vlastima, već je utočište pronašla u crkvi Katvijk, u gradiću u kojem su živeli. Kada ta crkva više nije imala sredstava da ih zaštiti, crkva Betel ih je primila.
      Pored danonoćnih službi, crkva je obezbedila i psihološku pomoć za porodicu, kao i učitelje za decu koja više ne mogu da odlaze u školu ili fakultet.
      Pastori su obećali da će se služba odvijati do daljeg – čak i nakon što je jedan holandski zvaničnik saopštio da vlada ostaje pri svom mišljenju.
      U jedanaest sati, pastorke iz Amsterdama napustile su crkvu, a njih je zamenila grupa koja samo što je stigla iz Vorburga.
      Dok je Izraelova izlazila iz kapele, Harijarpi joj je rekla da je bila inspirisana da napiše pesmu o jednom od psalama koje su pevali. "Za mene je reč upravo o tome", kaže Izraelova. "Možete pročitati taj psalam sto puta, a da vas ne dirne. Ali ovde, večeras, u crkvi Betel, ovo je stvarno."
      © 2018 The New York Times
      TEKST IZ NOVOG BROJ NJUJORK TAJMSA NA SRPSKOM JEZIKU, POKLON SVIM ČITAOCIMA UZ NOVI BROJ NEDELJNIKA KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA, 17. JANUARA
      https://www.nedeljnik.rs/nytinternationalreport/portalnews/crkvena-sluzba-u-holandiji-koja-traje-mesecima/?fbclid=IwAR2K3wShreAJ0a1NoIYiWXCGaATmQTGzS7-NpCrF89yb-0uhBOcLrq8WdjE
    • Од JESSY,
      Jedno od češće postavljanih pitanja u vezi sa psihopatijom i kriminalom jeste: da li se čovek kao takav rađa, ili to postaje tokom odrastanja. Istraživanja sada kažu da imaju odgovor na ovo pitanje.
      Prema najnovijim studijama, takozvani ekstremni stilovi roditeljstva povezani su sa kasnijim nastankom psihopata kriminalaca. Intevjui sa kriminalcima pokazali su da je kod većine njih postojala istorija potpunog roditeljskog zanemarivanja ili pak rigidnog, kontrolišućeg i autortitarnog roditeljstva. Sve psihopate kriminalci doživele su užasavajuće fizičko i/ili psihičko zlostavljanje u detinjstvu.
      Naravno ne bi trebalo roditelje kriviti za sve – ipak postoje osobe koje su imale užasno vaspitanje, a nisu postale psihopate kriminalci.
      Međutim, dr Ajna Gulagen, vodeći autor istraživanja koje je proučavalo razvoj psihopata kriminalaca, kaže da se ovakav obrazac ne može ignorisati: „Bez izuzetaka, ove osobe povređivane su u društvu svojih staratelja/roditelja. Jedan od mnogih opisa jasno je pokazao da je njihova kasnija nemilosrdnost zapravo bila pokušaj da se prevlada šteta načinjena tom prilikom, ali, naravno, na neprimeren ili loš način.“
    • Од JESSY,
      Sigurna sam da vam se ova situacija bar malo, ako ne i previše, čini poznatom: sutra imate važan test na fakultetu ili bitnu prezentaciju na poslu, ali umesto da zagrejete stolicu… „Hej, zašto ne bih pogledao/la jednu epizodu serije? Ili jednu celu sezonu? Prijatelji zovu na druženje – zašto da ne! Izlazak kažeš?! Jedna čaša vina, ma šta je to, mogu ja i dve-tri!”
      Ako ste od retkih osoba koje baš nikad ne odlažu posao do poslednjeg momenta, čestitamo – ovaj tekst nije za vas!
      Ali budući da smo mi psiholozi, znamo zašto ste kliknuli baš na ovaj naslov, zato nastavite da čitate ovaj tekst.
      Samohendikepirajuće strategije
      Fenomen da, pred zadatak koji je važan ali nismo sigurni da li ćemo ga uspešno odraditi, prokrastiniramo i izbegavamo trud je toliko učestao da su psiholozi posvetili čitav niz istraživanja kako bi bolje razumeli čudnu čovekovu prirodu:
      Umesto da se maksimalno potrudimo kada se plašimo da će uspeh izostati, mi radimo potpuno suprotno! Gledamo TV, pijemo, izlazimo, guramo pod tepih ili se zatrpavamo drugim obavezama.
      Psiholozi ovu pojavu nazivaju – samohendikepirajuće strategije
×