Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Милан Ракић

Fra Drago Bojić: Obrazovanje kao znatiželja i strast za znanjem i istinom

Оцени ову тему

Recommended Posts

U trenutku kad nam toliko toga izmiče i nedostaje što povezujemo s europskom kulturnom tradicijom, njegovanjem latinske i grčke kulture ostajemo dio tog duhovnog kozmosa i tako se spašavamo od sveprisutne nekulture i barbarstva društava u kojima živimo

790x450klasicno-obr.jpg

Obrazovanje je sve do novog vijeka bilo privilegij vrlo malog broja ljudi. I u naše vrijeme, nakon što je pravo na obrazovanje postalo dijelom temeljnih ljudskih prava, još uvijek mnogi ljudi diljem svijeta ne mogu ostvariti to pravo. Riječ je o siromašnim i politički nestabilnim dijelovima svijeta, što implicira da je obrazovanje usko povezano i s razvojem društva, ali i još više s ljudskim pravima i slobodama.

Istodobno, u razvijenom europskom i anglosaksonskom dijelu svijeta više se toliko i ne govori o pravu na obrazovanje koje se podrazumijeva i zakonski propisuje, ali se zato govori o obrazovnim modelima i takozvanim obrazovnim politikama. U mnogim zemljama se vode žestoke ideološke i političke rasprave oko svrhe i ciljeva obrazovanja. I dok mnogi snažno zagovaraju moderne obrazovne politike kao što je primjerice europski bolonjski model, sve je više glasova koji te modele dovode u pitanje i pozivaju na očuvanje klasičnog i humanističkog modela obrazovanja kao nužnog uvjeta razvoja osobe i društva.

Ako se i ne možemo složiti s glavnom tezom Johna Taylora Gatta iznesenoj u knjizi Oružja za masovno poučavanje. Putovanje nastavnika kroz mračni svijet obaveznog školovanja da je obavezno i službeno (državno) školovanje besmisleno i da ga treba odbaciti, možemo se složiti s drugim dijelovima njegove kritike suvremenih obrazovnih sistema i škola koje, na primjeru američkog obrazovnog sistema, prema riječima autora, vrlo često ne potiču demokratski način života, osakaćuju maštu djece, obeshrabruju kritičko razmišljanje i obrazovanje pretvaraju u rutinsko i mehaničko učenje podataka napamet. I škole i obrazovni sistemi su podređeni interesima društva i države i, kako nam pokazuje i povijest 20. stoljeća, lako mogu postati ideološki instrumenti koji uniformiraju ljude i sužavaju im prostor slobode i duha.

Slično Gattu, ali još radikalnije, pisao je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća katolički svećenik i hrvatsko-austrijski filozof Ivan Ilich. Zastupao je tezu o „raškolovanom društvu“ u kojem bi škole bile napuštene, profesionalni pedagozi protjerani, što bi prema njegovom mišljenju povratilo obrazovnu slobodu. U svojoj kontroverznoj, osporavanoj i kritiziranoj studiji Dole škole, Ilich se kritički osvrće na pretjeranu institucionalizaciju suvremenih društava u kojima upravo škole najčešće služe za eksploataciju ljudi. Na prvu, problematična i diskutabilna teza, ali kad se ozbiljnije sagleda kako funkcioniraju suvremeni, industriji i ekonomiji prilagođeni, obrazovni sistemi, Ilicheva dijagnoza je dijelom i utemeljena, što vjerojatno nije slučaj i s njegovim zahtjevom o dokidanju škola, koliko god bi takvu ideju dio đaka i studenata, pa i njihovih roditelja i nastavnika, s oduševljenjem pozdravilo.

Obrazovanje i obrazovne politike su velika tema suvremenih europskih društava. U trenutku dok mnogi hvale moderne obrazovne sisteme koji se standardiziraju i prilagođavaju potrebama suvremenog društva i njegovim informatičkim i ekonomskim zahtjevima, sve je više glasova koji upozoravaju da takvo obrazovanje u duhovnom smislu osiromašuje čovjeka i apeliraju da se sačuva tradicionalni klasični humanistički obrazovni model. Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova, obrazlaže u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja bečki filozof Konrad Paul Liessmann, njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao, zaključuje Liessmann, da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna.

Slično Liessmannu, iako u drugačijem kontekstu, pisao je u kratkom eseju pod naslovom Čemu univerzitet?početkom devedesetih godina poljski filozof Leszek Kołakowski. Najveća opasnost po univerzitet, smatra Kołakowski, nije ni inzistiranje na profesionalnoj orijentaciji, ni gubitak povjerenja društva, ni masovnost učilišta ni lijenost studenata i nastavnika. Najveća opasnost jest invazija intelektualne mode koja omalovažava spoznajne kriterije i samu vrijednost istine u već utvrđenom smislu u našoj kulturi. Riječ je o modi koja nas želi uvjeriti da ne postoje općevažeći intelektualni kriteriji, da se svi smislovi stvaraju proizvoljno, a istodobno se nameću vlastiti, čisto ideološki kriteriji.

Kołakowski smatra da je univerzitet odgovoran za održavanje kontinuiteta kulture i njezinog prenošenja. Postojanje univerziteta pretpostavlja vjeru u tu kulturu i vjeru da ona zaslužuje prenošenje. Tamo gdje te vjere nema, kaže Kołakowski, ne zna se zbog čega univerzitet postoji. Pritom poljski filozof smatra da na univerzitetu mora biti mjesta i za takozvane „meke znanosti“ (humanističke i društvene znanosti), ali i za „tvrde znanosti“ (prirodne i egzaktne znanosti). U vremenu koje ne preferira humanističke znanosti, kad ih se pokušava svesti na višak i nekorisnost, društvo mora pronaći način kako da ih zadrži.

Univerzitet je, slično kao i škole, važan i zbog još jednog razloga koji se uglavnom u suvremenom svijetu, u svijetu ekonomiziranog i kapitaliziranog znanja, sve manje prihvaća. Univerzitet je, slično kao i gimnazijsko klasično obrazovanje institucionalizirani oblik posebnog čovjekovog biološkog svojstva – znatiželje kao spontanog refleksa, sposobnost spoznaje svijeta radi same spoznaje. Danas se veliki broj ljudi obrazuje da bi društveno bio koristan, pripremljen za tržište rada ili da bi postigao željeni znanstveni stupanj. Obrazovanje ili znanstvena istraživanja koja nastaju isključivo da bi netko dobio određeni znanstveni stupanj ili ostvario željenu promociju (kao što je često slučaj s bolonjskim modelom obrazovanja), lišeni su znatiželje i istraživačke pasije i imaju malu šansu da ostanu u našoj kulturi.

U jednom drugom razmišljanju pod naslovom Može li Europa zaživjeti?, Kołakowski smatra da odgovor na to pitanje ponajviše ovisi o odnosu prema vlastitoj kulturi te zastupa, za mnoge naše suvremenike konzervativan stav, da su Europi upravo danas potrebne škole u kojima će se intenzivno učiti latinski i grčki, škole koje će pobuđivati radost zbog zagnjurivanja u našu zajedničku kulturnu prošlost. Ako izgubimo historijsku prošlost kao dio nas samih, zaključuje ovaj filozof, izgubit ćemo neutilitarne razloge za život, pri čemu nam prijete duhovni kaos i praznina.

Društvo i svijet ne mogu preživjeti samo od klasičnog obrazovanja i potrebno je, dakako, u obrazovni sustav integrirati i druge vrste i ciljeve obrazovanja. Protestantski teolog Paul Tillich u svojoj knjizi Teologija kulturerazlikuje, pojednostavljeno i precizno, tri obrazovna cilja – tehničko obrazovanje, humanističko obrazovanje i usmjereno obrazovanje. Svaki od tih ciljeva je na svoj način potreban društvu i izostanak bilo kojeg od njih doveo bi u pitanje funkcioniranje društva. Ali se valja suprotstaviti zahtjevima društva (Tillich govori o industrijskom društvu, ali ta dijagnoza vrijedi i za naše – informatičko-kapitalističko-konzumerističko društvo) koje humanistički ideal obrazovanja podlaže tehničkim ciljevima obrazovanja pa prilagodba zahtjevima toga društva postaje osnovna obrazovna svrha.

U suvremenim društvima koja sebe rado nazivaju „društvima znanja“, u kojima su obrazovni sistemi podvrgnuti ekonomskim interesima, nacionalnim i političkim programima i kapitalističkoj logici života koja čovjeka svodi na proizvođača i potrošača, u društvima koja boluju od hiperprodukcije diploma i certifikata i od nepreglednog fragmentiranja i usitnjavanja znanja, ustanove koje njeguju klasično obrazovanje i humanističku širinu duha, makar i male kao što je primjerice Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, prava su dragocjenost i od ogromnog značenja. Isto to vrijedi i za profesore i nastavnike koji predaju klasične jezike i klasičnu kulturu. Činjenica da je to zvanje deficitarno u društvima na ovim prostorima, govori o njihovom kulturnom i duhovnom siromaštvu.

Profesor fra Marko Ćorić, kojemu posvećujem ovaj tekst, preko četrdeset godina predaje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom latinski jezik (s latinskom književnošću) i grčki jezik (s grčkom mitologijom). Ovim tekstom mu želim osobno zahvaliti što me uveo u svijet latinskog jezika i latinske književnosti i što je desetljećima predano i strpljivo svoje znanje prenosio stotinama đaka visočke gimnazije. Želim mu zahvaliti i za mnoga kasnija i sadašnja prijateljska druženja, razgovore i savjete, ali jedan njegov savjet koji je stalno ponavljao na satima latinskog jezika urezao se u moje sjećanje i pratio me kao dobri, inspirativni i bdijući duh kroz cijelo vrijeme studija – samo sigurno znanje je pravo znanje!

Neka ovaj tekst bude i poziv da se klasična i humanistička obrazovna tradicija ustanove kojoj je profesor fra Marko posvetio cijeli život čuva, njeguje i prenosi budućim generacijama. Na koncu, ali nikako ne na zadnjem mjestu, neka bude rečeno i to da Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima budućnost samo ako bude njegovala klasičnu izobrazbu i humanističko obrazovanje. Bez toga ona praktično nema razloga da postoji jer ni ozbiljnog pastoralnog rada s ljudima nema bez duha, mišljenja i znanja.

U trenutku kad nam toliko toga izmiče i nedostaje što povezujemo s europskom kulturnom tradicijom, njegovanjem latinske i grčke kulture u najširem smislu tih pojmova, ostajemo dio tog duhovnog kozmosa i tako se spašavamo od sveprisutne nekulture i barbarstva društava u kojima živimo.

790x450slika.jpg&key=080f3bef1a58bbadaf3

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Nepovoljna iskustva sa brojnim dosadašnjim bojkotima u Srbiji; Bojkot je često korišćeno sredstvo političke (bojkot političkih institucija) i ekonomske borbe (bojkot roba i usluga) najčešće unutar jedne države, ali i u međudržavnim odnosima; I kod nas se često posezalo za bojkotom izbora i rada parlamenta, a u poslednje vreme to je hit na opozicionoj političkoj sceni Srbije, da li zbog (ne)realnih očekivanja mnogih opozicionih političkih aktera ili kao krik očaja zbog slabosti opozicije, odnosno dodvoravanje učesnicima masovnih građanskih („nepartijskih“) protesta širom Srbije. Ipak, iskustva sa dosadašnjim bojkotima izbora i parlamenta u Srbiji u celini uzev nepovoljna su.

      Već uoči prvih višestranačkih republičkih izbora 1990. godine, posle odbacivanja amandmana opozicije na izborni zakon od strane jednostranačke republičke skupštine, opozicione stranke (SPO, DS, Demokratski forum, SLS, SNO, NRS, NS(S), ND, SSVS, SRSJ u Srbiji, UJDI, Stranka socijalne pravde, Pokret za zaštitu ljudskih prava u Jugoslaviji i Stranka samostalnih privrednika i seljaka) najavljuju da povlače svoje kandidate za narodne poslanike i predsednika Republike, odnosno da neće da učestvuju na “neregularnim” izborima. Ipak, pred same izbore, opozicija odustaje od bojkota, računajući na izborni uspeh i u nepovoljnim uslovima, a na temelju pogrešnih procena snage režima, odnosno uverenja da je “komunizam”  i u Srbiji doživeo krah, kao u ostalim zemljama Istočne Evrope. Tako nekoliko dana pre izbora lider SPO V. Drašković govori: „Boljševizam neću srušiti ja. Boljševizam će srušiti – boljševizam [...] Ovo što oni sada čine, više doprinosi njihovom padu, nego bilo koja propaganda SPO, kada bismo para za propagandu imali. Našu predizbornu kampanju vodi, praktično, Slobodan Milošević i mi smo mu na tome zahvalni” (Srpska reč 5. 12. 1990). Iako je nekoliko dana ranije na mitingu u Zrenjaninu Drašković patetično zaklinjao birače: „Ko izađe na lažirane izbore, srpski je izdajnik i ja kao car Lazar, upućujem kletvu onome ko narod gura u mrak: ’Dabogda mu ništa ne nicalo’” (Borba 1–2. 12. 1990), posle usvajanja samo jednog od desetak zahteva opozicije – za uključivanjem njenih predstavnika u kontrolu izbora, Drašković saopštava da je opozicija, „ceneći napor delegata Skupštine Srbije”, odlučila da učestvuje na izborima. Ova konfuzija poruka dezorijentisala je deo pristalica opozicionih partija i smanjila eventualnu naklonost dela neopredeljenih birača, a podrška V. Draškoviću se osipala – SPS je osvojio 78% mandata, a Milošević je pobedio u I krugu sa 65% glasova.
      Za razliku od ovog nerealizovanog bojkota, uspešan je bio bojkot mobilizacije 1991. godine u vreme masovnih antiratnih građanskih protesta, praćeni dobro segmentisanim proglasom SPO upućenim svim građanima, ali i prilagođenim različitim ciljnim grupama – omladini, bakama i dekama, majkama i očevima, izbeglicama, vojnicima i oficirima i završen porukom Srbima i braćama i sestrama... Prema procenama mobilizaciji se odazvalo tek 10-tak procenata pozvanih, uz oko 200.000 dezertera. Međutim, kako dobar deo opozicije na ovaj ili onaj način prihvata argument režima o „ugroženosti srpske nacije“, široko antiratno raspoloženje nije iskorišćeno za promene vlasti u Srbiji – bojkot mobilizacije nije bio praćen drugim oblicima političke borbe.
      Slede savezni parlamentarni izbori maja 1992. Ta kampanja ne bi bila interesantna da nije donela kampanju opozicije za bojkot izbora. Na inicijativu režima o formiranju SRJ opozicija nema delotvorni odgovor, a podrška inicijativi režima nije dolazila u obzir iz više razloga: opozicija nije priznala legitimnost izbora 1990, pa time ni režim i njegove inicijative i projekate; ocena da nema uslova za „demokratske” i „ravnopravne” izbore (Ustav SRJ i izborne zakone ponovo nameće vladajuća partija, nisu rešena pitanja finansiranja stranaka, demokratizacije medija itd.); tvrdnja da će izbori u uslovima ratnih sukoba ojačati režim; eventualna pobeda opozicije na saveznim izborima ne bi značila zaposedanje osnovnih poluga vlasti koje su u republikama, itd. Osim toga, inicijativa režima je bila u sukobu sa „velikosrpskim” ambicijama dela opozicije, koji je zagovarao „Savez srpskih država”, drugi delovi su bili protiv bilo kakvog kontinuiteta sa SFRJ kao „komunističkom tvorevinom”, republikanski oblik vladavine sukobljavao sa monarhizmom trećeg dela opozicije, za neke je bio krajnje sporan način formiranja nove države (tzv. Žabljački ustav donosi nelegitimna „stara skupština“ bez referenduma naroda itd), nekima nisu odgovarali naglašeni elementi konfederalizma itd. Sve su to elementi na kojima je opozicija mogla da zasnuje samo strategiju suprotstavljanja u vidu antiizborne kampanje. SPO vodi najintenzivniju kampanju za bojkot, kao i DS, čiji lider D. Mićunović u Čačku (26. 1. 1992.) pokušava građanstvo da „oslobodi iluzije o još jednoj Jugoslaviji”. Na izbore je izašlo nešto više od polovine birača, dovoljno za njihov uspeh, iako ih opozicija neće priznati. Inače, SPS je osvojio nešto više od 1.600.000 (43%) glasova i 73 (69%) mandata, a SRS nešto manje od 1.200.000 (30%) glasova i 30 mandata (28%), postaje druga partija po parlamentarnoj snazi, pa Šešelj, kao šef poslaničke grupe SRS u saveznoj skupštini i „omiljeni” opozicionar Miloševića, na „velika vrata” ulazi na političku scenu Srbije. Međutim, ni konstituisanje SRJ nije donelo poboljšanje privredne i socijalne situacije, niti međunarodnog položaja zemlje.
      Parlamentarni i predsednički izbori 1992. i parlamentarni izbori 1993. protekli su bez bojkota – SPS troškari kapital „velikih izbornih pobeda” i svaki potez vlasti brani pozivanjem na mandat koji mu je dao „narod”, a opozicija stalno dovodi u pitanje legitimnost i legalitet vlasti i tumara labirintom nedoslednosti, vlastitih nesređenih odnosa i nedaekvatne strategije borbe protiv režima, iako su to vreme obeležili brojni masovni protesti.
      Međutim, kada su ukinuti direktani TV prenosi sednica skupštine Srbije na predlog poslanika SPS, naprasno, mimo dnevnog reda, to je bio razlog za bojkot rada parlamenta 1995. od strane opozicije, čak i SRS. Prenosi nisu obnovljeni, a poslanici SRS su se vratili u parlament krajem 1996, a DS, DSS i SPO juna 1997, pa ni ovaj bojkot nije imao pozitivne efekte. Naprotiv, vladajuća većina je uvrstila u dnevni rednekoliko zakonskih predloga DS u “redovnoj proceduri”, ali kako poslanika DS nije bilo u sali, posle konstatacije predsednika parlamenta da “predlagača nema u sali”, glasačka mašina nije prihvata predloge u načelu, pa se nije ni raspravljalo o njima. Krajem 1996. stranke u bojkotu formirale su “paralelni parlament” koji je bio kratkog daha i bez nekakvog traga u političkom životu.
      Savezni i lokalni izbori 1996. protekli su u „tihom“ bojkotu DSS. Koštinica odbija da pristupi koaliciji „Zajedno”, pa joj samovlasno pristupaju mnogi opštinski odbori. Koštunica učestvuje u razgovorima sa liderima opozicije o formiranju „tehničke koalicije”, najpre poziva na bojkot izbora (Dnevni telegraf 22. 8. 1996), a i kada uđe u koaliciju, ne pojavljuje se na nekoliko mitinga, na predstavljanju koalicije na II programu RTS itd, što ruši i onako mali kredibilitet opozicije. A sve prevrši Koštuničino minimiziranje velikog uspeha opozicije na lokalnim izborima – za njega pobeda u Beogradu i još 13 gradova Srbije „ima psihološki, ali ne i politički značaj”, pa zahteva da se utvrdi odgovornosti lidera koalicije za poraz na saveznim izborima.
      Republički parlamentarni i predsednički izbori 1997. ponovo su suočili režim sa bojkotom. DS i GSS odbijaju da učestvuju na izborima zbog neravnopravnih uslova, uz šta ide i Draškovićevo insistiranje na predsedničkoj kandidaturi. Njegova kandidatura je imala uporište u ranijem dogovoru koalicije „Zajedno”, ali članice koalicije odbijaju da ga podrže zbog malih izbornih šansi, nakon čega sledi i raspad koalicije. Uoči predsedničkih izbora 1997. nijedan lider opozicije samostalnim nastupom nije imao šansi da uđe u II krug pored Miloševića i Šešelja, ali je Koštunica kao zajednički kandidat opozicije imao najveće izglede da uđe u II krug, a onda i da pobedi i Šešelja i Miloševića. Ipak, kako su DS, DSS i GSS rešili za bojkot, ova mogućnost nije ni razmatrana. Kampanje opozicionih partija koje učestvuju na izborima, a još više onih koje ih bojkotuju, bile su kampanje bez milosti. Posebno se isticao Drašković napadima na lidere stranaka u bojkotu, mnogo snažnijim od napada na režim Miloševića, tvrdeći da oni koji vode antiizbornu kampanju daju podršku Miloševiću (SB 13. 9. 1997). U antiizbornoj kampanji prednjači DS masovnim plakatiranjem (na primer, sporni plakat na kome su birači koji se reše da glasaju prikazani kao magarci), organizovanjem različitih događanja, raskrinkavanjem afera ljudi iz vlasti, zbog čega je bio u žiži napada učesnika izbora. Ova antiizborna kampanja nije naišla ni na podršku Stejt Departmenta za koga su izborni uslovi u Srbiji bili nepravični, ali ni bojkot nije viđen kao efikasno sredstvo političkih promena. Bojkot nije uspeo, sužena izborna ponuda dala je nereprezentativnu strukturu parlamenta, a deo opozicije izgubio je status parlamentarnih stranaka i duže vreme sam sebe isključio iz najvažnijih institucionalnih političkih tokova. Nova opoziciona koalicija SZP, formirana 1998. uglavnom od stranaka koje su bojkotovale izbore 1997, nije uspela da okupi sve značajnije opozicione stranke (SPO i DSS), a od početka je imala problem osmišljavanja strategije vanparlamentarne borbe, posebno kada se proredio broj učesnika njenih protesta.

      Godine 1999. DS, DSS, GSS i stranke nacionalnih manjina – DZVM, SVM i SDA neuspešno su bojkotovale referendum o stranom posredovanju u rešavanju problema Kosovo. Na referendum je izašlo 74%, a protiv stranog posredovanja je bilo 95% glasalih, uz opravdane sumnje u ovoliki odaziv građana i rezultate (Prema CeSID oficijelni rezultati mogli su da budu tačni samo pod pretpostavkom da je, pored uobičajenog odaziva Srba i Crnogoraca, na referendumu učestvovalo 500.000 pripadnika nacionalnih manjina, pre svega Albanaca, iako su njihove stranke bojkotovale referendum! – Preliminarni izveštaj 1998).
      Sledeće, 2000. godine vladajuća stranka u Crnoj Gori, DPS bojkotuje savezne izbore, a nakon toga i odluke saveznih organa, što ostaje njena politika sve do preuređenja odnosa u federaciji.
      Skupština Srbije prekinula je raspravu 3. 4. 2002. o Polaznim osnovama Sporazuma o preuređenju odnosa Srbije i Crne Gore zbog bojkota poslanika ne samo SPS, SRS, SSJ, već i DSS, ali je na sledećem zasedanju jedan poslanik DSS obezbedio kvorum, što je šef poslaničke grupe DSS D. Mihajlov prokomentarisao da je DSS pokazao da nije tačna ocena premijera Đinđića da ima većinu od 131 poslanika i da je DSS obezbedio kvorum da se ne bi usporilo usvajanje Sporuazuma.
      Prve predsedničke izbore 2002. godine prate dva bojkota. Najpre bojkot po izbornoj snazi slabog DHSS nezadovoljnog predsedničkim kandidatima, a onda Šešelj bojkotuje II krug tih izbora. Pred te izbore rejting Šešelja je znatno nepovoljniji od rejtinga Koštunice i Labusa, pa su njegove šanse bile male, bez obzira na podršku S. Miloševića i njegove supruge M. Marković – osvojio oko 275.000 glasova manje od Koštunice i oko 150.000 manje od Labusa. A kada nije „prošao” u II krug, pozovao je svoje pristalice u bojkot, pa II krug nije uspeo. Na decembarskim predsedničkim izborima 2002. Šešelj je imao podršku i SPS, ali je tada osvojio čak oko 600.000 glasova manje od Koštunice. Ipak, ovi izbori nisu uspeli zbog malog izlaska (oko 45%), a jedan od razloga je bio i taj pristalice Labusa iz septembarskih izbora te godine Koštunicu nisu doživljavale kao „svog” kandidata, pa su uglavnom apstinirale.
      Takođe neuspela, iako zapažena je bila kampanja LDP za bojkot referenduma o Ustavu Srbije 2006. godine – od formiranja stranka Č. Jovanovića je bila u programskim kampanjama, ali prva zapaženija akcija bila je kampanja za bojkot referenduma. Iako je odmah bilo jasno da neće imati veći značaj na izlazak na referendum, ova kampanja poslužila je LDP da se pozicionira kao izrazita proevropska stranka.
      I Izveštaj Poverenika za informacije od javnog interesa R. Šabića nije usvojen maja 2015. jer su rad Odbora skupštine Srbije bojkotovali članovi vladajućeg SNS!
      Albanci sa Kosova od 1990. bojkotuju sve izbore u Srbiji, a posle uvođenja taksi na robu iz Srbije i BiH 2019, sprovode i bojkot robe. Sa druge strane i po neka do albanskih partija iz Preševske doline od 1990. (izuzev od 2003. do 2007.) učestvuje na izborima u Srbiji, i pored povremenih poziva da se bojkotuju (recimo, poziv Albancima i bojkot saveznih izbora 2000. od strane DUA). Srbi na Kosovu su bili stalno pod pritiscima da (ne)bojkotuju pokrajinske izbore. Ipak, od prvih pokrajinskih izbora 2001. bar po neka srpska stranka izlazi na izbore i dobija mandate u parlamentu i mesta u vladi (na prvim izborima, i pored snažne antiizborne kampanje DSS, glasalo je oko 50% Srba sa Kosova, a srpska koalicija „Povratak“ sa 22 mandata bila je treća po parlamentarnoj snazi), uz manje ili više snažnu podršku Đinđićevog i Tadićevog režima. Koštuničina vlada je i 2007. odlučno za bojkot, a DSS je pozivao na bojkot Srbe na Kosovu i 2014. Posebno su snažni bili pritisci Vučićevog režima da Srbi učestvuju na kosovskim izborima, prihvataju ministarska mesta, obezbeđuju većinu vladi, prihvataju mesta u drugim kosovskim institucijama, a onda i da bojkotuju parlament, vladu i druge institucije, rad lokalnih skupština u opštinama u kojima Srbi čine većinu (na primer, ostavke gradonačelnika i predsednika opština), kao i moblizaciju u kosovske bezbednosne snage.
      Brojni su i bojkoti rada lokalnih skupština koji su imali sasvim konkretne ciljeve. Na primer, odbornici NS u SO Kurmšumlija 5. 12. 2001. bojkutuju sednicu na kojoj je trebao da se glasa za predsednika skupštine zbog navodnih pritisaka na odbornike, pa je ona prekinuta. Gotovo neverovatna je bila vest da su odbornici SNS, koji su u Kladovu bili u opoziciji, bojkotovali sednicu skupštine na kojoj je A. Vučić trebalo da bude proglašen za počasnog građanina, pa ona nije održana zbog nedostatka kvoruma (Blic 22. 4. 2015). Burnu sednicu skupštine Novog Sada, posle mnogih incidenata opoziija je napustila, ali odluke predviđene dnevnim redom su izglasane (Blic 11. 2. 2016). Odložena je sednica SO Čačak na kojoj je tebalo razmatrati predlog opozicije sa smenu rukovodstva zbog nedostatka kvoruma (Tanjug 18. 2. 2016), SO Vranje nije održana zbog nedostatka kvoruma: i SPS, partija na vlasti i SNS u opoziciji bojkotovali su zasedanje jer su bili protiv toga da dr. B. Đukanović, kardiohirurg i bivši direktor Instituta „Dedinje“ bude proglašen za počasnog građanina (Politika 4. 3. 2016), a bojkoti lokalnih parlamenata od strane opozicije su učestali u vreme protesta 2019.
      Po svemu se izdvajaju košarkaši Jugoslavije koji su bojkotovali prijem koji je u njihovu čast 10. 9. 2002. priredio premijer Srbije Z. Đinđić sa namerom, između ostalog, da se slika sa njima ispod panoa sa natpisom "Ponosni na Srbiju" – nazivom tada pokrenute kampanje za nastavak vladinih reformi. Pored nepojavljivanja samog premijera u sali u kojoj su čekali ministri i neuverljivih “objašnjenja” prisutnih čelnika KSJ (B92 10. 9. 2002), čini se da se radilo o jedinstvenom odbijanju da se i sportisti instrumentalizuju u političke svrhe. 
      Mogućnosti i rizici bojkota
      Bojkot kao taktičko sredstvo političke i izborne borbe opozicije ima za cilj da onemogći donošenje neke odluke ili njeno izvršenje, odnosno da izvrši pritisak na vlast da donese određene odluke u skladu sa zahtevima društvrnih grupa koje stoje iza organizatora bojkota i obezbedi njihovo izvršenje. Mora da ima opravdanja u konkretnim razlozima, te nije dovoljno da počiva na ma koliko širokom i snažnom difuznom nezadovoljstvu različitih društvenih grupa. Stoga ima svrhu prvenstveno kao kratkotrajniji oblik političke borbe koje vlast dovodi u nepriliku. Da bi bilo delotvorno dugoročnije korišćenje bojkota nužno ga je kombinovati sa drugim sredstvima pritiska na vlasti – protestima, blokadama institucija, javnih mesta, saobraćajnica i sl, štrajkovima, građanskom neposlušnošću...
      Funkcije bojkota mogu da budu, različite, pri čemu se one ne isključuju, već mogu i da preklapaju. Opšta funkcije je delegitimizacija nosilaca vlasti koji kontolišu rad ključnih institucija i raspisuju izbore. Posebne funkcije su: iznuđivanje određenih konkretnih ustupaka u pogledu uslova održavanja izbora, funkcionisanja institucija, donošenja određenih odluka; pribavljanje dodatnog publiciteta organizatorima i učesnicima; formiranje imidža političkih subjekata u bojkotu kao nepomirljivih antirežimskih snaga, i sl.
      Na uspeh bojkota utiču mnogi činioci. Opšti činilac je stanje u društvu, širina i snaga društvenog konsenzusa, odnosno dubina i zaoštrenost socijalnih, političkih, nacionalnih i drugih rascepa; priroda režima – način vladanja i karakter njegovih odluka i postupaka, pri čemu bojkot sam po sebi ne može da dovede ne samo do temeljitijih promena sistema, već ni smene režima, ali može da dovede do stvaranja preduslova za to. Zbog toga je nužno koristiti ga kao jedan vid celovitije strategije političke borbe, u osmišljenoj kombinaciji sa drugim institucionalnim ili vanisnstitucionalnim sredstvima.
      Od značaja je i izborna i parlamentarna snaga stranaka koje se opredeljuju za bojkot – bojkot nerelevantnih političkih aktera ne može imati značajnije efekte, već samo izvesan simboličan značaj, štaviše vladajuća većina počne da se hvali „efikasnošću“ rada parlamenta bez opozicije i sl, pa sve počne da liči na onu „Psi laju, a karavana prolazi“.  
      Uspeh bojkota zavisi i od mogućnosti što šireg okupljanja antirežimskih stranaka u bojkotu, odnosno minimiziranja eventualnih „bojkotbrehera“ među strankama opozicije. Na primer, ulogu „bojkotbrehera“ odigrao je SPO 2017. – nasuprot prethodnog dogovora sa ostalim delom „demokratske“ opozicije da bojkotuju izbore, učestvovao je na njima sitnošićardžijski i pogrešno računajući da će da privuče deo pristalica stranaka u bojkotu.
      Od značaja je i međunarodna podrška režimu, odnosno strankama u bojkotu, pa je 1997. godine Stejt Department, i pored osuda režima S. Miloševića, bio protiv bojkota izbora, a u kontekstu stalne podrške Vučićevom režimu, ovih dana se EU izjasnila protiv bojkota rada parlamenta.  
      Bojkotovanje izbora posebno donosi mnoge rizke. Jedan je taj što se stranake u bojkotu u slučaju njihovih uspeha lišavaju održavanja ili sticanja statusa parlamentarnih stranaka, a time i mnogih mogućnosti parlamentarnog delovanja, uticaja na vlast i sl, kao i publiciteta koji prati zasedanja parlamenta i njegovih tela. To je bilo odlučujuće da SRS, i pored izuzetno nepovoljnih uslova 1993. (sukob sa SPS, optužbe režima da vodi „ratnohuškačku politiku“, zatvorenost najznačajnijih medija za aktivnosti SRS i sl), ne bojkotuje nelegalno raspisane vanredne republičke parlamentarne izbore. Jer, mada je loše prošao (osvojio 39 mandata – dva puta manje nego na izborima 1992), ipak je sačuvao status respektabilne parlamentarne stranke. Sasvim drugačiji je slučaj kada je skupština Srbije birala 3. 5. 2000. novu delegaciju u Veće republika Savezne skupštine, prema hitno izmenjenom zakonu. SPO, nezadovoljan isforsiranom promenom zakona, ne dostavlja predlog svojih delegata i bojkotuje zasedanje skupštine, četiri njemu pripadajuća mandata podelili su SPS i SRS, pa je u novu delegaciju izabrano po 9 poslanika SPS i SRS, kao i 2 poslanika JUL, čime su režimske stranke dobile mogućnost kontrole nad ključnim odlukama saveznog parlamenta.
      Drugu vrstu rizika čini to što demokratski standardi nalažu da se uopšte, a posebno u vreme izbora političkim akterima obezbedi jednak pristup javnosti posredstvom medija. Kod nas to nikada nije poštovano, a posebno ne prema onima koji bojkotuju izbore, pa je najveći deo tzv. demokratske opozicije pred izbore 1997. koji je u bojkotu bio marginalizovan u medijima i prinuđen da na tribinama objašnjava razloge bojkota i nepostojanje sankcija za apstinente, da lepi plakate i nalepnice, deli flajere, ubacuje pisama u poštanske sandučiće birača. A tek u postizbornom periodu ovaj deo opozicije, tada vanparlamentarne stranke, bio je u potpunosti medijski marginalizovan, te je pokušavao da dobije publicitet vanparlamentarnim akcijama, formiranjem nove koalicije – SZP, protestima, performansima i drugim oblicima tzv. propagande akcijom, terenskom kampanjom itd. Sa tim problemom se suočavaju i oni koji sada bojktuju skupštinu, što pokušavaju da nadomeste „paralelnim“, „alternativnim“ parlamentom u vidu konferencija za novnare u skupštinskom holu, a još i više podrškom, logističkom potporom protestima i njihovim korišćenjem za svoje akcije – potpisivanje Sporazuma sa narodom, mobilizaciju vlastitih pristalica, govore funkcionera i poslanika na protestima i sl.
      Rizik za uspešnost bojkota predstavljaju i neizvesni su izvori finansiranja antiizborne kampanje – budžetska sredstava predviđea su za učesnike izbora, a za one koji ih bojkotuju, pa parlamentarnim strankama u bojkotu, ostaju na raspolaganju samo sredstva za „redovno“ funkcionisanje partije, uz mnogo manje šanse da obezbede sredstva iz privatnih izvora.
      Dalje, bojkotom izbora politički akteri nagovaranju deo birača da ne koristi svoje osnovno političko pravo – da biraju i budu birani, što se sukobljava sa osećajem socijalne odgovornosti raširenim među dobrim brojem njih – da je učestvovanje na izborima obaveza.
      Nije nevažno ni to što se bojkotom izbora sužava izborna ponuda, što je kampanja za bojkot je prvenstveno kampanja protiv, a ne kampanja za, pa se njome ne vrši kristalizacija izbornih orijentacija politički i izborno neopredeljenih, posebno ne njihova stabilnija identifikacija sa partijom u bojkotu.
      Najzad, ali ni malo manje značajno je i to što su opozicioni politički akteri u celini i u „redovnim“ aktivnostima, a posebno organizatori i aktivisti angažovani u antiizbornim kampanjama izloženi različitim vrstama pritisaka, ucena, diskvalifikacija, uvreda, pretnji, čak i fizičkim napadima itd. Jedan od brojnih incidenata u vreme antiizborne kampanje 1997. odigrao se kod Kalenićeve pijace u Beogradu kada je grupa napadača izletela iz kombija i napala ekipu DS koja je lepila plakate za bojkot. Kombi je bio službeno vozilo SO Palilula, pa su u DS smatrali da su ih napali aktivisti SPO (Dnevni telegraf 22. 8. 1997). Dvojica aktivista DS pretučena su u Beogradu kod voždovačke crkve od strane četvorice članova SPO, a istog dana obezbeđenje SKC porušilo je štand ispred te ustanove na kome su prof. dr V. Dimitrijević i još nekoliko predstavnika GSS delili propagandni materijal za bojkot izbora (SB 13. 9. 1997). Nekoliko dana kasnije na informativni razgovor u MUP Stari grad privedeni su direktor Studentskog političkog kluba Č. Antić i dve aktivistkinje Studentskog parlamenta dok su lepili nalepnice za bojkot zbog „ugrožavanja časti i prestiža Narodne skupštine Srbije” (SB 16. 9. 1997). U vreme antireferendumske kampanje 2006. za nekoliko dana zabeležena je serija napada na aktiviste LDP i GSS u Zemunu, na Vračaru, u Novom Pazaru, u Kraljevu i u Aranđelovcu dok su lepili plakate (B92 25. 10. 2006), a dva dana kasnije u Novom Pazaru su istim povodom napadnute su i aktiviskinje NVO Urban-in (B92 27. 10. 2006). Mesec dana kasnije u Loznici tokom noći grupa nepoznatih lica potpisana kao Oslobodioci Loznice nacrtala je na prostoriji LDP kukasti krst i napisali „ustaše”, „fašisti” i „izdajnici” (www.cedajovanovic.com 23. 11. 2006).
      Bojkot, dakle, valja promišljati kao jedno od sredstva političke borbe, jednu vrstu pritiska na vlast u okviru celovite strategije institucionalnog i vaninstitucionalnog političkog delovanja, uz pažljivu procenu njegovih realnih mogućnosti, ali i rizika koje donosi. Jer, neuspešni bojkoti vode do kompromitovanja njegovih političkih aktera kao loših procenitelja stanja u društvu i realnih mogućnosti promena, do gubitku poverenja birača i javnosti uopšte, a među njihovim pristalicama do formiranju gubitničkog sindroma i širenja defetizama.
      Zoran Đ. SLAVUJEVIĆ , profesor FPN, savetnik u IDN u penziji i član istraživačkog tima Demostata 

       
    • Од Милан Ракић,
      Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

      Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.
      Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čije se postojanje itekako problematizira u nedavnoj odluci mjesne Crkve u Koruškoj u odnosu na komemoraciju tzv. Bleiburške tragediju u Pliberku, u Austriji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja.
      Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još nema.
      Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala
      Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest mirna predsjedniku Sabora gosp. Jandrokoviću, moja to ne smije biti.
      Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).
      Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands).
      Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”
      Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.
      Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji.
      Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.
      Zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje
      Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.
      Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom. Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.
      Moj nedavno preminuli otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein.
      Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.
      Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Bilo me sram i za posjete Ahmićima.
      Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
      Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo
      Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je, pak, manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.
      Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.
      Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.
      Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas.
      Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.
      http://www.autograf.hr/bleiburg-ndh-i-pitanje-hrvatske-krivnje/
       
    • Од Милан Ракић,
      Ovo sa zabranom mise u režiji Hrvatske biskupske konferencije na Bleiburškom polju (ja bih se ipak priklonio k tomu da to mjesto nazovemo ne kao što ga nazivaju Nijemci, već kako ga nazivaju domaći ljudi – Pliberk), taj šamar koji su prilijepili biskupima i nositeljima vrha vlasti predstavnici mjesne Crkve u Koruškoj nedvojbeno nas poziva da se kaže istina o nama.

      Čitam ovih dana i kako je ”zabrana mise na Bleiburgu” napad na Hrvate ”i njihovu Crkvu”. Ponovit ću: nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka.
      Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što pod šifrom ”Stepinčeva crkva” i čine mnogi), ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo onaj tko nije aktivan i praktični katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a i danas mnogi ponovo upadaju u tu staru pogrešku.
      Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje.
      U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom.
      Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom.
      Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda.

      Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi.
      Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u Hrvatskoj, a osobito nakon ”zabrane Bleiburga”. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu.
      Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo.

      Kršćanstvo se, kako tumači fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (”Katolička Crkva i hrvatski narod”, KS, 1983.), očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.
      Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članove brojila, te da upravo kao kršćani ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.
      Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesna stvarnost. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti.
      Prihvatiti treba istinu koju HBK ne uspijeva reći.
      Ne uspijeva kazati istinu ni o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe ili Papu već u prvome redu Hrvate koje je savjet natjerala da kažu ono za što Stepinac nije imao hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!”
      Na propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007.) nadbiskup Josip Bozanić se predstavio kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji! Ispravio sam ga odmah, a on je ispravak, vidim, prihvatio, barem u naknadnim izdanjima svojih sabranih propovijedi.
      Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – Božji narod – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga.

      Teološko mjesto nije domovina. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”.
      Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Mora se moći kazati istina o nama.
      Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

      Iskreno i najiskrenije rečeno: ne vjerujem da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac može biti u tome orijentir. Ja toga čovjeka ne klevećem, o njemu ne govorim s mržnjom niti ga blatim neistinama. Iznosim činjenice i vrednujem ih.
      Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Stepinac ga nije imao.
      Stepinac nije bio sposoban položiti život za unesrećene Židove, Rome i Srbe u NDH. Točka.
      Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.
      Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta važnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene?
      Ne, nit’ smije, nit’ može.
      Ta ”bleiburška” histerija koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i HBK naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

      Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…
      Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”
      Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Dobri kao Boris Dežulović, kao jučer preminula kolegica Suzana Barilar ili kao Boris Pavelić.
      A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali. To su ljudi koji ”na Bleiburgu” mašu zastavama HOS-a i nose ustaške oznake, bilo kakve!
      A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.
      Da, to bi bila poanta poruke iz mjesne Crkve u Koruškoj: da mi budemo dobri ljudi. Ako oni drugi ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju naš antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.
      Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma. Antifašizam mora znati biti sućutan prema žrtvama partizana nakon kapitulacije kvislinških snaga.
      Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.
      Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

      Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.
      Imam obvezu progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe. Moja je obveza kazati istinu o nama.

    • Од Поуке.орг инфо,
      Kultni hram, 400 godina star, izgrađen u japanskoj kulturnoj prestonici Kjoto, otkrio je da će Android božanstvo, to jest humanoidni robot, propovedati Budina učenja u pokušaju da dopre do mlađih generacija Japanaca. Android Kannon je zasnovan na tradicionalnom budističkom božanstvu milosrđa i predstavljen je medijima početkom februara u Kodaiji hramu, gde je 23. februara održao svoje prve propovedi. Božanstvo će zvanično početi da propoveda vernicima u martu.

      Ovo nije bio jeftin projekat i koštao je 100 miliona jena to jest nešto više od 900.000 dolara za kreiranje Androida. Robot predstavlja saradnju između Zen hrama i Hiroshi Ishiguro-a, profesora inteligentne robotike na Univerzitetu u Osaki. Hram se obratio profesoru Ishiguro-u i zamolio ga da kreira humanoidnog robota koji može da prenosi Budino učenje na način koji je lako razumljiv i na takav način da „pomaže da se smire ljudi sa izmučenom dušom“, prenose Asahi novine.
      „Nadamo se da će Android Kannon pomoći budističkim učenjima da dopru do srca ljudi danas“, rekao je Tensho Goto, sveštenik u hramu, dodajući da se rasprostranjenost budizma po svetu znatno povećala pojavom budističkih slika. Kako poručuju iz hrama, budističko božanstvo milosrđa je u stanju da se transformiše po sopstvenoj volji kako bi pomoglo ljudima, a Android Kannon je samo najnovija inkarnacija.
      Robot, kako prenosi Ubergizmo, se zove Mindar i programiran je da izgovara propovedi iz „Srčanih sutri“ (Heart Sutras) na japanskom. Na ekranu će takođe biti prikazane prevedene verzije na engleskom i kineskom jeziku za strane posetioce. Visok 1,95 m i težak oko 60 kg, robot je u stanju da pokrene torzo, ruke i glavu, ali samo ruke, lice i ramena su prekriveni silikonom dizajniranim da izgleda kao ljudska koža. Kod ostatka Androida se očigledno vide mehanički delovi, uključujući vrh glave. Video kamera je instalirana u levo oko.
      Inače, hram je sagradila supruga Toyotomi Hideyoshi-a, vojskovođe iz 16. veka, koja je ujedinila Japan, kako bi odala počast svom mužu, a Android Kannon, sa sklopljenim rukama u položaj za molitvu, unosi dašak modernosti i futurizma u ovaj kultni hram sa istorijskom tradicijom.
      Izvor: Telegraph, https://pcpress.rs/humanoidni-robot-kao-budisticko-bozanstvo-propoveda-u-hramu-u-kjotu/?fbclid=IwAR0iRn46vbUTUF8NOAMxCEFe8WB2aBzPhCLyQuPKWmt9DGuYOhC-dHuYYUY
    • Од Поуке.орг инфо,
      Dragan Marković Palma, predsednik Skupštine grada Jagodine danas je obišao sa saradnicama najdužu liniju autobuskog prevoza na teritoriji Jagodine, gde je sa građanima razgovarao. Svi se besplatno voze na teritoriji grada Jagodine od 20. januara, piše Kurir.

      -Grad Jagodina je jedini grad u Evropi koji je svim svojim građanima povećao plate koji rade na teritoriji grada Jagodine, preko gradskog budžeta. Prevoz je besplatan od 20. januara na celoj teritoriji grada Jagodine za sve i sve poslodavce i privatne preduzetnike sam zamolio da ne ukidaju svojim radnicima putne troškove, iako im je besplatan autobuski prevoz.
      Kada su javna preduzeća u pitanju i sve ono što je ingerencija lokalne samouprave, kao što je i prosveta, svi koji rade kao i do sada će primati putne troškove, a besplatno će se voziti. Imajući u vidu dosadašnje cene mesečnih i dnevnih karata za zaposlene, u zavisnosti od udaljenosti od grada jednoj višečlanoj porodici, ostajati će na mesečnom nivou u kućnom budžetu od 12 do 20 hiljada dinara, rekao je danas Dragan Marković Palma – predsednik Skupštine grada, dok se vozio na relaciji selo Rajkinac – grad Jagodina autobusom.
      Marković je bio i u ulozi ‘konduktera’ danas i svakog građanina pozdravio koji se vozio danas autobusom na toj relaciji i pokazivao u šali putne karte i poklanjao ih rekavši građanima da stave kod kuće te karte kao eksponat, kao što su u vreme najveće inflacije 90-ih godina prošlog veka stavljali nekadašnje pare sa visokim apoenima.
      -Dok je u Jagodini na vlasti ova koaliciji, koalicija Srpske napredne stranke i Jedinstvena Srbija – SPS, svi građani će se besplatno voziti, zaključuje on.
      Prisutan je bio i načelnik Pomoravskog okruga koji je izjavio da bi bilo dobro da donesu odluku o besplatnom prevozu i sve ostale opštine na teritoriji ovog okruga po uzoru na Jagodinu i onda bi, kako kaže Milosavljević, sa takvom odlukom to bio prvi okrug u Srbiji.

       
      http://pozitivmedia.info/palma-usao-u-autobus-kao-kondukter-i-pokazivao-gradanima-karte-nosite-ih-i-drzite-kao-eksponat-karte-su-besplatne-dok-je-ova-vlast-video/?fbclid=IwAR1VnyUGQXCzhKxPWUJMmfMLKf3E8KpBspfQhqLb9EwMxix9aUwXcDM_Nbg
×
×
  • Create New...