Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Sign in to follow this  
JESSY

Nije imala ni dve godine kada joj je noga AMPUTIRANA, a danas TRČI ( VIDEO)

Оцени ову тему

Recommended Posts

Devojčica i protezaFOTO: YOUTUBE, SCREENSHOT / SCREENSHOT

Devojčica Džulijet Vejts (2) rođena je sa ozbiljnim deformitetom leve noge, zbog kojeg nije mogla da se kreće. Zbog njenog zdravstvenog stanja stanja, morala je na amputaciju pre nego što je prohodala, ali to je nije zaustavilo.

Share this post


Link to post
Share on other sites

- Džulijet je rođena sa kongenitalnim nedostatkom femura i fibularnom hemimelijom. To znači da nije imala deo potkolenice, ligamente u kolenu, da joj je bilo iskrivljeno stopalo, nije imala nekoliko prstiju, butna kost joj je bila kraća... Lekari su nam ponudili dve opcije, da joj se ugradi neki produžetak ili amputacija. Odlučili smo se za amputaciju koja je obavljena kada je imala samo 11 meseci, a onda je krenula njena borba sa privikavanjem na protezu i prvi koraci. Zbog svoje neverovatne ličnosti i snage lako se suočavala sa svim preprekama - rekla je Džulijetina majka Amanda Berling Vejts za "Story Tender".

Share this post


Link to post
Share on other sites

Međutim, jednog dana došla je na isprobavanje nove i fleksibilnije proteze. U početku nije želela da odustane od one stare, čak i nakon saznanja da će sa njom moći da skače, trči, pleše. Najveća podrška joj je bilo štene Vida koje se spaseno iz Portorika nakon stravičnog uragana 2017. godine, a koje nema jednu šapu.

Uz njegovu pomoć i ljubav koju joj je pružio, Džulijet je isprobala svoju novu protezu i potrčala mami i tati u zagrljaj. Emotivan snimak prvih koraka devojčice sa novom protezom, pogledajte u snimku:

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Uprkos početnom odbijanju, Džulijet se brzo navikla na novu protezu za koju kaže da je čini srećnom.

Na putu do kuće roditeljima je rekla "da je nova proteza usrećuje".

 

https://www.blic.rs/slobodno-vreme/vesti/devojcica-zvana-hrabrost-nije-imala-ni-dve-godine-kada-joj-je-noga-amputirana-a-danas/4r0hhy5

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Sign in to follow this  

  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      "IMAM PROBLEM SA LITERARIZACIJOM VUČIĆA ZATO ŠTO MI ON PO SVEMU DJELUJE PRETJERANO. U TAKVOM PRETJERIVANJU NEMA LIKA, NEMA MOGUĆNOSTI ZA PRIČU. TAJ NJEGOV PLAČLJIVI GEST, HIROVITA LJUTLJIVOST, I TA – NE BIH HTIO DA ME SE KRIVO SHVATI – GOTOVO PA ŽENSKA UVRIJEĐENOST NEŠTO JE SA ČIM SE NE UMIJEM NOSITI NI KAO GRAĐANIN – MAKAR STRANI – NI KAO PISAC"
      Kada bismo nabrajali sve knjige hrvatskog književnika Miljenka Jergovića, i to samo prva izdanja, trebalo bi nam odista mnogo prostora (više od 40 naslova). Autor "Sarajevskog marlbora" i "Dvora od oraha" redovno piše novinske kolumne u kojima secira aktuelne društvene teme, a kao strastven čitalac piše i prikaze novih knjiga, neretko podržavajući nove, mlade autore. Nije mu strano da piše i o muzici i slikarstvu. Za sebe će reći da je "inokosna pojava".
      Sa Jergovićem razgovaramo u čuvenom beogradskom kafiću Azra, njegovom omiljenom mestu kada boravi – a to nije retko – u prestonici Srbije. I nekako se poređenje samo nametnulo: ono što je Džoni Štulić značio za jugoslovenski rokenrol, to Jergović i njegovo delo znači za "srpskohrvatsku" književnost.
      "VREME": U jednom davnašnjem intervjuu govorili ste o dolascima u Beograd, o graničnim službenicima i hotelskim recepcionerima koji vas doživljavaju kao"ponositog stranca" koji perfektno govori "njihov jezik". U međuvremenu, vaše delo u Srbiji skoro da je postalo domaće. Da li se može reći da je nekakav jedinstven (eks)jugoslovenski kulturni prostor, uprkos svemu, obnovljen? MILJENKO JERGOVIĆ: Za početak, u Beogradu sam prestao da odsjedam u hotelu i počeo da koristim blagodeti onoga što se zove "stan na dan", i to uvijek istog stana. To je još jedan korak ka "odomaćenju". Koristim i srpski mobitel, zato što je roming između Srbije i Hrvatske skuplji – to znam jer sam lično, svojim mobitelom provjeravao – nego roming između Hrvatske i Bjelorusije ili Hrvatske i Ukrajine. U tom smislu, jedino skuplja od Srbije je Crna Gora.
      Što se tiče "fantomskog" zajedničkog kulturnog prostora, stvar je veoma jednostavna. Taj zajednički kulturni prostor, htjeli mi to ili ne, postoji zato što postoji zajednički jezik i zato što postoje zajedničko kulturno iskustvo i zajedničko istorijsko iskustvo, šta god ono bilo.
      Svi ljudi koji žive na prostoru između, recimo, Sutle i Timoka, najmanje između Sutle i Timoka – da malo Sloveniju i Makedoniju ostavimo po strani – čine taj zajednički kulturni prostor, i svi oni participiraju u njemu. Ne poznajem nikoga, ali zaista nikoga, ko uopšte čita hrvatsku književnost a da, recimo, ne čita srpske knjige i srpske pisce. Postoje samo oni koji ne čitaju ništa, pa jednako tako ne čitaju ni Srbe kao što ne čitaju ni Hrvate. Ako uzmeš te tzv. niže slojeve, one nepismene i polupismene, ili – što je možda najbolje – ako uzmeš nacionaliste, i to one najgore vrste koji bi sutra vrlo rado učestvovali u nekom sljedećem ratu – oni takođe imaju zajednički kulturni prostor i iste zajedničke kulturne sadržaje. Hrvatski nacionalisti koji su redovni na Tompsonovim koncertima, pored Tompsona ne slušaju, recimo, Terezu Kesoviju ili Kiću Slabinca, nego je njihova muzika – Ceca, Dragana Mirković, Stoja, Aca Lukas i već sve niže spomenutih. Dakle, i oni sa Srbima dijele zajednički kulturni prostor.
      A šta je to što spaja ove potonje? I da li su ovi koji čitaju i srpsku, i hrvatsku, i bosanskohercegovačku književnost – na margini, a ovi što slušaju Cecu i Tompsona – mejnstrim? Čitajući su svakako margina, a ovi koji slušaju Cecu i Tompsona su patriotska margina, ona margina koju vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, istina na različite načine, vole predstavljati kao patriotsku i društvenu elitu. Iz perspektive hrvatske predsjednice – to je vjerojatno i jedina elita. Ona je naprosto zaljubljena u taj društveni sloj. Čak mi se čini da ta zaljubljenost iz njene perspektive ima i smisla jer zahvaljujući toj svojoj ljubavi, ona dobija izbore. I to ne zato što je taj društveni sloj većinski, već zato što on predstavlja elitu društva kojeg personificiraju Katolička crkva i konzervativni ideali onoga šutljivog, seljačkog i prigradskog sveta.
      Taj "šutljivi, konzervativni, seljački i prigradski svet" je ono što je većina i u Srbiji i u Hrvatskoj? Da, s tim što oblici njihove konzervativnosti nisu fiksirani. Pre desetak godina u Hrvatskoj oni su većinski glasali za SDP. Ali nisu oni glasali za SDP zato što su bili ljevičari, a u međuvremenu postali desničari – njihov konzervativni ideal nije politički. Oni glasaju za političare kao što bi glasali za televizijske i estradne zvijezde. I u Srbiji i u Hrvatskoj je tako. Ovi koji glasaju za SNS i za Vučića, pre 16-17 godina glasali su za nekakav DS ili DSS. Nema taj većinski sloj ni u jednoj ni u drugoj zemlji fiksirana ideološka i svjetonazorska uvjerenja. Oni čak nisu nužno ni nacionalisti. Mnogi bivaju nacionalisti na isti način na koji bivaju heteroseksualci. Naprosto je sramota biti "peder" i onda se predstavljaš kao heteroseksualac. Takva je, čini mi se, politička svijest u ljudi na današnjem Balkanu.
      Jedan ovdašnji filozof je rekao da je u Srbiji nepodnošljivo lako postati nacionalista... Slažem se, ali to nije karakteristično samo za Srbiju nego za cijelu bivšu Jugoslaviju, minus Slovenija. Jedino se Slovenija – i kada ode ulijevo, i kada ode udesno – ne uklapa u tu sliku.
      Kada smo kod mejnstrima, da li se, s obzirom na vaše impozantno delo, može reći da ste vi u Hrvatskoj mejnstrim pisac? To je "tricky" pitanje, a reći ću vam i zašto. U posljednjih 25 godina nikada ni u jednom kulturnom programu Hrvatske televizije nije se govorilo ni o jednoj mojoj knjizi. U tih 25 godina nikada nisam gostovao u emisiji u kojoj se govorilo o mojoj književnosti. A u poslednjih petnaest godina, sa izuzetkom gostovanja u emisijama Aleksandra Stankovića, moje lice se na HTV-u pojavljivalo samo u vidu potjernica. Recimo, jednom je upriličena i emitovana specijalna emisija posvećena mojoj navodnoj simpatiji za Dražu Mihailovića. Takođe, od postojećih književnih nagrada u Hrvatskoj, dobio sam samo jednu jedinu – "Ksaver Šandor Đalski", i to prije 25 godina kad vjerovatno još nisu bili načisto ko sam i šta sam. Sa te strane gledano, ja ne samo da nisam mejnstrim već ne postojim, ili pak postoji ozbiljan trud mejnstrima da me se učini nepostojećim.
      Sa druge strane, vrlo često ćete od ozbiljnih ljudi, pa i nekih profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili tzv. ljudi iz kulture i književnosti čuti za mene da sam važan, veliki pisac. Pa će se onda moje knjige navoditi kao vrhunci savremene hrvatske književnosti. Stvar je u osnovi paradoksalna i na vaše pitanje nema odgovora. Može se odgovoriti i da sam mejnstrim i da me nema. Ali svi o meni imaju neko mišljenje. U ovom slučaju imati mišljenje zaista znači isto što i imati guzicu.
      A šta je to što smeta mejnstrimu da vam ne odaju više nego zasluženo, po mom mišljenju, priznanje? Riječ je o različitim stvarima, ali im generalno smeta moja drukčijost. Naprosto sam različit. Ta drukčijost se može ticati raznih stvari. Najviše i najprije se tiče toga da nisam deo nikakve grupacije. Ne pripadam grupi desnih hrvatskih pisaca i nacionalista. Oni me preziru. Ne pripadam ni grupi lijevih hrvatskih pisaca i antinacionalista. Oni me takođe preziru. Ja sam, eto, ja. Inokosna pojava. Igrom slučaja, dijelim isti prostor sa njima i nemam pritom nikakav problem sa vlastitom isključenošću, niti imam naročitu želju da stvar bude drukčija. Svaka kultura i svaka književnost zaokružuje i definiše vlastiti prostor, zaokružuje sebe. Definiše svoje važne pisce, važna dela, definiše vlastiti kulturni i književni život. Hrvatska književnost, ono što čini njen mejnstrim, pokušava sebe definisati tako da ja ostanem izvan nje. I to je meni sasvim okej. Hrvatska književnost i hrvatska kultura kroz cijeli dvadeseti vijek i ovaj dvadeset i prvi – sebe je najčešće definisala u negativnom smislu, definišući se preko toga što nije, a ne preko toga što jest. I tako je zaokruživala svoj imaginarni prostor. Nasuprot hrvatskom izolacionističkom principu, tokom dvadesetog vijeka srpska kultura je imala ekspanzionistički princip, neprestano je pokušavala da prisvoji i ono što se činilo izvan njenog obuhvata. U političkom smislu, ekspanzionizam je loša stvar, to znamo iz iskustva, ali u smislu kulturnog obuhvata i definisanja vlastitog kulturnog polja, ekspanzionizam je pozitivan. Ako želiš reći da su Meša Selimović i Ivo Andrić srpski pisci i ako srpsku književnost za vrijeme njihovog života definišeš tako što ih obuhvaćaš kao svoje, ti si na dobitku. Hrvati su svoju književnost definisali tako da ona obuhvaća sve ono što nije Ivo Andrić. I zato je danas smiješan i opskuran pokušaj hrvatske književnosti da, zbog žudnje za Andrićevom Nobelovom nagradom, njega integrišu u nešto čemu on nikako ne pripada prosto zato što je iz toga prethodno isključen. Pokušaj pljačke Andrićeva leša jedna je od odvratnijih stvari u savremenoj hrvatskoj kulturi.
      Jasne su razlike između vas i desnih književnih krugova. Koje su razlike između vas i lijevih književnih krugova u Hrvatskoj? Sa tim ljudima, ljevičarima iz hrvatske književnosti, dijelim minimalna politička uvjerenja, ali ništa osim toga. Sve drugo što oni jesu ja nisam, i obrnuto. Jer, književnost se definitivno ne definiše isključivo kroz političko uvjerenje autora. Književnost se ne definiše ni kroz političko uvjerenje čitalaca. U hrvatskom slučaju između tzv. književnih desničara i književnih ljevičara jedina razlika je u tom mininalnom političkom uvjerenju, i u tome što jedni glasaju za HDZ i ne žele čitati Dragana Velikića i Svetislava Basaru kao što ne čitaju ni bilo šta drugo, ali će zato rado poslušati Cecu. Ovi drugi, ljevičari, ako čitaju, pročitaće Velikića i Basaru i kititi se činjenicom da su ih čitali, i to će biti izraz njihove slobodoumnosti i njihovog velikog ljevičarstva, prema čemu ja imam načelne simpatije, ali mi i dalje ne znači previše. Pogotovo što se u trenutku kada dođu na vlast, odnosno kada njihova ministrica dođe na vlast, ne razlikuju od najcrnje desnice. Ta etapa, kada su u Hrvatskoj na vlasti bili lijevi ministri kulture, u kulturi bila je bitno gora od mnogo dužih etapa desnih ministara kulture. I što je važno: ništa manje isključiva, nacionalistička, sektaška. Po sitnom lopovluku, klijentelizmu i udovoljavanju svojim ljudima, braći od tetke i tetkama, lijevi ministri u Hrvatskoj bili su bitno gori.
      Izneli ste svojevremeno interesantnu tezu o tzv. integralnim fašistima koji su"dekorativni levičari", a koji takođe imaju totalitarni pogled na svet i ne podnose one koji imaju makar i samo za nijansu drugačije mišljenje. O kome ste tačno mislili? Mislio sam na mnoge. Mislio općenito na fenomen ljudi koji se kite lijevim folklorom, a zapravo su fašisti. Oni misle da se ljevica sastoji od majica sa likom Če Gevare, od razgovora o 1968, od čitanja Varufakisa i od crvenog folklora, a nikako od nekog stvarnog sadržaja. Dakle, ništa suštinski, ništa stvarno angažovano. Samo folklor.
      Kako gledate na pojave jugonostalgije i "titostalgiju", koje su prisutne u svim zemljama bivše Jugoslavije? Od samih početaka to mi ide na živce. A kako vrijeme prolazi i kako se pojam jugonostalgije okamenjuje, stvar me još više nervira. Kao prvo, Jugoslavija nije nešto za čim je mudro biti nostalgičan, i to iz elementarnih razloga. Ona je bila neslobodna društvena i politička zajednica. U Jugoslaviji nisu postojale elementarne građanske slobode. Mi smo se osamdesetih borili i potpisivali peticije za ukidanje člana 133 Kaznenog zakonika, odnosno verbalnog delikta. Ne možete biti nostalgični za zemljom u kojoj je verbalni delikt ukinut tri ili četiri godine prije njenog nestanka. Drugo, postoji nešto što se tiče elementarne čovjekove autopercepcije. Prirodno je, naime, da smo nostalgični, da smo bolećivi prema svojoj prošlosti. Naša bolećivost dolazi od onoga što se zove "optimizam sjećanja". Sva naša sjećanja su uljepšana. Sjećanja na Jugoslaviju su strašno uljepšana. A to zapravo nisu sjećanja na Jugoslaviju nego na našu vlastitu prošlost. Zaboravili smo da nam je bilo dosadno, grozno, zaboravili smo da smo bili zabrinuti, da nas je bolio zub, da smo bili bolesni, da smo imali grozne roditelje, da je grozno bilo u školi, da smo imali jedinicu iz matematike koju je valjalo popraviti... Sve smo to zaboravili, ostale su samo lijepe stvari. Naprosto zato što je to koncepcija ljudskog sjećanja. Pomalo je nedostojanstveno biti žrtva faličnosti sopstvenih sjećanja. U toj Jugoslaviji proveo sam petnaest mjeseci na odsluženju vojnog toka, a služenje JNA bila je kombinacija zatvora i ludnice. Danas postoji nostalgija i za tim vojničkim danima, što je najluđe od svega.
      Sa druge strane, ako ostavimo po strani to da je Jugoslavija bila loša, nepraktična, neslobodna zemlja, opasna za svoje građane, treba reći da je za čovjeka koji se zanima za kulturu, koji čita, sluša muziku, gleda filmove – bilo dobro živjeti na mnogostruko većem prostoru od ovih današnjih država. I takva, neslobodna Jugoslavija bila je više integrisana u Evropu i u svijet nego ijedna današnja postjugoslovenska zemlja, uključujući Sloveniju. Kada si bio čitalac u Jugoslaviji, ti si bio čitalac u Evropi. Tvoj svijet je bio evropski svijet. Danas smo spušteni deset spratova niže i od kulturne, intelektualne i svake druge bijede spasava nas samo to što smo dio digitalnog, internetskog svijeta, i što tako možeš da komuniciraš sa svijetom. Da nije tog kompjutera, mi bismo danas živjeli malo bolje nego što se živjelo u Enver Hodžinoj Albaniji, s tim što ne bismo bili izmučeni albanskom Partijom rada nego svijetom provincijskih tabloida. Tabloidi bi danas bili naš pakao da ne postoje kompjuteri i internet. U pitanju je užasno velika razlika između današnjih država i Jugoslavije, koja govori u korist Jugoslavije. Ali opet ponavljam, ne može se za tom i takvom zemljom, i tim i takvim društvom, biti nostalgičan. Jer, nostalgija za Jugoslavijom je i nostalgija za služenjem JNA. A meni je JNA, nakon matematike u osnovnoj i srednjoj školi, najstrašnije iskustvo u životu.
      Često se na regionalnim skupovima novinara ili nevladinih aktivista, ljudi iz bivših jugoslovenskih republika utrkuju da dokažu kako je kod njih – stanje najgore. Otkud potreba za tom vrstom ekskluziviteta? Putujući po zemljama bivše Jugoslavije, čovjek svuda dođe na dan-dva, tri, sedam, deset, petnaest... Čak i ako ostane dva-tri mjeseca, on je neko sa strane kog se toliko ne tiču, to jest nimalo ga se ne tiču lokalne stvari i lokalna sredstva maltretiranja. Uvijek si toliko izmaltretiran u svojoj maloj republici, u svom malom gradu, u svojoj maloj palanci, da ti se čini da je u onoj drugoj palanci, sa druge strane granice, puno bolje. Meni je, recimo, u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu. Čak mislim da je i objektivno bolje, iz prostog razloga što je Beograd veći od Zagreba, pa sama ta veličina izrodi i nešto pozitivno. Ali, moj osjećaj da je ovdje bolje više se tiče činjenice da ja nisam odavde, da gledam, recimo, na Vučića kao na živopisnu pojavu sa ekrana, a ne na nekog ko ima bilo kakvog utjecaja na moj život. Kada moram pronaći način da prođem beogradskim Trgom republike, da nekako pronađem ulicu kojom se može ići – meni to predstavlja svojevrsnu avanturu, jednom u tri-četiri mjeseca, a ne svakodnevnu stvar. Ja se ne vozim beogradskim gradskim prevozom, gužvu na Brankovom mostu doživim jednom godišnje. O beogradskom, srbijanskom i vojvođanskom očaju saznajem od svojih prijatelja i poznanika i onda to uspoređujem sa svojim očajem. Uvijek je vlastiti očaj veći od tuđeg. To dolazi od toga i to je jedan veoma zanimljiv fenomen. Dok se nacionalisti, čak i kada imaju minimum svijesti da je u njihovoj zemlji loše, uvijek tješe time da je u Srbiji još gore, ili da je u Bosni još gore, ili da je u Hrvatskoj još gore, antinacionalistima se opet čini da je u Srbiji bolje, da je u Bosni bolje. Kažu, u Bosni su barem tri nacionalizma, a tri nacionalizma tlače manje nego jedan. Dok se onima koji su u Bosni čini da tri nacionalizma tlače više nego jedan. Sve je to razgovor ljudi koji zapravo nisu u stanju razgovarati, jer nisu u stanju izaći iz vlastite situacije i vlastite ucijenjenosti.
      Ipak će kolege iz regiona morati na kraju da priznaju da Srbija ima ubedljivo najgore tabloide. Kada dolazite ovde i vidite te pojave na kiosku ili ih listate, šta pomislite, o čemu se tu radi? Najprije da kažem, u Srbiji su novine bolje nego u Hrvatskoj. U Srbiji, naime, postoje i novine koje nisu tabloidi. Tačno je da u Hrvatskoj nema novina poput "Informera" ili "Srpskog telegrafa", ali su tzv. mejnstrim novine u velikoj mjeri tabloidi. Tako izgledaju, tako funkcionišu, i u jednom dobrom dijelu se bave taboidnim temama. Dok u Srbiji postoje dvoje-troje žanrovski ozbiljnih novina, potpuno svejedno da li su te novine nama politički simpatične ili nisu. Mislim da upravo to u Srbiji omogućava i postojanje tih jednokratnih žurnalističkih tabloidnih ludila... Prekjuče hodam pored trafike i ugledam na naslovnoj stranici glave masakriranih ljudi. I nešto ispod toga, neki naslov – ubilo, zaklalo... To je, recimo, nešto što se, čini mi se, više nigdje osim u Srbiji ne može vidjeti na kioscima. Kada bi nekome negdje palo na pamet da na naslovnu stranu ili uopšte u novine tako nešto stavi, to bi neko vijeće za štampu ili nekakav higijenski zavod jednostavno zabranilo.
      Vučić je u nekim zemljama Zapada doživljavan, poput onomad Miloševića, kao faktor regionalne stabilnosti. Istovremeno, njegovi mediji bljuju nacionalističku mržnju, a takva je i infrastruktura njegove vlasti, antidemokratska i antizapadna. Kako objašnjavate taj fenomen? Srpsko društvo i javna scena zasnovani su na nizu paradoksa. Tabloidi i poluautoritarna vlast – to je paradoks. Paradoksalno je i to da u Srbiji postoje tri gradića u kojima SNS nije na vlasti, a u isto vrijeme se vlast tako zdušno i tako energično bori protiv opozicije. To je suludo. Srpsko društvo, odnosno društvo koje stvara i projektuje ova vlast je ultrakonzervativno, a premijerka Ana Brnabić je žena sa seksualnim opredeljenjem koje jedva da nije protivzakonito. U Srbiji je nezamislivo, kao i u Hrvatskoj uostalom, da gej par ima dijete, a predsjednik Srbije premijerki šalje čestitku nakon što je ona u svojoj partnerskoj vezi dobila dijete. Da li to može samo ona!? Postoji li ikakav način da to može još neko? Ne, ne postoji. I to je paradoks. Kada je Ana Brnabić postala ministrica, a pogotovo kada je postala premijerka, vjerovao sam da će se ovako ili onako dogoditi nekakva dobra stvar. Naprosto da će ljudi, ta divlja masa, reći da je to okej, da će o njoj govoriti na osnovu toga kakva je ministrica ili premijerka, a ne na osnovu njenog seksualnog oprijedeljenja. Mislio sam da će njen izbor relaksirati situaciju u odnosu na tu manjinsku grupu. Međutim, nije se desilo ništa nalik tome. Dogodilo se to da je prihvaćeno kako je Ana Brnabić gej i da sa tim niko nema problema, pa čak ni episkopi. Ali, to se odnosi samo na nju i ni na koga više. To je takođe neviđeni paradoks. Jednako kao što je paradoksalno i to što pojedinci pišu na novčanicama da je Kosovo Srbija, a zaboravljaju da to znači i to da je bezmalo dva miliona Albanaca takođe Srbija. Ako su i oni Srbija, onda za početak, prijatelju, dužan si da pola večernjeg dnevnika bude na albanskom jeziku, i da ga uređuju od tebe nezavisni albanski novinari. Dužan si i da svaki natpis u Srbiji bude dvojezičan.
      Govorite o Kosovu i odnosu prema Albancima. Da li se može reći da svojevrsni kultur-rasizam prema kosovskim Albancima nije bio samo monopol Srbije i Srba već da je bio deo zajedničke kulture "naroda" bivše Jugoslavije? To je važno pitanje. U pitanju je bila bomba koja je morala da razori Jugoslaviju. To je i pokazatelj da je ideja o jugoslovenskom zajedništvu bila falična, nedovršena, kvarna, iznuđena... Svaki Albanac i svaki Mađar je morao, ali baš morao, da zna naš jezik. Svaki Albanac i svaki Mađar ga je u školi učio dok ga ne bi naučio, a onda bi se u JNA proveli kao bosi po trnju sa svojim nedovoljnim znanjem srpskohrvatskog jezika. Niko od nas većinaca nije u školama, makar fakultativno, morao ili mogao da uči ni mađarski ni albanski, pa ni makedonski ni slovenački jezik. Mi o njima ništa nismo znali i ništa nismo htjeli da znamo. To je bio mnogo veći problem Jugoslavije nego ideja o zajedničkoj kulturnoj sceni. U krajnjoj liniji, kosovski Albanci bivali su važnim akterima i činili deo jugoslovenske kulturne scene, ali samo u slučaju da su savršeno ili gotovo savršeno govorili naš jezik. Ili ako su kao pjesnici ili prozni pisci bili prevođeni u Jugoslaviji, to jest u Srbiji. Naime, izvan Srbije Albanci se i nisu prevodili kao što se ni danas ne prevode. U Hrvatskoj je preveden samo neki antisrpski esej velikoga albanskog pisca Ismaila Kadarea i to je, koliko se mogu sjetiti, jedina knjiga prevedena sa albanskog u Hrvatskoj u posljednje dvije i po decenije. Sa jedne strane, hrvatska se državna politika zalaže za prava Albanaca na Kosovu. Hrvatska je priznala Kosovo. Kada se na jednoj strani nađe albanski stav, a sa druge srpski, Hrvati će uvek biti za albanski stav, a kada treba prevesti knjigu ili pjesmicu ili bilo šta, onda se pokazuje da ih taj svijet jednostavno ne zanima. Još više ih ne zanima nego što ih nije zanimao u jugoslovenska vremena.
      Liberalni kapitalizam i Crveni Kmeri
      Koliko je uopšte kultura ovde moguća bez državne pomoći ili finansiranja iz nekih stranih donacija? Da li je moguće da ozbiljna kultura na ovim prostorima bude samoodrživa? Naravno da nije. Ne samo na Balkanu. Kada bi kultura bila oslobođena poreza, onda bi bila druga stvar. Porezi služe da se zadovoljavaju elementarne potrebe zajednice, a kultura je elementarna potreba zajednice. Pod uslovom da zajednica postoji, bilo kao nacija, bilo kao društvo povezano jezikom, državnim granicama i poreznim sistemom. Ideja da se kultura izostavi i prebriše iz elementarnih potreba zajednice huliganska je ideja, koja po svojim metodama i ciljevima pripada metodologiji Crvenih Kmera. Iako se u našim slučajevima to naziva idealom liberalnog kapitalizma. Ako je tako, onda između tako zamišljenog liberalnog kapitalizma i Crvenih Kmera nema nikakve razlike.
      Spomenuli ste Vučića. Da li je on vama literarno zanimljiv lik? Imam problem sa literarizacijom Vučića zato što mi on po svemu djeluje pretjerano. U takvom pretjerivanju nema lika, nema mogućnosti za priču. Taj njegov plačljivi gest, hirovita ljutljivost, i ta – ne bih htio da me se krivo shvati – gotovo pa ženska uvrijeđenost nešto je sa čim se ne umijem nositi ni kao građanin – makar strani – ni kao pisac. Kada kažem ženska uvrijeđenost, nadam se da ne trebam objašnjavati kako postoji i muška uvrijeđenost, koja od ženske nije ni bolja ni lošija, nego je različita. To što je Vučićeva uvrijeđenost ženska meni nipošto nije smiješno, samo me zbunjuje i ne da mi da o njemu dalje mislim kao o književnom liku. Ako bih nekoga iz Vučićevog kruga literarizirao, meni bi Ana Brnabić bila mnogo zanimljivija. Ona je sigurno žena s elementarnom građanskom hrabrošću, spremna pripadati prezrenoj i degradiranoj društvenoj manjini, razlikovati se, ne biti po mjeri čaršije. Ali njoj se, čini mi se, dogodila velika, teško objašnjiva transformacija. Od vremena kada je bila ministrica, od vremena kada je postala predsednica Vlade, pa do danas, ona se promijenila u svom nastupu, u svojoj gesti, u odnosu prema društvenim vrijednostima. Promijenila se u temperamentu. U nastupu je počela ličiti na Vučića, i to je jako zanimljivo s obzirom na prethodnu poziciju.
      Ako sam dobro razumeo, za Vučića nema prostora u nekoj ozbiljnoj književnosti? Možda bi imao prostora kod nekog pisca među kakve ja ne spadam. Možda bi Miodrag Bulatović u svojim najboljim danima mogao od Vučića da napravi književni lik. Ili recimo možda čak – ovo će malo čudno zvučati – možda čak i Kurt Vonegat. Možda bi on od njega uspeo napraviti nekog zanimljivog čudaka. Ja Vučićem kao književnim likom ne vladam. Moji su čudaci obični, svakodnevni autsajderi. A Vučić je krajnje artificijelna pojava, kakvih ima u literaturi, ali ih nema u stvarnosti. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da Aleksandar Vučić zapravo ne postoji.
      U jednom vašem intervjuu bilo je reči o dva spakovana kofera u kojem treba da držite sve važne stvari i uspomene, jer postoji velika mogućnost da će sve osim toga biti izgubljeno. U zbirci "Sarajevski marlboro" varirali ste tu Džumhurovu tezu. Da li sada imamo gdje da odemo, pobjegnemo, s obzirom na loše vijesti koje dolaze iz svijeta? Prije samo deset godina dijelili smo zajednički san o evropeizaciji naših prostora. U međuvremenu su se stvari radikalno promijenile. Svijet je prilično balkaniziran. Kada gledam i slušam Donalda Trampa, u sebi osjećam istu emociju kakvu sam osjećao prije dvadeset i pet godina, a koju osjećam pomalo i danas kada gledam i slušam Šešelja. Oni su užasno slični, ne toliko u fizičkom smislu, mada ni fizički nisu sasvim različiti, koliko u načinu na koji govore i emocijama koje odašilju. Slični su i u tom konstantnom prelaženju granice pristojnog, granice mogućeg, granice društveno prihvatljivog. Šešelj je osuđeni ratni zločinac sa radnim mjestom u Skupštini Srbije, što nije naročito visok položaj, a Donald Tramp je predsjednik Amerike, na neki način predsjednik svijeta. Donald Tramp je svijet. To znači da se Amerika, barem preko svog predsjednika i svega što on znači i što metastazira, pretvorila u Balkan. Ako je Amerika Balkan, onda se sa Balkana nema gdje pobjeći. Možda nije mudro ni bježati danas sa Balkana. Istina, Amerika je veličanstvena jer uspijeva već godinama držati Trampa na uzdama, što je pokazatelj snage jedne stvarne demokracije, ali sa druge strane, stvar je – zastrašujuća.
      Ipak, odavde ljudi odlaze i dalje na zapad, rezultati "egzodusa" su strašni? To je zajedničko svim našim zemljama. Tačno, mladi ljudi odlaze. Svi odlaze na zapad, i nacionalisti, i fundamentalisti, i vjerski manijaci bilo koje vjerske denominacije. Niko da ode u središte svoje vjere, osim ako ne ide malo da ratuje za ISIL ili za Rusiju. Odlaženje ljudi sa ovih prostora najviše se tiče nemogućnosti da se napravi projekcija vlastitog života u kojem bi se moglo zamisliti da će sljedeće godine biti bolje. Mislim da zbog toga ljudi odlaze, i sa te strane ih potpuno razumem. Neprestano je prisutna projekcija da će nam biti gore, i gore, i gore. Čak i kada je bolje, mi nemamo utisak da je tako jer imamo strah od sljedeće godine. Da se razumijemo, u proteklih petnaestak godina koješta je u ovim zemljama bivalo i bolje a da to nismo ni primijetili.
      Da li su izbeglice u Evropi zapravo novi varvari, oni iz legendarne Kavafijeve pesme, bez kojih ne znamo "šta će biti s nama"? Koliko je Evropa danas zajednica na koju treba da se ugleda ostatak sveta, a koliko jedan svet u zalasku? Iako su izbori za Evropski parlament, prema mnogima, zaustavili, bar delimično, uspon ekstremne desnice, ipak je snaga ovih stranaka neupitna. Izbori u Danskoj su pokazali i jednu zabrinjavajuću tendenciju: "izdominirali" su levičari koji takođe vode antiimigrantsku politiku. Najprije, ja nisam siguran da je riječ "izbjeglica" adekvatan pojam. Oni koji su bježali od rata, iz Sirije, jesu izbjeglice, ali ljudi iz različitih dijelova Afrike i ljudi iz drugih država Bliskog istoka i Srednjeg istoka koji su išli prema Evropi težeći za boljim životom – jesu gastarbajteri u pokušaju. Oni su ljudi koji se preseljavaju, ali nisu izbjeglice. Problem je u tome što smo mi u poslednjih nekoliko godina prihvatili kriminalizaciju ljudi koji idu za boljim životom. I koji se sele iz ekonomskih razloga. Odjednom je to postalo zazorno. Moram priznati da je to nešto što je veoma zabrinjavajuće, čak i u diskursu u tom smislu inače korektne Angele Merkel. I ona je počela da pravi razliku između ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata, u kojima je potonje sumnjičila da nešto sa njima nije u redu. Težnja za boljim životom i težnja da se ide negdje gdje ćeš bolje živjeti, više zarađivati i gdje će tvojoj djeci biti bolje – najprirodnija je stvar na svijetu, i to je nešto što je upisano u sve naše porodične povijesti. Svi mi smo tako išli nekud, naši očevi ili pradjedovi... I Evropa je sastavljena od takvih ljudi. Kako da je to odjednom postao problem? Očito da je taj problem produkovan nizom informativnih kampanja i protivkampanja, i da je Evropa sama sebi stvorila ozbiljan problem tokom ove izbjegličke krize. Stvorila je problem u percepciji sebe same, a pogotovo u percepciji ljudi koji dolaze, prolaze, odlaze... I stvoreno je tako plodno tle za stvarno opasne tipove kakav je Viktor Orban. On je opasan, jer djeluje infektivno, zarazno. Istina, velika zaraza u Evropi nikada nije kretala iz male zemlje, a Mađarska je ipak mala zemlja, ali bez obzira na to, stvar nije ni ugodna ni bezazlena.
      Danski primjer samo potvrđuje kako je mondeno i moderno biti protiv drugih i drugačijih. Mi na Balkanu jako dobro znamo one koji su se na sličan ili isti takav način ponašali. Meni pada na pamet hrvatski solcijaldemokratski ministar kulture, lijevi ministar kulture koji se zvao Antun Vujić, i koji je bio ideološki guru SDP-a. On je, nakon što smo mi za svoj račun sa FAK-om (Festival alternativne književnosti) 2001. godine išli u Novi Sad i Beograd, sazvao konferenciju za štampu na kojoj nas je proglasio nacionalnim izdajnicima zato što smo se usudili ići u Srbiju prije nego Srbija vrati hrvatska blaga opljačkana u ratu. On je bio ikona hrvatske ljevice. Naprosto mu se isplatilo da nekom montira metu na čelu jer mu je to donosilo nekakvu popularnost. Istina, ta strategija se pokazala potpuno pogrešnom jer ideja da ćeš ti u nacionalizmu pobijediti nacionaliste doživjela je potpunu propast. Dugoročno, takve strategije svugdje izazivaju propast. Neumitno je da se partikularno, djelomično ljevičarenje kad-tad skrši na temeljnim pitanjima.
      Nedim SEJDINOVIĆ

       
    • Од Милан Ракић,
      Horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece protiv matorih pokvarenih zlikovaca

      Početak završnog ispita za skoro sedamdeset hiljada srpskih osmaka delovao je idilično. Test iz srpskog, tvrdila su deca, bio je „baš lak“, a Informer je u opširnoj reportaži primetio kako je jedini problem nastao kod pesme Boj na Kosovu izvesnog Ljubomira Simovića, jer klinci nisu razumeli pitanje koje se odnosilo na dijalog Lazara i Milice. Količina teksta posvećena ovoj marginaliji valjda treba da nas podseti kako je pitanje Kosova toliko komplikovano da se, eto, i budućnost nemačkih medicinskih centara, to jest srpski mali maturanti, o njega sapliću i na svom poslednjem koraku u osnovnoj školi.
      To bi bilo to kad je reč o idili, pošto je već sledećeg dana, kada je trebalo polagati matematiku, pukla bruka, jer se ispostavilo da je fejsbukom kružio test iz matiša, koji je prema strogim prosvetnim pravilima do početka ispita morao ostati tajna. Verovatno je namera nekog dobronamernog naprednjačkog prosvetara bila da sinu svog stranačkog kolege malo pomogne prilikom upisa u srednju, budući da je tokom cele osnovne bio jedva dobar, pa mu je doturio ispit iz matematike, ne bi li ovome malo skočili izgledi za upis u srednju medicinsku.
      I tako ko zna koliko njih, ko zna koliko puta, u proteklih ko zna koliko dana, a deca kao deca, nekima od njih je drugarstvo važnije od svega, pa su podelili ispit iz matiša na društvenim mrežama, naivno pretpostavivši kako će to proći neprimećeno u društvu u kom je predsednik ludak, lažov i prevarant, premijerka bahata uličarka i profesionalni uterivač Dina kartica roditeljima učenika, ministar policije vlasnik sumnjivog doktorata, ministar finansija vlasnik dokazano plagiranog doktorata, predsednik opštine Novi Beograd isto, o guvernerki narodne banke da ne govorimo, a naročito je ova akcija deci delovala nekažnjivo pokraj ministra prosvete, kvarcovanog  nakurčenog privatnika, vlasnika srednje škole u koju idu izdanci onih sa vrha piramide, poput aktuelnog selektora fudbalske reprezentacije Srbije, Danila Vučića.
      Ministar šoferskog senzibiliteta, sklon bahatim javnim nastupima (kao kad se onomad opušteno popišao po profesorima i asistenatima koji su podržali građanske proteste), pre neki dan je demonstrativno napustio emisiju na N1 u kojoj su ga pitali šta će nam ostati od društva ako se ukida poslednje odeljenje društvenog smera u Prvoj beogradskoj. Preplanuo poput Tita na Brionima, odeven u laku belu košuljicu, bahati kočijaš skočio je sa stolice i neko vreme gunđajući mrdao buljom ispred kamere, u potrazi za izlazom iz studija, da bi napokon nestao iz programa, ostavivši gošći koja je bila direktno uključena iz Mostara otvoren prostor za rečenicu: „Svako od nas koji gostujemo u ovoj emisiji predstavlja svoju zemlju na pravi način“.
      Bilo je raznih ministara prosvete, koji su, svaki u nekom delu karijere, imali protiv sebe manji ili veći deo javnosti. Setite se Danila Ž Markovića, protesta maturanata 1994 zbog uvođenja maturskog ispita, onda Žarka Obradovića, koji je 2013. podneo ostavku na mesto ministra kad se desilo nešto slično ovome od juče, pa zatim one kako se zvaše iz DSS, koja je htela da ukine Darvinovu teoriju evolucije u školama, pa Gaše Kneževića, koji je iskorak u odnosu na Miloševićevo gotovo nepostojeće školstvo napravio tako što je u škole uveo veronauku. Svi redom, osim sa nerealnim zahtevima roditelja i učenika da u ovoj zemlji školstvo liči na nešto, borili su se i sa večito nezadovoljnim prosvetnim radnicima, ali niko kao kvarcovani Šarčević nije na sebe navukao ovoliki gnev za tako kratko vreme za samo jedan dan.
      Realno, mi nemamo pojma kakva su današnja deca. Šta su oni? Ovo neznanje je posledica sistemske nebrige društva za mlade, pa se oni stoga razvijaju anarhično, delom pod uticajem svojih roditelja, delom pod uticajem druge dece, a delom pod uticajem Jale Brata i Bube Korelija. Ono što može da se zaključi o mladima jeste da su studenti gola govna, od kojih se nikakva promena ne može očekivati. Da li se starosna granica onih koji su svesni svojih kapaciteta za promene snizila? Pre nekoliko nedelja, oko podneva, slušao sam jezive životinjske krike preživelih sa maturske večeri. Došli su kolima sa aftera na obližnji parking i jaukali uz džiberska autotjunovana sranja, razbijajuću flaše. Ali, već sledećeg dana za njih je počeo novi život. Neko na faks, neko u stranku, neko u kriminal, neko u prostituciju, neko preko. Dakle, svršeni srednjoškolci mu dođu isto što i studenti – društvenopolitičke propalice.
      Ako odemo ka malo mlađima, naletećemo na učenice i učenike Druge beogradske, koji su u jednom danu svojom odlučnošću i energijom posramili sve učesnike protesta „Jedan od pet miliona“, kada su stali u odbranu svog uhapšenog druga. Šaka srednjoškolki načela je tih dana sistem više nego svi mi koji smo šetali mesecima. Da li su srednjoškolci novi nosioci društvenih promena? Ili možda treba otići među još malo mlađe? Vest da su mali maturanti sa Karaburme, u znak slavlja zbog kraja škole, izmlatili školskog policajca, brzo je demantovana. Premlatili su ga navodno neki za nijansu stariji. Javnost nije ni stigla da poveruje u taj providni demanti, kada se desio test iz matematike.
      Odnosno nije se desio test, desili su se mali maturanti. Za samo nekoliko sati otkako je pukla bruka, horde pobesnele dece izašle su na ulice, otišle do minitarstva, gađale jajima i ministarstvo i policiju, pokšali da upadnu unutra, napravivši pravi mali rat na ulicama - rat dece (i pokojeg roditelja) protiv matorih pokvarenih zlikovaca, prema kojem štrajkovi ozloglašenih beogradskih taksista deluju kao gej parada, a o našim protestima bolje i da ne govorim. Deca traže da ne polažu maturu, deca traže ostavku Šarčevića i šta god sutra da bude, a najverovatnije će ipak biti novog maturskog, treba zapamtiti ovaj dan, kada su se deca, makar na kratko, naejebala majke pokvarenim drtinama, koji ih jebu otkako su se rodili.
      Šarčević ne mora ni da podnosi ostavku, njega su mali maturanti juče poništili i kao političara i kao ljudsko biće, a mi smo svojim očima videli kako je naprednjački sistem moguće razjebati u samo jednom danu. Potrebno je samo dovoljno besan, dovoljno mlad i da imaš dovoljno jaja.

    • Од Милан Ракић,
      U vazduhoplovno-kinematografskom razmatranju samo jedan događaj biće bitniji od obeležavanja 50 godina sletanja čoveka na Mesec.

      Po značaju gotovo ekvivalentan drugom silasku Isusa, iščekivanji od četvrtog dela „Kuma“, najbitniji događaj decenije kada je filmski prikaz letenja u pitanju – svakako će biti drugi deo Najboljeg Filma U Istoriji.
      Do tada, u moru epskih promašaja, sa zadovoljstvom možemo konstatovati da nas je skori (pop)kulturološki comeback svemira blagoslovio izuzetnim naslovima. Što sa Zapada, što sa Istoka.
      Ako ste uspeli da preživite sekvence višeslojne depresije Nila Armstronga samo da bi videli brilijantnu rekonstrukciju uslova u kokpitu X-15 i kasnijeg sletanja na Mesec, sa zadovoljstvom vam skrećem pažnju na dostojnu kompenzaciju i možda najinteresantniji dokumentarac ove godine. Godine u kojoj obeležavamo 50 godina od sletenja čoveka na mesec (20.07.1969.).
      Do sada neobjavljen arhivski materijal lansiranja Saturna V / Foto: Neon, promo Dokumentarac „Apolo 11“, prikazan premijerno u januaru ove godine, predstavlja remek-delo vazduhoplovno-svemirskog stvaralaštva, celuloidnog (danas zapravo digitalnog) pripovedanja i možda najspektakularniju vremensku kapsulu koju možete odgledati.
      Logično, govori o najvećoj i najskupljoj misiji američke države kroz „direct-cinema“ koncept. Ceo dokumentarac urađen je bez naratora, bez intervjua, koristeći smo arhivske snimke pripreme, lansiranja, sletanja i povratka sa Meseca. Prvi put u „Apolu 11“ videćemo do sada neobjavljen arhivski materijallansiranja rakete Saturn V i segmenta ponovnog ulaska „Kolumbije“ u Zemljinu atmosferu kao i do sada nikad viđene sekvence prihvata na nosač aviona „Hornet“. Producent i reditelj dokumentarca Tod Daglas Miler uz novopronađen materijal prikupio je i apsolutno sve dostupne snimke misije „Apolo 11“ što je rezultiralo fascinantnoj hronološkoj rekonstrukciji probranoj od skoro 100 sati video materijala i 11.000 sati originalnih audio-snimaka. Produkcija je namenski napisala softver koji je poboljšao originalne audio-snimke i ručno su po prvi put sinhronizovali najbitnije delove audija sa već poznatim ali i do sada neemitovnim video sekvencama.
      Identifikovana i pesma koju je Baz Oldrin puštao u orbiti Meseca / Foto: Neon, promo Rezultat je spektakularno video iskustvo povratka u šezdesete. Neverovatne sekvence lansiranja Saturna V i momenti komunikacije sa kontrolnim centrom u Hjustonu koji deluju kao da je reč o filmu sa glumcima. Glumaca nije bilo, svako u „Apolu 11“ igra sebe.
      Tango Six vam ni u kom slučaju ne sme otvoreno preporučiti konzumaciju piratizovanog sadržaja ali ukoliko želite da pogledate „Apollo 11“ (a verujte mi, želite) kategorički vam nepreporučujem da u polje za pretragu torent pretraživača Pirate Bay upišete „Apollo 11“ i upustite se u skidanje torenta (1,8 GB) koji je savršena 1080p+ kopija dokumentarca.
      Uživajte.
      Petar VOJINOVIĆ

    • Од Милан Ракић,
      Na današnji dan prošlo je tačno 27 godina od kada je osnovana Vojska Republike Srpske, odlukom Narodne skupštine Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjaluci.

      Vojska Republike srpske zvanično je postojala od 12. maja 1992. do 1. januara 2006, kada je rasformirana i integrisana u jedinstvene oružane snage BiH.
      Vojska Republike Srpske nastala je uporedo sa osnivanjem Republike Srpske i predstavljala je garant očuvanja Srpskog naroda u BiH, a ovo je priča o njenom nastanku.
      Foto: Danko Borojević Snažna homogenizacija nacionalnih snaga, koja je dovela i do stvaranja oružanih formacija koje su bile iznedrene iz pojedinih političkih partija nije mimoišla ni Bosnu i Hercegovinu. Sve je počelo od “ Patriotske lige” čija je prva brigada osnovana 1991. godine preko “Hrvatskih odbrambenih snaga”, Teritorijalne odbrane BiH koja je prerasla kasnije u Armiju BiH, do Hrvatskog veća odbrane koje je bilo ispostava Hrvatske vojske u delovima BiH pod kontrolom Hrvata.
      Srpske političke stranke i druge organizacije su tokom 1991. verovale u JNA i tek početkom 1992. godine političko vođstvo Srba u BiH formira Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu – kada i počinje oružani sukob, koji će trajati do kraja 1995. godine.
      Tokom prva četiri meseca događaji u BiH su se smenjivali veoma brzo. Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati su izvršili opštu mobilizaciju pripadnika svojih nacija u BiH proglasom od 4. aprila 1992 kako bi spremno dočekali nezavisnost.
      Tadašnje rukovodstvo BiH nije sprečavalo formiranje raznih divljih paravojnih formacija. Srbi su zbog svega toga opravdano strahovali, ne samo za svoj biološki opstanak, nego i za svoju teritoriju što je dovelo do samoorganizovanja posle odluke vrha JNA o povlačenju iz BiH. Posle masakra pripadnika JNA na Skenderiji i Dobrovoljačkoj ulici tokom povlačenja iz Sarajeva ubrzana je odluka o povlačenju JNA iz BIH. U takvim uslovima dolazi do formiranja Vojske Republike Srpske.
      Pre početka ratnih dejstava na prostoru SFRJ, JNA je raspolagala sa tri korpusa na području BiH: 5. Korpus u Banjaluci, 17. Korpsu u Tuzli, koji je delom bio raspoređen i u Hrvatskoj, kao i delovi 2. Korpusa sa sedištem u Titogradu i neke jedinice Vojnopomorske oblasti. Osim toga na teritoriji BiH bio je veći broj remontnih zavoda i vojnih fabrika, kao i vojne škole JNA u Sarajevu i Banjaluci.
      Foto: Danko Borojević Posle početka sukoba na prostoru bivše SFRJ, JNA je iz Slovenije i Hrvatske povlačila delove svojih jedinica u BiH.
      “ 31. Korpus iz Maribora, najvećim delom se pridodao 17. Korpusu u Tuzli, a deo tehnike se povlači u Srbiju ili ostaje u Sloveniji. Ljubljanski 14. Korpus se najvećim delom pridodaje 2. Korpusu u Titogradu, a još veći priliv sredstava dolazi povlačenjem snaga iz Hrvatske, jer 13. Korpus sa sedištem u Rijeci predislocira se u istočnu Hercegovinu (gde se privremeno formira operativna grupa Trebinje-Bileća), 10. Korpus iz Zagreba se premešta u Bihać i delom u 17. Korpus, dok se 9. Korpus sa sedištem u Kninu povlači u zapadnu Bosnu.
      Stvaranjem VRS delovi tih korpusa preći će u njen sastav. Tako će 4. Korpus JNA biti preformiran u Sarajevsko-Romanijski korpus VRS, 5. Korpus JNA u 1. Krajiški korpus VRS, 13. Korpus JNA operativna grupa Trebinje – Bileća biti preformiran u Hercegovački korpus, dok će deo 17. Korpusa JNA biti preformiran u Istočno-bosanski korpus., pišu u svojoj knjizi Vojska Republike Srpske dvojica autora Danko Borojević i Dragi Ivić.
      Od napada počekom rata u BiH izuzeti su bili samo garnizoni koji su bili na srpskoj teritoriji. Ljudstvo i drugi resursi JNA kao i ranije u Sloveniji i Hrvatskoj našli su se u neprijateljskom okruženju, sa ciljem da se isprovocira njihovo borbeno delovanje i time opravda otcepljenje od SFRJ.
      Otvoreni sukobi koji su počeli u Sarajevu 2. maja proširili su se na čitavu BiH. Mesec dana pred formiranje VRS, dotadašnji štab TO BiH menja oznaku i objavljuje novu sa ljiljanima, razrešava dotašanjeg komandanta Srbina i postavlja Hasana Efendića.
      “ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS..
      “ Narodna skupština Republike Srpske na zasedanju u Banjaluci 12. maja 1992. donosi odluku o formiranju VRS, kao sedme i poslednje oružane sile na prostoru prethodne SFRJ: Za komandnata Glavnog štaba imenovan je general-potpukovnik Ratko Mladić (kasnije general-pukovnik). VRS je formirana od delova ostataka JNA, postojećih jednica TO po opštinama i regionima sa većinskim srpskim stanovništvom i određenog broja stranačkih formacija koje su se dobrovoljno stavile po komandu depolitizovane VRS”, piše u knjizi o nastanku VRS..
      Interesantno je da dan uoči donošenja odluke o formiranju VRS, 11. maja formiran je uži deo Glavnog štaba buduće Vojske, sastava četiri generala, sedam pukovnika i jedan kapetan- sva aktivna vojna lica, već bivše JNA. Ta grupa starešina odredila je principe (doktrinu) na kojima će se zasnivati VRS.
      Foto: Danko Borojević Navedeno je 10 stavki od kojih su bile značajne: 
      1. Iskoristiti sve potencijale u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima, zaostale JNA i TO BiH na prostorima RS i učiniti ih okosnicom buduće Vojske,
      2. Sve paravojne formacije, zatečene na teritoriji RS uključiti u organizacijske jedinice VRS, a one koje to odbiju razbiti i proterati.;
      3. Postojeće krizne štabove po opštinama i regionima, isključiti iz sistema komandovanja jedinicama VRS;
      4. Isključiti već zaživelu četničku strategiju ratovanja, ali i težnje pojedinih oficira ka partizanskom načinu ratovanja odnosno, ni četnici ni partizani, već borba za odbranu RS;
      5. Ne izmišljati novu ratnu veštinu- taktiku, operatiku i strategiju, već potrebama VRS prilagoditi uputstva i borbena pravila bivše JNA,
      6. Ratovati, isključvio u duhu međunarodnog ratnog prava i pozitivnih propisa Ujedinjenih Nacija, kojim se regulišu postupci zaraćenih strana,
      7. U VRS imati strogu vojnu subordninaciju, a starešine na komandne i druge dužnosti postavljati sistemom “ odozgo”, a ne izborom “ odozdo”,
      8. Vojska RS mora biti depolitizovana kao organizacija, a komandni kadar i pojedinačno- podoficiri, oficiri, generali i civilna lica na službi u VRS, ne mogu biti članovi ni jedne političke partije,
      9. Moral u VRS graditi i razvijati na srpskoj prošlosti, tradiciji, patriotizmu, svesti za što se bore, veri, stručnosti komandnog kadra i boraca i osećanjima pravednosti i humanosti u odnosu prema ranjenima, poginulim i zarobljenim borcima i članovima njihovih porodica,
      10. Snabdevanje VRS vršiti preko Vlade RS, osloncem na regione, opštine, radne organizacije i donatore, a osnova u snabdevanju oružjem, borbenom tehnikom i municijom je aktiviranje zatečenih kapaciteta vojne industrije”, piše u knjizi o nastanku VRS.
      Organizacijsko-formacijska struktura VRS odgovarala je savremenoj vojnoj organizaciji u svetu, prilagođena materijalnim mogućnostima Republike Srpske, ponašanju neprijatelja ( uzvraćati na izazove) i zahtevima teritorije. Zamišljena je bila kao čisto odbrambena vojska, namenjnea za odbranu već zaokruženih srpskih teritorija.
      Andrej MLAKAR
    • Од gsubotic,
      Pomoz' Bog!
      Mom prijatelju je juče umrlo tek rođeno dijete. Tačnije, beba je umrla iznenada treći dan nakon rođenja.
      Kada je otac djeteta otišao kod sveštenika, on mu je rekao da ne može da služi molitvu na sahrani, jer je dijete živjelo manje od 8 dana.
      Beba je umrla iznenada, nije se ni slutilo da nešto nije u redu da bi se pozvao sveštenik da krsti dijete.
      Zanima me ako neko može da mi objasni kakvo je to pravilo od 8 dana i da li je moguće da crkva nema neku molitvu za takve slučajeve, da ispoštuje porodicu umrle novorođenčadi, a služi se na sahranama osoba koji su izvršili samoubistvo recimo.
      Zar je u interesu crkve da gubi vjernike tako, da ne smisli neko rješenje za ovakve situacije?
×
×
  • Create New...