Jump to content

JEZIVE TAJNE POSLJEDNJE EUROPSKE DIKTATURE Jedina su zemlja Starog kontinenta koja izvršava smrtnu kaznu, a način na koji to rade ledi krv u žilama

Оцени ову тему


Препоручена порука

Хаха, нека је против Бјелорусије...па макар било и трагикомично...

Bjelorusija je jedina zemlja u Europi koja još uvijek izvršava smrtnu kaznu, a način kako se to vrši u ovoj "posljednjoj europskoj diktaturi", kako je često nazivaju, izaziva zgražanje organizacija za zaštitu ljudskih prava.

Osuđenike na smrtnu kaznu pogubljuje se metkom u glavu. Od 1991. na taj je način smaknuto više od 300 ljudi. Amnesty International broji dvojicu pogubljenih prošle godine , a vjeruje se da najmanje šestorica sada čekaju smrt. (Prema bjeloruskim zakonima, žene ne mogu biti osuđene na smrt.)

Osuđene na smrt drže u jednoj od ćelija u podrumu zatvora koji se nalazi u djelomično razrušenoj zgradi dvorca iz 19. stoljeća u središtu Minska.

 

Tamo na njima vrše "psihološki pritisak" i često koriste "mučenje i drugi okrutan, nehuman i ponižavajući tretman", kako stoji u izvještaju iz 2016. lokalne skupine za ljudska prava Viasna. Cijeli postupak je zavijen tajnom jer aktivisti i novinari vrlo rijetko dobivaju pristup osuđenicima.

Zatvorenici ne smiju leći ili sjesti na svoje krevete izvan vremena koje je predviđeno za spavanje, te većinu svojih posljednjih dana provode hodajući po ćeliji. Čak se često ne poštuje ni njhovo pravo da šalju i primaju pisma.

"Uvjeti su zapanjujući - ophode se prema njima kao da su već mrtvi", kazala je za BBC aktivistica Amnesty Internationala Aisha Jung.

 

Gennady Yakovitsky živio je u gradu Vileyka, oko 100 kilometara udaljenog od Minska, kad je optužen za ubojstvo svoje 35-godišnje partnerice u njihovom stanu nakon dva dana alkoholiziranja s prijateljima u srpnju 2015. Navodno su se posvađali, on ju je udario šakom nekoliko puta i zatim su otišli svatko u svoju sobu. Yakovitsky je zaspao, a kada se probudio našao ju je mrtvu, sa slomljenom čeljusti i djelomično golu. Obukao ju je u odjeću na kojoj je opazio nepoznate mrlje krvi, te pozvao policiju. Nakon tri dana je uhićen.

Aktivisti govore kako je tijekom ispitivanja bio podvrdnut psihološkom pritisku, a ljudi koji su bili u stanu u vrijeme događaja davali su kontradiktorna svjedočenja. Jedan od svjedoka ček se pijan pojavio na sudu, a kasnije su rekli da se ničeg ne mogu sjetiti.

 

Njegova kći tvrdi da nije bilo nikakvih dokaza, ali su ga svejedno osudili na smrt, pri čemu je "glavni dokaz" bila činjenica da je Yakovitsky već bio osuđen na smrt zbog ubojstva 1989., ali mu je ta kazna bila pretvorena u 15-godišnju zatvorsku kaznu.

Stoga su ga u siječnju 2016. osudili na smrtnu kaznu, iako je nijekao ubojstvo.

 

Tijekom deset mjeseci bio je zatvoren u ćeliji bez sunčevog svjetla, a umjesto svjetlo bilo je neprestano upaljeno čak i dok je spavao. U strogoj izloaciji, bio mu je zabranjen svaki izlazak na otvoreno. Osim odvjetnika, smjeli su ga posjetiti samo članovi najuže obitelji, i to jednom mjesečno.

 

Na dan pogubljenja zatvorenicima javni tužitelj kaže da je odbijena njihova molba za predsjedničkim oprostom. Zatim im povezom zastru oči i odvedu ih u posebnu sobu u koju može ući samo tužitelj. Osuđenike tamo prisile da kleknu i upucaju ih u glavu.

Cijela procedura traje oko dvije minute. Rodbinu pogubljenih obavijeste tek nakon nekoliko tjedana, pa čak i mjeseci. U nekim slučajevima, obitelj pogubljenog dozna za smrt tek kada dobiju poštom kutiju s osobnim predmetima ubijenog.

 

Obitelj nikada ne dobije tijelo pogubljenog, a mjesto na kojem se nalaze posmrtni ostaci ostaje državna tajna, iako to predstavlja očito kršenje ljudskih prava i zatvorenika i njegove obitelji. Posebni izvjestitelj UN-a Miklós Haraszti kazao je 2017. da takva praksa predstavlja torturu.

Bjelorusi su se na referendumu 1996. izjasnili protiv ukidanja smrtne kazne, i to čak 80% njih, ali tom rezultatu referenduma izvan Bjelorusije malo tko vjeruje, kao i rezultatima ostalih glasanja u zemlji gdje je Aleksandar Lukašenko na vlasti neprestano od 1994. godine.

 

Gennady Yakovitsky se putem odvjetnika žalio na presudu i ukazivao da suđenje nije bilo pravedno, te da uopće nije uzeta u obzir krv neutvrđenog porijekla, pronađena ispod noktiju žrtve.

Svejedno, pogubljen je u studenom 2016., s 49 godina.

Mjesec dana nakon smaknuća njegova je obitelj primila pismo s potvrdom da je kazna izvršena. Njegova kći Alexandra nije dobila ništa od njegovih osobnih stvari i nije mogla vidjeti ni njegovo tijelo. Alexandra se sada aktivno bavi kampanjom protiv smrtne kazne u Bjelorusiji, javlja BBC.

 

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/jezive-tajne-posljednje-europske-diktature-jedina-su-zemlja-starog-kontinenta-koja-izvrsava-smrtnu-kaznu-a-nacin-na-koji-to-rade-ledi-krv-u-zilama/7365192/

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      BEOGRAD i Banjaluka postigli su dogovor o još jednom važnom koraku ka zaštiti srpskog nacionalnog identiteta i jačanju zajedništva: skupštine Srbije i Republike Srpske trebalo bi 15. septembra, na Dan nacionalnog jedinstva, slobode i zastave, da usvoje usaglašeni Zakon o zaštiti srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma.
       

      Glavne odredbe ovog zakona, čiji je nacrt predsednik Srbije Aleksandar Vučić juče u Beogradu uručio srpskom članu Predsedništva BiH Miloradu Dodiku, imaju za ključni cilj da se neguje, očuva i promoviše ćiriličko pismo kao uporište našeg nacionalnog identiteta. Posebni akcenat stavljen je na pospešivanje njene šire upotrebe u javnom životu, s obzirom na istorijski, kulturni i identitetski značaj.
      Prema nacrtu zakona u koji su "Novosti" imale uvid, svi državni i lokalni organi u Srbiji i Republici Srpskoj, javna preduzeća, škole i fakulteti, kao i privredna društva sa većinski javnim kapitalom i udruženja koja deluju na nacionalnom i međunarodnom nivou ubuduće će u svom radu biti obavezni da upotrebljavaju srpski jezik i ćiriličko pismo.
      Na to će biti obavezne i javne medijske ustanove RTS i RTV. Obavezna upotreba srpskog jezika i ćirilice, kao matičnog pisma, po nacrtu zakona, obuhvata i pravni promet i uključuje i ispisivanje naziva, sedišta, delatnosti, naziva robe i usluga, uputstava za upotrebu, informacija o svojstvima robe i usluga, garancijskih uslova, ponuda, faktura, računa i potvrda. Takođe, kulturne i druge manifestacije koje se finansiraju ili sufinasiraju iz javnih sredstava moraće da imaju logo ispisan na ćirilici.
      Osim što proširuje krug organa i institucija koji će biti u obavezi da koriste ćirilicu - i to na sve one koji posluju ili obavljaju delatnost sa većinskim učešćem javnog kapitala - nacrt zakona predviđa i paket stimulativnih mera za privatni sektor. To se pre svega odnosi na privredne subjekte i sredstva javnog informisanja u privatnom vlasništvu, za koje se posebnim propisima mogu ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice koji u obavljanju svoje delatnosti odluče da koriste ćiriličko pismo, što uključuje i korišćenje ćiriličkog pisma u elektronskim medijima i prilikom izdavanja štampanih javnih glasila.
      Vučić je nakon sastanka sa Dodikom naveo da su se saglasili da je saradnja između Srbije i RS izuzetna na svim nivoima i da srpski narod ne sme i ne može sebi da dozvoli bilo kakve sukobe i povratak u prošla vremena.
      - Naše zajedništvo i jedinstveno delovanje na polju ekonomije, kulture, obrazovanja, istorijskog sećanja nijednog trenutka ne sme biti dovedeno u pitanje - poručio je Vučić, i naglasio da je sa Dodikom vodio "suštinske razgovore o budućnosti celog regiona", a da su posebno razmatrali inicijativu "Otvoreni Balkan", ali i konkretne projekte, poput izgradnje dela auto-puta od Kuzmina do Bijeljine.
       
    • Од JESSY,
      U moru negativnih tvitova, nekad je moguće pronaći i neki koji greje dušu, kao što je to priča ovog Beograđanina koji je podelio fotografiju
                    
       
      - Volela me je pune 4 godine u srednjoj školi,a da ja, nadobudni glupan, to nisam primećivao. Životi su nam se razdvojili, prošlo je gotovo 30 godina, bez ikakvog kontakta...
      A onda, pre par meseci, slučajni ponovni susret... Da, sada je moja lepša celina.
      Život...Nepredvidiv...Lep...
      Njegova priča, sudeći po reakcijama, nije usamljena:
       
      U gimnaziji sedeli u istoj klupi, malo se ljubakali, malo zabavljali, onda se on naljutio sto sam raskinula(?!), pa nije pričao sa mnom do mature. Posle se frendovali na FB i evo hrče pored mene već 12 godina - podelila je svoju priču jedna Tviterašica.
      Da se ljubavi iz srednje škole često opet nađu svedoči i ovaj Tviteraš:

      A postoji još jedna domaća priča:

       
      Proslave mature su uglavnom "krivci" za ponovno buđenje starih ljubavi.
        Iako deluju kao filmske priče, sudeći po ovim odgovorima na Tviteru, nije retkost da se ljubavi iz srednje škole posle mnogo godina sretnu i obnove ljubav. Imate li vi sličan primer?   https://zena.blic.rs/porodica/volela-me-je-pune-4-godine-u-srednjoj-skolia-ja-nadobudni-glupan-to-nisam-primecivao/08hxzht
    • Од Иван Ц.,
      Napadi na radnike "Gradske čistoće" koji zaprašuju komarce traju već dve nedelje. Gotovo svaki put kada izađu na teren, radnike ovog preduzeća napadaju, ulaze im u automobile, traže ima radne naloge, gađaju ih kamenjem, tuku, prete bacaju im se ispred vozila. Poslednji napad dogodio se u utorak kod stadiona u Vinči.
      Nekoliko ljudi napalo je sinoć u Vinči ekipu "Gradske čistoće" koja prska komarce - ušli su im u vozila, tražili im radne naloge, pokušali da ih spreče, čak i pretili.
      "Sprečiću te milom ili silom... Ja sam uzeo sam pištolj, pucao sam iz svog dvorišta... Čime ti nas prskaš? Ja hoću komarce... Živ izaći nećeš..." čuje se u snimku. 
       
      Bezuspešno su radnici pokušavali da im objasne da su preparati sigurni, odobreni od relevantnih zdravstvenih ustanova i da oni samo rade svoj posao.
      Inače, sinoć su se na terenu nalazile 33 ekipe i to 9 topova sa toplim zamagljivačima, 16 geba sa tamnim zamagljivačima, 2 ekipe na poslovima uništavanja larvi i 6 ekipa koje rade sa čamaca.
       

    • Од Драгана Милошевић,
      U Berlinu je u četvrtak svečano položen kamen temeljac za ekumenski objekat pod nazivom „House of One“ koji će pod istim krovom smestiti crkvu, džamiju i sinagogu.
      „House of One u sebi sadrži zahtevni teološki zadatak: bez rezervi primiti drugačije duhovne perspektive. To je mesto otvorenosti i tolerancije“, rekao je predsednik Bundestaga Volfgang Šojble prilikom polaganja kamena temeljca u istorijskom centru Berlina.
      Šojble je istakao potrebu dijaloga među religijama a to se, kako je rekao, pokazalo i kroz antisemitske ispade tokom antiizraelskih protesta poslednjih nedelja.
      „Mi tome nažalost svedočimo i u Nemačkoj. Najnoviji antisemitski ispad kao posledica eskalacija nasilja na Bliskom istoku, zloupotrebljavaju veru u političke svrhe“, zaključio je Šojble.
      Projekat House of One nastao je na inicijativu predstavnika triju vera, hrišćanske, jevrejske i muslimanske.
      Jedan od inicijatora, protestantski sveštenik Gregor Hohberg ističe važnost simbolike gradnje ove jedinstvene ustanove upravo na ovom istorijski značajnom mestu u centru Berlina gde je stajala crkva Sv. Petra, sagrađena u 13. veku i koja je nakon teških oštećenja tokom borbi za Berlin u Drugom svetskom ratu srušena tokom DDR-a.
      „Na najstarijoj lokaciji Berlina, tamo gde je stajala njegova prva crkva, želimo zajednički da pogledamo ka budućnosti. Na temelju stare crkve gradimo jednu potpuno novu zgradu – The House of One. To će biti kuća molitve i učenja u kojoj žive tri vere: sinagoga, crkva i džamija, sve pod istim krovom“, rekao je Hohberg.
       
      izvor
    • Од JESSY,
      Poštovanje matuške Marije počelo je još za njenog života, kada su monahinji, prikovanoj uz krevet, u keliju dolazili ljudi raznih staleža iz svih krajeva tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ljudi koji su dolazili zaustavljali bi stanovnike Gatčine s pitanjem: „Gde ovde živi sveta Marija?“ Među posetiocima su bili i seljaci, i radnici, i „bivši ljudi“ – plemići i sveštenici, pa čak i arhijereji. 
       
      Sveštenomučenici mitropolit Venijamin i mitropolit Josif petrogradski posećivali su matušku jer ih je, za vreme okrutnih progona, razgovor sa njom krepio da izdrže sva iskušenja. Ljudi, ophrvani tugom, žalošću, depresijom i krajnjim očajanjem, nakon razgovora sa njom odlazili su preporođeni pronašavši snagu, optimizam i rešenja za svoje probleme. Svako je pronalazio utehu, osećao olakšanje od svog bola i tuge. Prema svedočenju očevidaca, od pravednice su svi odlazili kao da su dobili krila, ozarenih lica, punih nade, širili ruke oslobođeni duševnog tereta. Podvig monahinje, koja je mirno podnosila nesnosne bolove, bio je primer podržavanja, krepio u veri, davao nadu onima koji su od očajanja posustali…
       
      Narod je hrlio ka Mariji kao prema sveći koja stalno gori i greje izranavljena srca. Bila je oslonac za utučene i izmorene strahovima, stradalnike u mraku bezbožnosti krvavog komunističkog režima…
       
      Matuškina kelija je bila veoma oskudno nameštena. U njoj je bilo mnogo ikona, a stalno su gorela kandila i sveće, što joj je donosilo mir i kako-tako podsećalo na crkvu. Iako joj je sa svakim nastupajućim danom bilo sve teže i teže, iako su bolovi postajali sve jači, nalazi snage da, trpeći bol, primi sve kojima je potrebna uteha. 
×
×
  • Креирај ново...