Jump to content

Uz RK Veliki Četvrtak: Dvije večere, smrt i jedna tajna

Оцени ову тему


Препоручена порука

Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima

maxresdefault-(1).jpg?itok=x0wuMIfC&c=fc

Tragični zemaljski završetak Isusa iz Nazareta uokviren je s dva događaja koji su uvelike odredili kasniju kršćansku praksu i refleksiju vjere. Prvi događaj – evanđelisti ga prenose u različitim varijantama – smješta se u večer uoči židovskog blagdana Pashe, kad je Isus sa svojim učenicima obredno večerao. Taj objed će u povijesti ostati zapamćen kao Posljednja večera i stoljećima će biti i polazište teoloških razmišljanja i inspiracija za umjetnička djela. O drugom događaju izvještava nas jedino Lukino evanđelje – Marko ga samo usput spominje – a on govori o dvojici učenika na putu za Emaus, o njihovu razgovoru i prepoznavanju Isusa u lomljenju kruha za vrijeme večere. Između tih dviju večera nalazimo izdaju i bijeg, osudu i mučenje, smrt i ukop Isusov. I na kraju jednu tajnu, koja s onu stranu straha i iznenađenja, otvara vrata radosti i smislu.

Posljednja večera samoće

Dok je Isus s učenicima bio za večerom uoči blagdana Pashe, koju je kao vjerni židov slavio sa svojima, nastala je među njegovim učenicima rasprava oko toga tko je od njih najveći. Svaki je imao svoje razloge zašto bi trebao biti najveći, i to ne samo u časti, nego i u vlasti. Pale su te večeri vjerojatno i teške riječi i ozbiljni uzajamni prigovori na prijašnje postupke i djelovanje, kako to već biva među ljudima koji se bore oko položaja i interesa. Toliko su učenici bili zaokupljeni prepirkom i gledanjem ispod oka, da nisu ni primijetili kad je Juda napustio dvoranu i izišao van u noć. Juda, čovjek iz Keriota, otišao je s odlukom da riješi ne samo pitanje svoje veličine i prvenstva, nego da se prije svega pobrine za interes i dobro naroda. Izabranog naroda Izraela.

U zraku je visjelo mučno pitanje: Tko je najveći? Odavno se Isus susreo s njime, još od onog trenutka kada je počeo razmišljati o ljudima i njihovu ponašanju. Tada je u njima opazio nepresušnu želju da vladaju i određuju. Za ostvarenje toga cilja bili su spremni umiljavati se, podmićivati i biti pokorni k'o psi, ali i prijetiti, plašiti, prisiljavati druge da budu poslušni i da ih hvale. Primijetio je također da ljudi posebno vole svoju veličinu podupirati svetinjama poput zakona, hrama, obreda, samoga Boga. Osjetio je toliko puta teret te ljudske želje za vlašću, divljenjem i veličinom. Sam je osjetio njezinu privlačnost. Više puta je odbio njezine zavodljive ponude.

Te večeri u dvorani na katu, dok je sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, njemu je bilo jasno da će vrlo skoro na naplatu doći stari računi. Znao je kamo ga vodi njegov put i kakvu je mašineriju pokrenuo protiv sebe. Znao je da je dirnuo u srce vlasti koje su iskorištavale čovjeka. Pri tome se jedna pozivala na narodne interese, a druga na služenje Bogu. Raskrinkavajući njihove nehumane i sebične, interese Isus se zamjerio objema. No, i te večeri je, koliko god se bojao i tražio utjehu u razumijevanju i blizini svojih učenika, ostao sebi dosljedan. Nije uzmaknuo, nije kalkulirao, nije pravio kompromise u kojima se čovjek odriče snage svoga zahtjeva i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi bio prihvatljiv svima. Svjestan da će ga koštati njegove jasne i odlučne riječi, zanosne slike koje mijenjaju, hrabri čini i potezi. Isus je te večeri posljednji put večerao sa svojim učenicima. Oni su kao i toliko puta dotad bili zabavljeni svojim pričama, raspodjelom ovlasti i određivanjem prvenstva. Te se večeri Isus osjećao tjeskobno i usamljeno.

Dok je lomio kruh, sjetio se koliku važnost kruh ima za ljude. Od kruha oni žive, kruh dijele, za kruh rade i zarađuju. On je također blagoslov i dar. I zato je molio Oca nebeskog da svojoj djeci dadne kruha svagdašnjeg. Razdijelio je svojim učenicima svakom po komadić. Želio je da shvate da njegov život i riječ za njih također mogu biti poput kruha. Želio je da nahranjeni takvim kruhom žive jedni za druge i stvaraju zajedništvo u kojemu će se prvenstvo mjeriti služenjem a ne gospodarenjem. Želio im je reći da je on spreman za njih biti poput kruha, da ih hrani svojim životom i da žive od njegova primjera. A živjeti od Isusa ne znači samo podmiriti dušu i smiriti je u otajstvenom klanjanju. Živjeti od Isusa znači prije svega dopustiti nemir u ljudskim odnosima. Znači ne šutjeti pred zlom pod izlikom pobožne šutnje. Znači ne strepiti pred silom, koja ne može oteti ono najvrednije. Znači ustati protiv nepravde. Isus je htio da kruh koji lomi i dijeli svojim učenicima bude razlogom njihova povjerenja u Boga koji prašta, traži i čeka čovjeka.

Iz čaše su pili više puta tijekom večere. A onda im je pružio čašu u koju je smjestio svu gorčinu i muku svoga života, sve nerazumijevanje i odbacivanje, sav prezir i patnju. To je bila njegova čaša. Učenici su se razbacivali obećanjima da će svaki s njime piti iz čaše, a nisu znali što govore. Još uopće nisu bili spremni shvatiti ozbiljnost njegova puta. Predosjećao je također da će njegov put oni jednostavno izjednačiti s tjelesnom patnjom i izrugivanjem, zaboravivši da je njegov put puno uži i zahtjevniji. Nekoliko im je puta najavljivao da njegov kraj neće biti slavan u ljudskim očima. Oni bi ga tada odvraćali, među sobom se potajice došaptavali, možda čak pomišljali kako se želi ubiti i kako nije sav svoj. Ili bi se jednostavno pretvarali da razumiju o čemu govori. A Isus je te večeri vjerovao u smislenost svoga puta, znao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju i istrunuti da bi donijelo ploda. Bilo mu je ipak teško, užasno teško.

Te večeri, dok su se svi natjecali u nastojanju da ga oraspolože i otjeraju tjeskobu iz njegovih očiju, zaklinjući se na vjernost do smrti, Isus je skinuo svoju gornju haljinu, opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. I tada ih je morao poučiti da to ne čini reda ni obreda radi, nego radi njihove budućnosti i odnosa među njima. Najveći među njima bit će mjereni najmanjima, uglednici među njima bit će slugama, veličina djela će se mjeriti i samo jednom čašom hladne vode, čašom okrepe i utjehe. Govorio im je još o dobrom Ocu koji je na nebesima i o radosnim znakovima koji prate rast kraljevstva. Zamolio ih je da sačuvaju u svom srcu spomen na ovu večeru. I da je svojim životom ponavljaju ako se žele njega sjećati. I onda su otišli vani moliti psalme.

Nemoćni patnik u tuđem grobu

Naviknuli smo slikati život Isusa iz Nazareta bojama božanske svemoći i shvaćati ga kao glumu sa sretnim završetkom. Pri tome, dakako, ne isključujemo dramatičnost, pa čak i neki predokus tragike. Ipak, mi znamo da je sve unaprijed riješeno i – recimo tako – kao namješteno u božanskom scenariju. Netko bi mogao reagirati da nije tako i upozoriti da su o Isusu slično govorili doketi, sekta iz vremena rane Crkve, čiji je govor odbačen kao krivovjeran. I doista, iz evanđelja je očito da život i djelovanje tesara iz Nazareta, kojemu su poznavali obitelj i podrijetlo, nisu bili lišeni muke ljudskih pitanja, dvojbi i sumnji. Njegov navještaj kraljevstva Božjeg otvarao je, štoviše, niz teških pitanja koja su izazvala Isusove protivnike. Kad ga nisu mogli potkupiti, učiniti svojim čovjekom i iskoristiti za vlastite interese, duboko su ga zamrzili: dovoljno duboko da njihovu mržnju mogne utažiti jedino smrt.

One večeri Isus je na Maslinskoj gori doživio debakl prijateljstva. Oni koje je zvao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio dobro i zlo, ostavili su ga iz različitih razloga i na različite načine. Juda je poljupcem izdao Isusa: kršćanska predaja motiv vidi u pohlepi, suvremeni poznavatelji Novog zavjeta više u nacionalizmu. Petar je pokušao Isusu pomoći udarcima mača, zaboravivši da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kakve imaju vladari i vojskovođe. Ostali su utekli glavom bez obzira prepustivši Isusa uhićenju i zlostavljanju. Sve što se potom događalo bio je dobro montiran sudski proces. Isus je bio uhvaćen u tjesnacu između židovskog, nacionalno-religioznog suda s jedne, i rimskog, političkog suda s druge strane. Prvi je Isusa optužio za vrijeđanje Boga i zavođenje naroda. Drugi je morao reagirati na pobunu, makar ona bila i samo potencijalna. Prvi su Isusa smaknuli sa strašću za Boga i naciju, drugi pak s hladnom računicom velikog i moćnog imperija. Na izlazu iz tjesnaca mržnje i ravnodušnosti stajali su povici: Raspni ga! i Pilatova odredba: Neka se razapne! I vika i odredba unaprijed su bile opravdane i čistih ruku.

Dalje je sve išlo brzo, upravo onako kako ljudi završavaju poslove kad se rješavaju nemoćnog i pravednog čovjeka. Brza osuda. Brza egzekucija. Brzo rješenje. I, dakako, brzi zaborav. Da više nitko ništa ne zna niti se sjeća. Isus je bio osuđen na zaborav, na onu smrt kojom se čovjeka ubija u životima drugih. S opasnom uspomenom na Isusa i na njegovu svijest o poslanju u ime Božje, protivnici su se brutalno obračunali pomoću križa, renomiranog mučila za okorjele zlikovce i bundžije. Židovski zakon je zaboravu i budućnosti bez Boga prepuštao one koji su umrli obješeni na drvo, koji su bili razapeti na križ. Mesija iz Galileje nije više imao nikakve šanse u narodu, jer je prema židovskom zakonu raspeti bogohulnik smatran od Boga prokletim. Tako su Isusovom osudom i smaknućem aristokracija i visoko svećenstvo učvrstili svoju moć i poziciju.

Nama je Isus na križu postao previše domaći, da bi u nama probudio nelagodu. Razapetog smo previše teološki uljepšali, da bi nas još izazivao na teška pitanja Bogu. Na izmučenog i ismijanog proroka iz Nazareta, kojega još jedino prate odane žene, prenijeli smo previše opće muke i nevolje, da bismo doista osjetili strahotu patnje jednog čovjeka. On sam je znao da ga čeka nemilosrdni obračun i smrt. Ali vjerojatno nije očekivao ovoliku okrutnost i ostavljenost. Kasnije će učenici u Isusu vidjeti združeno nebo i zemlju, govorit će o anđelima i izvanrednim čudesima vezanim uz njega. No, na križu je nebo zamuknulo. Ostao je jedino ljudski krik koji se prolomi iz napuštenosti, jauk iz bezdana patnje kojemu su odgovorili bezbrojni jauci patnika ove zemlje. Na razapetom tijelu punom rana nije bilo ništa čudesno niti nadzemaljsko, ništa što bi moglo privući ljudsko oko koje vjeruje u dobro. Isus na križu je bio užasavajući prizor. Takav užas je i sama priroda željela sakriti. Smračilo se. Kasnije će se netko začuditi da je umro tako brzo.

Ljudski ukop i grob nisu samo način i mjesto odavanja počasti čovjeku, nisu samo nešto što ljudi čine iz religioznih ili, grubo rečeno, higijenskih razloga. Ukop i grob su oproštaj od očekivanja i nade. U punini snage prekinut život i svetkovinom požurivana a izvedbom obeščašćena smrt, smješteni su na kraju dodatno još u tuđi grob. Isus je doista bio onaj koji nije imao ništa, čak nije imao gdje ni glavu nasloniti. Na ulaz u grobnicu, uklesanu u stijeni, dokotrljan je teški kamen. Josip iz Arimateje, Nikodem, Marija iz Magdale, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, otišli su u predvečerje subote svojim kućama, zatvoreni u Zakon. Poput učitelja u grobu.

Večera prepoznavanja stranca

Oni više nisu mogli podnijeti rezignaciju i vrata zatvorena strahom od osvete prijatelja. Kleofa i njegov prijatelj odlučili su napustili Jeruzalem i otići u Emaus, na selo, vratiti se svakodnevnom i uobičajenom životu. Razgovarali su usput o Isusu pritisnuti teškim teretom bolnih pitanja. Nisu mogli vjerovati da su ga ubili, da su ga tako okrutno i nemilosrdno pogubili. Zar on nije bio prorok silan na riječi i djelu i pred Bogom i pred ljudima? Narod je grnuo za njim, a on ih je tješio, smijao se i plakao s njima, činio dobro i pomagao im da se promjene, da ozdrave u svome životu. Zar nije oživio one koje su svi otpisali? On je govorio o Bogu kao Ocu nebeskom, naviještao radosnu vijest oslobođenja, praštao grešnicima, volio je jesti i piti s prijateljima. Ali zar je to bio razlog glavarima svećeničkim i vijećnicima da ga ubiju? Zašto su ga sramotno razapeli na križ? Zašto su ga učinili prokletstvom? Nije, doduše, spuštao glavu pred moćnicima, nije se skrivao iza Zakona, nije se bojao govoriti pred špijunima, nije propisima dopustio da gospodare čovjekom. Oni su se nadali da će on osloboditi Izraela.

Negdje na pola puta priđe im stranac, s početka pomalo dosadan i čudan. Zapitkivao je o Isusu i dodatno ih mučio. Ipak, nešto ih je vuklo da se ne povuku pred njim u svoju bol i tugu, nešto ih je tjeralo da ga slušaju, da čuju riječi koje su u njima gorjele poput vatre. Sjećaju se da im je otprilike govorio o Bogu koji je tu čak i kad izgleda da je zavladala tama, o Bogu koji je na strani nemoćnika i ne dopušta da zlo i laž imaju zadnju riječ, koji ne napušta patnika, o Bogu koji utjehom hrani žalosne i pravdom poji krotke, koji je jači od ljudske mržnje i zla, jači od smrti. Već se spuštala večer i oni stigli do sela, a stranac nije prestajao govoriti o Bogu malenih i prezrenih, o Bogu ismijanih i ostavljenih. I stalno je ponavljao da je Bog vjeran svojim obećanjima. I kad je već htio produžiti svojim putom, reče da sluga Božji, miljenik Božjeg srca, neće vladati nad drugima silom, nego praštanjem i ljubavlju, služenjem i darivanjem. Ali da ljudi to nisu mogli podnijeti i da su ubili Božjeg proroka i miljenika. No, dobro se ne može ubiti. I pričini se kao da će dalje poći.

Uglas ga zamoliše da ostane i s njima večera te da ujutro nastavi put. Razmišljao je trenutak i onda prihvatio poziv. U sobi mu dadoše malo kruha i on zahvali Bogu za njegove darove, razlomi kruh i davaše ga njima. Tek tada primijetiše u očima stranca duboku tugu, kao da je prošao kroz dolinu smrti, kroz pustinju samoće. Na njegovim rukama vidješe tragove ljudske zloće i okrutnosti. Na njegovu licu vidješe smirenost i radost. I otvoriše se vrata razumijevanja i shvatiše da se Boga ne može zatvoriti u zakon koji poništava čovjeka. Tek tada Kleofa i njegov prijatelj prepoznaše život u komadićima kruha. Ali, prepoznavanje nije za privatnu upotrebu, nego za dijeljenje s drugima, za radost, za zajedništvo.

Za vrijeme večere u Emausu Isusovi su učenici uvidjeli važnu stvar: Učitelja ne treba tražiti u grobu. Njegov grob jest doduše zatvoren i kamenom i zakonom, ali Isusu mjesto nije u grobu, već u životu. Njegovo mjesto nije u prokletstvu šutnje, već u blagoslovu zauzetog i solidarnog sjećanja. On ne pripada smrti, nego Bogu. I to ne bilo kakvom bogu čudesa i velikih sila i lomljavina, nego Bogu iznenađujuće vjernosti. Bez skakanja i buke, namještanja pred objektive kamera i fotoaparata, bez osvete i trijumfa svojim neprijateljima. Božja vjernost je paradoksalna nemoć koju nije lako prihvatiti ni shvatiti. Ona u ljudskim očima može izgledati čak sasvim neprihvatljivo i ludo, može biti nepodnošljivo slaba. Božja vjernost ne ostavlja, i kad sablažnjivo šuti. Dakako, ona ne zanemaruje i ne isključuje pitanja niti briše povijest čovjeka s njegovim Bogom, koliko god ona mogla biti tragična i teška. Božja vjernost daje da i na tijelu prožetom tajnom uskrsnuća ostaju rane patnje i rane jauka bespomoćnih.

* * *

Isus iz Nazareta je za tolike milijune kroz povijest kao i danas jednostavno uporište za život, smislen život čovjeka. Njegov navještaj Božjega kraljevstva unio je u svijet nešto novo, drugačije i izazovno, čega se svijet ne može riješiti a da ne izgubi svoj najljepši dio. Čovjeka koji se do kraja i u potpunosti zauzme za bližnje, ne strahujući da time zanemaruje Boga, vjerni Bog neće i ne može zanemariti. Naprotiv, učinit će ga mjerom ljudskog i – vjeran samom sebi – mjerom božanskog života. Prepoznavati dubinu i značenje Isusova života i sudbine i danas traži otvorene oči. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima.

Miro JELEČEVIĆ

logo_2_0.png

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Lazar 12,
      Jedan od velikih problema naseg Pravoslavnog društva i ono sto se moze uociti svakodnevno je problem pretjeranog unosenja alkohola. Negativne posledice su ocigledne i za porodicu, pojedinca i za samo društvo. Svadje, tuce, zločini pod dejstvom alkohola,blud, nemoral, unistavanje porodice, unistavanje svoga tjela koje je hram Duha Svetoga,smanjena učinkovitost u izvršavanju svakodnevnih obaveza, saobracajne nesrece, stradaju djeca, ostaju invalidi itd itd. Mislim da se u nas mentalitet uvukla misao da je alkohol uredu. Hristos nam ne zabranjuje alkohol u potpunosti ali je mnogo puta naznaceno da pijanice nece naslijediti Carstvo Nebesko.Zar tako neozbiljno uzimamo to a u dalje se smatramo Hriscanima. Sve nam je na volju ali nije sve na korist kaze Sveto Pismo. Čaša vina moze biti i zdrava ali opijanje i ljenstvovanje, pa cak i na slavama i za praznike ili bilo kada je veoma veliki grijeh. Nemojmo to uzimati tako olako. Ako nas alkohol sputava i ako cinimo Losa djela i odajemo se ljenstvovanju, bludu, psovkama treba da ga odbacimo u potpunosti ako se ne mozemo kontrolisati. Opijanje za Slavu nije Bogu ugodno. Nije hriscansko. Veliku štetu cinimo i sebi i djeci kojoj dajemo takav primjer. U tome je snaga Pravoslavlja. Samo zaista jak covjek moze da ima sve dostupno i da se opet nikada ne napija i ne cini grijeh. To je snaga. Takvi ljudi su face a ne oni koji se napiju pa se tuku i misle da su hrabri. To je kukavicluk. Budimo jaki po Hristovim zapovjestima i standardima.Budimo face za Hrista. Imajmo hrabrosti reci NE našem drustvu koje nas navodi na opijanje i grijeh. To je hrabrost. To je faca. A ne neko ko ne moze da se suoci sa problemima i odaje se alkoholu da to rjesi,jos se i hvali kako puno moze popiti. To je standard za slabice. Budi faca i probaj po Hristovom standardu. Ja se nadam da cemo ovdje skupa iznjeti ideje i pomoči našoj braci da se bore sa ovim porokom.Da naše napore protiv opijanja učinimo svakodnevnicom, i da dajemo dobar primjer koji če naša omladina da prati. Nikoga ne osudjujem, ali treba da se suocimo sa problemom i da zajedno radimo na njegovom otklanjanu. Treba da upoznamo ljude da nije uredu napijati se nikada a kamo li za Slavu Božic, Vaskrs i time misliti da dajemo doprinos slavlju a ustvari cinimo veliki grijeh. Uredu je popiti času dve vina ali ne i opijati se. Hristos ima sve odgovore i na nama je velika odgovornost da to djelimo sa našom posrnulom bracom.
    • Од Danijela,
      Juče sam išla u Konarevo, zapalila sam sveću i spustila saksiju jesenjih ruža na spomenik u obliku bele piramide koji se nalazi na tamošnjem groblju. Neka mi Bog oprosti, decenijama sam sa gnušanjem gledala ovu piramidu. Kad god bih vozila u smeru ka Kraljevu, piramida mi je „bola“ oči onako vireći sa konarevskog groblja. Mislila sam da je to neki od pretencioznih, često kičastih spomenika koji su osamdesetih godina prošlog veka počeli da niču na grobljima po Srbiji. Do pre desetak godina ni slutila nisam u kakvoj sam teškoj zabludi bila...  
      - Kad smo naše sahranjivali, naišli smo na dečije kosti. Sveštenik ih je opojao, pa smo ih vratili u zemlju. U ovom delu groblja svuda se nailazi na dečije kosti kad se kopaju rake. Ovde su sahranjivana deca... velika je to tuga - kaže mi bračni par koji zatičem na jednom od grobova pored piramide u Konarevu.

      Kućice za bezimene
      Da, ovde su tokom Drugog svetskog rata sahranjivana deca. Deca izbeglice iz zapadnih krajeva Jugoslavije i južnih krajeva Srbije, smeštena u Domu za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji, koji je postojao od 1942. do 1947. godine.
      Piramida je spomenik njima, podignut 70-tih godina prošlog veka po zamisli arhitekte Spasoja Krunića. Jednom prilikom Krunić je rekao:
      - Bio je to za mene jedan od najzahtevnijih poduhvata jer se radilo o deci koja su umrla od bolesti i gladi. Na srednjem obruču postoje male piramide, koje su zapravo krovovi kuća za svu decu koja su stradala, ne samo ovde, nego svuda u svetu.

       
      Koliko je stradale dece sahranjeno na groblju u Konarevu - ne zna se.
      Ko su, čiji su - ne zna se, odakle su - ne zna se...
      Zahvaljujući pomoći Mirjane Savić, muzejske savetnice - istoričarke u Narodnom muzeju u Kraljevu, imala sam u rukama originalne fotografije iz Doma u Mataruškoj Banji, koje se čuvaju u fundusu našeg muzeja. Mirjana mi pozajmljuje i dragocenu knjigu dr Milorada Đ. Panića "Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji (1942-1947)", koju je 1994. godine objavio kraljevački Centar za socijalni rad.

       
       Neverovatno, ali u knjizi je citirano na desetine originalnih dokumenata iz domske arhive, sa bezbroj administrativnih ili vrlo životnih detalja... ali o umrlima postoje samo brojevi. U izveštajima iz 1942. godine navodi da je u avgustu umrlo 12 dece, u  sepetmbru 16, oktobru  6, novembru 2, decembru 1, za pet meseci od dizenterije i tuberkuloze umrlo je 37 dece. Verovatno u arhivi Doma postoje i dokumenta o preminuloj deci, ali ih u ovoj knjizi nema, čekaju nove istraživače.
      „Dečiji grad" u Mataruškoj Banji
      Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji osnovan je i do jeseni 1944.g je radio pod patronatom Komesarijata za izbeglice i preseljenike, koji je postojao u okviru Nedićeve vlade. Bio je deo mreže SID-a, Srpskih izbegličkih domova širom Srbije, kroz koje je tokom rata prošlo više od 20.000 dece.
      Kapcitet Doma u Mataruškoj Banji bio je oko 1.100 dece i za njih su na početku bile obezbeđene vile "Karajović", "Bunjak,", "Ibar", "Stolovi", Žandarmerijski dom, ali nije tako bilo sve vreme, morali su da se iseljavaju kada bi okupatori Nemci imali potrebu za nekim od objekata. Bila je to ne samo socijalna, nego i školska i zdravstvena ustanova, jer je imala niže razrede osnovne škole, ambulantu i malu bolnicu.
       

       
      Prva deca bila su izbeglice iz Podrinja. Zatim su stizala srpska deca iz skoro svih delova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a kasnije i iz Sandžaka i sa Kosova i Metohije. Suprotno uobičajenom mišljenju, većinom nisu bila ratna siročad. Naprotiv, mnoge su u Dom ostavljali sami roditelji jer u izbeglištvu nisu mogli da ih prehrane. Fluktuacija dece je bila velika, pa je tako do aprila naredne godine, prema jednom izveštaju, kroz Matarušku Banju prošlo 2.313 dece, a do kraja rata više od 5.000. Mnoga bi posle oporavka bila smeštana u porodice u okolnim selima, ali i širom Srbije i, nažalost, pokazalo se da su neki domaćini na njih gledali kao na besplatnu radnu snagu.
      Zvoni mi telefon, javlja se moja bliska drugarica, kažem joj o čemu pišem tekst i, na moje zaprepašćenje, iznenada mi kaže:
      - Znaš, moj otac je bio u Domu u Mataruškoj Banji! Mislim da su ga otac i majka sklonili od moguće osvete muslimana u Sjenici. Od svega se sećam jedino njegove priče da su bili vašljivi i da je vladala glad, opisivao je parčence proje koje su dobijali i čorbu od ječma... 
      Komesarijat za izbeglice i preseljenike i upravnici Doma ulagali su veliki napor, pokazuju dokumenta, da decu prehrane i održe u zdravlju, ali u tome nisu uvek uspevali. Mnoga su stizala već teško neuhranjena i napadnuta zaraznim bolestima - "dizenterija, tuberkuloza, šuga, pneumonija, vašljivost..." S druge strane, vladala je glad, pa su neki roditelji i uzimali decu zaključivši, kako je ostalo zapisano, da tako i oni mogu da ih hrane.

       
       U Dom su stizala i tragično neuhranjena deca - fotografija je deo stalne postavke Narodnog muzeja u Kraljevu
      Naročito je bila duga i teška zima 1943-44.g pa u zapisniku sa sednice uprave aprila 1944. piše: "Bilo je momenata kad nam se činilo da smo potpuno bespomoćni i da će kod dece nastupiti katastrofa..."
      U manastiru Studenici na inicijativu igumana Aleksija Jovanovića 19. avgusta 1943.g osnovan je Dom za zbrinjavanje srpskih izbeglica, koji je bio ispostava Doma u Mataruškoj Banji i služio je za oporavak dece. Bratstvo manastira Studenica je do kraja rata pružalo veliku pomoć u hrani i ogrevu, i deci smeštenoj u manastirskom krugu, i onoj u Mataruškoj Banji.
       

       
      Sa izleta u manastir Žiču - stalna postavka Narodnog muzeja u Kraljevu
      Partizani su mesto oslobodili u noći između 28. i 29. novembra 1944.g i narednih meseci dolazi do velikog odliva dece iz Doma, pa ih u decembru 1945.g ima sveg 296. Dom je iz Mataruške Banje premešten na planinu Rudnik 18. juna 1947.g, a zatim 1952. u Gornji Milanovac, da bi 1960.g bio rasformiran.
      "Jaja" - Raja
      U knjizi Milorada Đ. Panića čitam imena na stotine dece izbeglica od onih pet-šest hiljada koliko ih je prošlo kroz kroz Dom u Mataruškoj Banji. Pitam se da li na konarevskom groblju počiva možda Kosanović Stevan, rođen 29.9.1928. u Ličkoj Jasenici, Ogulin, od oca upokojenog Đure, vera pravoslavna, krsna slava Sv. Nikola, visina 146, težina 36 (neuhranjen), pre izbeglištva živeo u Zagrebu.
      Ili Relja Spahić rođen 1929. u Miševini kod Višegrada, slava Sv. Luka...
      Ili Planinčić Dragica iz Sokolovića kod Rogatice, rođena 1929. od Đorđija i Jelisavke, koja je na vrhu spiska od 44 dece koja su 3. juna 1942. godine prva stigla u Dom u Mataruškoj Banji.
      Šta li je bilo sa pitomicom Rajom... ako se uopšte tako zvala: "Devojčica je došla transportom iz Velikog Gradišta bez ikakvih podataka. Na pitanje kako se zove, dete je reklo 'Jaja', to se razumelo kao Raja, a godine su joj određene prema uzrastu...", navodi se u jednom izveštaju.

       
      Zašto o ovome nismo učili?
      Kroz školovanje, kroz život proveden u Kraljevu, kroz novinarstvo, naslušala sam se raznih priča iz istorije našeg kraja. Kako mi je, do pre neku godinu, ova promakla? Možda slučajno, možda većina vas zna za Dom u Mataruškoj Banji, za decu sahranjenu na konarevskom groblju. Ipak, pitam se zašto o tome nismo učili u školi. Mogu samo da nagađam i da rizikujem da uletim u klasičnu priču o "partizanima i četnicima":
      Možda zato što je to bio "Nedićev dečiji grad", kako je nazvan u okupacijskom listu "Obnova" u broju od 12. avgusta 1944. godine? Ne znam da li zbog toga...
      Hvale je vredno što je Grad Kraljevo 2017. godine obnovio spomenik u Konarevu. Koliko kvalitetno, to je već diskutabilno, jer su posle samo tri godine (!) popadale mermerne ploče tada postavljene umesto originalnih, ali ukradenih, mesinganih.

       
       Moram da priznam da mi je juče kod spomenika nedostajalo mesto gde bi se zapalila sveća. Jasno je u kom je vremenu spomenik građen, jer nema ni krsta. Nedostajalo mi je to obeležje, jer mislim da ovako nije pravedno - ta deca i njihovi roditelji su bili životno ugroženi zato što su pravoslavci. Pobegli su da bi sačuvali život ne promenivši veru, pa zašto je onda ovoj deci vera oduzeta posle smrti?
      Bez obzira na to, kad budete u prilici, obiđite spomen piramidu na groblju u Konarevu. Ja ću otići da vile u Mataruškoj Banji pogledam drugim očima, da zamislim kako je tu nekada bilo i više od hiljadu unesrećene dece izbegle od rata, tog najvećeg zla i najveće ljudske gluposti. Vile u kojima su posle pola veka, do juče, ponovo obitavale izbeglice...
      tekst: Radmila Vesković
      *Korišćeni podaci iz knjige: Dr Milorad Đ. Panić "Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji (1942-1947.)", Centar za socijalni rad Kraljevo 1994.g
      Arhivske fotografije: Fundus Narodnog muzeja Kraljevo
      Fotografije sa groblja u Konarevu: Radmila Vesković
       
       
      PORTAL KRUG - Tajna piramide u Konarevu
      WWW.KRUG.RS PORTAL KRUG - PRAVO U METU! Vesti sa teritorije Kraljeva, kolumne, video, putopisi...  
    • Од JESSY,
      Književnica izgubila višegodišnju bitku sa opakom bolešću.
      Kako portal Pink.rs saznaje ovog popodneva je u Beogradu preminula književnica Isidora Bjelica. Ona se godinama borila sa opakom bolešću, o čemu je često pisala kroz svoje knjige, ali i o čemu je redovno govorila u javnosti.
      FOTO: PINK.RS
      Ovu inforamciju za njene medije potvrdila je Isidorina sestra, a kako portal Pink.rs saznaje Isidora je preminula u stanu svojih roditelja na Novom Beogradu.
      FOTO: INSTAGRAM.COM/ISIDORA BJELICA
    • Од Поуке.орг инфо,
      Izvor: REUTERS/Laura Hasani/ Sa 82 glasa za, 32 protiv i jednim uzdržanim, Skupština Kosova je u sredu kasno uveče izglasala nepoverenje vladi Aljbina Kurtija, objavila je koha.net. Sednici je prisustvovalo 117 poslanika u Skupštini Kosova.
      Glasanju o poverenju vladi prethodila je žestoka rasprava u skupštini, koja je započela malo pre podneva i trajala ceo dan.
      Premijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je, pred glasanje, da želi da se zahavali ministru odbrane Antonu Ćuniju, koji je želeo ruku dijalogu. On je izrazio žaljenje što odluka DSK o izglasavanju nepoverenja vladi "nije doneta na Kosovu, već van njega" i dodao da je specijalni izaslanik američkog predsednika za dijalog Ričard Grenel imao veliki uticaj.
      Kako prenosi KoSSev, Srpska lista je tokom sednice o nepoverenju vlade najavila da će glasati protiv Kurtijeve vlade. Poslanik Srpske liste, Igor Simić, je u kratkom obraćanju poručio da vlada nije ispoštovala interese srpske zajednice i da nije ukinula takse.
      Do pada vlade dolazi u trenutku kada se Kosovo suočava s epidemijom koronavirusa koja je izazvala blokadu i hitne slučajeve.
      Politička borba na Kosovu, koja je kulminirala predlogom za izglasavanjem nepoverenja, započela je pre više od nedelju dana, kada je predsednik Kosova Hašim Tači potpisao dekret o uvođenju vanrednog stanja, s čime se vlada nije složila.
      Dan kasnije, razrešen je dužnosti ministar unutarnjih poslova iz redova DSK, na šta je Kurtijev koalicioni partner odgovorio pokretanjem zahteva za izglasavanje nepovjerenja vladi.  
      Pala Vlada Kosova, Kurti kaže da je Grenel imao veliki uticaj
      RS.N1INFO.COM Sa 82 glasa za, 32 protiv i jednim uzdržanim, Skupština Kosova je u sredu kasno uveče izglasala nepoverenje vladi...  
    • Од Bernard,
      Veliki sukob Istoka i Zapada
       
      Sukob je izbio u IX veku na sporu carigradskih patrijaraha Ignjatija i Fotija.
      1. U Carigradu je u polovini IX veka bio patrijarh Ignjatije, sin jednog svrgnutog cara. Još kao dečak postao je monah i živeo je preko trideset godina strogim životom, pa je stekao veliko poštovanje kod Carigrađana. Zbog takvog života i borbe sa ikonoborcima postao je patrijarh. No Ignjatije nije bio staložen čovek, postupao je prenagljeno i mnogima se zamerio. Među tima bio je i Varda, ujak i tutor maloletnog cara Mihaila III. Varda mu je bio neprijatelj jer ga je Ignjatije jednom javno odbio od pričesti i zato što mu Ignjatije nije hteo da posluži u njegovoj politici. Varda je hteo da na silu pokalućeri caricu mater, svoju sestru, da bi je sklonio sa državne uprave i da bi sam vladao. Zahtevao je od Ignjatija da caricu zakaluđeri, ali Ignjatije nije na to pristao. Varda ga uvuče u jednu veliku zaveru, svrgne ga i zatoči na jedno ostrvo. Na patrijarašku stolicu je postavljen dotadašnji senator Fotije. Bio je neobično učen i čistog karaktera. Zato je i izabran on, da mu s te strane ne mogu zameriti ni oni koji su žalili za Ignjatijem. Fotije se primio svoga mesta tek onda kada je njegov izbor odobrio jedan sabor. Tada je rukopoložen, tj. kao bivši svetovnjak prešao je za šest dana sve svešteničke stepene.
      2. Ignjatije se nije pomirio sa svojom sudbinom. Počeo je da se bori protiv novoga patrijarha. Državna vlast je pokušala da silom ućutka Ignjatija i njegovu stranku. No zbog toga mu je kod mnogih ugled još porastao. U carigradskoj Crkvi je izbio raskol: jedni su priznavali za zakonitog patrijarha Ignjatija, a drugi Fotija.
      Raskol, shizma, šizma = odmetanje od opšteg reda u crkvi i od zakonite crkvene vlasti. Vizantija = Carigrad.
      3. Raskolu koji je izbio u Carigradu nije bio razlog samo pitanje patrijarha. Doba u kome je živeo Fotije bilo je doba preporoda nauka u Vizantiji. Tada je bio počeo slobodoumniji duh prosvećenosti da ulazi u državnu upravu, književnost, pa i u crkveni život. Predstavnici toga pravca zvali su se ekonomisti i među njima je bio i Fotije. Prema njima su stajali konzervativci –ziloti, koji su želeli da sav javni život teče po starom. Članovi te stranke su bili među monasima i u širim narodnim krugovima, a bio je u njoj i Ignjatije. Te dve političke i kulturne struje sukobile su se oko ličnosti Ignjatija i Fotija.

      4. Sukob zbog dvojice patrijarha, ma kako da se o njemu sudi, spadao je u delokrug samo carigradske crkve i nije bio ničiji više. No papa Nikola I, veliki borac za papski primat, upotrebio ga je da se umeša u poslove carigradske crkve. Kada je primio od cara i Fotija pismo kojim mu se, kao i ostalim patrijarsima, javlja kakva se promena dogodila na carigradskoj katedri, on je izjavio da tu promenu ne odobrava. Pre svega ne odobrava je zato što se to pitanje rešavalo bez njegova znanja, a drugo, što je Fotije postao patrijarh neposredno iz svetovnog staleža, a to se, tobože, ne slaže ni sa zakonima ni sa običajima crkvenim.
      5. U Carigradu su odmah osetili da preti opasnost celoj Istočnoj crkvi. U njenu slobodu je zadro jedan vrlo jak čovek, koji se mogao osloniti na celu jednu stranku u samom Carigradu. Popusti li Carigrad, tri ostala oslabljena patrijarhata i ne dolaze u pitanje. Svi bolji i svesniji sveštenici i mislioci još su se tešnje svrstali uz Fotija, uzdajući se u njegovo znanje i karakter. Ipak je papi učinjeno po volji i sazvan je jedan sabor da izvidi pitanje smenjivanja patrijarha. Sabor je odobrio sve što se zbilo, jer se zbilo zato što tako zahtevaju više potrebe crkve. Na saboru su učestvovali i papski zastupnici koji su potpisali zapisnike i prihvatili zaključke sabora. Sa saborskim rešenjima poneli su legati i Fotijevo pismo kojim je lično odgovorio na papine zamerke. Fotije je branio zakonitost svog episkopstva ukazujući na primer Amvrosija Milanskog, iz čijeg se primera vidi da je na Zapadu bilo slučajeva da se još nekršten čovek bira za episkopa. U isto vreme je tvrdio da je njegova crkva samostalna i isticao je vrhovnu vlast vaseljenskih sabora i nad sobom i nad svojim rimskim drugom. Pored svega toga mogao se papa Nikola I nadati uspehu, jer je Ignjatijeva stranka poslala njemu žalbu, a žalbe se šalju višoj vlasti protiv presuda nižih vlasti. Kako je, dakle, Ignjatije sa svojom strankom priznao papu za višu vlast, papa je uložio svu snagu da ga opet digne na patrijaršijsku stolicu. Pobeda Ignjatijeva bila bi i njegova pobeda. Pozivajući se na Hristove reči Petru, dokazivao je pravo vlasti nad celom, pa i carigradskom crkvom. Na osnovu toga prava nije hteo ni dalje da prizna Fotija, nego je smatrao Ignjatija za zakonitog patrijarha. Ni u taj mah nije uspeo, mada je proglasio Fotija svrgnutim.
      6. Rim nije hteo da popusti jer se u isto vreme radilo i o tzv. bugarskom pitanju, koje ga se jako ticalo. Bugare je krstio Carigrad, on im je dao i prvu jerarhiju. No knez Boris se ipak obratio papi da mu on rastumači neka verska pitanja i da pošalje episkope koji će ponovo organizovati Bugarsku crkvu. To je bio isti slučaj kao sa slovenskim knezom Rastislavom. Samo što je ovde Boris hteo da se spase od političkog uticaja Grka, koji su mu bili suviše blizu. Naravno, Rim se požurio da prenese svoju vlast u neposrednu blizinu Carigrada. No Fotije je imao snage da se tome odupre i da na jednom saboru osudi novotarije, koje je Rim počeo da širi po Bugarskoj („i od sina“).
      7. Usred te neobične istorijske borbe bude ubijen Varda, zaštitnik Fotijev. Uskoro posle toga ubije i Mihaila III njegov cezar i bivši konjušar Vasilije Makedonac i sedne sam na presto. Vasilije, koji je na takav način došao do prestola, hteo je da zadobije za sebe prosti narod; trebao mu je i papa da preko njega dođe u vezu sa zapadnim vladarima. On zato odmah svrgne Fotija i namesti za patrijarha Ignjatija. I car i Ignjatije jave papi novu promenu i priznaju mu vrhovnu vlast. No papi, sada je to bio Hardijan II, trebala je pobeda u potpuno zakonitoj formi. Ne lična pokornost dvojice ljudi, nego pokornost cele crkve. Na njegov zahtev, sastao se 869. godine u Carigradu sabor koji je osudio Fotija i sve njegove pristalice. Ujedno je priznao papsku vlast nad celom, dakle i Istočnom crkvom. Taj sabor smatra Rimska crkva Osmim vaseljenskim saborom. Istočna ga ne priznaje ni za običan sabor, jer na njemu nije bila zastupljena cela crkva, pa ni cela Carigradska patrijaršija. No što se tiče bugarskog pitanja, mada je papa zahtevao da ovaj sabor reši i to pitanje po njegovoj volji, sabor to nije učinio. Svrgnuti veliki patrijarh Fotije pao je u teške prilike. Oduzeli su mu sve, pa i knjige.
      8. Umro je i Hadrijan, nasledio ga je Jovan VIII. On je naredio Ignjatiju da u kratkom roku pozove iz Bugarske sve svoje episkope i sveštenike, inače će ga svrgnuti. Ignjatije nije doživeo nijednu ni drugu sramotu. Uskoro je umro. Zbog promenjenih političkih prilika postao je opet Fotije patrijarh. S time se pomirio i papa Jovan, jer Saraceni behu upali u Italiju i papa je tražio po svaku cenu pomoć od Istoka. Jedno je ipak zahtevao: Bugarsku crkvu. Naravno, bez uspeha. Njegov legat Marin, koji je bio došao u Carigrad da o tome pregovara, ponašao se tako da su ga morali zatvoriti. Jovana je to tako uvredilo da je bacio kletvu na Fotija i njegove pristalice.
      Fotije nije do kraja života ostao na svome mestu. Umro je u manastiru 891. godine.
       
      https://svetosavlje.org/pregled-istorije-hriscanske-crkve-i-opsti-deo/43/?pismo=lat
×
×
  • Креирај ново...