Jump to content
Милан Ракић

Drago Pilsel: Pitam KGK i Vučića - Vjerujete li u identitet utemeljen na mržnji?

Оцени ову тему

Recommended Posts

Danas nam u dvodnevni pohod stiže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pozvala ga je, navodno iznenada, usred galame o Jasenovcu, kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Kažem navodno, jer se ovaj susret pripremao duže. Berlin, Washington i Bruxelles prisilili su KGK da ubrza proceduru, pa je Predsjednica iskoristila priliku povišenih tonova i razmjene diplomatskih prosvjednih nota da dezavuira Plenkovićevu Vladu čak do te mjere da brani agendu dogovorenu s Vučićevim uredom, pa je tako rekla hrvatskom premijeru da se o ratnoj šteti neće govoriti.

Drago-Pilsel-45t.jpg

Elem, pamtimo da je propao plan Vučićeva dolaska kad je lani izbila svađa nakon što je u Srbiji podignut spomenik majoru Milanu Tepiću (koji je 29. rujna 1991. digao u zrak sebe i kasarnu JNA u Bjelovaru) i kada je Grabar-Kitarović izlanula megastupidnost da će ”još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države…”. Iz spomenutih centara moći su pojasnili KGK, a vjerojatno i Vučiću, da se izvole pokrenuti.

Pozivnica i ekspresno prihvaćanje djelovali su komično, ali dobro je da se to ipak dogodilo.

Mene ne zabrinjava to što Vučić, superiorniji i sposobniji od kolegice KGK, ne može razgovarati s osobom koja može nešto konkretno riješiti. Naime, o problemima treba razgovarati na svim mogućim razinama.

Ja bih danas iskoristio priliku da pitam hrvatsku Predsjednicu i njenog kolegu vjeruju li oni zaista u identitet koji je utemeljen na mitu i na mržnji, to jest, smatraju li da se o budućim pitanjima može raspravljati dok se korača kaljužom međusobnih optuživanja?

Ekskluzivna, samorazumljiva priča koja ne mora nužno uvijek biti loša s obzirom na to da mit, kako tumači Ivan Čolović, često održava koherentnost arhaičnih zajednica, u srpskom ili hrvatskom slučaju najčešće je izvor fašizma jer im mit služi da poraz pretvori u pobjedu ili da jedan narod proglasi boljim od drugoga.

Taj se moral, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može vidjeti u sljedećem stavu: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom” (Mario Missiroli, ”Vjerska politika Mussolinija”, Zagreb, 1941.).

Mit i utopija svojim poetskim i profetskim otkrivanjem početnog i s(a)vršenog stanja čovječanstva jesu na strani života. Ideologija kao djelatna apsolutizacija relativnog, nasilna prema zbilji, protivna je životu. Anti-Mit je, dakle, negacija mita u prenesenom značenju; to je mit izmišljene vrijednosti, smišljeno lažan, u službi dnevnopolitičke poruke. Pišemo ga velikim slovom M – jer se radi o napuhanosti, kočoperstvu i ”lajanju na Mjesec”. Politički mitomani užasno gnjave i sretan je onaj narod u kojem su prestali brbljati.

O naciji nije još sve rečeno. I nacionalna svijest i nacionalni pokreti postojali su prije nacionalizma, dok Eric Hobsbawm misli potpuno drugačije. Ukratko – piše – u analitičke svrhe nacionalizam prethodi nacijama.

Nacije ne stvaraju države i nacionalizme, već upravo obrnuto. Između tih krajnosti bezbroj je nijansi u definicijama nacije i nacionalizama; prihvatit ću stoga ono što razni autori kršćanskog humanizma vide u naciji: ona je nešto ćudoredno-društveno, ljudska zajednica utemeljena na činjenici rođenja i podrijetla, ali sa svim ćudorednim suznačenjima tih naziva.

Rođenje za razumski život i za civilizacijske djelatnosti, podrijetlo svojstveno obiteljskim predajama, društvenom i pravnom odgoju, kulturnom nasljeđu, zajedničkim shvaćanjima i običajima, povijesnim sjećanjima, patnjama, zahtjevima, nadama, predrasudama i zajedničkim ozlojeđenostima.

Teologija nacionalnog anti-Mita (kojom se bavim) može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i ”kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. ”Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je ”evanđeoska zadnja riječ” u životu.

Politička teologija je tako krenula de facto relativizirati politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednako vrijedna bogatstva, pa i duhovna. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u ”političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku.

O demokraciji se govori s rezervom i – uvjetno. Tako, recimo, govori Nikolaj Berđajev: ”Demokracija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna, jer je indiferentna, jer je izgubila vjeru u istinu i nema snage da izabere istinu. Demokracija je skeptična, ona se javlja u skeptičnom vijeku, vijeku bezvjerja, kad su narodi izgubili stalne kriterije istine i kad su nemoćni da ispovijedaju bilo makar kakvu apsolutnu istinu. Demokracija je krajnji relativizam, poricanje svega apsolutnog.”

Ta druga strana demokracije opisno se izražava i ovako: ”Pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem!” – što nije bio zadnji slučaj te vrste u prvoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi pogrešno reći da se današnje društvo vraća vjeri, ali je točno da ono uvažava vjeru. Zato je pluralističko – i s principima vjere računa. Današnje društvo ne bi smjelo biti neutralno prema moralu koji je svakidašnja primjena Evanđelja i crkvenog iskustva na život.

Što ometa demokratska kretanja u Hrvatskoj ili Srbiji nakon pada komunizma? Drugim riječima, što je slika totalitarnog stanja u našim državama?

Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo i neočetništvo kao posebni oblici fašizma postali su čest način razmišljanja; sve je jači utjecaj jedne crkve u društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije…

Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli u ratovima…

Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!” Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Crkveni društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost.

Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

Važno je stoga pitanje kako se rastati s identitetom koji je utemeljen na mitu? Nove generacije Hrvata i Srba morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u čovjeka. Naime, nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (kako je upozorila HBK, pod vodstvom Franje Kuharića, 1995.): Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Iz te perspektive pozdravljam dolazak Aleksandra Vučića, premda mu itekako zamjeram nedemokratske tendencije u Srbiji i gušenje preostalih slobodnih medija (za jedan pišem, tjednik Novi magazin). Pozdravljam napor svih onih koji će se potruditi da upozna jednu drugačiju Hrvatsku od one koja se prikazuje u beogradskim tabloidima, televizijama, itd. koje mu laskaju.

Pozdravljam napor hrvatske Predsjednice, osobit napor mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (o tome drugom prilikom), prijatelja iz Srpskog narodnog vijeća te svih ostalih koji, kao i ja, ne vjerujemo u mržnju jer znamo da je Kolinda Grabar-Kitarović u krivu: Hrvatska i Srbija su dvije ne samo prijateljske već i bratske države.

Ja zaista vjerujem da ćemo mi i Srbi biti na Balkanu ono što su Njemačka i Francuska postigli u Europi (ne isključujem nikoga, molim vas!) – jamstvo jedne sređene, pomirene, plodonosne i trajno miroljubive koegzistencije.

vjerujemo-u-pravo-na-srecu.zato-pokrecem

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju.

      U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način.
      Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”.
      Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu).
      Prvo o dva meni važna događaja.
      Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi.
      ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu.
      Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA.
      Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”.
      Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga.
      Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane.
      Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe.
      Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje.
      Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije.
      Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje.
      No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more).
      U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo:
      ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”.
      Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako:
      ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”.
      Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo:
      ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”.
      Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a).
      Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni.
      Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim.
      Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”.
      Eto, to sam vam danas želio kazati.
      Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira.
      Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.

    • Од Милан Ракић,
      Danas bih u Beogradu trebao govoriti na jednoj debati na temu ”Ima li pomaka u crkvama prema ispravnom sjećanju”? Trebao bih istaknuti neke važne trenutke kao što je bio susret episkopa i biskupa u Požegi 17. siječnja ili međureligijska molitva za mir u Jasenovcu 2. svibnja, ali kako ću pristupiti temi a da ne naglasim kako prvaci Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj skandalozno šute usred novog vala nasilja, etnički motiviranog, bez ikakve sumnje, prema našim Srbima, našim sugrađanima?

      Trebao bih, osim toga, otići na konzultacije na Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu (gdje kanim doktorirati) a kako ću tamo govoriti o mojim motivima bez da svjedočim o sramu i stidu koji osjećam kao student koji nakon pustih decenija dolazi iz Hrvatske s tom namjerom?
      Kako ću pak pristupiti zakazanom susretu s patrijarhom Irinejem kada me bude pitao kako stoje stvari u Hrvatskoj i kada mu budem morao reći da se Srbe, opet, mlati i ubija?
      Sve ovo čemu svjedočimo, od Rijeke do Supetra, premda se nasilje događa i na drugim relacijama, vraća me onoj kolumni koncem 2013. kada sam se potpisao kao Jovo Pilsel.
      Bila je ta kolumna povod da me na proustaškim portalima nastave razvlačiti, ali sam rekao da je to minimalna cijena koja treba biti plaćena da se bude uz one koji nemaju platformu moći, uz one kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer je žive tijelom i dušom, iako misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja.
      Tada su se razbijale ćirilične table u Vukovaru, a ispred zagrebačke katedrale su se skupljali potpisi za referendum protiv ćirilice i prava srpske manjine.
      Ako me patrijarh srpski bude pitao: ”I, Drago, što kažu na sve ovo naša braća u hrvatskom episkopatu”, ja neću imati drugog izlaza nego da mu odgovorim: ”Ništa, oče, samo šute, sramotno šute”. I konstatirati da me ta njihova šutnja strahovito podsjeća na ”Stepinčevo ćutanje”.
      I zato, prije nego što krenem u pravcu Beograda, oprostite, ali ja ne mogu drugačije nego viknuti: ”Drago, Srbine, nemoj da ćutiš!”
      Da, Srbin sam, što je u tomu problem? I progovorit ću kada već gospoda iz HBK kolektivno i pojedinačno šute.
      Gospodin spominje mržnju u Propovijedi na gori: ”A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu” (Matej 5,22). Gospodin zapovijeda ne samo da se trebamo pomiriti sa svojim bratom prije nego što idemo pred Gospodina, već da to prvo učinimo (Matej 5,23-26).
      Dakle, pozicija mržnje je pred Bogom toliko mrska da kaže da čovjek koji mrzi hoda u tami, suprotno od svjetla (1. Ivanova 2,9. 11).
      Najgora je situacija kada čovjek nastavlja ispovijedati vjeru, ali ostaje u neprijateljstvu sa svojim bratom. Biblija izjavljuje da je takva osoba lažljivac (1. Ivanova 4,20) i da može prevariti ljude, ali ne i Boga. Koliki vjernici godinama žive i pretvaraju se da je sve u redu, da su dobro, da bi se na kraju saznalo da nisu, jer gaje neprijateljstvo (mržnju) prema drugom vjerniku?
      Djela, braćo (nad)biskupi, ona se traže, bez djela je vaša vjera mrtva. Ovako stoji u Jakovljevoj poslanici: ”14Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? 15Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. 18Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.’ 20Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova?”
      Mržnja je otrov koji nas uništava iznutra stvarajući gorčinu koja izjeda naše srce i um. Zato nam Sveto pismo govori da ne dopustimo da se ”korijen gorčine” razvije u našem srcu (Hebrejima 12,15).
      Mržnja također uništava osobno svjedočanstvo kršćanina, jer ga uklanja iz zajedništva s Gospodinom i drugim vjernicima. Budimo oprezni i učinimo kako nas Gospodin savjetuje i brzo riješimo problem sa svakime u vezi svega, bez obzira koliko problem bio malen, a Gospodin je vjeran i oprostit će nam, kao što je obećao (1. Ivanova 1,9; 2,1).
      Međutim, mi tu imamo i neki dublji problem. Saša Milošević, potpredsjednik SNV-a, za tjednik Novosti kaže kako je eskalacija fizičkog nasilja na nacionalnoj osnovi rezultat antisrpske kampanje koja se intenzivirala od ulaska Hrvatske u EU. ”Mi smo za velik dio javnosti ono što su Židovi bili za Der Stürmer u Hitlerovoj Njemačkoj. Nije bilo pitanje hoće li verbalno nasilje preći u fizičko, već gdje će se to desiti i koliki će mu biti obim”, izjavio je Milošević.
      Vraćam se zato ekumenskom susretu u Požegi, jer ga smatram dobrim izvorom mudrosti. Izrazili su sudionici, tog 17. siječnja/januara, uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu.
      Spomenuli su se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima uzrokovanima mržnjom.
      Kazali su da su svjesni da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostaju zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.
      Zauzeli su se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve. A to je, da podsjetim, dio strategije Koalicije za REKOM.
      Konačno, izjavili su da duboko žale svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti.
      Ja, Drago, Srbin, također uzimam kao polazište čvrsto uvjerenje da nas je Bog ”pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja” (2. Korinčanima 5,18).
      Stoga molim da se na nama ostvari Isusova riječ: ”Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Luka 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, da bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na sve žrtve, i na nove, te da liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini. Za svakog čovjeka.
      Gospodo draga, Srbe mlate i ubijaju, nečasno je i nekršćanski ćutati!

    • Од Милан Ракић,
      Vikend analiza Jasmine Lukač-Taj Đilasov nadkandidat možda bi mogao da bude baš i Jovo Bakić, čime bi se postigao veliki dramski obrt i “pomirenje” dva pola protesta, jednog koji pripada opoziciji, i drugi uticajnoj javnosti.

      Da je ljudima koji su koliko zimus demonstrirali protiv vlasti neko rekao na šta će to sada izgledati, većina ne bi verovala. A izgleda kao dvostruki potpuni neuspeh – i političara u liku Dragana Đilasa i građanske javnosti u liku Jove Bakića.
      Potpuni neuspeh jer koliko u decembru više desetina hiljada ljudi je izašlo na ulice zbog krvave glave Đilasovog potpredsednika Borka Stefanovića. U junu zbog tri okrvavljene glave studenata iz Novog Sada jedva da se okupilo više stotina ljudi.
      Priča o prebijanju političkih neistomišljenika neslavno je potrošena, kao što su Saša Janković i Saša Radulović pre dve godine neslavno uništili priču o izbornoj krađi. I kao što tri godine ranije Ne davimo Beograd nije uspeo da od protivnika urbanističkog nasilja i mafijaške gradnje izraste u ozbiljnu političku snagu.
      Uzalud je sada neprestano ponavljanje poruka o nasilju nad neistomišljenicima. Raskorak između očekivanja i ishoda je toliko nesrećno veliki da dovodi samo do prihvatanja situacije.
      Drugi nivo poraza koji se tiče građanske javnosti se ogleda u slučaju Jove Bakića – nakon toliko reči o ogromnom dometu protesta na planu oslobađanja od straha, svesti o ugroženim političkim slobodama, nakon javnih peticija i izjašnjavanja univerzitetskih profesora, stvar se vratila na šta?
      Na saslušanje Bakića u policiji u svojstvu građanina, zbog intervjua u kome je rekao da se u Radioteleviziju Srbije ne upada bez dugih cevi.
      Koliko u februaru zbog Bakićevog saslušanja u policiji možda bi na ulice Beograda izašlo više od 50.000 ljudi, koliko ove subote pet hiljada bi predstavljalo neverovatan uspeh. I to uz navođenja svih mogućih razloga, kao što su ispitni rokovi za studente, raspust, velike vrućine i slično.
      I Dragan Đilas i Jovo Bakić kao ličnosti paradigmatične za protest mogu sami sebi za zahvale za poraz, priznali to ili ne. Prvi, jer se i dalje ne obraća građanima, koliko Vučiću samom, a i drugi iz istog razloga.
      Za razliku od njih, Vučić se jedino i isključivo obraća ne kamerama, ne građanskoj javnosti, niti protivniku Đilasu i drugima, već građaninu, prosečnom stanovniku Srbije, šta god o njemu u sebi mislio.
      Obraća se osobi koja nosi obuću od 2000 dinara, majicu od 500, koja krpi kraj s krajem, i koja je u stalnom očekivanju nekog sloma. Iznimno, Vučić se obraća i stranoj javnosti, ali pazeći da ne poremeti svoju glavnu publiku.

      Foto: BETA
      I zato je prvo što je Vučić uradio, ako se sećamo, kada su protesti počeli, bilo da se izravno obrati onima koji su demonstrirali, i da isključi druge političare kao suvišne.
      Jer, politički protest može da ima kao zahtev samo promenu vlasti, bilo da hoće vanredne izbore, bilo pre toga ostavke najviših zvaničnika, ali tu svakako moraju biti dve grupe političara koje se oko toga bore.
      Međutim, ako protest zovemo građanski to znači da se može tražiti svašta – smanjenje poreza, otkrivanje izvršilaca nekog zločina, ili rešavanje duga u švajcarskim francima.
      Kada su se na kraju Vučić i građani dogovorili da je protest ovo drugo, i Đilas i Savez za Srbiju su se upodobili tom okviru – tražeći svoja građansko-partijska prava u vezi sprovođenja izbora.
      I saveznici su prosto priznali poraz – da samo traže svoja prava od Vučića, da ga ne smenjuju, ali će to jednom sigurno uraditi. Jednom – kada?
      Posle onoliko usijanih govora na trgovima Srbije i dizanja lestvice očekivanja, posle onoliko zaklinjanja da je stvar još malo pa rešena.
      I, pošto se većina ljudi ne može toliko sekirati oko izborne procedure i medija, koliko političari, na kraju više nije imao ko da demonstrira.
      A izjave tipa da su demonstracije maraton a ne sprint, bile su vrh debakla. Njima su vođe protesta svoje pristalice “mamuzale” na, u dlaku isti način kao i vrh Srpske napredne stranke svoje, jer i naprednjaci obećavaju svojima kad ih dovoze na mitinge, bolju budućnost u nekom dugom maratonu, koji nije kratka trka.
      I kada je konačno glumac i član DS Branislav Lečić otvoreno rekao da protesti više nemaju smisla, onaj ko je iz Saveza za Srbiju ili van njega, izvršio pritisak da povuče tu izjavu, učinio je toj grupaciji medveđu uslugu.
      Naterao je Savez za Srbiju da najotvorenije pokaže kako osim tog protesta u nestajanju nemaju ništa drugo da pregrme do proleća i izbora 2020.
      Da li su stvari mogle biti drugačije? Da li je Jovo Bakić i javnost koju predstavlja mogla da izvrši drugačiji, bolji uticaj na minuli društveni tok? Na čemu Bakić temelji prizivanje Revolucije karanfila, navodeći primer kada su protugalski oficiri izvršili vojni puč u tom intervjuu za NIN koji je morao da objašnjava “korektnim” policajcima?
      Da li Bakić ima priliku da razgovara sa srpskim oficirima, bivšim i sadašnjim, i da možda primeti, da su to vojnici jedne teško poražene države, te da bi, ako se o cevima radi, pre cev okrenuli i pucali sebi u glavu kao seljak-plemić iz poslednjeg romana Mišela Uelbeka, nego što bi pokušali da utiču na istoriju?
      Đilasu sada ostaje isto što i Zoranu Đinđiću pre 20 godina. A to je da razmišlja o ličnosti koja bi, kao nosilac parlamentarne ili bojkot liste, mogla da pokrene i pridobije podršku, i to "Jovo, nanovo", sa nekom novom temom.
      To ne bi trebalo da bude tako teško, Đinđić je, mladim ljudima sa kojima je voleo da raspravlja o politici, dugo pre nego što je to lansirano na političkoj sceni, tvrdio da je Vojislav Koštunica idealni kandidat protiv Slobodana Miloševića.
      Kako se prepričava, objašnjavao je da je to zato što Koštunici izgleda kao da nije preterano stalo do kandidovanja, deluje kao profesor koji uvek može da zabije nos nazad u svoje knjige.

      Foto: BETA
      Đilasu bi potraga za kandidatom – profesorom koji izranja iz knjiga i nije mu stalo do para i moći - trebalo da padne još lakše nego Đinđiću. Jer Đilas mnogo lakše podnosi da bude čovek broj dva. To je dokazao i kada na velikom mitingu opozicije 13. aprila nije govorio, prepuštajući tu čast svom nekadašnjem partijskom šefu Borisu Tadiću.
      Taj Đilasov nadkandidat možda bi mogao da bude baš i Jovo Bakić, čime bi se postigao veliki dramski obrt i “pomirenje” dva pola protesta, jednog koji pripada opoziciji, i drugi uticajnoj javnosti.
      To bi označilo prećutni pakt onih koji ne misle dobro jedni od drugima, ali samo zajedno mogu da potvrde tačnost svog polazišta da je vlast represivna i diktatorska.
      Uzgred, to bi možda i sačuvalo od teškog raspada i Savez za Srbiju, budući da bi i dalje svi (Vuk Jeremić, Boško Obradović) ostali u trci za kasnije – nakon što nadikandidat uspe ili propadne na izborima.
      Jovo Bakić bi dobio životnu priliku da proveri koliko mu je naučna postavka tačna, što naravno, zahteva i lični doprinos. Mogao bi da proveri svoj zaključak da su Đilas i Vučić dva lica istog establišmenta, i da nešto uradi iznutra.
      Nešto slično kao što je uradio kada je svojevremeno objavio da mu je Vučić po dolasku na vlast 2012. pokazao dosije Ivice Dačića sa zabeleženim spornim kontaktima sa povezanim sa kriminalom.

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...