Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Sign in to follow this  
Danijela

Strašna istina o Srbiji

Оцени ову тему

Recommended Posts

"Veličanstvena mala Srbija! Kako je ona divno odigrala svoju ulogu u Velikom ratu" ovom porukom je multimilioner Tomas Lipton počeo svoju knjigu "Strašna istina o Srbiji" 1915, a ono što je manje poznato jeste potresno pismo koje je uputio britanskoj javnosti i kome je opisao sve užase koje je video u Srbiji.

Tomas Lipton
Foto: Wikipedia Tomas Lipton

Ser Tomas Lipton je najveći britanski proizvođač i izvoznik čaja, veliki humanitarac koji potiče iz siromašne porodice, a u vreme Prvog svetskog rata je posetio Srbiju. On je svojim jahtama prevozio velike količine sanitetskog materijala, kao i članove medicinskih misija koje su dolazile u Srbiju da pomognu narodu u borbi protiv tifusa.

Posle strahota koje je video obilazeći Niš, Beograd, Kragujevac, Vrnjačku Banju, Skoplje i Đevđeliju napisao je otvoreno pismo uredništvu uglednog britanskog "Dejli Telegrafa" u kome ih moli da objave njegovo svedočenje o katastrofi koja je zadesila Srbiju. Njegovo pismo je objavljeno 24. marta 1915. na desetoj strani poznatog lista, a u njemu moli sve koji mogu da pomognu Srbiji da to i učine.

 

- Upravo sam se vratio iz Srbije, zemlje koju sam posetio u ekspediciji koju je organizovao zajednički komitet Britanskog Crvenog krsta i Red Svetog Jovana i požurio sam da prvi put zatražim od vas da obavestite britansku javnost o uslovima na koje sam tamo naišao - pisao je Lipton.

On je naveo da mu je Vlada Srbije pružila priliku da putuje širom zemlje te da uprkos veličanstvenoj borbi koju vode Srbi protiv moćnih protivnika niko ne može da im pomogne u "užasnoj epidemiji tifusa koja muči ovu malu naciju".

U jednom danu u Nišu umre 300 ljudi

- Koliko hiljada ovakvih slučajeva postoji, ne mogu da kažem, jer tačne cifre nisu utvrđene. Gospođa Hardi, koja je zadužena za jednu staru bolnicu u Kragujevcu, rekla mi je da su ljudi oboleli od tifusa iz dana u dan dovođeni do vrata gde su ostavljani da umru jer unutra više nije bilo mesta. Pomnožite ovo sa hiljadu slučajeva i imaćete sliku kakva je situacija u Srbiji danas. Ovu zemlju je napala bolest kako mislim da nijedna zemlja nikad ranije nije bila napadnuta i biće joj potrebna sva humanost čovečanstva da se nosi s tim - poručio je on u pismu.

- Srbija se borila u tri rata da odbrani svoju zemlju, a njihovi resursi su sada napregnuti do krajnosti. Niš, sa normalnom populacijom od 15.000 do 20.000 sada ima više od 100.000 ljudi. U tom prenatrpanom gradu ima na hiljade slučajeva obolelih od tifusa. U jednom danu u Nišu je skoro 300 ljudi umrlo od tifusa, a na grobljima više nemaju gde da se sahranjuju mrtvi. Kola puna tifusara koja vuku volovi tumaraju po ulicama. Video sam muškarce bele u licu koji sede na trotoarima i tresu se od prvih simptoma bolesti, nesposobni da se povuku u sklonište. Posetio sam bolnice od severa do juga i svuda sam pronašao puno slučajeva tifusa. U nekim bolnicama nisu imali ni ćebad niti dušeke; u drugima su tri ili četiri pacijenta ležala na jednom dušeku.

Liptonovo pismo objavljeno u novinama
Foto: screenshot Liptonovo pismo objavljeno u novinama

Doktor Rijan, šef američke misije Crvenog krsta u Srbiji, koji ima 2.900 pacijenata pod svojim nadzorom, rekao mi je da ako se odmah ne uradi nešto za zaustavljanje ove bolesti, više od polovine stanovništva Srbije će biti izbrisano - upozoravao je Lipton britansku javnost.

- Gospođa Hardi, koja je već pomenuta i čiji muž je kapetan sa britanskom vojskom na frontu, a čija su deca u Engleskoj, spavala je u zatvorskoj ćeliji. Rekla mi je da ima više od 600 pacijenata, a nema ni doktora ni medicinskih sestara da im se posvete. Nedostaju im lekovi i sredstva za dezinfekciju. Tifus je bolest protiv koje ne vredi vakcina, a prenose je vaške. Zbog toga je apsolutno neophodno da se stotine hiljada komada odeće uništi i zameni čistom. Takođe je neophodno da se žrtve ove veoma zarazne bolesti izoluju, a medicinski radnici u Srbiji smatraju da su zbog toga drvene barake ili šatori apsolutno neophodni - objašnjavao je situaciju koju je zatekao u Srbiji.

"Šta se dešava sa ženama u Srbiji ne smem ni da zamislim"

- U Đevđeliji, Nišu i Beogradu, pa čak i u Kragujevcu, u štabu vojske, svuda vlada strah od širenja tifusa, od koga ni muškarci, ni žene, ni deca nisu sigurni. Šta se dešava sa ženama u Srbiji ne smem ni da pomislim. U svim bolnicama sam viđao i poneku bolesnu ženu. Bolnice su pune muškaraca jer nema prostora za žene, koje, bojim se, moraju da umru u svojim domovima čekajući doktora ih da ih spasi. Najhitnije su potrebni šatori, drvene barake, sanitarni materijali, odeća, kreveti i posteljina, lekovi, apoteke, sterilizatori za mleko, ali pre svega lekari i medicinske sestre. Veliki deo dobrog posla je urađen u bolnici Lejdi Pedžet, ali epidemija preti da preplavi sve koji su izolovani - pisao je u Lipton navodeći da to sve nije ni pola užasa koji tifus pravi hrabrim ljudima u Srbiji.

Vila
Foto: Arhiva Vila "Šumadija" u Vrnjačkoj Banji gde je bila smeštena britanska misija Crvenog krsta

- Oni se bore svojim životima, a engleski i američki muškarci i žene, učestvuju u ovoj borbi protiv smrti. Ono što sam video, me uverava, međutim, da napori Crvenog krsta, koji su sjajni, moraju biti adekvatniji. Celokupni resursi čovečanstva moraju se organizovati kako bi se borili protiv ove epidemije tako da se svim snagama pomogne pogođenim oblastima i na taj način spasi srpski narod od sudbine još strašnije nego što je uništenje od neprijatelja. Znam da britanski Crveni krst može da organizuje bilo kakvu potrebnu pomoć. Bio sam u kontaktu sa njima po mom povratku, i utvrdio sam da su voljni da preduzmu nešto, ali naravno smatraju da ta sredstva moraju biti trošena za britanske bolesnike i ranjenike. Oni su spremni da produže svoju misiju u Srbiji ako se mogu pribaviti neophodna sredstva i rado će sarađivati sa Srpskim fondom za pomoć koja bi na bilo koji način bila dobrodošla. Prilozi namenjeni za pomoć u Srbiji trebaju biti poslati na adresu Lord Rotšild, 83 Pall Mall, London, naslovljeno sa "Za Srbiju" - zaključio je Tomas Lipton u svom pismu.

U znak zahvalnosti za dela dobročinstva, Srpska vlada odlikovala je Tomasa Liptona Ordenom Svetog Save, a u Nišu je proglašen počasnim građaninom.

Detinjstvo u siromaštvu

Iako je u tridesetim godinama života postao jedan od najbogatijih ljudi Sir Tomas Lipton, biznismen, poznati proizvođač čaja i ljubitelj jahti, potiče iz veoma siromašne porodice. Rođen je 1848. godine, u jednoj od siromašnih četvrti u Glazgovu i kao dete nije bio previše obrazovan niti je imao neku perspektivu. Međutim, do svoje smrti 1931. godine stvorio je svetski poznat brend čaja koji je pakovao u kesice i ostvario prijateljstvo sa najbogatim i najmoćnijm ljudima tog vremena.

Jedna od Liptonovih jahti
Foto: Profimedia Jedna od Liptonovih jahti

Dok je njegov otac radio nekoliko loše plaćenih poslova, Tomasov brat je preminuo kao dete, a on je postao član ulične bande u kvartu gde je živeo.

Školu je napustio sa 13 godina, jer je morao da počne da radi i pomogne roditeljima koji su jedva sastavljali kraj sa krajem, ali ubrzo se na poslu potukao sa drugim dečakom, pa je udaljen sa radnog mesta.

Godine 1864. je počeo svoju prvu veliku avanturu, kao dečak od palube na jednom parobrodu u Belfastu.

- Osećao sam da mi se svet otvara, da je dobro biti živ, a još bolje da budem na ovom parobrodu - napisao je Lipton u svojoj autobiografiji.

Mornari na brodu su mu pričali o svojim avanturama, uključujući i putovanja u Sjedinjene Američke Države. Kada je Lipton napustio ovaj posao, od plate koju je zaradio finansirao je sebi put u Ameriku.

Tamo je u narednih pet godina radio na plantažama duvana u Virdžiniji, pirinča u Južnoj Karolini, na farmi u Nju Džerziju i u prodavnici u Njujorku.

Kada se vratio 1870. u Glazgov odlučio je da radi u maloj radnji svojih roditelja, a zahvaljujući iskustvu koje je stekao u Americi, šest godina kasnije otvorio je svoju prvu prodavnicu prehrambene robe. Zatim je počeo da širi posao otvarajući radnje širom Britanije. Godine 1888, kada je imao 300 svojih prodavnica, cena čaja je sve više padala iako je potražnja rasla pa je Lipton to iskoristio i ubrzo postao veliki trgovac čajem. Kupio je plantaže čaja i uspostavio i danas poznati brend "Lipton" koji je svoje proizvode počeo da izvozi širom Evrope i Amerike.

Najpoželjniji mladoženja

U to vreme postao je i najpoželjniji mladoženja na svetu iako je, zapravo, "sklopio mladalački ali katastrofalni brak", kako se navodi u biografskoj knjizi o Liptonu "Čovek koji je izmislio sebe".

Oženio je Margaret Mekauslan 1871. godine, ali je brak od početka bio osuđen na propast. Dobili su dvoje dece, od kojih je jedno preživelo i Margaret je sa detetom emigrirala u Kanadu. Ljubav prema jahtama približila ga je visokom društvu gde su bili i kralj Edvard VII, a zatim i Džordž V. Kako je pet puta gubio u trkama za osvajanje Američkog kupa, najveće nagrade u jedriličarstvu, ostala je njegova izreka "Nikad ne gubu nadu, samo guraj napred". Lipton je upravo je svojim omiljenim jahtama među kojima se ističe "Erin" prevozio sanitetski materijal, kao i osoblje koje je radilo u srpskim bolnicama.

Ser Tomas Lipton preminuo je u Glazgovu, 1931. godine, a veliki deo svoje imovine ostavio je rodnom Glazgovu, da se izgradi bolnica i pomogne školovanje dece iz siromašnih porodica.

https://www.blic.rs/riznica/istorije/velicanstvena-mala-srbija-britanski-kralj-caja-pomogao-nam-je-kad-je-bilo-najteze-a/ttbnc7p

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Sign in to follow this  

  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Pozivajući se na Ministarstvo odbrane Ruske Federacije, televizija „Zvezda“prenela je krajem prošle nedelje informaciju da će zajednička rusko-srpsko-beloruska vojna padobranska vežba „Slovensko bratstvo-2019“ biti održana u Srbiji u periodu od 14. do 27. juna.
      Vežba će početi 14. juna u bazi Specijalne brigade Vojske Srbije u Pančevu a na manevrima će učestvovati oko 600 vojnika. Na dan otvaranja vežbe izvršiće se postrojavanje vojnih kontigenata, podizanje zastava i parada učesnika vežbe i vojne tehnike.
      Takođe u okviru „Slovenskog bratstva-2019“ biće organizovana izložba naoružanja, vojne i specijalne tehnike. Nakon ceremonije započeće prva faza vežbe – koordinacija jedinica i razrada zadataka kontraterorističke taktike. Tog dana takođe će biti izvedene aktivnosti iz vazdušno-desantne i vatrene obuke.
      Biće ovo peto „Slovensko bratstvo“ / Foto: Ministarstvo odbrane Rusije Iz Rusije će na ovogodišnjem „Slovenskom bratstvu“ učestvovati oko 200pripadnika Pskovske desantno-jurišne divizije, oko 300 srpskih i oko 60 beloruskih vojnika. Ukupno će ne vežbi biti korišćeno preko 50 jedinica borbene i automobilske tehnike kao i avioni vojno-transportne avijacije Il-76MD.
      Biće to peta vežba “Slovensko bratstvo“. Prva je održana u Rusiji 2015. godine, potom je novembra 2016. domaćin bila Srbija, juna 2017. vežba je održana u Belorusiji, u rejonu grada Brest a prošle godine ponovo u Rusiji, u Rajevskom okrugu Krasnodarskog kraja.
      Živojin BANKOVIĆ, T6
    • Од АлександраВ,
      Šarčević: Deca moraju da idu u školu i budu vakcinisana, u suprotnom slede kazne za roditelje
      Deca moraju da idu u školu i moraju da budu vakcinisana, izjavio je danas ministar prosvete Mladen Šarčević, odgovarajući na pitanje mogu li mališani koji nisu vakcinisani da se upišu u prvi razred.
      On je pojasnio da se u lekarskom uverenju za dete, koji roditelji pribavljaju radi upisa, nalazi i vakcinalni status, odnosno informacija o tome da li je dete vakcinisano ili nije. - Ukoliko dete nije vakcinisano prekršen je Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, za roditelje slede i novčane kazne. Škola može da upiše dete i da vas upozori da imate vremena da to obavite. Ako neko tera inat sa državom, ulazi u sistem kazni - naglasio je ministar.
      On je podsetio na epidemiju malih boginja, koju je Srbija nedavno imala, što je direktna posledica nevakcinacije.
      - Mislim da niko razuman ne može da zastupa takve stvari - zaključio je Šarčević.
      Istovremeno, Institut za javno zdravlje Srbije "Dr Milan Jovanović Batut" saopštio je da su sve vakcine, predviđene za imunizaciju dece pri upisu u prvi razred osnovne škole, dostupne u svim domovima zdravlja.
      "Sve vakcine koje su predviđene Programom imunizacije i kalendarom imunizacije dostupne su na vakcinalnim punktovima u dovoljnim količinama za svu predškolsku decu - navodi se u saopštenju Instituta.
      Iz Instituta apeluju na roditelje da decu vakcinišu u domovima zdravlja kod izabranih pedijatara, vakcinama koje je država obezbedila, a koje su u skladu sa Kalendarom imunizacije.
      - Vakcine koje se ovih dana spominju u medijima nisu predviđene važećim Pravilnikom i Kalendarom imunizacije, te je nepotrebno da ih roditelji kupuju u apotekama. Ističemo da su sve vakcine koje su potrebne, dostupne na vakcinalnim punktovima i da domovi zdravlja spremno očekuju buduće prvake da dođu na potrebnu vakcinaciju - stoji u saopštenju.
      Извор
      Ministar prosvete je naglasio da u osnovnim školama u Srbiji ima dovoljno mesta za sve prvake
      Upis đaka prvaka u Srbiji počeo je danas, a roditelji treba da donesu samo lekarsko uverenje i potvrdu o završenom predškolskom programu, dok škole od ove godine elektronski pribavljaju izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu o prebivalištu.
      Ministar prosvete je naglasio da u osnovnim školama u Srbiji ima dovoljno mesta za sve prvake, i dodao da postoji nekoliko tačaka u Srbiji gde ima više đaka, kao što su škole u Novom Sadu, u Beogradu u naselju Mirijevo i pojedinim delovima Novog Beograda, kao i u Raškoj oblasti, u Novom Pazaru. 
      Ipak, uprkos ovoj izjavi, na društvenim mrežama pojavile su se fotografije, koje navodno prikazuju kolonu roditelja u Beogradskom naselju Mirijevu, koji u redu čekaju da bi upisalu decu u prvi razred, jer nema dovoljno mesta. Kako se navodi, red je počeo da se formira sinoć u 22 sata uveče...
      Pogledajte fotografije: 
      Građani su u komentarima zbog pomenutog izrazili svoje nezadovoljustvo, a jedna tviterašica nadovezala se sa pričom iz naselja Altina. Naime, ona je napisala da je na Altini upisano skoro duplo više dece od pristojnih kapaciteta. 
      Mnogi roditelji se bune, navodeći da se upisuju deca roditelja, "koji nisu stali u red".    Bilo je i onih koji su za red ispred škola našli opravdanje, navodeći da u Mirijevu postoje samo dve osnovne škole, te da je to malo.    Odgovarajući na pitanje u vezi sa informacijom koja se pojavila na društvenim mrežama, da su formirani redovi ispred dve osnovne škole u Mirijevu i da roditelji od sinoć čekaju u redu da upišu dete, Šarčević je rekao da su škole "Despot Stefan Lazarević" i "Pavle Savić" prebukirane i imaju po 1.800 učenika, ali i najavio da u Mirijevu počinje gradnja nove osnovne škole. Извор
    • Од Милан Ракић,
      (Opaska uredništva: Donosimo CJELOVITO poglavlje ”Tragedija djece s Kozare i iz ‘dignutih srpskih sela”’ iz mnonografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018, s dozvolom autora, jer se JEDINO tako može razumjeti i epizoda u Sisku. Ovaj tekst, kako naglašava prof. Goldstein, ”nije odgovor biskupu Vladi Košiću i drugima, nego skrupulozno objašnjenje tragedije kozaračke djece” s obzirom da smo svjedoci podlog iskrivljavanje činjenica s prozirnom nakanom da se relativizira ustaški zločin. 
      Goldsteinova knjiga nije odgovor na revizionističke knjige koje se posljednjihgodina objavljuju o Jasenovcu. Nacionalisti (ili revizionisti), ovisno oprovenijenciji, ustraju u tvrdnji da Jasenovac nije bio logor smrti, štoviše, posežuza izmišljotinom da je tek 1945. postao stratište, dok se, s druge strane, brojjasenovačkih žrtava morbidno uvećava preko svake mjere. Međutim, tajrevizionizam nije dostojan polemike.
      Goldstein je pokušao, po svom najboljem znanju i uvjerenjima, napisati cjelovitupriču o Jasenovcu. Htio je pokazati da se Jasenovac ne može svoditi samo nabroj stradalih, što ga banalizira i politizira. Jasenovac treba shvatiti izvanhrvatsko–srpskog prepucavanja, koje je Viktor Ivančić nedavno nazvao “šugavimhrvatskim revizionizmom i srpskom žrtvoslovnom pornografijom”.
      Goldsteinova je monografija utemeljena na obilju arhivske građe, pročitanih memoara, knjiga i raznih drugih tekstova, pisana je akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva).
       
      ***  
      Djeca s Kozare i iz “dignutih” srpskih sela počela su masovno umirati odmah po dolasku u logor, još dok su bila s majkama. Bez hrane i vode, bez higijene i lijekova, nije im ni moglo biti spasa, iako su majke i druge zatočenice činile sve u njihovoj moći. Dragi Rađenović (1922.) kći Dušanka (1939.) umrla je od iscrpljenosti na rukama, a devetomjesečni Dušan umro je od gladi jer je Draga ostala bez mlijeka. “Svako jutro bi se u logorskom krugu pojavio ustaša s grobarima koji su skupljali mrtvu djecu, bacali na tačke ili kolica i odvozili.”
      Nijemci su roditelje te djece odvodili na rad u Reich, ali nisu preuzimali djecu mlađu od dvanaest godina (njima je bilo u interesu da obitelji radnika ostanu na životu kako bi zarađivali na doznakama iz Reicha u NDH – preko kliringa). Ona su morala ostati u logoru, a roditelji su otišli. Djeca od četiri do dvanaest godina dobila su kartončiće obješene o vratu s osnovnim podacima. Neka od mlađe djece ostala su uz majke. Ustaše su uvjeravali roditelje da će im djeca, dok oni budu izbivali, “otići da odgoj u državne domove i privatnicima u Zagreb”.
      Diana Budisavljević kasnije je shvatila “da je to bio samo izgovor da se majke lakše odvoje od svojih najdražih. Djeca su ostavljena u logoru da tamo propadnu.” Neki je ustaški oficir “održao majkama govor rekavši kako su one sve nemajke, kako ne hrane svoju djecu, kako ih ne odgajaju, kako će ih oni od njih odvesti i odgajati u ustaškom duhu”.[ii]
      U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila”, što je, naravno, bila laž. Odvajanje, zapravo otimanje djece majkama u Staroj Gradiški pamte svi preživjeli zatočenici: “U logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković s grupom ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Starija djeca su bježala po logoru pokušavajući se sakriti. Žene su se počele tući s ustašama za svoju djecu. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Sve je bilo uzalud.”
      Istovremeno su “ustaše tjerali taj narod da pjeva u povorci, da pjeva kako se ne bi čuo plač i jauk djece koja su naricala za majkama”. “Djeca su strašno plakala i vriskala, majke su kukale za dječicom. Plakale su tako da bi se i kameno srce smilovalo.”
      Damjani Zvečevac uzeli su sina Mihajla, starog osamnaest mjeseci, kojeg više nikad nije vidjela. Bosiljka Lončar, koja je tada imala jedanaest godina, opisuje kako se njezin sedmogodišnji brat Stevo nije htio odvojiti o majke: “Objesio se majci oko vrata, vrišti i ne da se. Plačemo. Majka moli da pođe, lagano ga gura od sebe, ali Stevo ništa ne čuje. Jednog trena prilazi onaj brkati ustaša, vadi 10 kuna, daje Stevi da ostavi majku. Stevo gura ustašu i kune, ustaša ga snažno povuče prema izlazu.” No Stevo se otrgnuo, “potrčao je majci i ponovo joj se objesio oko vrata. Ustaša pritrči i opet ga počne vući, otrgao ga je s majčina vrata, ali Stevo dohvati majčinu pregaču, nastojeći se bar tako zadržati, majka odveže pregaču te ustaša odvuče Stevu zajedno s pregačom”.
      U Jablancu su djeca vikala “Mama, ne daj me”, a “ako je neka od majki pošla za kolima na kojima su bila djeca, bila bi izudarana kundacima”. Njemački oficir vidio je “u nekom dvorištu stotine djece, već odvojene od njihovih majki i sabijena zajedno na nečovječni način kako čekaju daljnju sudbinu. Sanitarnih uređaja gotovo i nema i djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i plaču za hranom.”[iii]
      I tako je, prema preciznim statistikama, 12.263 djece mlađe od petnaest godina ostalo u jasenovačkom logorskom kompleksu (u Jasenovcu III i Staroj Gradiški, a u tu su statistiku uključena i djeca smještena kasnije u privremenom logoru kraj Siska). Ni hrane, pa čak ni vode nije bilo dovoljno, a o higijenskim potrepštinama i lijekovima da se i ne govori.
      Logori su bili prepuni, dio djece nije se mogao smjestiti pod krov, nego je ostao na otvorenom. O svoj toj djeci trebalo se, po ustaškim naredbama, brinuti dvadesetak logorašica (među njima i Giordana Mandić Friedländer) i logorski liječnici. Angažirali su i malo starije djevojčice, dopremljene u logor, poput Bosiljke Lončar. S obzirom na okolnosti oni su bili posve bespomoćni. Djeca su nakon nekoliko dana uglavnom posve klonula, mnoga čak i bez snage za plač. Umirala su tiho, ona manja i bolesnija brže od ostalih (Ilija Jakovljević tvrdi da je “svakog dana umiralo od proljeva po 10 do 15 sirotića”).
      Bosiljka Lončar ušla je u “veliku salu. Na podu četiri reda male djece, novorođenčadi i starije bebe, poredani jedno do drugoga kao male veknice. Plaču, uneređena, gladna, po njima crni rojevi muha. Nekoja još imaju dovoljno snage da plaču. Užasnute prizorom nismo znalo što da radimo. Kleknula sam i uradila jedino što sam mogla, tjerala sam muhe orahovom grančicom.”
      Giordana Mandić kasnije je svjedočila: “Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.”
      I Jelka Lukić-Bjegović tvrdi kako su “djeci ispadala crijeva i tako su u mukama umirala”.[iv] Radi se o takozvanom prolapsu (ispadanju) rektuma, stanju koje je u medicini dobro opisano, a do kojeg dolazi zbog slabljenja mišića i vezivnih tkiva koji rektum drže na mjestu. U djece je to bilo izazvano općom slabošću i dugotrajnim proljevima.
      Za preživjelu djecu u Staroj Gradiški u jednoj je zgradi ograđenoj bodljikavom žicom osnovan dječji logor. Dovezli su slamu, pohabane pokrivače, organizirali zasebnu kuhinju i donijeli stare posude za jelo.
      Viktor Budicki, zatočenik Stare Gradiške, bio je po užoj struci bakteriolog “koji se nikad nije bavio praktičnim liječenjem” te je nastojao na svaki način pomoći djeci. “Nametnuo se za dječjeg liječnika”, pa je zajedno s još nekolicinom liječnika nagovorio zapovjedništvo da se osnuje nešto što se moglo nazvati “dječjom bolnicom”, ali u njoj nije bilo ni najosnovnijih pomagala – “Niti je bilo lijekova, niti se davala hrana po propisima struke, niti su prostorije bile higijenske, niti se ijedno dijete izliječilo u toj tobožnjoj bolnici”, ali su ipak “bolesna djeca odvojena od zdrave i na taj je način suzbijeno širenje zaraze.”[v]
      A onda se dogodio teško zamisliv zločin.
      Svjedočilo mu je više zatočenica. Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju kako su neka “djeca bila smještena u dvije prostorije jedne zgrade u krugu logora”. Nekoliko dana nisu dobivala ni hrane ni vode. Božica Stulić sjeća se “izgriženih ručica kako vire ispod vrata”. Djeca su masovno umirala. Onda je došao Ante Vrban te naredio da se “leševi iznesu”, da bi potom zalijepio prozore papirom i s maskom na licu ubacio plin ciklon u prostorije s djecom. “Potom je zalijepio i ulazna vrata.” Tako je, po kasnijem priznanju samog Vrbana, ubijeno 63-oje kozaračke djece, ali se branio time kako je “otrovao slabu djecu”, što i nije laž, jer su zatočenice, po vlastitu priznanju, morale “djecu, već polumrtvu od gladi i iscrpljenosti, stavljati u džakove i odnositi u sobe u koje su puštali ciklon.”
      “U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece s Kozare”, zaključila je Amulić. Neke su zatočenice narednih dana morale prati goleme količine “krvavog i prljavog dječjeg rublja”.(vi)
      Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Austrijanka Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog kirurga i sveučilišnog profesora Julija Budisavljevića, uspjela je preko poznanstva s visokim njemačkim vojnim predstavnicima u Zagrebu isposlovati dozvolu da 9. i 10. srpnja s jednom komisijom posjeti Staru Gradišku. U njoj je bilo i šesnaest medicinskih sestara.
      Diana Budisavljević bila je užasnuta jezivim prizorima, strašnijima od svega što se čulo u Zagrebu: “Ušli smo u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala na krevetima (..). A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna (…) većina ih je umrla još tijekom dana (…) U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili (…) Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se brinule za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića (…) Neka su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca.”
      Diana Budisavljević natjerala je preko Nijemaca, koji su opet izvršili pritisak, Didu Kvaternika da uz mnogo oklijevanja i uz suglasnost samoga Pavelića odobri izvlačenje djece iz logora.
      Luburić i drugi ustaše na mnoge su načine nastojali opstruirati akciju. Išlo se dotle da je čak i dr. Budisavljević od supruge “tražio da sve obustavi”, jer da postoji “opasnost da on i njegovi suradnici završe u logoru”.
      Ustaše su pronijeli i vijest da pomoć koju Budisavljević šalje, navodno, u logore, zapravo završava u partizanskim rukama. Ilija Jakovljević sarkastično konstatira kako su “ustaše htjeli odgoditi predaju, dok ne budu gotove lijepe odorice i još ljepše kapice, ali onima iz Crvenog križa nije bilo ni do odorica ni do kapica nego do djece”, a onda zaključuje da ga je zbog svega toga “gušilo u prsima, ali nisam mogao zaplakati”.[vii]
      U Staroj Gradiški Diana Budisavljević susrela se s Maksom Luburićem, koji je bio “bijesan” što mora pustiti djecu. Kazao joj je da ima “dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo”, svjedočila je Budisavljević.
      U međuvremenu, kako je vrijeme prolazilo, a o djeci se nitko nije brinuo i “nitko ih nije hranio (…) ona su pojela svu travu. Predstavnici Crvenog križa su ih htjeli odmah odvesti, ali im je rečeno da moraju dobiti posebnu dozvolu od Luburićeva brata. Djeca su umirala, a dobivanje dozvole je trajalo dva-tri dana.”
      Gospođa Budisavljević posjetila je i logor u Mlaki, gdje su bile smještene srpske žene i djeca – “Neke trudne žene rađale su u logoru bez ikakve pomoći.” Isprva su se zatočenice u Mlaki protivile ponudi da Budisavljević i njezini suradnici odvedu njihovu djecu, ali, ubrzo, kad su “zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka” i kad su uvidjele da ostanak njihove djece u logoru znači vjerojatno njihovu smrt, pristale su da ih se odvede – “Lomile su ruke i molile komandanta logora da preuzmemo djecu.”[viii]
      U akciji izvlačenja sudjelovao je i istaknuti pedagog i socijalni radnik Kamilo Brössler/Bresler, kao dužnosnik Ravnateljstva za socijalnu skrb (odnosno načelnik odsjeka za zaštitu djece i obitelji) – njega je prvo kontaktirala Diana Budisavljević s molbom da pomogne, pa je on kontaktirao delegata Međunarodnog crvenog križa u Zagrebu dr. Schmidlina, pa tek onda svog pretpostavljenog, ministra Lovru Sušića, koji “nije ozbiljno shvatio moje izlaganje i kazao mi je da nije baš preporučljivo da se u to pletem”.
      Bresler zna da je Diana Budisavljević lobirala i dalje na raznim adresama, ali 1951. “nije znao čijom je zaslugom došlo do toga da su ustaške vlasti dopustile otpuštanje djece iz logora”.
      Naposljetku je Bresler dobio od Sušića nalog da sudjeluje u akciji. Pomoć su pružili i Crveni križ, kao i crkvene organizacije Caritas i Katolička akcija. Temeljem dozvole pokrenut je transfer 6230-ero kozaračke djece. Budisavljević je o tim danima, od polovine srpnja do početka kolovoza 1942., govorila kao o “napornim danima, punima stravičnih utisaka, jada i očaja, utisaka koji su me dugo progonili”.
      U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila, te u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva. No, bilo je slučajeva posvemašnje izgladnjelosti”.
      Prije negoli su utrpana u vlak za Sisak, djeca su dobila šalicu mlijeka koje su iz kazana dijelile aktivistice Crvenog križa te četvrt kruha, svjedočio je tada sedmogodišnji Branko Stojnić. A što se tiče izvještaja Ministarstva udružbe, da “u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva” – to je bila laž. Samo je u prvom transportu iz Jasenovca za Zagreb, u kojem je bilo 850 djece, nakon 30 sati putovanja umrlo njih sedamnaestero.
      Djeca su smještena po bolnicama, domovima za gluhonijemu i drugu djecu, po raznim ustanovama, u logore u Jastrebarskom i u Gornjoj Rijeci kod Križevaca te u privatne domove u Zagrebu i Sisku.[ix]
      Ni u logoru u Sisku stanje nije bilo bolje. General Edmund Glaise von Horstenau svjedočio je da su “u logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.”
      Logor u Sisku Glaise von Horstenau nazvao je, kao što sam spomenuo, “vrhuncem strahote”, Jasenovac nije uspio posjetiti.[x]
      Kamilo Bresler opisuje kako djeca koja su stizala u Zagreb “od iznemoglosti nisu više mogla jesti kruh koji su im davali” te da su bolovala od raznih bolesti. Iako su prilike na novim adresama bile neusporedivo bolje, mnoga se djeca nisu mogla spasiti (od 3236 djece pristigle u Jastrebarsko u sljedeća tri mjeseca umrlo je između 449 i 768).
      No daleko je to bilo od ustaške propagande koja je prijetvorno tvrdila da se “na državnom dobru u Jastrebarskom mali Kozarčani oslobođeni partizanskog ropstva oporavljaju od pretrpljenih patnji”. Diana Budisavljević na svoje je oči vidjela kako je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru jedan radnik, povratnik iz Reicha, u transportu tražio kćer: “Dobio je dozvolu da prođe uzduž čitavog vlaka, ali malu djevojčicu nisu našli. Otac je zvao ‘Ljubo, Ljubo’ duž čitavog transporta, ali nije bilo odgovora na očev zov (…) Najednom se prolomi strašan očev krik. U jednom malom umirućem djetešcu prepoznao je kćer, koja je nekad bila tako punašna i jaka. Kažem ocu neka dijete što je brže moguće odnese u baraku gdje čekaju liječnici. Sav obliven suzama čovjek je jedva imao snage preuzeti taj, ah, kao perce lagani teret. Preuzeo je svoje djetešce živo i doveo ga još do liječnika, iako je svaka pomoć bila prekasna.”
      Ukupno je u Zagrebu umrlo 716-ero djece. Sva umrla djeca iz tih sabirališta pokopana su u zajedničku grobnicu na Mirogoju kao bezimene žrtve, jer su u Zagreb dolazila obilježena samo brojem. Ako je na kartončiću obješenom djeci oko vrata i bilo zapisano ime, ti su kartončići na putu nestajali, jer su ih djeca – pojela.
      Većinu preživjele djece preuzele su obitelji iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Neke su prihvatile djecu iz čistog altruizma (u Jeronimsku dvoranu na Tomislavovu trgu, gdje je bio smješten dio djece, “Zagrepčanke su donosile voća i kolača (…) umivale su i češljale djecu”), a druge su, čini se ponajprije one seoske, tražile samo malo veću djecu koja bi mogla i raditi u domaćinstvu.
      Kad su u logor u Sisku dolazili ljudi da bi uzeli dijete i poveli ga kući, “stotine ručica bilo je podignuto uz molećive jauke: ‘Uzmi mene, uzmi mene!'” Tek je manji dio djece tijekom rata vraćen roditeljima ili rođacima.
      U prihvatilištu u Gornjoj Rijeci u samo u prva tri dana po dolasku umrlo je 68-ero pristigle djece. Josef Konforti, stigavši u Gornju Rijeku, priznaje kako je “mislio da je nekome zaista stalo do toga, da ta djeca budu ljudski tretirana, ali smo se ubrzo uvjerili, da čuvari nisu mnogo žalili niti su odgovarali za djecu”.
      Potkraj kolovoza 1942. partizani su iz logora u Jastrebarskom oslobodili oko 900 kozaračke djece i prebacili ih na oslobođeni teritorij.
      Na kraju je od 7000 djece koja su izvučena iz jasenovačkog kompleksa spašeno njih oko 3000 do 3500, a ostala su pomrla. Gotovo 5000 djece poumiralo je od bolesti i gladi ili bilo poubijano u jasenovačkim logorima, a da iz njih nije ni izašlo.[xi]
      Oko 400 muške i ženske djece od četiri do četrnaest godina, uglavnom srpske s Kozare, ali i židovske (bilo je i jednih i drugih iz Sarajeva, Livna, Kutine itd.), preživjelo je u logoru Jasenovac III Ciglana likvidacije i odvođenje u Reich u ljeto 1942. Gotovo sva su tada ostala bez roditelja. Sakrivala su se po tavanima radionica i po zatočeničkim barakama.
      Mnogi su ih logoraši hranili onim što su sebi otkidali od usta. Zapovjedništvo je to, naravno, znalo, pa je u jednom trenutku naređeno da se pregleda cijeli logor i djeca pokupe. “Stotinjak jačih” izabrano je da po opustjelim selima “beru voće i vrše ostale lakše radove”. Oni su nestali kad ustašama više nisu bili potrebni.
      Luburić je, posavjetovavši se sa svojim suradnicima, naredio da se još jedna grupa od stotinjak djece izdvoji te da se – na veliko čudo svih zatočenika – registrira i smjesti u posebne, relativno dobre prostorije. (Ljubo Miloš na suđenju je izjavio da je odluka o posebnom tretmanu te djece došla od Pavelića – naime da se “mala djeca kojoj su roditelji ubijeni odgoje u ustaškom duhu”. Našlo se među zatočenicima 5–6 učitelja i učiteljica koji su bili zaduženi da uče djecu čitanju, pisanju i pjevanju, među njima i Josip Stazić, navodno bivši narodni zastupnik HSS-a. Stazić se spasio iz logora i poslije rata živio u Zagrebu, a drugi učitelji smaknuti su potkraj 1942. ili 1943 (Bijelić, Dragičević, Dragišić, Gaćeša i Nikola Rebrović).[xii]
      Osim toga “ujutro i uvečer njihove su skupine pod nadzorom ustaških podčasnika vježbale, marširale, kao da su u nekoj vojnoj školi. Pjevali su hrvatske i ustaške pjesme i davorije, kao neki mali ‘pravoslavni Hrvati’. Luburić ih je, naime, želio pretvoriti u ustaše (navodno je izjavio da će to biti ‘njegovi janjičari’). No, konac nije trebalo dugo čekati”, iako je Luburić tvrdio da će ih poslati u podčasničku školu u Bjelovar.[xiii]
      Ne zna se što je presudilo toj djeci – je li možda to što su Ivica Matković i Ivan Slišković, neposredno odgovorni za projekt, bili nezadovoljni rezultatima njihova odgoja, jer da “se ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu”? Ili su ih ubrzo “pokosile želučane i crijevne bolesti”? Kako bilo da bilo, “kad je Luburić stigao u Jasenovac, prijavili su mu stvar, pa je on odredio da se djeca, koja su i onako bila na teret opskrbnog budžeta, pobiju”. Tako je, po neposrednom očevicu dr. Nikoli Nikoliću, 14. i 16. listopada bilo likvidirano prvo 150 ili 200, nakon toga još sedamdesetoro djece te 29. listopada još oko 100 “bolesne djece”.
      Po izjavama raznih svjedoka, u logoru je ujesen 1942. “ostalo još oko stotinu djece”, uglavnom na radu u obrtničkim radionicama. Dio je spašen transportom koji je organizirala Diana Budisavljević. A onda su “u kasnu jesen”, tvrdi Ilija Ivanović, koji je bio u toj grupi, “ustaše izgleda došle do zaključka da nas je previše ostalo.
      Jedne večeri naredili su da se postrojimo. Ustaški oficir je išao pored stroja i pojedinačno postavljao pitanja – gdje radimo i na kakvom smo zanatu. Potom nas je rastavljao u dvije grupe, naposljetku nas 54 se vratilo na radna mjesta.” Sutradan je krenula glasina kako “na životu treba ostati 40 djece”. Navečer je došao “jedan ustaša i nas 14 izdvojio i odveo pred zapovjedništvo. Čekali smo bespomoćno nekog krvnika da nas vodi na stratište.” Naposljetku nas, “nakon dugog čekanja, vratiše nazad”. I tako su ti dječaci nastavili raditi, u okviru grupe koja je nosila ime “dječja”.
      Ivanovićeva priča i izjave drugih svjedoka djelomično nisu u skladu s tvrdnjama dr. Nikolića i teško je danas precizno rekonstruirati tragičnu priču o jasenovačkim dječacima. Jedino je sigurno da je tek nekolicina dječaka dočekala oslobođenje, čini se devetorica – sedmorica su preživjela proboj iz Logora III Ciglana (Desimir Bajić, Živko Gigović, Ilija Ivanović, Milutin Mirić, Radovan N. Popović, Ostoja Popović i Rajko Stojaković), a dvojica su preživjela selidbu Brzog sklopa (Ostoja Mijić i Dušan Prelić).[xiv]
      __________________
       JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 62-64.
      [ii] Jakovljević, Konclogor na Savi, 99; Neugasla sjećanja, 68; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 146; Lazić, Internacije srpskog stanovništva s Kozare u Slavoniju; Dnevnik Diane Budisavljević, 61; Grünfelder, Sustigla ih Šoa, 180, 182-183, 193, 269.
      [iii] JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 53-54; Sećanja Jevreja, 131, 171; Riječi koje nisu zaklane IV, 88; Riječi koje nisu zaklane V, 39.
      [iv] Mihovilović, Ćelija smrti, 13; Miliša, Jasenovac, 286 i d.; Jakovljević, Konclogor na Savi, 100; Riječi koje nisu zaklane V, 40-41; Ogrizović, KozarAačka djeca, 293 i d.; Neugasla sjećanja, 67.
      [v] Jakovljević, Konclogor na Savi, 100-101.
      [vi] HDA, fond 421, JT SRH, serija 421.4.3.3, Spisi istražnih i krivičnih predmeta Odjeljenja bezbjednosti 1947-1951., Optužnica Pavelić-Artuković, Zapisnici svjedoka iz ranijih procesa pred sudom, kut. 123, zapisnici 17, 18; Lukić, Rat i djeca Kozare, 25-26; Neugasla sjećanja, 14, 78; Halilbegović, Bošnjaci u jasenovačkom logoru, 83.
      [vii] O Juliju Budisavljeviću, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 265, 266, 339, 426; knj. 125, 128, 129, 316, 380, 387, 543, 548; O Diani Budisavljević, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 204, 266, 267; knj. 3, 9, 15, 125, 129, 252, 316, 319, 483-486, 489; Dnevnik Diane Budisavljević, 46, 71-74; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107.
      [viii] Dnevnik Diane Budisavljević, 84, 86, 92.
      [ix] Mataušić, http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849.
      [x] Broucek, General im Zwielicht, 167.
      [xi] HDA, MU NDH, 61357/1942, kut. 10; HDA, fond 421, JT NRH, kut. 129, Optužnica Pavelić – Artuković, 7a. Zapisnici svjedoka, Kamilo Bresler, 59-60; Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe, t. II, 203; t. III, 211-213; t. IV, 196-197; Nova Hrvatska, Zagreb, 23. srpnja 1942.; Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 182-185; Vjesnik, Zagreb, 27. srpnja 1988.; Ogrizović, Kozaračka djeca, 294-297, 304, 309; Dnevnik Dijane Budisavljević, 31, 69-94; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39, 54; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 147, 151; Mihovilović, Ćelija smrti, 14-15; Sećanja Jevreja, 228-229; o Brössleru – HBL 2, 355-356; Yeoman, Visions of Annihilation, 145; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107; Peršen, Ustaški logori, 272-279, 281-282, 288-290; Goldstein, Zagreb 1941-1945, 267 i d.
      [xii] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; 015.7-12/f, str. 53; osim učitelja Nikole Rebrovića (1914.) iz Maje pored Gline, sina Mije, Hrvata, partizana, druge osobe nije više moguće identificirati – JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 668, 673.
      [xiii] Nikolić, Jasenovački logor, 390.
      [xiv] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 1110; Miller, Izabran za umiranje, 45; Ciliga, Jasenovac: ljudi pred licem smrti, 68; Sećanja Jevreja, 41, 132; Ogrizović, Kozaračka djeca, 297; Riječi koje nisu zaklane IV, 89-91; Riječi koje nisu zaklane V, 40-46; Nikolić, Jasenovački logor, 390; Dnevnik Diane Budisavljević, 73-74; Motl – Mihovilović, Zaboravljeni, 154, 186-187, 201-203, 241, 256-257, 282-284, 667-669, 862, 863, 869; Ciglana, katalog izložbe, 25; Škiljan, Politički zatvorenici, 78.
      (Preneseno iz monografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018., str. 557-566, s dozvolom autora).
      http://www.autograf.hr/tragedija-djece-s-kozare-istina-o-krvavoj-brutalnosti-ustasa/
       
    • Од JESSY,
      U petak, 17. juna u Laguninim klubovima čitalaca i knjižarama Delfi od 17 sati do ponoći održaće se četrnaesta regionalna manifestacija Noć knjige pod pokroviteljstvom Eurobank Srbija.
      IZVOR:  PONEDELJAK, 13.06.2016. | 14:10    Ovo će biti još jedna prilika da se po najpovoljnijim cenama kupe najnoviji svetski hitovi, knjige domaćih autora, knjige za decu i druga izdanja. 

      Popusti na Lagunina izdanja: za kupovinu jedne knjige biće 25 odsto, za dve knjige 30 odsto, za tri knjige 35 odsto, a za četiri i više knjiga 40 odsto. Popust na strana izdanja biće 20 odsto, a naslovi ostalih izdavača biće sniženi do 20 odsto. Cene raznovrsnog gift asortimana biće snižene za 10 odsto. 

      Svi popusti moći će da se ostvare i na sajtu www.delfi.rs. 

      U toku Noći knjige članski popusti Laguninog kluba čitalaca i količinski popusti neće se sabirati sa akcijskim, odnosno sa popustima koji će važiti samo za Noć knjige. 

      Pred čitaocima će se naći nova knjiga Svetislava Basare „Očaj od nane“ i „Bajka“ Dobrice Ćosića. Priče savremenih srpskih pisaca možete naći u zbirkama „Priče o Kosovu“ i „Orlovi ponovo lete“ u okviru Lagunine edicije „Talasi“. 

      Jedan od najtraženijih naslova u Noći knjige sigurno će biti nova knjiga Jelene Bačić Alimpić, „Molitva za oproštaj“. Nakon romana „Noć kada su došli svatovi“ i „Knjiga uspomena“, u završnici trilogije „Kazna za greh“ pratimo dalju sudbinu čestite, lepe i obrazovane Emilije Nojbauer. 

      Isidora Bjelica u potrazi za izlečenjem najtežeg oblika kancera jajnika prošla je dvanaest zemalja i razne vrste terapija kod najvećih svetskih eksperata integrativne, odnosno natur medicine. Znanja i metode Isidora je sabrala na jednom mestu i nesebično ih podelila sa svojim čitaocima u knjizi „Spas 3“ koja će se premijerno pojaviti u Noći knjige. 

      Budući da je Noć knjige praznik čitanja, izdavačka kuća Laguna spremila je velike svetske hitove za čitaoce: novu knjigu Paula Koelja „Biti kao reka“, novu knjigu Trejsi Ševalije „Plodovi na vetru“ i novu knjigu Lusinde Rajli „Sedam sestara“. 

      Knjiga koja će privući veliki broj čitalaca je „Deset dana u ’Islamskoj republici’“, prvi detaljan izveštaj iz srca terora. Ovaj važan istorijski dokument donosi nam krajnje autentičan uvid u neshvatljivo brutalan način razmišljanja boraca Islamske države. 

      Nije se skoro desilo da jedan pisac tako „kupi“ čitaoce u Srbiji kako je to učinio Skandinavac Ju Nesbe. Njegovi romani iz serijala o inspektoru Hariju Huleu postali su najiščekivanije knjige kod nas. Laguna je do sada objavila osam od ukupno deset romana o Huleu. U Noći knjige stiže još jedna obavezna doza Nesbea, roman „Bubašvabe“. 

      Posle trinaest godina slavni češki pisac Milan Kundera čitaocima je predstavio svoj novi roman „Praznik beznačajnosti“. Roman je nadahnut vremenom koje je postalo komično jer smo izgubili svaki smisao za humor. 

      U Noći knjige čitaoci će moći da pronađu i knjigu nobelovke Svetlane Aleksijevič „Černobiljska molitva“ i roman kineskog nobelovca Mo Jena „Smrt na sandalovom kocu“. 

      Sve mališane, ali i njihove roditelje, obradovaće novo izdanje čuvene „Zmajeve riznice“, novi roman Uroša Petrovića „Karavan čudesa“ ali i maštovite avanture Krtića u slikovnicama „Krtić i ribica“, „Krtić i njegov mali auto“, „Kako je Krtić došao do svojih pantalona“. 

      Noć knjige će se održati u 26 gradova u Srbiji i regionu, na više od 50 lokacija. Regionalni karakter manifestaciji daju Lagunini klubovi čitalaca u Banjaluci, Tuzli, Sarajevu, Podgorici i Nikšiću. 

      Noć knjige je manifestacija koja se već sedam godina održava u Beogradu, Srbiji i regionu. Dva puta godišnje, u junu i decembru, za samo nekoliko sati Lagunine klubove čitalaca i knjižare Delfi poseti nekoliko desetina hiljada čitalaca i kupaca. Interesovanje za knjigu, posećenost manifestacije, kvalitet i raznovrsnost ponude knjiga, kao i neuobičajeno veliki popusti mogu se porediti samo sa značajem koji ima Beogradski sajam knjiga. Broj posetilaca Noći knjige raste iz godine u godinu, a sama manifestacija se širi po regionu i predstavlja priliku koja se ne propušta, jer samo u Noći knjige naslove svih žanrova možete kupiti po neverovatno niskim cenama, upoznati se sa novim naslovima i družiti se sa domaćim piscima. 

      I ove godine manifestaciji Noć knjige priključile su se mnogobrojne biblioteke iz Srbije, ali i Crne Gore i Republike Srpske, koje će organizovati posebne programe za čitaoce. 

      Izdavačka kuća Laguna sa produkcijom od preko 550 naslova godišnje, od kojih je 350 novih naslova, s pravom se naziva jednom od najvećih izdavačkih kuća u zemlji i regionu, a nakon prestižnog Londonskog sajma knjiga, gde se našla u najužem izboru za najboljeg izdavača, visoko se pozicionirala i na svetskoj mapi izdavača. U okviru knjižarskog lanca Delfi posluje trideset osam knjižara, kao i najveća internet prodavnica u regionu www.delfi.rs.
      http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2016&mm=06&dd=13&nav_id=1142999
    • Од WiseMan,
      Izgleda da će SBB pokrenuti prvi 4K TV kanal, i to će biti "Sport Klub".
×
×
  • Create New...