Jump to content
  1. Grizzly Adams

    Grizzly Adams

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Violetta Valery,
      Znam da Bog prima pokajnika sve do poslednjeg otkucaja srca i da je hrišćaninu do poslednjeg trenutka moguće da izbegne onaj najveći promašaj, ali šta sa onim manjim promašajima?
      Nije li tragedija dočekati godine i osvrnuti se sa setom na prošlost, videti svoje propuštene prilike i darove protraćene na ono što ne ispunjava? Vreme se ne može vratiti i probati ponovo.
      Taj strah od promašenog života i loših izbora kod mene mnogostruko prevazilazi strah od smrti, pa čak i ljubav prema životu.
      Osećam da je moguće da ostvarim sve što sam naumila, a da i dalje sve bude ništavno.
      Kako vi prevazilazite ovaj strah i znate da su vam izbori i stremljenja dobri?
    • Од Danijela,
      Branka Veselinović Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs "Ta reč za mene ne postoji. Da sam htela dom, odavno bih otišla. Ali ne. Glasno vičem ne. Šta ću ja tamo? Radije bih umrla nego ušla tamo, a zna se koliko sam vesela i koliko volim život. Moj život tada ne bi imao smisla, a ova kuća je moj smisao. Radije ću biti sama za Božić i rođendan nego tamo sa dosta ljudi. Recimo, nedavno sam pala niz stepenice i povredila nogu, nisam videla stepenik. Dobro je, nije tako strašno. Neko ima mnogo manje godina, pa ne zna da kaže ni kako se zove. Ljudi mi kažu: "Branka, imate 100 godina i nije Vam ništa". Ja kažem "Nije mi ništa", govori najstarija živa glumica, Branka Veselinović, tokom naše posete u njenom domu.
      Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs Branka Veselinovič, najstarija živa srpska glumica, sa njene 102 pune godine srećna dočekuje božićne praznike. Iako živi sama u centru Beograda, ona nikad nije sama. Do smrti njenog supruga božićna trpeza uvek je bila puna srpske tradicionalne hrane, a poslednjih godina na njenom stolu obavezna je nes kafa, voda, slatkiši i papiri na kojima svakodnevno crta i boji. Ekipa Nova.rs posetila je glumicu u njenom skromnom domu, gde nas je veličanstveno dočekala.
      Branka Veselinović Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs “Dobro mi došli. Sve dok mi je vas, dok je ljudi koji prelaze ovaj prag, ja ću se smejati i živeti. Nažalost, ja nisam mama, ali nisam sama. Uvek u radosti dobrim ljudima se molim i dozvolite da vas sve volim. Neću da kažem da nisam srećna, a možda i spretna. Vaš dolazak je veličanstven i želim da me slikate, da vam lepo ispoziram. Zašto se ne bih slikala? Čast mi je kad me zovu telefonom i traže da me slikaju. Čekamo Božić. Obožavam taj praznik. Nekada sam ga proslavljala i puno spremala hrane, a sada mi donesu i mirna sam. Praznik, kao i svaki drug, obeležavam za ovim stolom, ut televizor i slike. Išla sam davno i u Dom penzionera na igranke”, rekla je Branka, a potom predstavila ženu Zoricu Pavlović iz službe za pomoći u kući koja je svakodnevno obilazi.
      Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs “Ovoj lepoj gospođi ljubim ruke svakog dana. Bez nje ništa ne bih mogla. Tako me lepo čuva i brine o meni, daje mi lekove, kuva kafu, donosi hranu… Kad ona ode, ja opet nisam sama. Fizički jesam, ali psihički nisam, Tu su moji crteži. Stalno slikam i poklanjam. Nikada ih nisam prodala. Evo, i Vama ću jedan naslikati pa vi okačite u kujnu ili špajz. Radite sa tim šta god želite, ali od srca želim da Vam poklonim”, rekla je Branka.
      Branka Veselinović Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs Uprkos tome što se glumica sve manje kreće i da je pitanje dokle će samostalni moći da ustaje i leže u krevet, ona ne želi da ide u dom. Čim joj se spomene ta ustanova, u stanju je da izbaci gosta iz kuće i više ga nikada ne primi nazad.
      Branka Veselinović Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs “Ta reč za mene ne postoji. Da sam htela dom, odavno bih otišla. Ali ne. Glasno vičem ne. Šta ću ja tamo? Radije bih umrla nego ušla tamo, a zna se koliko sam vesela i koliko volim život. Moj život tada ne bi imao smisla, a ova kuća je moj smisao. Radije ću biti sama za Božić i rođendan nego tamo sa dosta ljudi. Recimo, nedavno sam pala niz stepenice i povredila nogu, nisam videla stepenik. Dobro je, nije tako strašno. Neko ima mnogo manje godina, pa ne zna da kaže ni kako se zove. Ljudi mi kažu: “Branka, imate 100 godina i nije Vam ništa”. Ja kažem “Nije mi ništa”, kaže Branka i otkriva recept dugog življenja.
      “Nikada nisam pila i pušila, koristim neke pomadice za lice i tako to. Trudila sam se da se ne nerviram i stalno sam se smejala. Ja ne znam da govorim normalno. Deda mi je bio učitelj, pradeda pop i naučena sam da pričam kroz stihove. Ceo život mi se svodio na stihove. Nekada sebe pitam “Zašto stih”, a ja kažem: “Zato što Branka svoju radost života nikom dati neće pa mise čini kad pričam kao da berem cveće”. Kad ostanem sama pišem i za stihove dišem jer je moje lice stalno veselo”, kazala je glumica.
      Foto: Nemanja Jovanović/Nova.rs Branka ističe da mnogi misle da je preminula pre nekoliko godina, pa su je u pozorištima prozvali pokojnicom.
      “Ljudima su moje godine neshvatljive. Neki čak misle da sam odavno umrla, pa kad me vide pomisle da sam duh (smeh). Jednom sam bila u pozorištu i naišla na bračni par. Žena je rekla: “Vidi ovu ženu, baš lični na pokojnu glumicu Branku Veselinović”. On je cimnuo za ruku, a ja im kažem: “Ja sam Branka, nisam umrla”. Bilo je dosta sličnih situacija, na kraju su me prozvali umrlom (smeh), Ali, evo Branke pred Vama, živa i zdrava. Rođendan mi je 16 septembra, napuniću 103 godine, osećam to”, završava Branka.
      Rođena je 16. septembra 1918. u Starom Bečeju kao šesto dete prevodioca i bibliotekara Aleksandra Ćosića i učiteljice Jovanke Monašević. Odrastala je u Novom Sadu, a već u 17. godini upisala je glumačku školu u Beogradu. Tokom rata igrala je u Narodnom pozorištu, a posle oslobođenja u tek osnovanom Jugoslovenskom dramskom. Upravo tu je, zahvaljujući provodadžisanju Mire Stupice, potonje kume, upoznala svog Mladena Mlađu Veselinovića, glumca i prevodioca, koji je joj je bio verni životni i umetnički saputnik do pre osam godina kada je, kako ona kaže, otišao “gore kod Boge”.
       
      Branka Veselinović: Sama za Božić - bolje nego starački dom - NOVA portal
      NOVA.RS  
    • Од JESSY,
      Ovo nije obična košarkaška priča. Nikada i nije bila. Nije košarkaška, iako počinje sa našom reprezentacijom. Nije čak ni klasična sportska. Iako je njeno centralno mesto zauzela fotografija koju je napravio član stručnog štaba naše nacionalne selekcije.
        Jedan od pomoćnika selektora Aleksandra Đorđevića u stručnom štabu "orlova", Adam Tatalović, tokom obilaska srpskih manastira 2018. godine je blizu Studenice zapazio neobičnu scenu na regionalnom putu. Uzbrdica, a na njoj jedna invalidska kolica. U njima čovek, kog uzbrdo gura - ćerka.
      Adam Tatalović nije baš običan košarkaški radnik. Kada smo vam ga prvi put predstavili, mogli ste da saznate da srpski baš i ne poznaje savršeno jer je rođen, odrastao i još uvek živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali dušu našeg naroda poznaje bolje od mnogih koji su u Srbiji od malena. Inače, odrastao je u porti jedne crkve, prosto je kuća njegove porodice delila dvorište sa hramom, pa je i sam sanjao da će jednog dana, "sigurno", biti sveštenik. Otišao je, međutim, u košarkaške vode. I dostigao velike visine.
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од Smaragdni kamičak,
      Koje osobine pojedinih članova foruma biste voleli da imate?
      Da su mi @Ayla -ini živci, @Bokisd-ovo smirenje (uglavnom ), @Milica Bajic-ina toplina... Ima ih još, naravno, ali ovo mi (trenutno) najviše nedostaje kod sebe. 
      Izvol'te. 
×
×
  • Креирај ново...