Jump to content
  1. "Tamo daleko"

    "Tamo daleko"

  2. Sanja Т.

    Sanja Т.

  3. Trifke

    Trifke

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Lazar 12,
      Ne samo hrišćani, ne samo zapadnjaci, već i mnogi ljudi iz različitih kultura zabrinuti su kada otkriju da se islamski prorok Muhamed oženio devetogodišnjom djevojčicom po imenu Aisha. Neki idu toliko daleko da optužuju Muhameda da je pedofil, koristeći tako emotivan jezik kao što je "zlostavljač djece" da opiše Muhameda zbog ženidbe s mladom djevojkom prepuberte.
      To je mnoge muslimane dovelo do toga da ili odbace tradiciju koja dokumentuje Aišinu mladost kada se udala za Muhameda ili da smisle neku vrstu moralnog opravdanja braneći Muhamedov brak sa maloljetnicom. Naš fokus ovdje je da ispitamo šta muslimanski izvori kažu o Muhamedovom braku s Aišom i također se pozabavimo uobičajenim muslimanskim argumentima koji se iznose ili u odbranu priče ili odbacivanje kao jednostavno pogrešne.
      Svoj ćemo odgovor podijeliti na dva dijela. U ovom prvom dijelu predstavit ćemo podatke iz priznatih muslimanskih izvora (prvenstveno sunitskih izvora) kako bismo vidjeli šta oni kažu u vezi s Aišinim godinama u vrijeme njezinog braka. Također ćemo pokrenuti neke druge točke koje se direktno ili indirektno odnose na pitanje Aishine mladosti u vrijeme njenog braka.
      U drugom ćemo dijelu pokušati stupiti u interakciju s tipičnim muslimanskim argumentima koji se često pokreću u vezi s ovom temom.

      Islamski dokazi
      Sada iznosimo islamske podatke koji pokazuju da je Aisha bila djevojčica od devet godina kada je Muhammad s njom sklopio brak. Sav podebljani, kapitalni i podvučeni naglasak je naš.
      SAHIH AL-BUKHARI
      SAHIH MUSLIMAN
      SUNAN ABU DAWUD
      SUNAN NASA'I
      SUNAN IBN-I-MAJAH
      IBN HISHAM
      AL-TABARI
      IBN KATHIR
      IBN QAYYIM
      MARTIN LINGS
      SAIF-UR-RAHMAN AL-MUBARAKPURI

      A evo i religiozne fetve koja spominje Muhammedove fizičke odnose s Ajšom:
      Sljedeća veza pruža neovisne dokaze da gornja fetva zaista postoji:
      U gornjoj vezi islamski učenjak dr. Ahmad Al-Hadž Al-Kurdi komentira dotičnu fetvu. On odgovara osobi koja pita da li fetva stvarno postoji ili nije i da li je Muhammad počinio ovu radnju ili ne. U odgovoru kaže da je Muhammad to najvjerovatnije učinio nakon što je sklopio brak u 9, a ne kada je imala 6 godina. Njegova rasprava se odnosi na to kada je Muhammad to učinio djevojčici, a ne da li je to učinio ili ne.
      Također čitamo:
      Evo još jednog:
      Odvratna akcija koju fetva opisuje dozvoljena je svim ostalim sunitskim muslimanima, što mogu vidjeti sljedeće tri fetve:
      Postoji i šiitska referenca koja odobrava praksu. U knjizi Ayatu Allah Al Khumaini, "Tahrir Al wasila," str. 241, broj 12, stoji:
      Aisha nije bila jedina mlada djevojka za koju je Muhammad imao oči:

      Rezime analiza
      Prema službenim sunitskim muslimanskim izvorima, Muhammad se oženio Aishom kada je imala oko šest ili sedam godina. Ovaj brak sklopio se tri godine prije Muhamedove migracije u ono što je na kraju postalo poznato kao Medina. Muhammad je vjenčao Aishu otprilike četiri godine kasnije, ili druge godine svog dolaska u Medinu, kada je ona imala devet godina.
      Muslimanski izvori općenito datiraju Muhamedovu migraciju u Medinu (poznatu kao Hidžra) 622.-23. A ovi izvori takođe kažu da je Muhamed rođen u godini slona, 570. godine nove ere. To znači da je Muhamed imao pedeset godina kada se oženio Ajšom i otprilike pedeset četiri godine kada je zapravo spavao s njom.
      Problem nije samo u tome što je Aisha imala devet godina kada se Muhammad oženio s njom, već u tome što je Muhammed bio čovjek koji je prešao pedesetu. Muhammad je bio dovoljno star da bude Aishin djed.
      Aisha je bila jedina djevica s kojom se Muhamed ikada oženio. Muhammed je dao sljedeći razlog za vjenčanje s mladim djevicama:
      Stoga Muhammedovi komentari ukazuju na to da je njegov razlog za ženidbu s Aišom dok je mlada djevica takav da bi mogao da je miluje i seksualno igra s njom!
      Muhammad je takođe imao oči za dojenčad, obećavajući joj da će se oženiti kad odraste. Ibn Ishaq smješta ovaj događaj u vrijeme bitke kod Badra 624. godine nove ere, kada je Muhammed imao otprilike 54 godine. (Guillaume, str. 310-312)
      Sada budimo velikodušni i pretpostavimo da bi Muhammad čekao da djevojčica napuni deset godina da bi se udala za nju, Muhammad bi u to vrijeme imao najmanje 62 godine! [1]
      Dakle, ovdje imamo dva slučaja kada muškarac koji ima preko pedeset godina baci pogled na dvije djevojke prepuberteta! Sad je ovo problem.
      Osim toga, Muhammad je umro kada je Aisha imala osamnaest godina, ostavivši je udovicom do kraja života. Ovo nas sada dovodi do našeg sljedećeg odjeljka.

      Muhammad: Milost za čitavo čovječanstvo?
      Kur'an tvrdi da je Muhammed milost za sva stvorenja:
      Slučaj s Aišom stvarni je dokaz da je Muhammed bio sve samo ne milost. Na primjer, prisjetimo se da je u gore navedenim tradicijama Muhammad ostavio Aishu bez udovice bez djece u dobi od osamnaest godina. Ono što ovo čini tako užasnim je to što je Muhammed prenio zapovijed kojom zabranjuje bilo kome da se ženi bilo kojom od svojih udovica!
      U vezi s ovim odlomkom Ibn Kathir je napisao:
      Jedna web lokacija Shia piše:
      A prema autorima knjige The True Guidance :
      Stoga ga je Muhamedova ljubomora dovela do "otkrića" zabranjivanja njegovim ženama da se ikad ponovo udaju. U tome je Muhammed u suprotnosti sa Svetom Biblijom koja kaže:
      Aisha nije jedina koja je doživjela ovu prilično nesretnu sudbinu. Muhammad se oženio Jevrejkom po imenu Safiyyah nakon što je ona ubila svoju porodicu u bici kod Khaybara:
      Prema muslimanskim izvorima, Muhamedov napad na hajbarske Jevreje dogodio se 630. godine. (7 Hidžri). (Uporedi Guillaume, str. 510)
      Kada je Muhammed došao u Medinu 623. godine. (AH 1), Safiyyah je bila mlada:
      Dakle, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Safiyyah bila još uvijek mlada, možda u srednjoj i kasnoj tinejdžerskoj dobi, kada se Muhammad oženio njom. Muhammad je umro 632. godine. (AH 9), ili otprilike dvije godine nakon vjenčanja sa Safiyyah. Jedna muslimanska web lokacija kaže da joj je bilo sedamnaest godina kada se Muhammad oženio, što znači da je imala otprilike dvadeset godina kada je umro:
      Drugim riječima, Muhammed nije samo uzeo Safiyu za suprugu nakon što je ubio njenu porodicu i muža, već joj je ostavio i mladu udovicu do kraja života!
      Da biste vidjeli šta je Muhammed učinio Safiyyinom suprugu, pročitajte ovaj članak .
      Muhammad je takođe imao "otkriće" kojim je zabranjivao svojim ženama da napuštaju domove:
      Evo, opet, komentara Ibn Kathira:
      Za više informacija o ovoj temi toplo preporučujemo ovaj članak o šiijatima .
      Prema muslimanskim izvorima, Aisha je umrla 678. godine nove ere, u približno 66-oj godini ( izvor ). Al-Tabari je napisao:
      To znači da je Aisha trebala ostati udovica bez djece, zaključana u svojoj kući, sve do dana svoje smrti. Aisha je živjela kao udovica 47 godina dok nije umrla!
      Daleko od toga da je to čin milosrđa, ovo je bila jedna od najgorih kletvi koje je mlada djevojka mogla doživjeti u svom životu. Misliti da žene kao što su Aisha i Safiyyah nikada nisu imale radost u odgajanju vlastite djece ili u mužu koji bi ih tješio i ispunjavao sve njihove potrebe do kraja života, u najmanju ruku je zaista iskidanje srca.
      Ipak, nažalost, sigurni smo da ovo neće smetati mnogim muslimanima, jer su navikli vjerovati da je sve što je Muhamed radio bilo božanskom inspiracijom. Oni pretpostavljaju da je on bio pravi prorok i tako da sve što je činio mora biti ispravno uostalom. Ali vjerujemo da i drugi muslimani koji su otvoreni za istinu mogu vidjeti da je Muhammed vjenčavši Aišu i Safiju prokletstvo s kojim su morali živjeti dok nisu umrli.
      Više o Muhamedovim brakovima i njegovim suprugama preporučili smo sljedeće članke:

      Ali pričekajte, ima još!
      Prije zaključenja ovog dijela, moramo spomenuti da Muhammed nije bio jedini kojem je Allah navodno "dao dozvolu" da se oženi prepubertetom. Čitaoci mogu biti šokirani kad otkriju da Kuran u stvari dozvoljava i drugim muslimanima da se vjenčaju sa djevojčicama prepuberteta! Pažljivo zabilježi šta kaže sljedeći stih:
      Okolni kontekst bavi se pitanjem perioda čekanja na razvod i ponovni brak. Kuran poručuje muslimanima da sačekaju određeno vrijeme prije nego što razvod postane konačan ili odluče odustati. Kuran potiče muškarce da pričekaju period od tri mjeseca u slučaju žena koje ili više nemaju menstruaciju ili čak nisu ni započele menstrualni ciklus ! Prema tome, islam dozvoljava muškarcima da se vjenčaju sa djecom prepuberteta i čak se razvode od njih ako tako odluče!
      U Sahih Al-Bukhari nalazimo sljedeću predaju:
      U vezi s ovim ajetom Ibn Kathir piše:
      I:
      Istaknuto salafijsko muslimansko mjesto navodi:
      Posljednja tačka povezana je s izvorima koje smo gore citirali, a koji su spomenuli Muhammedovu praksu "nabijanja" Aishe jer nije bila spremna za konzumaciju. Drugi članak na istoj stranici kaže:
      Uzimanje tobožnjeg tačnog stava kao datog znači da osoba zaista može angažirati djevojku od sedam godina u seksu pod uvjetom da ona to može podnijeti!
      Zapravo, ovo postavlja niz neugodnih pitanja: Tko odlučuje kada je spremna? Sudeći prema gornjim citatima, spremnost za snošaj očito je definirana na samo fizički način. Da li to jednostavno znači da je penis sposoban kliznuti, a da je ne rastrgne? Da li su uopće zabrinuti drugi biološki i psihološki aspekti zrelosti? Nadalje, kojom metodom suprug treba da testira da li je ona spremna ili nije? Koliko puta bi trebao pokušati prodrijeti u nju samo da bi otkrio da to još ne djeluje? Koliku štetu to nanosi djevojčici? Ovaj članak daje više informacija o različitim relevantnim aspektima zrelosti.
      Za više informacija o cijeloj ovoj temi, preporučujemo ovu diskusiju o diskusionim grupama .
      Ovo nije jedina muslimanska web lokacija koja priznaje da islam dozvoljava brakove sa maloljetnicima. Evo još jedne stranice koja to isto čini:
      Što je još važnije, Kur'an uči da ne postoji period čekanja za brakove koji nisu sklopljeni:
      Prethodno navedeno ukazuje na to da bi period čekanja mogao biti primjenjiv samo ako je muškarac stvarno spavao s mladom djevojkom prepuberteta! Drugim riječima, islam dopušta muškarcima seks sa maloljetnicima, zakonski sankcionišući pedofiliju!
    • Од illuminated,
      Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII.
      Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili.
      Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik.
      Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.
      Porfirijev stav o Stepincu
      Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija:
      “U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem.

      Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor:
      “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
      Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII.
      Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
      Pa krenimo redom.
      Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

      Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.
      Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten.
      O ‘duši poglavnika Pavelića’
      U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
      Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
      Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.

      Papa Pio XII.
      O Srbima i katoličanstvu
      Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.
      “Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.
      Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.
      Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.
       
      Извор:
      Pisma Alojzija Stepinca papi Piju XII koja spominje Porfirije
      NET.HR Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII. Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji...  
    • Од Danijela,
      Pored poljoprivrede, danas se u Vrmdži bave i informacionim tehnologijama ili pisanjem rok opera.
       
        BBC Sport  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      Sivilo beogradskih solitera, otuđenost i zagađenost gradskog vazduha naveli su desetoro prijatelja da jednog dana sednu u kola i zapute se u istočnu Srbiju u potrazi za novom oazom u prirodi gde će živeti i radeti.

      U podnožju planine Rtanj, nedaleko od Sokobanje, naišli su na Vrmdžu - selo interesantnog imena i čistog vazduha, koje leži na četrdeset izvora, okruženo brojnim stenama i živopisnim proplancima.

      "Zdrava i čista sredina, gde kad dođeš isključiš se od bilo kakvih informacija iz grada i budeš ovde u miru", kaže za BBC na srpskom Silvana Hadžić, rođena Novosađanka, koja sada živi u Vrmdži.

      "A tu je i Rtanj koji je s ove strane blag, plodonosan, zdrav, čist...", dodaje Silvana.

      Prirodne raznolikosti i bogatsva sela su opredelila Beograđane na preseljenje tokom 2008. i 2009. godine, dok Vrmdža desetak godina kasnije i dalje u sopstveni atar privlači ljude iz različitih delova Srbije, pa i sveta.

      Novi stanovnici su seosku svakodnevicu oplemenili novim idejama i zanimanjima, od kojih su koristi imali i starosedeoci.

      U selu se danas, pored poljoprivrede i ruralnog turizma, meštani bave radom u sektoru informacionih tehnologija (IT), vežbanjem, drže Rural hab, pišu rok opere i ubiru plodove prirode i tako zarađuju.

      Slaviša Krstić, doskorašnji predsednik mesne zajednice, kaže da je Vrmdža pre petnaestak godina bila nalik "drugim srpskim selima u propadanju", dok je danas više od 50 imanja prodato.
       
                                                                  Oronule zidine najstarije škole u jugoistočnoj Srbiji/BBC  
       
      "Celo selo je veliki radni prostor"
      Dragana Tomić Pilipović se 2009. godine dvoumila - da li iz Beograda otići na očevo imanje u selo kod Valjeva ili se sa društvom preseliti u Vrmdžu.

      Opredelila se za drugu mogućnost.

      Već je 2010. kupila imanje uz potok, pokraj makadamskog puta ka Vrmdžanskom jezeru i odmah registrovala Centar za društveno odgovorno preduzetništvo, koji i danas vodi.

      Pet godina kasnije, kada su završeni radovi na kući, konačno se sa suprugom i dvoje dece preselila u Vrmdžu, otvorivši novo životno poglavlje.

      "Krenuli smo da pravimo kuću kada sam imala bebu od šest meseci, a završili smo je kada sam imala dva deteta a suprug Igor je živeo u Italiji", govori Dragana za BBC na srpskom.
          Dragana Tomić Pilipović u radnom ambijentu u Rural habu/BBC  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      Draganina i Igorova deca - Lenka i Vasa danas imaju osam i šest godina i idu u seosku školu.

      Pre nego što je došla u Vrmdžu, Dragana je više od 20 godina radila u oblasti ljudskih resursa.

      Želja joj je bila da otvori centar za edukaciju u prirodi, što se prelaskom na selo i obistinilo.

      Rural hab, kako ga je nazvala, nalazi se na spratu kuće u kojoj živi sa porodicom.

      Hab predstavlja zajednički radni prostor, odnosno mesto na kome više ljudi obavljaju poslove deleći znanje, ideje i materijal.

      Kaže da je vremenom uspela u zamisli da celo selo postane hab, što je omogućilo ženama sa sela da turistima i posetiocima ponude domaće proizvode i ugostiteljske usluge.

      "One se bave izradom suvenira i drugih proizvoda, nude smeštaj, prošle su razne edukacije, ne samo sa mnom, nego i sa drugim stručnim ljudima, od turizma, plasmana na društvenim mrežama, kako se rade ostale stvari", objašnjava Dragana.

      Ona u tom prostoru organizuje različite vrste predavanja, seminare i prezentacije i radi na programima edukacije, mentorstva i profesionalnog razvoja.
      Digitalni nomadi na sopstvenom imanju
        Silvana Hadžić na svom imanju/BBC  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      U Vrmdžu se doselilo i nekoliko radnika iz IT sektora, među kojima je i Silvana Hadžić.

      "Meni su se po dolasku odmah dopale stene, jer sam tada počela da se bavim sportskim penjanjem i onda sam videla baš veliki potencijal i tako je krenulo, prvo traženje placa, kupovina, gradnja kuće", objašnjava Silvana.

      Ona je gradila kuću od temelja i taj proces je trajao do 2015. godine.

      Međutim, u Vrmdžu se u potpunosti preselila tek u martu, po izbijanju epidemije korona virusa.

      "Ranije sam dolazila uglavnom vikendom ili za odmor jer ,bolja polovina', za razliku od mene - koja sam svoj gazda, nije mogla da radi van kancelarije, pa smo morali da budemo u Beogradu", dodaje.

      Kaže da rad u IT sektoru na selu nije ni malo težak - naprotiv, i te kako je zanimljiv i inspirativan.

      "Meni je ovde super jer kad me nešto muči, izađem napolje iz kuće da razmislim kako da dođem do nekog rešenja.

      "Takođe nisi okružen gomilom informacija, priroda i okolina je čista, pa su ti nekako i misli čistije, a i meni lično je bolji fokus ovde", napominje ona.

      Prednost života na selu uočava i kod partnera koji radi "sa manje stresa".

      "Mir, tišina, priroda. U gradu si opkoljen. Čim izađeš iz kuće moraš nešto da kupiš, da platiš, a ovde ne moraš i imaš tu neku svoju slobodu".

      Rad od kuće zahteva dobar signal, čega ne nedostaje jer je selo pokriveno bežičnim internetom.

      Za svaki slučaj su se ipak obezbedili mobilnom internet mrežom, neprekidnim napajanjem i dodatnim arhiviranjem.

      "To moraš da planiraš definitivno. Plan B uvek moraš da imaš na selu", odgovara osmehujući se.

      Život na selu ne ostavlja mnogo slobodnog vremena, ali ga Silvana, inače operativni trener sportsko penjanje, provodi na penjanju po obližnim stenama.
       
      Kulturna i prirodna bogatstva Vrmdže
        Crkva svete Trojice/BBC  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      Prvo naselje na prostoru današnje Vrmdže, navodno se pominje u spisima iz trećeg veka.

      U selu se nalaze ostaci rimskog utvrđenja Latin-grada, koji je u srednjem veku pripadao srpskoj vlasteli, a po legendi ga je razorio Musa Kesedžija.

      Na internet prezentaciji sela piše da je Vrmdža naziv dobila po velikom broju izvora - ima ih oko 40, reka i potoka.

      "Naši ljudi i danas kažu da iz oblaka vrne kiša, da u bašte treba navrnuti vodu", piše na sajtu.

      Selo se proteže u nekoliko krakova koje presecaju potoci, bujni šumarci i zeleni proplanci, a tu je i prirodno Vrmdžansko jezero.

      U Vrmdži se nalazi crkva Svete Trojice sagrađena na temeljima manastira iz 13. veka, a odmah pored je i orunula zgrada najstarije škole u jugoistočnoj Srbiji koja je počela da radi 1852. godine.

      U porti crkve je pre gotovo deceniju otvoren i etno-muzej, čije je eksponate godinama sakupljao Ljubiša Mladenović, jedan od autora dvotomne monografije sela, objavljene ovog leta.

      Iza muzeja je vidikovac odakle se pruža velelepan pogled na sokobanjsku kotlinu i planine koje je okružuju.

      Selo je domaćin i velikog broja sportskih i kulturnih događaja.

      Ranije je organizovan međunarodni biciklistički maraton, planinarska akcija Vrmdžila, a ovog leta je na obližnjim stenama, na kojima se nalazi oko stotinak smerova, održano Državno prvenstvo u sportskom penjanju.

      U Vrmdži se održava i festival ekološko-dokumentarnog filma - Vrmdža fest, čija glavna nagrada nosi ime po reditelju Petaru Laloviću, kao i Vrmdžanski susreti koje su pokrenuli novi meštani.

      Planira se i foto-video kolonija pod nazivom "Selfi Vrmdža".

      U Vrmdži trenutno živi oko 500 ljudi, dok su smeštajni kapaciteti u selu više od 50 mesta.
       
      Susret novih i starih meštana
        Slaviša Krstić/BBC  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      Bivši predsednik mesne zajednice Vrmdža, Slaviša Krstić kaže da je 2006. godine "predložio novi koncept razvoja i strategiju", koji će se razlikovati od drugih sela.

      "Prvo smo napravili analizu šta imamo od potencijala i krenuli da radimo odmah početkom naredne godine", govori Slaviša za BBC na srpskom.

      Kaže da je cilj bio "stvaranje uslova za bolji život meštana sela", a onda i za "doseljavanje ljudi".

      U selo su pored Beograđana, došli i ljudi iz Zrenjanina, Subotice, Niša, ali i iz inostranstva.

      Među prvima je bio penzioner iz Italije i njegova supruga Švajcarkinja, a sa beogradskom družinom stigao je i Amerikanac - Pol Šapira, kompozitor rok opere.

      "Oni su dali deo doprinosa u promociji Vrmdže kao mesta zdravog za život, a i privlače ciljne grupe kojima turistička ponuda opštine Sokobanja nije dovoljna.

      "To nam je bilo važno, ali sa druge strane veliku stvar je odigrala mesna zajednica sa meštanima u vezi sa promocijom, unapređenjem infrastrukture i slično", smatra Slaviša.

      Meštani Vrmdže isprva nisu imali poverenja u nove planove čelnika mesne zajednice, a osećala se i blaga tenzija u vezi sa dolaskom novih meštana.

      "To je trajalo četiri, pet godina dok su nove meštane prihvatili tako da počnu da se druže, da idu na slave", dodaje.

      Dragana Tomić Pilipović je saglasna da je bilo potrebno da prođe određeni period da bi se bolje upoznali sa komšijama i da bi stekli međusobno poverenje.

      Danas se uzajamno pomažu - ona im iz grada redovno donosi potrebne stvari, dok njoj komšije daju povrće i pomažu oko bašte.

      Prijatna iskustva sa novim komšijama, kod kojih se preko leta snabdevala namirnicama, ima i Silvana Hadžić.

      Kaže da se često posećuju i pozivaju na slave i rođendane, a kada je Božić ili Uskrs zajedno se okupe ispred crkve.

      Do sada je u Vrmdži, kaže Slaviša Krstić, kupljeno 50 kuća i imanja, ali manje od deset porodica živi u selu.

      Zemljište i objekti na primamljivim lokacijama su rasprodati, dok ih na periferiji sela još ima, ali po nekoliko puta većoj ceni nego pre desetak godina.

      Slaviša tvrdi da su tada imanja sa kućom mogla da se nađu za oko 2.000 evra, dok danas, na pojedinim lokacijama koštaju i više od 10.000 evra.
      "Vrmdža nas je odabrala"
        Vrmdžansko jezero/BBC  
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
       
      Ne bave se novi meštani samo informacionim tehnologijama i društvenim preduzetništvom, već ima i onih koji drugačije zarađuju za život.

      Bračni par Miloš i Ana Ninković su najpre organizovali razne programe u prirodi u okviru njihovog Rtanjskog centra zdravog života, da bi se vremenom usresredili na treninge i proizvodnju sredstava za vežbu.

      Ana je instruktorka "lebdećeg sistema vežbanja" na svilenim ljuljaškama i drži treninge putem interneta, dok je Miloš zadužen za dostavu i propratne poslove.

      Leti se u njihovom dvorištu vikendima održavaju grupne radionice i kursevi za sve zainteresovane.

      U posetu im često dolaze deca prijatelja i rodbine, da se igraju na "Ljuljanki" - ljuljašci za koju kažu da ima "terapeutsku ulogu" i da pomaže "psihofizički razvoj deteta".

      Miloš je prvi stigao u Vrmdžu iz Beograda i kupio imanje, dok je Ana došla iz Užica, tragajući za "partnerskim odnosom".

      Sa budućim mužem se znala preko društvenih mreža, ali su prvi susret uživo imali u selu.

      "Miloš i ja kad smo se videli, mi smo se zagrlili kao da smo napravili pauzu 200 godina, to je bio susret duša", kaže Ana Ninković za BBC na srpskom.

      Seća se da isprva nije ni želela da "živi na planini", iako je ljubiteljka planinarenja i divljine, jer je bila zadovoljna životom u malom gradu.

      Ipak, odabrala je da ostane i ne kaje se.

      "Život na planini mi je jednak životu u maloj sredini.

      "U maloj sredini imaš gotovo sve teškoće kao i na selu, a s obzirom da sam dete devedesetih, nije mi stran ni nestanak struje, ni cepanje drva, apsolutno ništa", objašnjava Ana.

      Kaže da je imala "period tranzicije", odnosno prilagođavanja, pa je letnje mesece provodila u Vrmdži, s jeseni živela na relaciji selo-grad, a zimi odsedala u Užicu gde je držala vežbe njenim polaznicima.

      Smatra da je prednost života na selu i to što iziskuje mnogo manje novca nego u gradu.

      "Za tri kafe u Beogradu, ovde odeš u baštu kod komšinice koja se bavi organskom proizvodnjom, napuniš korpu i jedeš voće i povrće 10 dana", naglašava Ana.

      Miloš Ninković kaže da nisu oni birali, već je Vrmdža njih odabrala, te da nije video "interesantnije selo u Srbiji", sa takvim istorijskim i kulturnim nasleđem.

      Pored svih blagodeti koje selo nudi, ipak smatra da je život na selu zahtevniji od grada i da su problemi sa kojima se susreće "mnogo ozbiljniji".

      "Kad sediš sa tim ljudima i slušaš njihove priče i tegobe, ti u stvari shvatiš da oni žive od te zemlje i da je to težak život", kaže Miloš za BBC na srpskom.

      Gorčinu života na selu okusio je odmah na početku kada je dobar deo kuće i pomoćnih objekata morao da renovira ili da nadogradi.

      Odabrao je da to bude "ekološka gradnja sa prirodnim materijalima", a u pomoć su mu pritekli volonteri sa različitih strana sveta.

      Kaže da se imanja u Vrmdži vrtoglavo prodaju za basnoslovne sume novca, ali da retko ko ostane da živi tu, što je po njemu glavni pokazatelj "živog sela".

      "Međutim, od kad je krenula korona svaki dan mi zvoni telefon, raspituju se ljudi, pa ni ne znaš šta se prodalo, tako da me ne bi čudilo da sutradan neko krene da pravi hotel ovde".
      Povratak u grad, ali turistički
      Dragana kaže da je njenoj porodici i prijateljima prelazak iz grada u selo fizički, emotivno i psihički teško pao, a kada su se definitivno preselili, trebalo im je "vremena da se odmore od toga".

      "Prvih godinu dana sam padala u iskušenje da se vratim u grad, takoreći, svako jutro, ali to je jako bitna poruka, da nešto ne nastaje preko noći", objašnjava ona.

      Tada su im, kaže, dolazili ljudi da vide da li je sve u redu, dok im danas govore: "Pametno ste vi to uradili".

      "Nismo ni mi znali, mi smo jednostavno pratili sebe".
      Prvobitna zamisao prijatelja koji su se doselili u Vrmdžu iz Beograda, bila je da žive u komuni, ali se od toga ubrzo odustalo.

      "Mislim da je tu nastao najlepši momenat ličnog razvoja svakog od nas zato što je svako imao svoj prostor i svako je došao sa svojom nekom idejom šta bi želeo da radi ovde.

      "Kad si, jednostavno, svoj na svome, razvijaš tu svoju ideju, a opet nisi sam - imaš sa kim da popričaš, imaš kod koga da plačeš, kukaš i da se smeješ samom sebi", dodaje Dragana.

      Silvana Hadžić smatra da se na selu više druži i sarađuje sa prijateljima nego dok su živeli u gradu, jer su tamo ljudi "otuđeni".

      Zbog toga joj i odgovara trenutna situacija i rad od kuće uslovljen epidemijom korona virusa jer to znači duži boravak na selu.

      "Što se mene tiče grad je idealan da odeš na dva, tri dana ili da odeš kao turista u Beograd, fantastično", zaključuje Silvana.
      Migracije i Srbija: Vrmdža - selo neobičnog imena u koje se ljudi doseljavaju i donose nova zanimanja
      WWW.B92.NET Pored poljoprivrede, danas se u Vrmdži bave i informacionim tehnologijama ili pisanjem rok opera.  
    • Од JESSY,
      Foto: Twitter/Čarli Vafls Učenicima drugog razreda osnovne škole u radnim sveskama za Građansko vaspitanje, predsednik Aleksandar Vučić garantuje da "sve što rade odrasli treba da čine za njihovo dobro". Međutim, to nije jedini sporan momenat u toj knjizi.
      Nakon što je cela Srbija zanemela pred 100. stranicom radne sveske za Građansko vaspitanje koju koriste učenici drugih razreda osnovnih škola, ljudi su krenuli pažljivije da listaju tu knjigu i uočili više momenata zbog kojih je tumače kao “lažno poverljivi kurs za potkazivanje svih”.
      To se posebno odnosi na ilustrovanje Dečjih prava, koja se obrađuju u sedmom poglavlju – pored Vučićeve “garancije”, mališani treba i da pokažu da su razumeli svoja prava i da su spremni da se bore za njih – i kod kuće i u školi. Između ostalog, deca se pozivaju da nacrtaju odraslu osobu s kojom žive kada je besna, a u poglavlju “Kad roditelji krše dečja prava” da nacrtaju šta roditelji rade, a zastrašujuće je, te da napišu šta oni tada govore.
       
      Isto se očekuje da urade i ako ih je neko od odraslih u školi uznemirio ili uplašio.
      “Odgovori su samo za tebe i mene”, poručuje im nacrtana žirafa, mada su mnogi skeptični i oko toga kome su namenjeni ti odgovori i kakve bi posledice mogli da povuku.
       
      “Građansko vaspitanje – saznanje o sebi i drugima” – radnu svesku za drugi razred osnovne škole, čiji su autori Nada Ignjatović-Savić, Jelena Dimitrijević, Valerija Živković, Stanka Žica, Tatjana Živanović, Smiljana Grujić i Marina Ostojić, izdao je Kreativni centar, a odobilo Ministarstvo prosvete Republike Srbije.
       
      https://nova.rs/magazin/bebaiporodica/gledate-li-sta-deca-uce-iz-gradanskog-vaspitanja-trebalo-bi/
       
    • Од Danijela,
      Da li je bestijalno prebijanje u Novom Sadu, o čemu smo se obavestili putem društvenih mreža, a ne putem institucija, nešto što nismo videli u rasponu od 1990. godine do danas? Da li je način na koji policija i tužilaštvo reaguju, odnosno ne rade svoj posao, vest? Da li je ekskluzivna scena u Srbiji u kojoj postoje nasilnik, žrtva i publika koja kao da je zastala da čuje uličnog svirača? Da li su reakcije na društvenim mrežama u kojima pravednici predlažu kidanje mesa, lomljenje kostiju i svašta maštovito, kao rešenja za problem nasilja, potvrda da smo, bez obzira na vek u kome živimo, i dalje oni stari? Zoran Pavlović, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i socijalni psiholog, podseća da je dan u kome snimamo podkast „U mikrofon“ Svetski dan demokratije i da su građani, prema istraživanjima, bili više za demokratiju 1996. godine nego posle 2007, te da je „ta činjenica deo iste priče o nasilju i nedostatku političke kulture“. Govoreći o demokratiji i kulturi nasilja, koja se ovde neguje, može li se reći da je pad demokratije u Srbiji koji konstatuju relevantne međunarodne organizacije upravo srazmeran količini nasilja?
      Nisam siguran da to ima direktne veze – generalno ima veze sa strašnim problemima sa kojima se naše društvo susreće u funkcionisanju institucija. Postoji teza, koja je meni srcu draga i koja kaže da je demokratija samo posledica nekih tendencija koje među građanima jednog društva već postoje, odnosno da ne možemo nametnuti demokratiju odozgo. Ne možete u društvu, gde građani ne podržavaju demokratiju i u kome je politička kultura već jedno vreme spornog demokratskog kvaliteta – a pitanje je da li je ona ikada zapravo bila na visokom nivou – podražavati demokratiju. Mi smo posle 5. oktobra promenili insititucije, dobili neke nove koje su obeležje demokratskog društva i onda je trebalo da svi postanemo građani i da se ponašamo u skladu sa tim, posle decenija koje su prethodile atmosferom suprotnoj građanstvu. Deca koja su rođena 2000. godine punoletni su građani ovog društva, koji bi trebalo da nose ovo društvo, u nekom smislu, ali podaci ne daju osnova za optimizam.
      Foto: Istinomer, Zoran Drekalović Poslednjih dana u nekim medijima i na mrežama istrajavaju različite reakcije na užasne scene prebijanja i lomljenja ruku čoveku koji je bez svesti. Jeste li pogledali taj snimak?
      Nisam imao stomak da to pogledam. Otvorio sam portal na kome sam video „skrinšot“ scene u kojoj je mladić koji pokušava da slomi ruku čoveku koji je onesvešćen. Ja jednostavno nisam imao stomak da to pogledam, takva vest me je lično, kao čoveka, jako pogodila i zaista nisam mogao da to odgledam.
      Postavlja se pitanje – šta takvi događaji čine nama kao društvu, odnosno da li su reakcije na društvenim mrežama koje su, čini mi se, dominantne i koje pozivaju da se nasilniku sa snimka čini isto i gore od onog što on čini onesvešćenom čoveku, kao zadovoljenje pravde, nešto što je uobičajeno i normalno?
      Tu postoji nekoliko jako važnih momenata koji su generalno i psihološka i socijalno-psihološka priča, i pitanje je kako bismo mi reagovali da smo se tamo zatekli. Sa jedne strane te reakcije koje ste pomenuli sa pravom možemo nazvati nasilnim, jer se u psihologiji pod nasiljem i agresijom podrazumeva i namera da se nekome nanese šteta, što ne znači nužno da će do povređivanja ili štete doći. Ako ja planiram da nekog povredim, a ne uspem, ja ću i dalje biti okarakterisan kao agresivna osoba. Ako vi zaista pročitate komentar „Ja bih njemu polomio kosti”, možemo se sa pravom zapitati da li se taj čovek ponaša na drugačiji način od onoga koga posmatra dok nekom drugom lomi kosti.
      INTERVJU SA ZORANOM PAVLOVIĆEM  MOŽETE SLUŠATI NA ISTINOMER PODCASTU
       
      Ali ako je većina komentara takva, čega je to posledica?
      Ne možemo generalizovati. Možda su to komentari koji su privukli najviše pažnje, možda ste ih zapamtili, ali čini mi se da je bitno reći da na nekom nivou ljudi tako besno reaguju jer taj snimak kod onoga koji ga gleda budi poriv da kazni onoga koji je nasilan. Ono što vidim kao jako sporno je ideja da bi tu stvar trebalo rešavati tako što će neko da uzme pravdu u svoje ruke. To je zaista matrica koja se ponavlja i koja u nekom smislu rađa nasilje.
      U kojoj meri je ovde reč o nepoverenju u institucije, koje u ovom slučaju nisu delovale tri nedelje od događaja, što daje za pravo tezi koju ste pomenuli u jednom intervjuu – „Čija vlast, onoga i pravda“, odnosno zakon se primenjuje u odnosu na to ko je učinilac nekog dela?
      Građani ne vide da su tužilaštvo i policija reagovali, zapravo sada imamo informaciju da su zakasnelo reagovali, simptomatično, nakon što se snimak pojavio u javnosti, što je za mene, dodatno, potpuno monstruozan aspekt. Ali zaista je, čini mi se, ključ ovog problema ta stara floskula „Čija vlast, onoga i pravda“, i to je na žalost naša istorijska konstanta. Mi to imamo praktično od kada imamo i modernu srpsku državu, ali je to jako strašna stvar zato što šalje ljudima poruku da se moraju ponašati u skladu sa tim. Mi zapravo ne znamo da li su ljudi pozvali policiju ili ne – ako se ne varam, ljudi na snimku stoje i gledaju. Da budem iskren, ja mogu da zamislim sebe kako sa detetom prolazim i – da li bih bio spreman da u toj situaciji reagujem? Bih, ali na jedan specifičan način – tako što bih pozvao policiju. Da li ima potrebe da vas vraćam na činjenicu da ta moja intervencija podrazumeva da ja verujem da će institucija kojoj se obraćam adekvatno reagovati? Mogu vas vratiti na jedan paradigmatičan primer koji je bez presedana, iako je naša moderna istorija zasićena svim i svačim, a to je slučaj Savamale. Tamo su ljudi bili maltretirani, vezivani, tukli su ih neki u fantomkama, a oni su pozvali policiju koja nije došla. Nažalost, pravda, intervencija policije, tužilaštva – strašno su selektivne. Ovde vlast nije servis građana, nego su oni ustanovili princip da se reaguje u skladu sa usko partijskim interesima, sa bliskim vezama, a ne u skladu sa nekim normama koje su izvedene iz demokratskih načela.
      Foto: Istinomer, Zoran Drekalović U kojoj meri činjenica da se u ovom trenutku policija i tužilaštvo „prepiru“ ko je kada reagovao na nasilje u Novom Sadu, a zapravo se oglašavaju i jedni i drugi tek pošto je snimak objavljen, predstavlja povod za ozbiljnu sumnju da mi nikada i ni na koji način ne bismo ništa znali da nema YouTube-a?
      Upravo tako. Jednako je porazno da institucije reaguju tek pošto se snimak pojavio u javnosti kao i da uopšte ne reaguju i ne rade svoj posao. To u krajnjoj instanci može da vodi negativnoj karakterizaciji raznih ljudi koji se nalaze na javnim funkcijama, uključujući i one koji se nalaze na vrhu države. U normalnim okolnostima, država ne bi trebalo da očekuje da građani rade posao koji je posao države. U Francuskoj imate zakon koji vam donosi strašno visoko novčanu kaznu ako pokušate da spasite davljenika u reci, a ne nazovete nadležne službe.
      U samo dva dana imali smo objavu snimka iz Novog Sada, ali i eksploziju automobila sa ljudskim žrtvama usred bela dana u Beogradu. Koliko ovakvi događaji utiču na emotivno stanje kod građana, odnosno da li se obični građani identifikuju sa nasilnim dešavanjima povezanim sa klanovima i ljudima sumnjivih biografija, ili je to daleko od naših svakodnevnih života?
      Jedan aspekt je svakako osećaj ugroženosti u kontekstu bezbednosti. Živite u državi u kojoj već imate svedočanstvo da su građani pozivali policiju, a da ona nije došla da interveniše. To je prosta stvar. Sa druge strane imate aspekt koji se stalno previđa, a to je da ljudi uče kako treba da se ponašaju i to ne važi samo za decu. Postoje istraživanja u psihologiji u kojima, između ostalog, posmatrate ponašanje dece kojoj puštate neke agresivne sadržaje. Tu su stvari nesporne. Ali ovde je dodatni problem nekažnjavanje dela koja bi morala da budu samerena u skladu sa zakonima ove zemlje. U moralnom smislu, izgubili smo kompas i mi više ne znamo šta je dobro, a šta loše. Govoreći o ovom događaju iz Novog Sada, da li ste mogli da čujete osude sa adresa najviših državnih funkcija? I šire, mimo tog događaja, koji je samo jedna vrsta simptoma, imate li poruke da je država tu da zaštiti stanovništvo i poruke kako se ne možemo ponašati? Mi, naprotiv, imamo istaknute javne ličnosti – funkcionere koji neskriveno i bez pardona vrše nasilne akte, jer gotovo svakog dana slušamo uvrede, vređanja, što je vid verbalne agresije.
      Govoreći o kulturi nasilja, mi smo tome izloženi decenijama, sa posebnim akcentom na ratne godine, na posledice ratova, ubistvo premijera, pa na posledice toga, sve sa ovim u čemu smo danas. Šta ta izloženost proizvodi u društvu – potrebu da se izađe iz toga, ili naprotiv proizvodi tzv. logoraški sindrom?
      Istraživanja pokazuju da dugotrajna izloženost nasilnim sadržajima, poput ovoga o čemu govorimo, izaziva dugoročne posledice. Jedna je podizanje praga tolerancije na takve događaje i to me, jednostavno, više uznemirava. Ne ulazeći u primerenost ili neprimerenost komentara na događaj iz Novog Sada na društvenim mrežama, ljudi su tu reagovali intenzivnije, ali najrealnija posledica dugotrajne izloženosti nasilju je stvaranje tzv. logoraškog mentaliteta, jer smo mi praktično naučeni da budemo bespomoćni i da ništa ne vredi da bilo šta pokušavamo. To je, čini mi se, prirodna posledica života u društvu koje karakteriše sve ovo o čemu smo govorili.
      Foto: Istinomer, Zoran Drekalović Da li je onda u skladu sa tim – zapravo normalna – ona scena iz tramvaja kada je devojka izložena nasilju, a ostatak putnika sedi i gleda kroz prozor?
      Ne mogu reći da je normalna, ali je očekivana. Imate u socijalnoj psihologiji tzv. efekat posmatrača, nastao na jednom slučaju koji je ponukao razna istraživanja. Naime, navodno je devojka u Americi ubijana 45 minuta ispred jedne zgrade, a da ljudi nisu reagovali niti pozvali policiju. Ispostavilo se da ta priča nije tačna i da su ljudi reagovali, a da je ona preminula na rukama jednog komšije. Dakle, u slučaju iz tramvaja imamo „efekat posmatrača“, odnosno ljudi reaguju pasivno i ništa ne čine. U slučaju iz Novog Sada, ljudi stoje ali imaju „aktivnu“ ulogu, aktivno saučestvuju jer nemo posmatraju nasilje pošto su, koliko sam razumeo, u vezi sa tim momkom. Situacija da mi posmatramo, a ne reagujemo je očekivana za društvo u kome živimo, ali nikako nije normalna i ne bi trebalo da bude normalna. Trebalo bi da učinimo sve što možemo da se stvari promene.
      Ali kako to ne činimo ni na nivou društva, u kojoj meri onda možemo efekat posmatrača primeniti i na društvo u celini?
      To je dobar šlagvort za drugu temu koja mi se čini važnom. Istraživanja pokazuju da naše društvo karakteriše veoma izražen stepen međusobnog nepoverenja. Ne mislim samo na nepoverenje prema institucijama ili u hijerarhijskom smislu – posebno je problematično to horizontalno nepoverenje. Ljudi ne veruju jedni drugima. To znači da ne može da zaživi ideja da smo mi sugrađani koji imaju zajednički cilj, što je dobrobit ovog društva. To pokazuje takođe da je ovo društvo strašno rascepkano i da ljudi veruju samo svom najužem krugu oko sebe. To je ta filozofija porodice i prijatelja i života u skladu sa maksimom „Gledaj ti svoja posla“, ili „Šta se ti mešaš”, ili „Ne gledaj preko plota kod komšije“, ili „Ćuti, dobro je“.
      Kakav je efekat te filozofije?
      To proizvodi, da do kraja psihologiziram, da ste od malih nogu izloženi porukama da nije vaš posao ako se komšije svađaju, koga briga, to se mene lično ne tiče. Zašto je to strašan problem? Zato što je u takvoj situaciji nemoguća saradnja među ljudima, pa je nemoguće i da se ljudi pobune u nekakvom organizovanom smislu protiv ovakvih užasnih scena o kojima pričamo – bivaju podstaknuti samo onda kada su lično pogođeni.
       
      Foto: Istinomer, Zoran Drekalović  
      Da li je banalna analogija sa događajima od pre dva meseca, kada su se ljudi pobunili jer su bili lično pogođeni najavom policijskog časa?
      Videli smo da su onda bili podstaknuti da se pobune. Ali zapravo, u toj vrsti neke socijalne dileme mi ne shvatamo da moramo odustati od uskih, partikularnih interesa. Odustajanje od partikularnih interesa ne važi samo za političke elite, već i za obične građane koji posmatraju. Ovo društvo je strašno podeljeno, sada i po političkoj liniji, gotovo do ivice građanskog rata. Ako uzmemo u obzir politički kriterijum, najveći broj ljudi i dalje kaže – mene politika ne interesuje, ja se time ne bavim, trudim se da moj život bude van politike. To je za mene teza koja je potpuno nevalidna – građani ste ovog društva, sve je politika. Mene interesuje koliko nešto košta – i to je politika. Sa druge strane, imate zagađenu javnu sferu najraznovrsnijim mogućim skarednim sadržajem, od rijaliti programa, politike, od ponašanja u Skupštini, od javnih nastupa političara, i poruka koja se građanima šalje je da je to jedan sasvim normalan vid ponašanja. To je ta kultura nasilja u kojoj mi živimo, i ne vidimo ništa sporno u u sceni nasilja iz tramvaja i činjenici da se ono dešava i da ljudi okolo ne reaguju.
      Kada kažemo „Mi smo društvo koje je nasilno” ili „Negujemo kulturu nasilja”, kojim činjenicama se to dokazuje?
      Te konstatacije su možda preteške, da smo nasilno društvo. Međutim, fenomene o kojima govorimo nismo mi izmislili i oni ne karakterišu samo nas. Ja sam se lično mnogo bavio školskim nasiljem – u toj oblasti nismo previše ekstremni u odnosu na druge. Dakle, svi ti fenomeni nisu specifično srpski, ali to nimalo ne teši. Ono što vidim kao specifično srspki fenomen je to što je izgrađena „infrastruktura nekažnjivosti“. Pri tom mislim i na one na najvišim funkcijama, koji su po mnogim kriterijumima nedostojni takvih funkcija, ali i na druge. Recimo, gde imate predsednike opština koji pale kuće i angažuju ljude da pale kuće i da pucaju u vrata dok kuća gori? Možemo li zamisliti državu u kojoj bi takav slučaj bio i dalje bez epiloga?
      Živimo u njoj.
      Da. Ja se stalno, ne kao socijalni psiholog, nego kao građanin pitam kako je to moguće, zašto to neko radi, i tu imam banalan odgovor koji nije ni previše mudar – čini mi se, zapravo, da to radi jer mu je dozvoljeno, ne snosi nikakve sankcije, ne odgovara nikome, zna da ni na koji način neće biti kažnjen. Drugo, nasilje vam se i debelo isplati, jer smo došli do toga da se nasilnim metodama rešavaju neke stvari koje su od „državnog“, „javnog“ interesa, poput Savamale. Treće, priznanjem funkcionera države da ne mogu da se izbore sa fenomenom nasilja na stadionima te grupe su praktično nagrađene.
      Vučić je rekao da ne može da reši te probleme.
      Tako je. Praktično, vi time kažete da mi nemamo državu. Veber, na koga su se često pozivali, kaže – država ima monopol, ali država nije jedina koja sprovodi fizičku silu.
      Da se vratimo na reagovanje građana i na komentare tipa „Da sam ja vlast, ja bih ga obesio“. To zapravo posle svega deluje logično?
      Upravo tako. Logična i prirodna posledica je da ljudi reaguju onako kako im se čini da ima efekta. Nezavisno od toga što mi to ne odobravamo, ali ljudi su i razumna bića koja reaguju u skladu sa modelima ponašanja koji postoje u jednom društvu. Kako mi možemo očekivati od ljudi da se drže nekih pravila, propisa, da poštuju zakone, kada ih prvo ne poštuju oni koji ih donose? Drugo, čak i ako ih kršite, potpuno je neizvesno da li će uslediti neka sankcija i kada će uslediti. Kako, na primer, da objasnite strancima zakon o legalizaciji nelegalno izgrađenih objekata, ili protest nelegalnih taksista?
       
      Foto: Istinomer, Zoran Drekalović Da se na kraju razgovora vratimo na početak. Kažete da nemamo političku kulturu i da je to ishodište mnogih problema. Kako se dolazi do društva sa izgrađenom političkom kulturom?
      Jedna teza kaže – morate graditi demokratiju odozdo, morate izgraditi neke kapacitete unutar društva koji treba da iznesu demokratiju i demokratske institucije. Mi nemamo te kapacitete, ne treba da se lažemo, mi nemamo strukturne kapacitete za demokratiju, nemamo dovoljno obrazovanog stanovništva – određena struktura podrazumeva aristotelovsku jaku srednju klasu. Imamo mnogo funkcionalno nepismenih ljudi. Druga teza kaže da stvari ipak mogu doći odozgo, odnosno da mi možemo ljude naučiti da budu demokrate, tako što ćemo izgraditi demokratske institucije. Sada, pitanje da li je starija kokoška ili jaje. Da budem iskren, ja sam prilično pesimističan da će se stvari ovde skorije rešiti. I poruke koje mi od opozicionih političara čujemo uglavnom su u kontekstu toga da mi treba da nađemo nove ljude. Ja mislim da su nam prosto potrebne promene sistema. To stvarno zvuči kao floskula, ali moramo se dogovoriti kako ćemo se odnositi – ne prema ljudima, nego prema principima, i da branimo te principe. Čini mi se da je u tom smislu važna uloga ljudi koji mogu sebi da dozvole luksuz da budu u današnje vreme kritični prema vlasti. Mislim da treba da pokušavaju da mobilišu javnost i da šalju poruku da je drugačije mišljenje moguće, da je drugačija vizija društva moguća. U protivnom smo osuđeni na sliku koja ne dopušta nikakve druge interpretacije ili kritiku.
      Naslovna fotografija: Istinomer/Zoran Drekalović
       
       
      Pavlović: Nasiljem rešavaju stvari od „državnog“ interesa, poput Savamale - Istinomer
      WWW.ISTINOMER.RS Da li je bestijalno prebijanje u Novom Sadu, o čemu smo se obavestili putem društvenih mreža, a ne putem institucija, nešto što nismo videli u rasponu od 1990. godine do danas? Da li je način...  
×
×
  • Креирај ново...