Jump to content

Jak politički pritisak SAD da se izbaci Huawei

Оцени ову тему


Препоручена порука

Kineske kompanije nepoželjne u SAD zbog nacionalne bezbednosti.

 

AT&T i Verizon trebalo je da prodaju nove Huawei uređaje, prvenstveno Mate 10 i Mate 10 Pro i saradnja je trebalo da bude najavljena na CES 2018 sajmu u Las Vegasu. Američki operatori godinu dana su pregovarali sa kineskom kompanijom Huawei o uslovima saradnje i kad je do nje konačno došlo usledili su politički pritisci da se ta saradnja ni ne otpočne.

Prema objavi agencije Rojters politički pritisci idu toliko daleko da se zahteva prekid bilo kakve saradnje AT&T kompanije i svih drugih američkih kompanija sa Huawei, ali i ZTE kompanijama, kao i kompanijom China Telecom. Razlog ovakvog ponašanja je nacionalna bezbednost zemlje, nepoverenje u kineske kompanije, mogućnost špijunaže i mnogi drugi.

Nijedna pomenuta kompanija SAD nije želela da komentariše ove navode, ali je sigurno da se Huawei telefoni neće prodavati u ovim mrežama. Prema poslednjem izveštaju iste agencije, pritisak se nastavlja na sve operatore da prekinu bilo kakav kontakt sa Huawei i ZTEkompanijom, uključujući implementaciju 5G opreme, prodaju telefona, servise i druge stvari.

Ričard Ju, Huawei.Foto: Huawei.
Ričard Ju, Huawei.

 

S druge strane kineski Huawei vidno je razočaran novonastalom situacijom i u izjavi za medije Ričard Ju, direktor Huawei-ja za mobilnu telefoniju rekao je da su na gubitku korisnici, jer neće biti u prilici da koriste poslednje dostupne inovacije i servise, koje ne nude drugi proizvođači.

Huawei za sada može da prodaje svoje telefone poslednje generacije putem Amazon i drugih onlajn robnih kuća.

 

MONDO 

http://mondo.rs/a1073347/Mob-IT/Vesti/Huawei-ZTE-SAD-AT-T-odbijen-Mate-10-Pro.html

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 43 минута, Поуке.орг инфо рече

Razlog ovakvog ponašanja je nacionalna bezbednost zemlje, nepoverenje u kineske kompanije, mogućnost špijunaže i mnogi drugi.

Prsli su kao letva, u to vise nema sumnje...

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

И после нека прича о ма чијем "фашизму"...

Куд већи истински фашизам од америчког, нигде не постоји такво обожавање државе.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Драгана Милошевић,
      SUKOBI i nered odgovaraju onim snagama koje žele da Pravoslavni bogoslovski fakultet (PBF) odvoje od SPC. Pošto u tome ne mogu da uspeju, nastoje svim silama da odvoje Univerzitet od fakulteta.
       
       
      Zaboravljaju, pritom, da se većina najstarijih evropskih univerziteta razvila iz bogoslovskih škola, čime se njihovi rektori i profesori ponose. Na pokušaj uklanjanja PBF iz akademske porodice može se gledati i kao na deo akcije čupanja Univerziteta iz njegovih najdubljih identitetskih korena. Ovim napadima meta je i Ministarstvo prosvete, koje je preko svoje nadležne inspekcije, koja jedina ima pravo vršenja istražnih radnji, potvrdilo svu legitimnost rada fakulteta.
      Ovo u razgovoru, za "Novosti", poručuje prof. dr Zoran Ranković, dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Naglašava i da Sveti sinod ne utiče protivpravno na rad ustanove na čijem je čelu, kao i da su sve crkvene odluke dosad bile saglasne Statutu fakulteta.
      Kako ste razumeli poslednju poruku rektorke Ivanke Popović da je "sazrelo vreme da se otvori pitanje da li Pravoslavni bogoslovski fakultet (PBF) treba i dalje da bude deo Univerziteta u Beogradu"?
      - Sa tugom u srcu moram da konstatujem da ona nije upoznata, između ostalog, ni sa istorijom Univerziteta na kome je rektor. Trebalo bi da zna da su ti razgovori sa njenim prethodnicima pre više godina započeti i vođeni, a da smo kao njihov rezultat dobili poništenje odluke o likvidaciji Bogoslovskog fakulteta sa Univerziteta. Pošto se, sa naše strane, ništa nije promenilo od tih razgovora i pravnih okvira koji su njima utemeljeni i potvrđeni, ostaje nejasno čime su motivisani novi pokušaji da se PBF, izložen nebivalim pritiscima i medijskim napadima i klevetama, ponovo ukloni iz akademske porodice koju je, zajedno sa nekoliko drugih fakulteta, svojevremeno utemeljio.
      Ovi razgovori mogu se, dakle, samo nastaviti, a nikako započeti, uz poštovanje rezultata dosadašnjih razgovora i napora. Bojim se da se, u protivnom, vraćamo na partizanske političke ideale u kojima se sudi bez osnova, istorija počinje od nas samih, a razlika između dobra i zla nije moralna nego ideološka. Nije mi jasno zašto rektorka hoće da ovu našu najvišu akademsku ustanovu surva u taj politički kal u kome decenijama nije bila.
      Stoji li ocena da je fakultet u procepu crkvenih i svetovnih visokoškolskih akata i da Sveti arhijerejski sinod SPC utiče na njegov rad suprotan ustrojstvu i propisima?
      - Apsolutno ne stoji. Fakultet ispunjava sve akademske zahteve koje pred nas postavlja Univerzitet, istovremeno bivajući veran predanju i učenju Crkve. Sveti arhijerejski sinod, po prirodi stvari, budući da je PBF pod duhovnim i kanonskim okriljem SPC, pomaže Fakultetu da održi ovu svoju poziciju koja je značajna ne samo za Crkvu, već i za Univerzitet u celini.

      Foto M. Anđela
      Statutom PBF još od 2004. i povratka na Univerzitet određeno je da radi pod punim okriljem SPC, a propisana je nadležnost patrijarha i Sinoda. Zašto se ovo pitanje tek sada nameće kao problematično?
      - Na ovo pitanje ne mogu sa sigurnošću da odgovorim ali mogu da iznesem svoju pretpostavku. Postavljanje pitanja nadležnosti patrijarha i Svetog sinoda izlazi iz sfere akademske i pravne logike. PBF u okviru Univerziteta funkcioniše po odredbama Statuta fakulteta koji je više puta prihvatio i potvrdio Univerzitet. Pošto u međuvremenu nije došlo ni do kakvih promena u odredbama koje se odnose na nadležnost Sinoda u pravnim aktima fakulteta, postavlja se pitanje šta je uzrokovalo novu debatu o njihovoj legitimnosti. Neko bi mogao zaključiti da je čitav ovaj nepostojeći "problem" samo sredstvo za ostvarenje drugih, prvenstveno ideoloških pa i dnevnopolitičkih ciljeva, a ne cilj sam po sebi.
       Šira javnost početak problema na PBF povezuje sa udaljavanjem sa fakulteta episkopa Maksima i docenta Marka Vilotića. Postoji li veza između ovog događaja i inicijativa da se fakultet oslobodi navodno protivzakonitog uticaja SPC?
      - Nisam baš siguran da je ta javnost mnogo šira od svega nekoliko medija, finansijski vezanih za svima poznati krug ljudi, koji se, i inače, utrkuju u fabrikovanju lažnih i loših "vesti". Sveti sinod nije, uveren sam, ni olako, ni rado, ni bez odgovarajućeg obrazloženja razrešio navedene nastavnike prava poučavanja na PBF. Kao što to nisu činile ni druge crkve u svetu kada su se našle u sličnim situacijama. Praksa davanja i povlačenja dozvole za učenje postoji na svim univerzitetima gde crkve imaju svoje fakultete. I ona se, ma koliko to zapanjujuće moglo izgledati našim, da li neinformisanim ili nedobronamernim kritičarima - kada je to neophodno, primenjuje. Primer za to je oduzimanje dozvole za učenje poznatom nemačkom teologu Hansu Kingu 1979. godine, nakon čega je napustio državni Univerzitet u Tibingenu na kome je predavao.

      Foto M. Anđela
       Da li je bilo kršenja procedure u slučaju profesora Rodoljuba Kubata, kome je uskraćen blagoslov za rad na fakultetu?
      - Sva, do sada sprovedena procedura, u skladu je sa svim pravnim aktima koji regulišu rad našeg fakulteta. Tako će biti i sa onim postupcima koji tek treba da uslede.
      STUDENTI BEZ POSLEDICA
      A ODRŽAVAJU li se svi ovi događaji i kampanje u javnosti koje ih prate na nastavni proces i rad sa studentima?
      - Ni najmanje. Prema istraživanju koje je nedavno prikazano na Senatu UB, po izlaznosti na ispite i uspehu na njima naš fakultet je u samom vrhu. Ovo jasno govori o ozbiljnosti kolegijuma u izvođenju kako redovne tako i onlajn nastave, ali i o odgovornosti i marljivosti naših studenata.
       Kako gledate na pozive na "odbranu" Univerziteta, njegove autonomije i integriteta profesora koji se pojavio u delu akademske, mahom opozicione, tzv. građanske i Crkvi permanentno nenaklonjene javnosti, kao reakcija na Kubatove javne istupe?

      Foto M. Anđela
      - To bi bilo poprilično smešno da nije ovoliko tužno. Mi danas gledamo nebivalu situaciju da na najekstremnijim anticrkvenim portalima lamentiraju nad "tužnom sudbinom" pojedinih nastavnika sa PBF, u jednom malotiražnom dnevnom listu pišu pohvale teološkom opusu istih onih ljudi koje su pre ove situacije samo i jedino neprekidno besomučno napadali... A da se te naše bivše i sadašnje kolege pri tome ne zapitaju zašto nepomenuti mediji to rade i kome oni, svi zajedno, službu čine? Sve me ovo podseća na jednu znamenitiju situaciju u kojoj su, takođe, zla misao i lični interesi, ujedinili, do tada, nepomirive protivnike. Reč je, naravno, o zajedničkom planu rimske okupatorske vlasti i glavara jevrejskog naroda da se pogubi Onaj koji je ne samo propovedao "drugačiju" veru nego je i isprevrtao stolove za menjanje novca. To što se pre više od dvadeset stoleća desilo sa Gospodom Hristom u Jerusalimu sada se dešava sa PBF u Beogradu.
      VUKAŠINOVIĆ PROŠAO LINČ
      A FAKULTETU čiji ste dekan i Crkvi spočitavaju ignorisanje optužbi o seksualnom uznemiravanju protiv profesora protojereja stavrofora Vladimira Vukašinovića. Da li je to tema za fakultet ili samo za tela SPC?
      - Pomenute optužbe u javnosti bile su sastavni deo višegodišnjeg medijskog napada i besramnog linča kojima je bio izložen naš kolega. Sama činjenica da nisu od samog početka upućene na jedinu adresu na koju se one, inače, upućuju - pravosuđe, nego da su ih njihovi autori orkestratori mesecima koristili za narušavanje ugleda ne samo pomenutog profesora nego i PBF i SPC, govori mnogo o prirodi tog kafkijanskog procesa. Jedna od retkih dobrih stvari koje je rektorka, nehotice, učinila bila je da taj klevetnički materijal dostavi tužilaštvu. Kako sam iz medija saznao, sve optužbe protiv prof. Vukašinovića su odbačene.
      Postoji teza o ideološki obojenom pokušaju udaljavanja PBF od Crkve i njegovom sekularizovanju. Vidite li elemente ove pretpostavke u nedavnim događajima? Da li je u našim uslovima uopšte zamisliv Bogoslovski fakultet koji bi bio potpuno nezavisan od Crkve?
      - To pitanje pogađa u srce, definiše i objašnjava sve što se u navedenom periodu dogodilo, ali i ono što se sada događa sa fakultetom. Tome želim da dodam da, iako je sekularizacija najvidljiviji cilj ovih mutnih radnji koje sprovode napadači, ona nije jedini cilj kome oni streme. Dugoročno gledano reč je o nastojanju da se naši studenti - budući veroučitelji, sveštenici, episkopi i drugi delatnici u službi Crkve, ne školuju u duhu čuvanja, negovanja i unapređivanja sopstvenog crkvenog, kulturnog, nacionalnog - identitetskog nasleđa, nego da se oni formiraju tako da bi različite domaće i inostrane crkveno-političke aktivnosti, poput onih koje su viđene u Ukrajini i svega što je iz toga za život Crkve proisteklo, učine ne samo neizbežnim i prihvatljivim, nego i neophodnim.
      INTERVJU Zoran Ranković: Napadaju fakultet, progoneći crkvu! Rektorka gura Univerzitet u politički kal
      WWW.NOVOSTI.RS SUKOBI i nered odgovaraju onim snagama koje žele da Pravoslavni bogoslovski fakultet (PBF) odvoje od SPC. Pošto u tome ne mogu da uspeju, nastoje svim silama da odvoje...  
    • Од Justin Waters,
      Mladi Jugosloveni začuđeni pitanjima na testiranju za američke kampove: "Da li će vaša zemlja propasti?"
      Ožujak 1973: Pedesetak sludenata, odabranih u Ljubljani za odlazak u američke kampove, neće ovog ljeta otputovati u Sjedinjene Države zbog nekorektnih pitanja koja su im postavljala šestorica američkih predstavnika
      ... Tek nakon dva mjeseca izbija na vidjelo istina o intervjuu, obavljenom u prostorijama organizacije ljubljanskih studenata s kandidatima prijavljenim za ljetnu praksu u SAD ... Mladići i djevojke koji su izrazili želju da idu na praksu u SAD nisu ispitivani što znaju o Americi, nego što misle o Jugoslaviji ... Nije uvijek naivno ono što kriju "dječja pitanja" ...
      Na drugom katu prostrane starinske zgrade na Trgu Revolucije u Ljubljani, gdje su smještena i sjedišta slovenskih studentskih organizacija, foruma i listova, u sobi broj 84 sada je blagajna. Iza tih vrata, čiji napisi obavještavaju da se računovodstvo tu tek nedavno doselilo, zbivalo se prije dva mjeseca, točnije od
      3. do 8. siječnja ove godine, nešto o čemu se tek sada govori u javnosti, ne bez pritajenog uzbuđenja.
      Siječanjski posjetioci sobe 84 dobili su i zakasnjeli publicitet u vijestima domaće štampe i svjetskih agencija, kojem se svakako nisu nadala. Ako ništa drugo, ono što se događalo iza vrata te sobe donijelo je sada uljudan protest Američkoj ambasadi u Beogradu ovih dana, premda njegovi birani izrazi nisu ublažili oštricu zamjerki ljubljanskih studenata upućenih "Veleposlaništvu ZDA", kako se to slovenski kaže.
      Svjedoke famoznog "obaveznog intervjua" iz sobe 84. koji je trajao pet dana, a poslije dva mjeseca izazvao oštre osude zbog "nekorektnih pitanja", nije više jednostavno okupiti. Među njima su i šestorica Amerikanaca, koji su na smjenu ispitivali osamdesetoro studenata - kandidata za praksu u SAD, kao i dvojica predstavnika slovenske studentske organizacije za koje smjene nije bilo.
      Što su šestorica američkih predstavnika tražili među ljubljanskim studentima, što su to ispitivali i zašto - nije još detaljnije objašnjeno. Nisu objavljena ni njihova imena. A to su: gospoda Boyd, Poush, Windsdor, Kiehl, Miles i Coonred. Posljednja dvojica rade kao američki predstavnici u Beogradu i Ljubljani, a drugi su iz američkog informativnoga centra u Zagrebu.
      Naoko sve i jest u redu
      - A zašto se, odjedanput, podigla tolika buka oko toga kad je takav intervju održavan svakoga siječnja u posljednje tri godine, i ništa se novo nije dogodilo. Što, sad više to nije u redu? - pitao nas je pred zgradom u Ljubljani na Trgu Revolucije nama nepoznat student koji nije htio kazati svoje ime. Pretpostavili smo da je i on bio jedan od kandidata što je sada pomalo razočaran jer se uzalud ponadao da će ovo ljeto provesti besplatno negdje u Ohiou, recimo.
      Stvarno, što, odjednom, nije u redu?
      Već gotovo četiri godine traje plodna suradnja slovenske studentske organizacije sa International Student Serviceom iz New Yorka, koja ima i svoj program (ICGP - International Camp Councillor Program). Taj program vodi gospođica Alice L. Mairs, i on svake godine okuplja oko 800 studenata iz mnogih zemalja. Kad budu na poseban način odabrani u svojim zemljama, ti studenti provode dvomjesečne ferije u kempovima za američku djecu, gdje, zajedno s američkim kolegama, preuzimaju uloge odgojitelja. Jedini službeno utvrđen uvjet za studente-kandidate jest dobro poznavanje engleskog jezika i iskustvo, sklonost i ljubav za rad s djecom. Utvrđena je i procedura kako se odabiru kandidati, koja uključuje i "obvezni intervju" sa svakim napose.
      Ispituje ih komisija američkih predstavnika u svakoj zemlji. Tako su se i šestorica Amerikanaca pojavila ove godine, prema prijašnjem dogovoru, u Ljubljani.
      Predsjednik Zajednice Ljubljanskih i slovenskih studenata, u sastavu Saveza studenata Jugoslavije, student filozofije Tomaž Kšela, kako nam je rekao, ni sam nije sumnjao da će ovogodišnji program odlaska u američke kempove doći u pitanje. Sa strane studentske organizacije za njegovo je provođenje zadužen tzv. Međunarodni odbor, sada Međunarodna komisija Izvršnog odbora Skupštine slovenskih studenata, a sam program vodio je student Miloš Vukmirović. Taj mladić sada je doživio i kritiku zbog svoje nebudnosti.
      Lani je istim programom obuhvaćeno oko 70 studenata iz Slovenije koji su bili na praksi u Sjedinjenim Državama. Ove godine prijavila su se nova 123. Stigle su prijave kandidata također iz Zagreba, Zadra, čak i iz Prištine. Na sam tzv. intervju odazvalo se 80 studenata i studentica, najviše iz Slovenije.
      Šestorica Amerikanaca također su stigla, po dogovoru, 3. siječnja. Otvorena je soba broj 84. Ono što sada neki nazivaju predstavom moglo je početi.
      Jedan po jedan ...
      Pred vratima sobe 84 kandidati su stajali početkom siječnja u grupicama, prema pozivima, a ulazili bi u sobu jedan po jedan, jer se intervju obavljao sa svakim posebno. Pitanja nisu bila za sve jednaka, niti se znalo što će koga pitati. Govorilo se isključivo engleskim jezikom. Nije bilo poznato unaprijed ni to koliko će tko vremena biti ispitivan. Neki bi vrlo brzo izlazili, drugi ostajali duže, kako kad, kako tko. S jednom djevojkom intervju je trajao punih 45 minuta. Jedan nam od svjedoka kaže: "To je bila zbilja lijepa dekla, pa bih i ja s njom razgovarao duže."
      Pet dana, koliko je trajalo ispitivanje, sjedili su stalno s američkom predstavnicima dvojica naših studenata. Bili su to Miloš Vukmirović, koji je vodio program, i Janez Zupan, kojd je sličnu dužnost vršio lani, pa je tu bio zbog kontinuiteta. Od Amerikanaca obično bi u sobi bila dvojica, ponekad i više njih. Kad bi se zamorili, tražili bi da ih drugi zamijene. Studentske predstavnike nitko nije smjenjivao. Pitanja su postavljali samo Amerikanci, a dvojica prisutnih studenata samo bi ponekad nešto primijetili, dopunili odgovor ili štogod objasnili. Sve je, doista, teklo kako se kaže - "normalno". Tako se bar činilo.
      Tomaž Kšela, koji nam je dao na uvid i protest Američkoj ambasadi, upućen prije nekoliko dana, sjeća se dobro te nevolje s intervjuom. Ona je, međutim, nastala kad se intervju već završio.
      "Sam intervju" - kaže on - "kao metoda nije pobuđivao nikakvih sumnji, jer je to nešto normalno, u skladu s dogovorom koji smo imali da se podvrgnu takvom ispitivanju kandidati za odlazak na ferijalnu praksu u američke kempove. Budući da je riječ o mladim ljudima koji tamo imaju ulogu odgojitelja američke djece, potpuno je shvatljivo da se ispita da li kandidati znaju dobro engleski, imaju li odgovarajućih sposobnosti za rad s djecom, da li su uopće tome skloni. Nije važno s kojega su fakulteta, a najmanje smo sumnjali u to da bilo kakvu važnost imaju politički nazori kandidata. Zato smo i bili iznenađeni poslije kad smo se detaljno upoznali kakvih je sve pitanja sadržavao taj intervju."
      Odobrava posebna komisija
      Simpatični, razgovorljivi, student ekonomije Janez Zupan, koji je od 3. do 8. siječnja proveo u sobi broj 84 slušajući sve koji su ispitivani, kaže nam da ni u početku, čak ni poslije, nije mislio posebno o tome što se, zapravo, želi takvim pitanjima. To priznaje iskreno.
      - Kandidat bi ušao - sjeća se on - pozdravio, predstavio se (sve na engleskom) i onda bi čekao da mu tkogod od prisutnih uputi pitanje. Bilo je zbunjenih mladih ljudi, mnogi su imali tremu, ali se našlo i odlučnijih, hladnokrvnih. Od 80 kandidata, koliko ih je ispitano, tridesetoro navodno nisu pokazali dobro znanje engleskoga jezika, ili su se opet učinili ispitivačima nepodesni za rad s djecom. Tko će znati? Tako nam je barem objašnjeno, a i njima - zašto su otpali. Pedeset je studenata i studentica primljeno, premda to nije definitivno. Njihove podatke već smo uputili u New York, ali treba čekati još tri mjeseca jer je to, po dogovoru, rok za odgovor da li su oni u konačnom izboru. O tome odlučuje posebna komisija u New Yorku s kojom mi nemamo ništa. Njoj su, čini se, potrebna tri mjeseca da utvrdi tko će konačno putovati u SAD.
      - Ima li među tih pedesetoro i članova komunista? - pitamo Zupana.
      - Koliko mi je poznato, nema - odgovara on. Ne sasvim siguran. I brzo dodaje: - O tome nisu ni pitali kandidate.
      - Ali neka druga pitanja, koja sad dolaze pod lupu, zar vas ona nisu malo začudila?
      - Vidite - odgovara mladi Zupan - to je sve bilo u tonu "ugodnih razgovora". Nama su, već u početku, objasnili zašto tako ponešto pitaju. Riječ je o američkoj djeci u kempovima. Ta djeca, kojoj će strani studenti tamo biti odgojitelji, postavljat će, razumije se, i razna pitanja o zemlji iz koje odgojitelj dolazi, rečeno je. A kako su djeca odgojena američki, ona imaju svoja gledanja, koja se razlikuju od ovih naših, jugoslavenskih. Pogotovo od komunističkih. Tako, eto, komisija, navodno, postavlja sada ta "dječja pitanja" da se vidi što će tko odgovoriti američkoj djeci...
      - Vi ste, druže Zupane, i sami, koliko se zna, bili 1971. godine, na osnovi istoga tog programa (ICCP), punih šest tjedana u jednom kempu s djecom u Sjedinjenim Državama. Imali ste nekoliko grupa djece o kojima ste se brinuli. Jesu li vam ta djeca bilo kada postavljala tamo takva pitanja kao ova u intervjuu, ili bar slična?
      - To ne - odgovara Zupan. - Od sve djece, a bilo je nekoliko desetaka njih koje sam upoznao, pa i oni mene, nitko me to nije pitao, niti slično. Samo jednom, sjećam se dobro, neki dvanaestogodišnji dječak, mali Crnac, iz Harlema, pitao me neka mu objasnim što je to komunizam. To je sve.
      Generalna proba za "dječja pitanja"
      Pitanja koja su, kako se sada zna, bila nekorektna, nisu, dakako, bila jedina pitanja u intervjuu.
      - Mi nismo protiv pitanja uopće, a želimo i nastavak suradnje u programu ICCP - kaže član Izvršnog odbora Skupštine studenata Slovenije, student metalurgije Jože Kršinar. - Mi smo samo protiv nekorektnih pitanja koja nas vrijeđaju. A ta pitanja bila su pomiješana s mnoštvom drugih, tako da se nisu ni mnogo isticala. Možda i zato nismo na vrijeme reagirali. Nedavno smo imali više sastanaka o svemu tome. Najprije smo, djelomično, bili i pogrešno informirani. Trebalo je duže dok se nije utvrdila istina. Na jednoj sjednici gdje smo odlučili da protestiramo kod Američke ambasade u Beogradu, tražilo se da se izvrši i ove godine program, ali uz uvjet ponavljanja intervjua, i to bez nekorektnih pitanja. Na posljednjoj sjednici, međutim, zaključeno je da se ove godine ne ide u SAD na osnovi programa ICCP, upravo zbog svega što se dogodilo...
      Tako je, zapravo, suspendirana jedna suradnja za koju se tvrdilo da je u protekle tri godine bila obostrano korisna.
      U traganju za drugih svjedocima i pisanim dokumentima, za "izvorima" informacija, kako se to kaže, došli smo i do dijela pitanja zbog kojih je upućen protest američkom ambasadoru. Tekstove pitanja pokazali smo jednom od dvojice studenata koji su svih pet dana prisustvovali intervjuu, mladom Janezu Zupanu. On je pitanja pročitao i potvrdio da su se i takva čula na ispitivanju. "Možda ne baš sve doslovce tako, jer on ne zna sasma točno, ali svakako u tom duhu".
      Neka od ovih pitanja nemaju ni masku naivnosti, nego su potpuno jasna i otvorena. Čak i provokativna, pa se o bilo kakvoj usporedbi s "dječjim ustima" jedva može govoriti.
      Što je pitao mister Miles?
      Jugoslavija je, tvrdi se u jednom pitanju, komunistička zemlja. "Koja je to vrsta komunizma? Je li kao ruski?"
      Zbunjeni student nastojao bi odgovoriti kako najbolje umije. Bilo je, sjećaju se neki, najrazličitijih odgovora, no naše je da pamtimo pitanja. Ovakvo "dječje pitanje", na primjer.
      - Čuli smo i čitali da se Jugoslavija ubrzano vraća na Istok. Je li to točno? Američka gospoda anketari nisu se ni na tome zaustavili.
      - Jugoslavija se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji - kaže ispitivač. - Što vi mislite o tome? Što to znači? Kakva je to kriza i da li se uopće može Jugoslavija iz nje izvući?
      Bilo je, dakako, i "naivnijih" pitanja. Kao, recimo, pitaju djeca:
      - Vi dolazite iz komunističke zemlje. Vi komunisti tvrdite da je sve kod vas dobro i da vam je tamo lijepo u komunizmu. Što ste onda došli k nama, što ćete u Americi?
      Prosuđujući po tome što su šestorica Amerikanaca pitala ljubljanske studente u ime američke djece, to su posebno politizirana djeca, vosokoobrazovana, stranački i klasno već opredijeljena, ta su djeca, čini se, duboki poznavaoci političkih prilika i sistema i, vjerojatno, znanci jugoslavenskoga društva.
      Mister Miles, recimo, pita jugoslavenskog studenta u ime američke djece:
      - Vi tvrdite da imate demokratsko društvo. Kako možete imati demokraciju kad kod vas vlada jednopartijski sistem? Objasnite mi to...
      Kad bi čovjek povjerovao toj komisiji šestorice u Ljubljani, pomislio bi da su američka djeca znatiželjnija od bilo koje druge na svijetu, a posebno za politička pitanja. Njih, na primjer, zanimaju i politički funkcioneri u Jugoslaviji.
      - Ima li kod vas u Jugoslaviji - pita ispitivač, u ime djece, valjda - neki funkcioner koji nije član komunističke partije?
       
      Američki ispitivači, čini se, imaju, barem za jugoslavenske studente, već razrađen čitav sistem raznovrsnih metoda testiranja. Oni su, tako, na primjer, tvrdili u siječnju u Ljubljani i ovo:
      - Poznato je da kod vas u Jugoslaviji nema slobode. Ako se ne slažete s tom ocjenom, eto vam prilike pa nam dokažite suprotno. Osjećate li se vi kao slobodan čovjek? Zašto niste slobodni? Dokažite da jeste. Izvolite?
      To je samo dio pitanja koja su, u želji da sam protest ostane u okviru korektnosti, ovih dana nazvana blago - nekorektnim. Bilo je i drugih, sličnih pitanja, u sličnom duhu. Događalo bi se da i sama ličnost kandidata nekako posebno inspirira ispitivača.
      Zaobilazni putovi
      Nakon razgovora koje smo vodili ovih dana u Ljubljani nije bilo baš teško utvrditi da se suradnja s International Student Serviceom iz New Yorka, inače, u protekle tri godine odvijala bez incidenata, na obostrano zadovoljstvo. Samo se pretpostavlja, premda to posebno nismo nastojali ispitati, da su i prijašnjih godina u sličnim intervjuima poneki put studenti bili pitani, kako bi se reklo - nekorektno. Ove godine, međutim, u jednoj novoj društvenoj klimi takvo što više nije prošlo nezapaženo.
      Zanimljivo je, možda, spomenuti usput da u tom programu ICCP nišu dosad sudjelovale studentske organizacije ni iz jedne druge socijalističke zemlje, osim iz Jugoslavije. To, svakako, ne mora značiti da ICCP ne želi studente iz drugih socijalističkih zemalja. Jedan podatak o tome, za koji se kaže da je vjerodostojan, prvo smo čuli ovih dana. Preko slovenske studentske organizacije, s kojom, uz pomoć ICCP International Student Servicea iz New Yorka surađuje u Jugoslaviji (druge naše studentske republičke organizacije rade na sličnim programima s drugim američkim organizacijama), već je pokušano da se proširi krug suradnje sa socijalističkim zemljama.
      Jedan studentski aktivist iz Ljubljane rekao nam je da mu je jedan predstavnik ICCP programa nudio i adresu jednog doktora u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, kojem bi se slovenska studentska delegacija, prilikom svog boravka tamo, obratila, kako bi on organizirao slične ljetne ekskurzije studenata te socijalističke zemlje u SAD. Slovenski studenti nisu iskoristili tu adresu, a nama ostaje samo pitanje, kakvi se sve to putovi iskorištavaju?
      "Ako tkogod ne zloupotrijebi"
      Student Janez Zupan, koji je ljeti 1971. godine već boravio u SAD, radio je kao odgojitelj u Stradahe Campu, Bloomingale, kod New Yorka. Ukupno je proveo tamo devet tjedana, kod nekoga jezerca gdje je živjelo nekoliko stotina djece sa 70 studenata-odgojiteija iz mnogih zemalja svijeta, čak iz Obale Slonove Kosti. Američka djeca u tom kempu bila su iz siromašnijih četvrti New Yorka, iz Harlema, s Long Islanda, iz Bronxa. Bilo je mnogo crnih dječaka i djevojčica.
      Jedan crni dječak, koji je Zupana jedini pitao nešto o politici, bio je iz Harlema. Pokazao se posebno sposobnim. Znao je razložno razgovarati. Pričao je kako su ga sa osam godina natjerali da uzima droge. Sa deset godina se, kaže, sam odučio od toga. Bio je vođa cijele grupe u tom kempu. Djeca su ga obožavala. To je i jedna od najveselijih uspomena Janeza Zupana iz SAD.
      U kempu je za odgojitelje bilo malo slobodnog vremena. Svako se brinuo o desetak dječaka i djevojčica od jutra do večeri, pa i noću ih nadzirao. Strani studenti družili su se, uglavnom, međusobno, jer su se njihove američke kolege prilično odvajale. Djeca su imala bogat program odmora i učenja, sporta, a o nekim političkim pitanjima ili predavanjima nije bilo ni govora.
      Poslije završene prakse u kempu svaki student dobio je ponudu da putuje po SAD od jedan do četiri tjedna. Tada dolaze na red i pitanja iz politike na raznim objedima s odraslima. Zupan je iskoristio, kaže, dva tjedna takva putovanja i vratio se kući, uglavnom zadovoljan. "Uzevši jedno s drugim, koristan program" - tvrdi on - "ako ga tkogod ne zloupotrijebi."
      Epilog
      Primakli smo se kraju. - To baš nije ispala vesela tema, zar ne? - pita jedan od svjedoka maratonskoga intervjua.
      - A da li je bilo i veselije koji put? - pitamo i mi.
      - Bilo je i smiješnih stvari. Svakoga studenta-kandidata pitali bi i to da li zna neku dječju jugoslavensku igru. I svatko je, slučajno, a kao da su se dogovorili, obično odgovarao da zna onu što je zovu "gnjilo jaje, trulo jaje, pokvareno, mućak", tako nekako.
      To je, čini se, omiljena dječja igra u Sloveniji, u kojoj djeca čučnu u krug, a jedan trči naokolo, pa se onda utvrđuje kod koga je mućak
      - takvo što.
       
      Kad je možda već trideseti kandidat na pitanje koju igru zna opet nastojao objasniti, uz teškoće, na engleskom, koja je to igra, Amerikanci su već sami upadali: "Gnjilo jaje!", smijući se. - "Zar vi Jugoslaveni ne znate ništa drugo?"
      Ispalo je, stvarno, smiješno. A još je smješnije, možda tragikomično, sada, poslije dva mjeseca, kad se sve već zna, pa i to tko je zapravo tamo u Ljubljani u siječnju htio podmetnuti drugome - mućak.
      Napisao: Joža Vlahović (VUS, 1973.)

      Izvor: Yugopapir
×
×
  • Креирај ново...