Jump to content
Милан Ракић

Jürgen Moltmann, otac teologije oslobođenja: Kako se suprotstaviti nacionalizmu i beznađu današnjice

Оцени ову тему

Recommended Posts

„Pokrenite regionalni mirovni pokret, mir se ne može utemeljiti na lažima“

20140528-132315-48195564.jpg

Jürgen Moltmann protestantski je teolog i jedan od najutjecajnijih teologa današnjice. Njegova knjiga „Teologija nade“ (1964.), napisana pod utjecajem „Principa nade“ marksističkog filozofa Ernsta Blocha, presudno je utjecala na „teologiju oslobođenja“, liberalni kršćanski pokret druge polovine dvadesetog stoljeća. U organizaciji Hrvatskoga filozofskog društva, Moltmann je ovoga tjedna boravio u Zagrebu, gdje je nastupio dva puta – u srijedu na Filozofskom fakultetu, u javnom razgovoru s protestantskim teologom Zoran Grozdanovim, a dan kasnije na godišnjem simpoziju Hrvatskoga filozofskog društva, gdje je održao predavanje o svojemu filozofskom uzoru Ernstu Blochu. S 91-godišnjim profesorom emeritusom sistematske teologije Sveučilišta u Tübingenu Boris Pavelić je za Novi list razgovarao u četvrtak, nakon što je njegovo predavanje o lajpciškome filozofu nade ispraćeno pljeskom.

P: U vašemu razgovoru s Zoranom Grozdanovim, naročito su me se dojmili vaša duhovitosti i humor. Smatrate humor važnim?

O: Da (smijeh). Ne bismo sve trebali uzimati naročito ozbiljno. Naročito Nijemcima treba više humora. Sve uzimaju smrtno ozbiljno.

P: Ali, rekao bih, i Hrvati, uključujući i vjeru. Katkad imam osjećaj da ljudi Boga doživljavaju, a crkva prikazuje, kao kakva ljutitog starog čovjeka.

O: O… Ne, u Starom zavjetu, Jahve, Bog Izraela, uživa u izraelskom pokajanju. On je Bog koji pjeva, bog pun radosti i milosti, nipošto ljutnje.

P: Možemo li reći da je vaša vjera izrasla iz bola i patnje koje ste proživjeli u Drugome svjetskom ratu?

O: Da, i nakon toga, u logorima za ratne zarobljenike.

P: Možete li se prisjetiti tog iskustva? Je li bila riječ o iznenadnoj epifaniji, ili o procesu susreta s bogom?

O: Bio je to proces. Kao mlad čovjek, sedamnaestogodišnjak, našao sam se usred razaranja Hamburga. U srpnju 1943, oko mene je izginulo četrdeset tisuća ljudi. Preživio sam samo slučajno, ili po proviđenju. Tada sam prvi put zavapio bogu. U zatočeničkim centrima u Engleskoj i Škotskoj osjetio sam se posve zaboravljenim, i od Boga, i od svakoga dobrog duha. Tada mi je progovorio zaboravljeni Isus iz Getsemanskog vrta. Osjetio sam da je moja zaboravljenost i njegova, da je moja patnja uzdignuta njegovom velikom mukom. Tako sam postao kršćanin – kroz Bibliju, Psalme i Kristovo mučeništvo. Nije bilo epifanije, i nikakvoga iznenadnog iskustva. U moju je svijest postepeno ušla spoznaja da je Isus brat u potrebi, brat u patnji i tuzi.

P: Mislite li da čovječanstvo, oči u oči s tugom i patnjom, ne može živjeti bez vjere?

O: Svatko vjeruje u nešto.

P: Čak i ateisti?

O: Da. Mnogi ljudi vjeruju u naciju, u novac… Kamo staviš svoje srce i vjeru, ondje je tvoj Bog. Idolatrija je oko nas. Razgovarate li s ljudima ozbiljno, shvatit ćete da svatko vjeruje u nešto.

P: Ključna riječ vaše teologije jest „nada“…

O: Da. I „pasija“ („passion“). „Pasija“, u dvostrukom smislu: strasne ljubavi („passionate love“), i muke na križu („Passion“).

P: U vašoj „Teologiji nade“ pakao ste opisali kao „beznađe“, napisali ste: „Pakao je beznađe“. U današnjem svijetu, rekao bih, mnogi žive u paklu – jer im je uskraćena nada.

O: Imaju nadu, ali je potisnuta i skrivena. Čak i desperatni ljudi posjeduju uništenu nadu. Nada uvijek može biti oslobođena od represije.

P: To nas dovodi do pitanja moći i politike. Cijeloga im se života suprotstavljate. Što biste odgovorili: kako se potlačeni mogu suprotstaviti moći u današnjem svijetu?

O: Moć mora biti povezana s pravdom. Pravedna moć je dobra, samo je nepravedna moć nasilje. Potlačeni demonstriraju protiv nasilja pod kojim pate. Države i vlade moraju biti ograničene ustavom i nezavisnim pravosuđem, demokracijom.

P: Ali najveća demokratska nacija na svijetu za predsjednika je izabrala Donalda Trumpa, o kojemu govorite s mnogo sarkazma. Što mislite, kakav svijet predstavlja taj čovjek?

O: Prije dva tjedna vratio sam se iz Amerike. Svi su mi rekli da Trump predstavlja čisti bijeli rasizam.

P: U Zagrebu ste rekli da se u Americi i u Europi rađa neka nova vrst rasizma. Kako biste ga objasnili?

O: Kao anksioznost prema strancima, migrantima. 'Ne poznamo ih, moramo od njih zaštititi naš način života…' Nije to dobro. Osobno sam pod Hitlerom patio pod geslom: 'Njemačka Nijemcima'. Svaka demokracija utemeljena je na ljudskim pravima, i svaka je demokracija anticipacija univerzalne države čovječanstva. Zato ne smijemo razlikovati bijelce od crnaca, muškarce od žena, Nijemce od migranata… Svi smo ljudska bića, i, kao takvi, imamo stanovita prava i obveze.

P: Pripadate velikoj generaciji intelektualaca, da tako kažem, šezdesetih godina: od Martina Luthera Kinga nadalje, koja je svijetom proširila ideale o kojima upravo govorite. Isti su ideali nadahnuli i moju generaciju, ali istodobno osjećamo da naglo erodiraju. U času dok razgovaramo, primjerice, na granici Srbije i Hrvatske izbjeglice mjesecima žive u neljudskim uvjetima, bivaju pretučeni i zlostavljani, ne dopušta im se da prijeđu granicu, a svi imamo osjećaj da protiv toga ne možemo ništa.

O: Zašto? Nešto sigurno možete.

P: Svakako, nevladine organizacije čine što mogu, aktivisti također, novinari pišu… Ali, vlade odlučuju. Tolike vlade u današnjoj Europi odgovorne su za takvo stanje.

O: Možda izbjeglice ne žele u Hrvatsku (smijeh). Možda žele u Njemačku, Austriju, Francusku… Držim da je francuski predsjednik Emanuel Macron zadivljujuća figura. Ipak vjerujem da pred vašom generacijom ima svjetla, da nije sve tako sivo.

P: I to sam vas htio pitati: ne dramatiziramo li ipak previše, u usporedbi s vašom generacijom, koja je pronašla nadu usprkos tome što je stasala u potpuno porušenoj Europi?

O: Da. Sjetite se znakova čuda u političkom svijetu: ujedinjenje Njemačke nitko nije očekivao, a odjednom je ipak postalo moguće. Nitko nije očekivao da režim apartheida u Južnoj Africi može pasti bez građanskog rata; a onda se pojavio Nelson Mandela. Za mene, to su znakovi nade da bog nije zaboravio ovaj svijet.

P: Danas ste održali predavanje o Ernstu Blochu, jednome od vaših uzora, koji je u Jugoslaviji bio omiljen filozof. Danas, u Hrvatskoj gotovo da ga nitko više i ne spominje.

O: Možda misle da je bio preblizu jugoslavenskoj partiji. Ali Bloch nikada nije postao članom komunističke partije. Bio je slobodan.

P: Vrlo je zanimljivo da je Bloch istodobno učitelj vama, protestantskome teologu, kao i uzor jugoslavenskim ateističkim, liberalnomarksističkim filozofima Praxis grupe. Njegovo današnje iščeznuće iz javnog života u Hrvatskoj može se tumačiti kao simptom duha vremena. Kada govorimo o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, ako se mene pita, imamo rigidnu, djelomice fundamentalističku crkvu, u kojoj neki biskupi slave osuđene ratne zločince, i svakoga tko ih kritizira proglašavaju „jugokomunistima“. Slično se događa i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Srbiji. Slobodoumni i miroljubivi ljudi pitaju se kako se tome suprotstaviti. Riječ je o posve suprotnoj situaciji nego, primjerice, u Njemačkoj, gdje crkve vode snažan i utjecajan ekumenski mirovni pokret.

O: Pokrenite novi mirovni pokret na Balkanu. Udružite u nj mlade. Mirovni pokret u Njemačkoj bio je vrlo uspješan. Bio je prvi poticaj čak i za ponovno ujedinjenje Njemačke.

P: Na Balkanu, još je dalek put do istinskog suočavanja s nasljeđem rata na način na koji je to učinila Njemačka.

O: Ali, u Njemačkoj je Drugi svjetski rat završio katastrofom, dok je rat na Balkanu završio u Daytonu. Ovdje se nitko nije smio osjećati pobijeđenim.

P: Točno, i zato zlo nacionalizma nije pobijeđeno. U Njemačkoj je pobijeđeno, na Balkanu nije.

O: Formirajte tim povjesničara koji bi istražio i rekao što se u ratu na Balkanu uistinu dogodilo. Uključite u taj tim povjesničare svih strana. Ljudi trebaju znati što se uistinu dogodilo. Svjetlo istine početak je mira. Mir se ne može utemeljiti na lažima i iluzijama. Mir se može učvrstiti samo na istini. Zato sam pristalica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Ne slažem se s onima koji napadaju taj sud. Smatram da treba rasvijetliti što se uistinu dogodilo.

P: Napisali ste uistinu inspirativnu rečenicu: „Mir s Bogom znači konflikt sa svijetom“. Revolucionarna je to interpretacija Biblije.

O: Da, konflikt sa svijetom, ali svijetom nasilja, krivnje, ubijanja i smrti. Protiv takvog svijeta prosvjedujemo, ne protiv dobrog svijeta Božjeg stvaranja. Svijet možemo interpretirati na oba ta načina.

P: Kako u današnjem svijetu utemeljiti i osnažiti iskren i uspješan dijalog kršćana i muslimana?

O: Ili na sekularnom temelju tolerancije – premda valja dodati da je dobro biti tolerantan, ali loše samo tolerirati. Na religijskom temelju, tako da se kaže da je Isus umro ne samo za kršćane, nego i za muslimane. Sjećam se trenutka u njemačkom Bundestagu, još u vrijeme kada je svijet bio podijeljen na Zapad i na Istok. Gustav Heinemann, tadašnji predsjednik zapadne Njemačke, rekao je: 'Krist nije protiv komunista', na što su konzervativci protestirali. No Heinemann je nastavio: 'On je umro za njih!' Tada je u njemačkom Bundestagu nastala tišina. Istinski kršćani susrest će muslimane kao braću i sestre za koje je Isus umro na križu. Istinski muslimani srest će kršćane u velikoj milosti Božjoj, što i jest prvo božje ime u islamu: 'velika milost', 'Al Rahman'.

P: U zagrebačkom predavanju rekli ste da nevladine organizacije mogu spasiti svijet.

O: Da, ako ne rade u interesu politika nacionalnih vlada, nego u interesu mira i pomoći. Vjerujem da su kršćanske organizacije, poput Caritasa, bolje opremljene za pomoć, jer kršćanske kongregacije postoje na terenu, u Africi, Kini… One mogu uvelike pomoći.

P: Mislite li da je moguć širok, snažan i utjecajan globalni pokret za mir?

O: Da, vjerujem u mogućnosti (smijeh).

P: Pitam to zato što je globalizacija omogućila brzo i snažno povezivanje ljudi.

O: Da, ali je globalizacija istodobno i vrijeme nacionalizma: ruski je nacionalizam uništio Sovjetski savez; američki nacionalizam danas uništava Ujedinjene narode.

P: Što mislite o sve većem utjecaju azijskih duhovnih tradicija na Zapadu? Neke rečenice iz vaših knjiga zvuče kao budističke.

O: Budistička etika uključuje životinje i biljke. 'Karuna' je njihova formula za milost. Poštujem te koncepte. U Kini, magična je formula 'harmonija'. Sve treba biti u harmoniji. Oni ne govore o 'nadi' i 'revoluciji' (smijeh). Stara kineska mudrost glasila je: 'Ne vladaj svijetom agresijom („through agression“), nego privlačenjem, atrakcijom („through attraction“). ' U Europi imamo slično iskustvo: u 19. stoljeću europske su sile svijet kolonizirale agresijom; danas, svijet dolazi k nama, jer je Europa postala atraktivan kontinent, naročito za Afrikance.

P: Profesore Moltmann, za vama je dugo životno iskustvo, i impresivna intelektualna i duhovna postignuća. Kako biste, nakon svih ovih godina, odgovorili na ključno ljudsko pitanje: kako u ovome svijetu pobijediti zlo i patnju?

O: (Duga stanka) Čineći dobro. Zlo samo uništava. Apostol Pavao rekao je: 'Pobijedite zlo dobrim'. Na duge staze, zlo neće pobijediti Dobro.

prometej.jpg

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Жељко,
      Poslednji put kad je svrgavan autoritarni režim, opozicija je imala na svojoj strani:
          Samu sebe – osamnaest stranaka koje su konvergirale ka istom cilju i nisu se obazirale na nedostatak prirodne kohezije
          Aktivnog vođu koji ume i pasivnog koji nije omražen međ svetinom
          Podršku EU i Amerike
          Keš
          Građanski entuzijazam ovaploćen kroz Otpor i generalno veliku dozu jurišnog loženja
          Podršku SPC
          Podršku navijača dva najveća kluba
      Kao bonus, na dan preuzimanja vlasti, opozicija je dobila bitnu pomoć u vidu pasivnosti dela vojske i policije a nije zanemarljiv ni dil sa licima sa one strane zakona koji su čekali „nedajbože“ trenutak.
      I pored svega toga, vlast je dobijena na mišiće, uz par ljudskih žrtava i paljenje Skupštine i zgrade RTS-a (koja nažalost nije izgorela do temelja).
      Danas, opozicija nema ništa od gorenavedenog pa čak ni samu sebe. Da stvar bude gore po njih, sadašnja vlast šije ondašnju po svim parametrima a ponajviše po tom da im ne pada na pamet da naprave neki nepromišljen korak kao što je recimo Milošević tek tako raspisao izbore a da pred sobom nije imao ozbiljne proračune. Pritom, koliko god danas bilo loše, samo neiskreni mogu da kažu da je gore nego devedesetih a poznato je da se u zemlji pizda i glupavaca motka uzima u ruke tek kad se pojede poslednja kora hleba pa glodanje te motke ne može da podmiri krčanje creva. Dakle, nije dogorelo niti je blizu.
      To u zbiru ostavlja jedan notorni zaključak koji glasi – Vučić će da vlada dokle god hoće. Šta god da se desi sa Kosovom ne deluje da će biti više od zacelive rane na njegovom rejtingu. Sve i da izgubi četvrtinu glasova a čisto sumnjam da će jer narod ovde osim deklarativno zabole živo za Kosovo u smislu, biće plaky dva dana a onda opet jebiga, život ide dalje a besplatan džak praška pred izbore dođe kao prihvatljiv melem na ranu.
      Dakle, pitanje od trilion dolara, kad i kako će Vučić da sjaše.
      Vladaće do trenutka svoje prirodne smrti
      Možda nije najverovatnija opcija ali nije nemoguća. Naprednjaci su svesni da njihova životna sudbina zavisi poprilično od Vučića i to će braniti na sve načine (one najgore ćemo tek da vidimo). Te stoga ne bi trebalo da iznenadi ukoliko on krene u putinovsko-,ilovskom maniru da rotira funkcije sve do trenutka kad konačno ispusti svoju crnu dušu za ko zna koliko godina.
      Neka budala će ga roknuti
      Jedini scenario gori od prethodnog je da ga neki usamljeni idiot ubije. Kažem usamljeni jer ne postoji šansa da to izvrši neka organizovana grupa kao 2003. jer jebiga, sve organizovane grupe su sad na njegovoj strani tako da ništa. Ova varijanta je užasna iz prostog razloga što smrt, naročito nasilna, ima taj iracionalni filter da ublažava pa čak i izvrće realnu sliku žrtve. Vučić bi tako u većem delu sveta i ovde ostao upamćen kao još jedan reformator kog su nečastive sile sprečile na putu donošenja prosperiteta svojoj zemlji. S obzirom da je veoma bitno da Vučić u istorijskim spisima ostane pribeležen kao nepatvoreno zlo, jasno je zašto je ovaj scenario apsolutna katastrofa.
      Pobeći će
      Meni drugi najverovatniji scenario koji možda zvuči kao teorija zavere. Mislim da on već sad burgija šta da radi kad jednom izgubi sve i da pravi ozbiljan bekap. Nemam pojma kako će to da izvede, da li će da iscenira svoje ubistvo i preseli se kod Minimaksa i Arkana na Kipar ili će nekom da ukrade identitet i ostatak života provede kao ribar na Islandu ali, imajući u vidu sa čime bi se sve suočio u trenutku gubljenja vlasti i šta bi sve moglo da izmili od nečasnih radnji koje je za vlasti uradio (računajući i sve one o kojima pojma nemamo i one koje će se tek desiti), bekstvo je neuporedivo bolja opcija od truljenja na mardelju i kompletnog rušenja kulta časti o kojoj drobi već dvadeset i pet godina.
      Izgubiće na izborima
      Najkraći vic na svetu. Zasad. Ipak, nije nemoguće da se kroz deceniju pojavi neko dovoljno kul, dovoljno pametan i dovoljno blesav da svoju kuloću i pamet troši na svrgavanje Vučića umesto da juri kokain i šmrče kurve po belom svetu. Potreban je neki kopernikanski obrt da se desi, nešto ranga udara asteroida da bi energija ljudi sklonih da budu poltronske ljigave pizde prešla u momenat kad vreća praška nije bitnija od opšteg dobra. Trenutno to deluje kao okrugli kvadrat ali možda nekad promeni formu. Kako bilo, predavanje vlasti ne očekujem bez krvoprolića i tenkovske parade sa municijom u cevima na ulicama Beograda.
      Izgubiće na izborima i napraviće dil sa vlašću
      E ovo je glavna opcija iz dva razloga. Prvi, ovo je Srbija i demokratija čak i kad je ima je primitivna i onih par godina na početku milenijuma su bile eksces i greška u uobičajenom radu sistema a ne pravilo. Najverovatnije je da Vučića sa vlasti zbaci neko sličan njemu, neki novi samoživi automasturbator koji će nekom novom mantrom (ali u suštini sličnom) da kupi pučinu-stoku grdnu i preuzme vlast. Takav lik možda neće imati mnogo od osvete prema Vučiću jer eto, već ga je pobedio i ko ga jebe. Tu onda uleće i drugi razlog. Vučić smenu sigurno neće dočekati goloruk već opasan dinamitom koji metaforički može da eksplodira ali i da bude koristan novom vladaru. Uspeće da se proda toliko da ostatak života ostane sa privilegijama i slobodom (videti pod Toma). Jeste da to ne zvuči kao rajski život za nekog ko je imao stvarnu moć ali Vučić je Šešeljev sin a Šešelj je maroder i hijena, kad nema principijelnosti, zadovolji se i lešinarenjem.

      www.tarzanija.com/kad-ce-vucic-da-sjase-i-kako/
       
    • Од александар живаљев,
      IVO ANIĆ: Kako je katolička crkva izdala hrvatski narod
      Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto.
      Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Niti u vremenu kada se ista od vladajućih ignorirala, niti u vremenu kada se sama involvirala u strukture vlasti. Hrvatski narod financijski je pomagao svoju Crkvu, održavao je kao bitnu poveznicu sa svojim identitetom, ali i vjerovao u nju, da je zaštitnica običnog puka, utočište od vladajućih koji su valjda još od vremena Matije Gupca bili sinonim za one koji tog malog, priprostog čovjeka tlače. Za sve vlasti ovaj narod vjeruje kako to nisu „narodne“ nego „odnarodne“ vlasti, kako djeluju isključivo za svoje interese i kako nemaju sluha za patnje malog, običnog čovjeka. I u onom vremenu kada je Crkva bila minorizirana, upravo je taj mali čovjek nije izdao, stao je uz nju. Jer nije bila u konceptu vladajućih, bila je svojevrstan disidentski i nacionalni ponos, i uz tradiciju koja se za vjeru na ovim prostorima oduvijek veže upravo identitet malog čovjeka, obična puka. I zbog toga je taj mali čovjek nije nikada izdao. Jer nije bila u konceptu vlasti.
      U Banskim dvorima u utorak održan je radni sastanak u kojem su sudjelovali predstavnici Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na čelu s predsjednikom, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. U službenom priopćenju navodi se kako su biskupi „pozitivnim ocijenili napore Vlade na stvaranju uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam u kojem vlada pozitivno i obećavajuće ozračje, te su izrazili spremnost Katoličke crkve da nastavi tim naporima davati svoj doprinos“. Sam sastanak komentirao je i nadbiskup Puljić koji je istaknuo kako se ova Vlada i Crkva slažu u mnogim pitanjima oko zajedničkog odnosa te kako je osobno zadovoljan tom sinergijom. Pitanje oko djelovanja ministarstava za kulturu i obitelj te mlade ključna su u našem društvu istaknuo je Puljić, a ova Vlada i Crkva u tome imaju zajednički stav i usuglašeno djelovanje. 
      Harmoniju Vlade i Crkve prokomentirao je i sam premijer Plenković koji je istaknuo kako predanost ove Vlade posebno ima naglasak na provedbi ugovora sa Svetom Stolicom, a koji se odnose na izdašno financiranje same Crkve i njenu integraciju u društvo. Biskupi zadovoljni izrečenim tako su još jednom pokazali javnosti, običnom puku, koliko drže do ove Vlade i koliko je podržavaju. No, i sama Vlada na čelu s premijerom odaslala je javnosti značajnu poruku tim sastankom, a ona je nedvosmislena i jasna, crkvene stavove i napore uvažavamo, prema njima se nahodimo i nastavljamo s financiranjem svih crkvenih projekata držeći kako je ista iznimno značajna za ovaj narod, a posebno za običan puk koji podržava tu sinergiju vlasti i klera koja se pokazuje iznimno bitnom. 

      Svi sretni i zadovoljni (FOTO: HINA/tp)
      Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena. Malog čovjeka koji u ovoj državi pati. Istog onog čovjeka koji je podržavao, gradio, hranio, a danas je kao umirovljenik prisiljen kopati po kontejnerima. Zar to nije najveća izdaja? Zar to nije tragedija vjere, vjere u onoga kojem si pomagao, da bi jednom u teškim vremenima za čovjeka, taj kojem si pomagao barem digao svoj glas za tebe. 
      Međutim, crkvena izdaja nije samo izdaja sirotinje. Izdaja je to i budućnosti ove zemlje kojoj treba nasušno sekularnost, znanje, djeca koja se trebaju izgraditi da bi bila budućnost ove zemlje u koju toliko vjeruju. Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu, najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva malog puka ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva koja je jednom imala integritet i mučeništvo vjere preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa instagramima, facebookom, twitterima i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Jer se u Crkvu tradicionalno i nepogovorno vjeruje. Tako je bilo oduvijek u našim obiteljima. Jer je Crkva bila mučenička, ona slabija, ona koju se napada, ona koju treba braniti, ona koja je jedina trn u oku vladajućima.
      Izdaja njihove Crkve ponajviše se manifestira upravo na toj suludoj premisi da danas Crkva, vjera, mora biti doslovno u svemu, u školskoj nastavi, u razredima, u poštama, autobusima, knjižarama ... I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, no ono najgore, najgora izdaja jest, što je ušla u vlast. Postala vladajuća kasta. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a neke od najgorih svojih ljudi postavila na ključna mjesta, proizvodila bezumni nacionalizam i samodopadnost, potpisala svoj neumitni krah. Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom suludom ambicijom taj proces pokušava zaustaviti. 
      No, taj je proces, kako već rekoh, neumitan. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Franjo, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će pomagati, biti ono što treba da bude, zaštitnica siromašnih, bolesnih, obespravljenih, a ne zaštitnica vlasti. Crkva u Hrvata treba istinsku promjenu. A nju donose samo mladi ljudi u njihovim redovima. Mladi, obrazovani i pametni koji će shvatiti kamo ih je dovela dosadašnja garnitura.
      „Crkvu moramo pomoći. Ona je siromašna i ona se moli za nas“, tome me je učio onaj armirač i građevinar grubih crta lica s početka teksta, koji je odvajao od svojih usta da pomogne svoju Crkvu. Kada danas pogledam što radi ta ista Crkva mogu se samo se prisjetiti tog vremena i usporediti s ovim što danas vidim: Crkvu koja je ostvarila sve, a izgubila najvažnije - poštovanje djece armirača, građevinara, vozača, bravara, tokara … umirovljenika koje je nepovratno izdala.
      Lupiga.Com
    • Од Рапсоди,
      Ugledni psihijatar nakon decenija rada u mentalnoj bolnici: Demoni postoje, evo koga napadaju, zašto i kako da prepoznate napad!
      STIL.KURIR.RS Baš svako može da bude meta, a napad ćete prepoznati veoma lako  
    • Од JESSY,
      "KAD SE DEVOJKA OBEĆA, NEMA 'NEĆU'":

      Majka je svoju maloletnu kćerku bez bilo kakvog razgovora i objašnjenja poslala od kuće sa kesom stvari i izjavom da je taj mladić njen muž. "Kad se devojka obeća, onda to stoji, nema neću", rečeno joj je. Devojčica zbog straha nije smela ništa da kaže, samo je plakala. U kući gde su je udali, odnosno prodali, živela je s tim čovekom i njegovom porodicom. Istog dana kada je došla bila je primorana da ima svoj prvi seksualni odnos sa “suprugom” nakon čega je dobila batine i pretnje, što se svakodnevno ponavljalo.
        Kasnije je "suprug" devojčice postao njen makro, i prisiljavao ju je da se bavi prostitucijom, da krade, dok su je kod kuće smatrali svojom sluškinjom. Nakon brojnih pokušaja bekstva, devojčica je pomislila da je pronašla spasioca, ali je i on bio nasilan i nastavio da je primorava na prostituciju. Sledeći put kada je uspela da pobegne, treći "spasilac" ju je prisiljavao na teške fizičke poslove i psihički i fizički zlostavljao.
      Devojčica je uspela da pobegne i oporavi se od traumatičnih iskustava uz pomoć Udruženja građana Atina koje je kroz studiju slučaja ove jedanaestogodišnje Romkinje prisiljene na brak otkrilo vezu između prisilnih brakova i modernog ropstva.
        Svake godine se sklopi 2.000 dečjih brakova
      U Srbiji se svake godine sklopi 2.000 dečjih brakova, a naša zemlja bi tek sada, sudeći prema najnovijim izmenama i dopunama Porodičnog zakona, trebalo da ih ukine.
      - Nove "supružničke" odgovornosti obično primoraju devojčice da napuste školu, imaju seksualne odnose sa svojim "supruzima" i rađaju i odgajaju decu - kaže za Nedeljnik Jelena Hrnjak iz Udruženja građana Atina za borbu protiv trgovine ljudima i svih oblika rodno zasnovanog nasilja: "Za većinu devojčica, dečji brak je doživotna kazna. Iz ugla UG Atina, ‘dečji brak’ je termin za seksualno zlostavljanje dece, naročito devojčica, koje je u određenim društvenim i kulturnim kontekstima ‘ozakonjeno’ brakom. Zaista je bespredmetno u 2019. godini imati tako gnusnu pojavu u društvu, poput ove."
      "Od svih devojčica sa kojima smo radile nikad nijedna nije znala kada i za koga će se udati. Ta deca, kada idu u inostranstvo, odlaze sa saglasnošću svojih roditelja, i na granici neko vidi da romska devojčica odlazi sa starijim ljudima koji joj nisu roditelji. Pre toga se odvode kod ginekologa da bi dobile izveštaj da su nevine, budu ispisane iz škole odmah posle prve menstruacije da bi se očuvala nevinost. Poenta je da su svi indikatori tu, da svaki deo sistema vidi šta se dešava i svi normalizuju to i svi stavljaju u fioku kulture. Kada pričate s tom decom, reći će da su mislila da time čine dobro sebi i uslugu svojoj porodici, jer prethodno nisu imala sredstva za život i školovanje, imala su egzistencijalni pritisak. Dolazile su nam devojčice koje nisu znale da razlikuju boje i sve dane u nedelji, bile su totalno obrazovno zapostavljene", kaže Jelena Hrnjak za Nedeljnik.
      Član 23 Porodičnog zakona (stav 1) i do sada je vrlo jasno određivao da (1) Brak ne može sklopiti lice koje nije navršilo 18. godinu života, uz stav 2 koji govori da (2) Sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti sklapanje braka maloletnom licu koje je navršilo 16. godinu života, a dostiglo je telesnu i duševnu zrelost potrebnu za vršenje prava i dužnosti u braku.
       
    • Од JESSY,
      “Primih prvake pre tri dana.
        Slatki, veseli, krezubi, širokih osmeha…
      Radujem se đacima prvacima uvek.
      No, moram priznati da sam ove godine iznenađena. Da ne kažem – šokirana!
      Većina dece ne izgovara pojedine glasove, a nekoliko njih ne izgovara većinu glasova.
      „Usitejice, vesi mi peukle, mama nije imaua vemena da me nauci!“
      Tri puta sam tražila da mi ponovi rečenicu, dok nisam shvatila šta želi!
      Znam ja šta je u pitanju, ali sam i dalje u šoku.
      Ne zbog te rečenice. Nego zbog toga što roditelji toliko malo vode računa o deci. Ali im zato kupuju satiće- smartiće i patike koje moraju jaako da čuvaju jer: „Molim te, učiteljice, obriši mi patike, tata će me ubiti na mestu ako vidi da su prljave, dao je silne pare za njih!“
      Nađite vremena za svoju decu!
      Ne dozvolite da maternji jezik uče slušajući crtaće i ponavljajući reči onako kako ih sa TV-a ili kompjutera čuju.
      Igranje na tabletu nije smisao odrastanja.
      Lutka ginjola kroz koju sam se danas obratila đacima, držala im je pažnju duže nego bilo koja igrica, verujte mi!
      Nije mi se do sad dogodilo da deca ne znaju šta znači „grafitna olovka“. Nije mi se dogodilo da ne znaju da povuku liniju „od- do“.
      Troje učenika ne zna svoje prezime. A jedan ne zna kako je mami pravo ime,kaže da je svi zovu Beba.
      Ali, roditelji kažu: „Sve on (ona), zna! A meni je tako slaatko što ne govori „čisto“… Ima vremena, naučiće.“
      Ima vremena? Koliko?

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...