Jump to content
Снежана

Svećenik s luksuznim Mercedesom otvoreno slavi ustaše

Оцени ову тему

Recommended Posts

Svećenik s luksuznim Mercedesom otvoreno slavi ustaše

 
 
 
 
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova
 
popopopustasas1200.jpg?maxwidth=625

Foto: Pixsell/Davor Javorovic/Facebook

SVEĆENIK Andrija Vrbanić iz siromašnog slavonskog sela Ivanovac voli Mercedese. 

>> Slavonski svećenik kupio luksuzni Mercedes: "Zar ga vi ne bi kupili da možete?"

Pregledom don Andrijinog Facebook profila može se vidjeti kako voli i svoju mušku pjevačku skupinu Baje. Često objavljuje fotografije s gaža, upotpunjujući ih "šaljivim" opisima. 

Osim objava s tamburaških turneja, ovaj božji pastir putem popularne društvene mreže često izražava i svoje svjetovne poglede.

Baja i ustaše

Sudeći po njegovom javnom Facebook profilu, don Andrija Vrbanić, osim što voli njemačke automobile, također voli iskazivati svoju privrženost ružnom dijelu hrvatske prošlosti. Naime, njegov profil preplavljen je ustaškom ikonografijom i ustaškim pozdravima. 

Tako pod Bajinim imenom možemo vidjeti klempave samoglasnike, šahovnice s prvim bijelim poljem, jezične vratolomije pisane caps lockom te sav ostali nacionalistički virtualni folklor poznat u tom dijelu interneta.

pop8.jpg

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 

popoo2.jpg

pop11111.jpg

pop3.jpg

popopopopopop1.jpg


pop5.jpg


pop4.jpg

pop6.jpg

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од александар живаљев,
      Svećenik uskratio pričest bivšem potpredsjedniku SAD-a: ‘Zalagao se za pobačaj’
        “Dužnost mi je kao svećeniku služiti dušama koje su mi povjerene na brigu, i moram to činiti čak i u najtežim situacijama”
      Foto: Screenshot
      Vlč. Robert Morey, svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, na svetoj misi prošle nedjelje uskratio je pričest predsjedničkom kandidatu Joeu Bidenu zbog njegove podrške legalnom pobačaju
      “Nažalost, prošle nedjelje sam morao odbiti podijeliti svetu pričest bivšem potpredsjedniku Joeu Bidenu”, napisao je vlč Morey u izjavi poslanoj Catholic News Agencyju.
      “Sveta pričest označava da smo jedno s Bogom, jedni s drugima i s Crkvom. Naši postupci bi trebali to odražavati. Svaka javna osoba koja zagovara pobačaj postavlja se izvan crkvenog nauka”, dodao je američki svećenik koji se prije nego što se zaredio za svećenika 14 godina bavio pravom.
       
      “Dužnost mi je kao svećeniku služiti dušama koje su mi povjerene na brigu, i moram to činiti čak i u najtežim situacijama”, napisao je Morey.
      Kanon 915. Zakonika kanonskog prava kaže da se “primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu”.
      U objašnjenju kako primjenjivati navedeni kanon, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger, napisao je 2004. godine poseban memorandum o primanju svete pričesti.
      U njemu stoji kako djelitelj svete pričesti mora odbiti dodijeliti svetu pričest u slučajevima “proglašene ekskomunikacije, proglašene zabrane, ili tvrdoglave ustrajnosti u očitom teškom grijehu”.
      Memorandum navodi kako bi primjer “konstantnog zalaganja i glasovanja za permisivne zakone o pobačaju i eutanaziji” činilo formalnu suradnju u teškom grijehu koji je očit.
      U takvim slučajevima političarev “bi se pastir trebao sastati s njim, podučiti ga o crkvenom nauku, te ga obavijestiti da ne smije pristupati svetoj pričesti sve dok ne okonča objektivno stanje grijeha, te ga upozoriti da će mu u suprotnome biti uskraćena euharistija”.
      Ako pojedinac unatoč tome bude ustrajao u teškom grijehu, “služitelj svete pričesti mora mu je odbiti dodijeliti”, napisao je Ratzinger.
      Podsjetimo, Biden je u lipnju ove godine nakon objave kandidature za predsjednika SAD-a izjavio kako zbog “promijenjenih okolnosti” podržava državno financiranje abortusa kojemu se suprotstavljao 43 godine.
      Uz to, na događaju koji je ovog ljeta organizirao Planned Parenthood, Biden je obećao “ukloniti sve promjene koje je predsjednik [Donald Trump] uveo” vezano za programe obiteljskog planiranja, te rekao kako će, ako dobije priliku, povećati izdvajanja za najvećeg izvršitelja pobačaja u SAD-u.
      Ivo Džeba | Bitno.net
    • Од kopitar,
      https://bera-kahristu.blogspot.com/2015/12/poljubio-sam-narkomanu-ruke-7122015.html
    • Од Милан Ракић,
      Po povratku iz Kanade 1996. Thompson se fotografirao za Arenu sa slikama Francetića i Pavelića. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika… Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’, pričao je u Slobodnoj Dalmaciji. Za zabranu koncerta u Nizozemskoj 2003. optužio je Židove koji su ‘razapeli i Isusa’

      veljači 1996. godine, nepunu godinu dana nakon završetka rata, Arena je objavila priču o Marku Perkoviću Thompsonu. Povod je bio njegova turneja po kanadskim zavičajnim domovima. U razgovoru s novinarom oduševljeno je nizao anegdote i doživljaje sa sjevernoameričkih putešestvija. Thompson je ispričao da ‘u svakoj kancelariji visi slika poglavnika Ante Pavelića, a na pročelju hrvatska zastava s grbom kojemu je prvo polje bijelo’. Izvjesni Ivo Andrić poklonio mu je dvije fotografije, ‘jednu s Poglavnikom, a drugu s Jurom i Bobanom’, doktor Josip Gamulin slike ‘Poglavnika i Stepinca’, a gospodin Jure ‘dva ulja na platnu s Poglavnikom i Jurom Francetićem’. Najavio je da će od Poglavnikove kćeri uskoro dobiti knjigu ‘Liepa plavka’, ‘ljubavni roman koji je napisao sam Poglavnik, s njegovom posvetom’, dok će mu jedan 90-godišnji Hrvat, inače član Pavelićeva tjelesnog zdruga, pokloniti originalnu ‘poglavnikovu zastavu’. ‘Ako dobijem tu zastavu, stavit ću je u muzej u Čavoglavama’, obećao je Thompson u Areni, koja je priču opremila velikom fotografijom pjevača s portretima Ante Pavelića i Jure Francetića. Nekoliko mjeseci nakon toga Thompson će izjaviti da su mu Pavelićeva slika i zastava koje je dobio u inozemstvu ‘među najdražim stvarima’.

      Sadržaj toga teksta mladom će pjevaču uskoro uzrokovati velike probleme. Nakon što je u HTV-ovoj emisiji Željke Ogreste ponovio kanadske anegdote i pozitivne stavove o ustašama, otkazana su sva njegova planirana gostovanja na javnoj televiziji, u kojima je trebao promovirati novi album ‘Geni kameni’. Smanjenim brojem emisija i posljedičnom marginalizacijom kažnjena je i Željka Ogresta zbog postavljanja pitanja. Sam Thompson izjavio je medijima da je od urednika s HTV-a čuo kako je zabranjen po nalogu Ivića Pašalića, tadašnjeg sekundanta Franje Tuđmana. Iako svjestan da bi mu politički stavovi mogli naštetiti karijeri, Thompson je nakon skandala ostao vjeran Anti Paveliću.

      ‘Pojavila se u tisku i izjava glavne urednice HTV-a Hloverke Novak Srzićda ste veličali ustaštvo’, konstatirao je Thompsonu novinar Slobodne Dalmacije nakon gostovanja na javnoj televiziji. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio mu je Thompson, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost. Druga je stvar što bi Hloverka Novak-Srzić mogla upitati Željku Ogrestu zašto je inzistirala na pitanjima o ustašama’, prisnažio je.

      Od tih je događaja prošlo više od 20 godina. Thompsona više nitko ne pita o ustašama, a Hloverka Novak Srzić danas je kolumnistica desničarskog portala Dnevno.hr, gdje se nedavno pridružila hajci na četiri glumice koje su kritizirale Thompsona, kojeg ona sada brani od optužbi za ustaštvo. Stavi li se na stranu pozdrav ‘Za dom spremni’, Perković je sa svojom metamorfozom iz filoustaše u domoljuba nositelj najuspješnije normalizacije hrvatskog fašizma u novijoj povijesti. Historijat Thompsonova djelovanja pokazuje kako je s vremenom naučio začepiti usta kada treba govoriti o Paveliću, dok su ostalo odradili politički sponzori, domoljubni intelektualci i Crkva. Nastup na dočeku reprezentativaca predstavljao je zaokruživanje priče. Ne samo da Thompson nije fašist, dominantni je narativ, nego to nikada nije ni bio. Svi koji se usude ustvrditi drugačije bit će podvrgnuti kritici u desnoj štampi, a potom bačeni forumaškoj rulji na iživljavanje.

      Da je Thompson ljubitelj fašizma, pokazao je u doslovno prve tri riječi premijerne pjesme koja ga je 1991. promovirala u zvijezdu ratne patriotske poetike. Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom. Dok se njegov ratni fašizam među sljedbenicima tumačio kao ekstremistički prkos neprijatelju, Perković je i dugo nakon rata širio ustašluk.

      To ga je koštalo najmanje tri zabrane na javnoj televiziji do 2001. godine. Najduža, koju smo opisali na početku teksta, trajala je pune dvije godine. Jedan naš sugovornik, koji je u to vrijeme obnašao visoku dužnost na HTV-u, potvrdio nam je da je cenzura bila posljedica volje Franje Tuđmana ili automatski refleks njegovih epigona na javnoj televiziji. S jedne strane Thompson je ‘drukao’ za profašistički HSP, kao član i nositelj ideologije, a s druge je bio neugodna pojava u međunarodnom kontekstu. ‘Tuđman je zbog svjetske javnosti zabranjivao pojavljivanje bilo čega što asocira na ustaštvo. Thompson je bio dio te priče’, kaže naš sugovornik.

      Takav odnos politike prema pjevaču predstavljao je ozbiljne probleme za Thompsona. U drugoj polovici devedesetih u medijima se pojavila i informacija da razmišlja o odustajanju od glazbene karijere, koja je nakon rata najvećim dijelom bila fokusirana na bljutavu i slabo prodavanu ‘ljubavnu’ patetiku. No onda je došlo do Tuđmanove smrti i promjene vlasti. Početkom dvijetisućitih nastupila je prva faza poliranja imidža dojučerašnjeg otvorenog fašista. Vlada Ivice Račana, prvi predsjednički mandat Stjepana Mesića, suradnja s Haagom i umirovljenje tuceta generala predstavljali su argumente za novi nalet nacionalističkih političara, koji su se često okupljali oko Thompsonovih koncerata. Veliki koncert na Poljudu, koji se 2002. održao pred 40 tisuća ljudi, zgodna je ilustracija transformacije: publika je urlikala ‘Mesiću, cigane’, u počasnoj loži su sjedili likovi poput Ivića Pašalića, a dvije prazne stolice bile su rezervirane za odbjeglog Antu Gotovinu i za Mirka Norca. Umjesto veličanja ustaštva, Thompson je sada pozivao na rušenje komunističkih vlasti. Ustaški dio odrađivali su mladići u publici, gotovo redovno pjevajući ‘Juru i Bobana’, uz fašističke majice ili zastave ‘Srbe u Jasenovac’.

      Ošišan i svježe obrijan, Thompson će tako započeti s blagim odmakom od prošlosti. Ne, međutim, i do kraja. ‘Ustaške mi pjesme ne smetaju, dapače, pjevam ih’, poručio je u intervjuu Večernjem listu 2002., povodom izlaska albuma ‘E, moj narode’, koji će ga etablirati kao zvijezdu hrvatske desnice. Na koncertu u zagrebačkom Bestu publika je Perkoviću zahvalila vičući ‘Ustaše, ustaše!’
      ‘Zašto ne bi vikali ustaše? Ako im to odgovara, neka to rade. Pa to je naša povijest’, poručio je novinaru Thompson. Dok je u Hrvatskoj priznao da i dalje pjeva ustaške pjesme, drugačije je ‘pjevao’ na međunarodnoj razini. Nakon što mu je 2003. zabranjen koncert u Nizozemskoj, za što je optužio Židove koji su ‘razapeli i Isusa’, Thompson će tamošnjem mediju na pitanje o tome zašto ljudi misle da je simpatizer ustaša odgovoriti: ‘Nemam pojma kakve ustaše’, lažući pritom da mu je ovo ‘prvi puta da ga se ovako javno proziva i optužuje’. ‘U svojim pjesmama obrađujem domoljubnu tematiku’, poručit će, koristeći ‘domoljubni’ argument na slične kritike do današnjeg dana.

      Thompson je 2003. doživio veliku promociju nakon što su ga rukometaši zvali da im na Trgu bana Jelačića otpjeva pokoju pjesmu povodom osvajanja svjetskog zlata. Organizatori dočeka su se oštro protivili, ali je presudilo inzistiranje nositelja medalje - ipak je to bilo njihovo slavlje. Thompsonov nedavni nastup na dočeku nogometaša gotovo je kopija tog događaja, uz jednu iznimku: mediji su zabilježili da su deseci, pa i stotine navijača, tada dizali desnice na ustaški pozdrav. Ivo Goldstein izjavio je tada da se ‘nikada pred tolikim brojem ljudi ruka nije dizala na ustaški pozdrav’. Njegov otac, pokojni Slavko Goldstein, napisao je u Novom listu da Thompson nije bio predviđen u programu, nego je lukavo prošvercan. ‘Tko ga je prošvercao, taj ili namjerno Hrvatskoj čini zlo ili možda ne zna što čini, ali mu to Hrvatska neće moći oprostiti. Ako zloćudni krijumčari propalih vampira prošlosti i nadalje neometano nastave trovati neupućenu djecu s Thompsonovim ‘Za dom spremni!’ i svime što taj pozdrav znači, ako se s tim pozdravom i nadalje budu identificirala hrvatska nacionalna slavlja, Hrvatskoj će se početi zatvarati vrata ne samo austrijskih bankarskih sponzora, nego i mnogih drugih institucija civiliziranog svijeta. Pozdrav ‘Za dom spremni’ oproštajni je pozdrav Evropi’, ustvrdio je Goldstein. Euforično slavlje prikrilo je, međutim, Goldsteinovo upozorenje, kao jedno od rijetkih koje je tih dana tiskano u štampi. Hrvatska javnost nije se suviše opterećivala mejnstrimiziranjem filoustaše i ustaškog pozdrava. Poslovično prestrašeni Račanovi liberali nisu puno toga poduzeli za suzbijanje fenomena. Dapače, baš će u Račanovom mandatu započeti proces legaliziranja ustaškog pozdrava u znakovlju veteranskih postrojbi.
      Razlog za moralnu paniku tek je nastupio godinu kasnije, kad je portal Index.hr objavio snimku na kojoj Thompson pjeva koljačku pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’. Iako je na početku tvrdio da se ne sjeća te epizode, Thompson je uskoro priznao da ju je ipak pjevao 2000. godine. Kao razlog naveo je ‘komuniste’ što su stremili izvršnoj vlasti. Na početku se držao prkosno, nazivajući pojedine novinare koji o njemu negativno pišu ‘hijenama i psima čuvarima režima’. U intervjuu Jutarnjem listu dodao je da ne bi trebalo zabraniti pjesmu ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ niti isticanje ustaških simbola u javnosti.

      Promijenio je priču tek kad se od njega počela distancirati Crkva, koja je oštro osudila Thompsonovo pjevanje sporne pjesme, a čak je i sa službenih stranica papinog posjeta uklonjena njegova pjesma posvećena Ivanu Pavlu II. Bio je to jedan od presudnih trenutaka nakon kojeg će Thompson prestati spominjati ustaše, pozivajući posjetitelje koncerata da dolaze s insignijama vojske Domovinskog rata. Ostatak priče je više-manje poznat. Za vrijeme Ive Sanadera protagonisti kriminalnog izvlačenja novca iz proračuna izjavili su u slučaju Fimi-media da je pjevač primio pare da ne pjeva na skupovima HSP-a. Thompson će na sudu demantirati takve optužbe, a Anto Đapić godinama nakon toga ustvrditi kako je njihov simpatizer i dugogodišnji član iz nepoznatog razloga odbijao pjevati na HSP-ovim skupovima još od 2001. Konačno retuširanje obavila je upravo vlada Ive Sanadera, i to ne samo u kontekstu spomenute istrage. Diplomatske depeše objavljene na Wikileaksu pokazuju da su Sanaderovi ministri u više navrata odlazili na sastanke s američkim ambasadorom u Hrvatskoj nastojeći ga uvjeriti da su fašističke oznake na Thompsonovim koncertima ‘eksces’, a sam Thompson domoljub. Poziciju ministrice evropskih integracija, a potom i vanjskih poslova tada je obnašala Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavno ustvrdila da nikada nije čula za Thompsonove izlete u glazbeni nacizam. Nakon pada Sanadera HDZ je nastavio s praksom, šaljući i posredstvom tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića diplomatske note evropskim državama koje su Thompsonu uvele višegodišnju zabranu prelaska granice.

      Paralelno s time, Thompson se dobrano prilagodio društveno-političkom poliranju imidža. Ne samo da nije više spominjao ustaše, nego je i koncem dvijetisućitih počeo lagati da nikada nije pjevao ‘Jasenovac i Gradišku Staru’, da ne govorimo o ostalim ustaškim epizodama. Dapače, otišao je toliko daleko da je u jednom intervjuu izjavio da je apolitičan, baš kao i njegove pjesme. Navedene činjenice dokazuju da se hrvatsko društvo nije prilagođavalo Thompsonu, već se Thompson prilagođavao političkim promjenama odozgo. U međuvremenu su se prilagodili i njegovi fanovi, dominantno lišeni fašističke simbolike na njegovim koncertima. Ostale su samo neizrečene geste između pjevača i publike, i pretorijanska garda desne intelektualne kreme i anonimnog polusvijeta koji će prijetiti klanjima i silovanjima na svaku kritiku Thompsonova opusa. Čak i mimo njega, ustaški pozdrav koji urliče na svakom koncertu postao je u međuvremenu simbol Domovinskog rata. Tu se krije i odgovor na pitanje je li današnji Thompson fašist. Odgovor bi mogao biti: Thompson nije fašist u mjeri u kojoj fašistički nije ni pozdrav ‘Za dom spremni’.
      Hrvoje ŠIMIČEVIĆ

       
    • Од Милан Ракић,
      Teško je reći šta će biti sa svetom i Amerikom u godinama koje predstoje.

      Profesor Frensis Fukujama, američki politikolog i ekonomista, trenutno direktor u Centru za demokratiju, razvoj i vladavinu prava na univerzitetu Stenford, u razgovoru za Danas pominje dve mogućnosti.
      – Amerika je na odmoru. Kada se vrati, možemo se vratiti na pravi put – kaže Fukujama aludirajući na Donalda Trampa, kojeg oštro kritikuje.
      Ali upitan da li američka Republikanska partija već bira nekog „normalnog“ kandidata za sledećeg predsednika države, Fukujama odgovara da aktuelni ima sve šanse da bude reizabran 2020.
      – To je zato što ekonomiji ide veoma dobro.
      Slična je – dakle, neizvesna, iako „savršeno moguća“ – perspektiva, nazovimo to tako, obnove liberalnog svetskog poretka.
      * Koja je bila tajna planetarnog uspeha, na prvom mestu vaše ideje o kraju istorije u vreme propasti komunizma, pa onda i knjige „Kraj istorije i poslednji čovek“? Tim redosledom, s obzirom na to da je većina ljudi nije čitala.
      – Mislim da je razlog što je privukla puno pažnje to što sam članak napisao u zimu 1988/1989, a objavljen je u leto 1989, pre nego što je pao Berlinski zid (članak „Kraj istorije“ objavljen je u časopisu „The National Interest“, a knjiga 1992, prim.aut.). U suštini, ja sam obrazlagao da se makar marksistička verzija kraja istorije neće dogoditi. Rekao sam to šest meseci pre nego što su ljudi shvatili da se komunizam zaista urušava.
      * Ako se sada osvrnete unazad, da li biste nešto promenili?
      – Svakako. Posle 30 godina mnoge stvari su drugačije. Svet je u veoma drugačijem periodu globalne politike u kojem je demokratija na mnogim mestima dovedena u opasnost usponom populizma, religije… Zapravo sam napisao knjigu u dva toma o političkom poretku koja je predstavljala napor da preradim „Kraj istorije“. Dve najvažnije modifikacije su najpre rasprava koliko je teško napraviti modernu državu, a druga ima veze sa propadanjem demokratskih institucija jer u prvobitnom „Kraju istorije“ govorio sam o progresivnom toku istorije, a ne o mogućnosti nazadovanja. U drugom tomu osvrnuo sam se na propadanje demokratije u SAD. U septembru izlazi moja knjiga o identitetu koja zapravo preuzima deo knjige „Kraj istorije i poslednji čovek“ koji se odnosi na deo ljudske ličnosti koji žudi za priznavanjem dostojanstva. Jedan od problema liberalne demokratije je što nužno ne zadovoljava tu žudnju.
      * Kako definišite sebe u ideološkom smislu? O vama se piše kao o osobi koja je najviše doprinela stvaranju Reganove doktrine, bili ste bliski neokonzervativcima, da biste se od njih distancirali u vreme Buša mlađeg…
      – Jedan od nesporazuma u vezi s „Krajem istorije“ bio je da je on predstavljao pozicije američke politike i interese američke spoljne politike. To nije bio slučaj. U mnogim pogledima EU je uvek oličavala ideje koje stoje iza kraja istorije mnogo više nego bilo šta u SAD. Amerikanci su mnogo više „istorijski“, još uvek su patriotski, oni vole svoju vojsku… Rekao bih da je moj stav uvek bio da verujem u liberalnu demokratiju kao oblik vlade, normativno ne samo empirijski. Takođe sam relativni internacionalista, verujem u potrebu za međunarodnom saradnjom, smatram da SAD imaju odgovornost da podržavaju demokratske institucije širom sveta. Zaista ne volim uspon nacionalizma. Tramp je stvarno katastrofa. On je protekcionista, šovinista, ima veoma usko razumevanje nacionalnog interesa. Mislim da to nije dobro za SAD, niti za svetski poredak.
      * Kako biste opisali trenutnu situaciju na Zapadu u kontekstu takozvanog populizma? Kažem takozvanog, jer s jedne strane imate autore koji govore o njegovim korenima u XIX veku, i one koji smatraju da je reč „populista“ samo sredstvo za diskvalifikaciju političkih protivnika.
      – Definicija populizma koju bih upotrebio ima veze sa stilom harizmatičnog liderstva uz pomoć kojeg lider pokušava da uspostavi neposrednu vezu sa narodom i tako postaje veoma antiinstitucionalan. Jer, u liberalnoj demokratiji imamo posla ne samo sa izborom naroda, već i institucionalnom strukturom koja ograničava vlast. Populistički lider uzima demokratski mandat i obično ga koristi da potkopa te institucije – sudove, nezavisne medije, zakonodavnu vlast, nepristrasnu birokratiju – a sve one postoje da bi ograničile moć osobe na vrhu. On predstavlja demokratski deo liberalne demokratije koji napada njenu liberalnu stranu. Još jedna odlika mnogih populista je da imaju restriktivne definicije naroda. To nije čitav narod, već izvesna etnička grupa, ili se sledi neko tradicionalno razumevanje nacionalnog identiteta koje isključuje određene delove stanovništva. Viktor Orban je rekao da je mađarski nacionalni identitet zasnovan na mađarskoj narodnosti što je sasvim slično onome kako je Adolf Hitler video nemački narod, kroz krv, a ne državljanstvo.
      * Tramp je drugačiji?
      – Ne, i kod njega je reč o etnicitetu. On je zaista prvi prilično otvoreno rasistički predsednik kojeg smo ikada imali. Način na koji on govori o izbeglicama, imigrantima, ženama… On je savršeno srećan kada napada crne sportiste ili poznate ličnosti. On je malčice pažljiv kada govori direktno, ali sigurno ima snažnu nostalgiju za danima kada su Amerikanci bili beli Evropljani kao što je on.
      * Da li Tramp označava početak neke nove ere ili je reč o prolaznom fenomenu?
      – Na žalost, na to pitanje ne možemo dati odgovor. Hilari Klinton je dobila tri miliona više glasova od njega, njegova popularnost od kako je postao predsednik nikada nije premašila 40 odsto. Rekao bih da ga većina Amerikanaca ne podržava. Mislim da će izbori za Kongres u novembru biti jedni od najvažnijih izbora u američkoj istoriji jer će biti prilika da američki narod najuri Trampa. Ako se to desi, znatno će se povećati izgledi da on bude predsednik u samo jednom mandatu i da sledeći put bude izabran normalniji republikanac ili demokrata. Na taj način će šteta koju pravi biti ograničena. Ako republikanci zadrže Kongres, a on 2020. godine bude reizabran, mislim da će promene biti još dublje.
      * Ne vidite mogućnost nekog trampizma bez Trampa?
      – A, ne, rekao bih da on i nije stvorio trampizam. Republikanska stranka išla je udesno u poslednjih deset do petnaest godina, a on je mobilisao socijalnu bazu. Birači (Trampa) su stariji, pripadaju dominantnoj etničkoj grupi, religiozniji su, uglavnom ne žive u velikim gradovima. Dakle, postoji sloj koji ga podržava i on neće nestati. Bolest američke politike je velika polarizacija između njih i ljudi koji su glasali za Hilari Klinton ili koji bi glasali za demokrate. Oni ne samo da se ne slažu oko politike, već imaju drugačije činjenice, veruju u druge stvari. Taj problem će ostati čak i ako Tramp ode.
      * Šta je za EU najveći izazov: ona sama, Putin ili Tramp?
      – Ništa od toga. Problem u EU je što su elite napravile dve velike greške koje još nisu ispravljene. Prva je sam evro. Mislim da su uspeli da gurnu tu temu ispod tepiha posle 2010. godine i slučaja Grčke, ali sada imaju Italiju koja predstavlja još veću pretnju evru. Druga greška je odnos prema migrantskoj krizi. Tramp i Putin mogu pokušavati da manipulišu strahovima, ali dok se ovim temama ozbiljno ne pristupi, EU će ostati u problemu.
      * Verujete li u mogućnost velikih konflikata u svetu?
      – Mislim da je najopasnije u Aziji. Kina je mnogo veći izazov međunarodnom sistemu nego Rusija. Mnogo je bogatija, moćnija, kohezivnija, a i pametnija. Putin je uspeo da okrene veći deo sveta protiv sebe agresivnošću na Krimu i u Donbasu. Kinezi su daleko pažljiviji i imaju znatno dugoročnije poglede kada je reč o širenju uticaja. U tome vidim veći problem u perspektivi.
      * U vreme kada ste vi sticali svetsku slavu zbog „Kraja istorije“, politička elita Srbije nije bila svesna značaja pada Berlinskog zida. Sada je potpuno drugačije. Prioritet Srbije je ulazak u EU uz održavanje što boljih odnosa sa Rusijom i Kinom. Kako to vidite?
      – Kada je reč o spoljnoj politici ne bih puno prigovorio Srbiji. Dobro je što još uvek želi EU, a ne da ima neprijateljski stav ili da bude otvoreno proruska. Veću zabrinutost izaziva koncentracija vlasti u Srbiji, u rukama predsednika, uz slabost institucija i slabosti demokratije na mnogo načina.
      * Ako se izbori u SAD završe na povoljan način koji ste pomenuli, uz jačanje transatlantskih veza, vidite li novu perspektivu liberalnog poretka?
      – To je savršeno moguće. Veliki deo liberalnog poretka zavisi od američke moći, uticaja. A sada, Amerika je na odmoru. Kada se vrati, možemo se vratiti na pravi put.
      Miloš MITROVIĆ

    • Од Милан Ракић,
      Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj.

      Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti.
      Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva.
      Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu
      U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost.
      To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže.
      Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu.
      Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu.
      Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara.
      Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži.
      Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju?
      Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla.
      Zašto?
      Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.
      Valja  upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode!
      Još nešto.
      Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije.
      Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece!
      Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava.
      Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti?
      Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu?
      ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”
      Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”.
      Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka.
      Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone.
      Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve.
      Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa.
      Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!!
      Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio.
      Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve
      Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora.
      Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista.
      A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.”
      Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem.

       
       
       
       

      View full Странице

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...