Jump to content

Kako je katolička štampa pisala o mučeničkoj smrti Milice Kostić

Оцени ову тему


Препоручена порука

O mučeničkoj smrti učenice Milice Kostić pre 43 godine u Kruševcu, pisali smo i diskutovali i na stranicama našeg Foruma više puta. Javnost je u tadašnoj SFRJ nepodoljeno bila zgrožena nad monstruznošću razbojnika koji su imali nameru da siluju tadašnju učenicu kruševačke Medicinske škole, ali je sam čin Miličin, koja je da bi se otrgla od napasnika skočila sa 11-og sprata jednog kruševačkog solitera izazvala disonantne tonove u javnosti. Vašoj pažnji, kao zanimljivost u moru tada podeljenih stavova (crkvena javnost nasuprot tzv. društvene elite) preporučujemo reportažu iz "Glasa Koncila" (GK) iz 1974. godine, iz pera urednika tog lista, inače grkokatoličkog sveštenika Živka Kustića, koji je za taj list napravio reportažu o stradanju Miličinom...

milica-kostic.jpg

MILICA KOSTlĆ — ŠUMADIJSKA „MARIJA GORETTI“

SAMOUBOJSTVO ILI MUČENIŠTVO?

MILICA KOSTIĆ, 16-go­dišnja uče­nica medi­cinske ško­le u Kruševcu, skočila je 2. rujna s jeda­naestog ka­ta boreći se protiv silo­vanja. Je li to bilo sa­moubojstvo ili mučeništvo? Kuka­vičluk ili ju­naštvo? Na tragu tog slučaja naš reporter (pater Živko Kustić, grkokatolički sveštenik i dugogodišnji urednik GK-prim.prir.) li­sta stare zapise i po­hađa Miličin dom i grob.

img_0401-obradjeno.jpg

Ono što Je učinila Milica Kostić, osamnaestogodišnja učenica medicinske škole u Kruševcu 2. rujna ove godi­ne u 10 sati, uzbudilo je ci­jelu našu javnost, pokrenulo ankete i okrugle stolove, o tome još pišu novinari i stručnjaci, a očekuje se i zna­čajan sudski proces. Djevoj­ka je skočila s jedanaestog kata velike kuće u središtu grada da bi izbjegla silova­nje, u stanu u koji je bila na prijevaru domamljena. Pala je na platno razapeto nad stolovima restauracije u pri­zemlju, te se nije na mjestu ubila, nego je živjela u bolnici još oko dvadesetčetiri sata. Tako je bilo moguće čuti i zabilježiti nekoliko nje­zinih rečenica koje mogu osvijetliti događaj i motive njezina skoka. I nakon svega u javnosti, u tisku i na tele­viziji ostaje otvoreno pitanje: je li Milica junakinja ili zbunjena djevojka sa sela ko­ja je pobjegla u smrt jer ne bi mogla podnijeti sramotu?

Je li Milica samoubojica Ili mučenica? Je li je u smrt natjerao kruti starinski patrijarhalni odgoj, po kojemu djevojka kojoj je oduzeto djevičanstvo gubi svaku vri­jednost, ili je svjesno i ju­nački protestirala protiv po­nižavajućeg nasilja i postala znak borbe za pravdu slobo­du i dostojanstvo žene u na­šem društvu?

Pitanje je u biti crkveno. Ako je izvršila samoubojstvo, jedva bi smjela dobiti crkve­ni pogreb; ako se po cijenu života oprla nasilju i posvje­dočila slobodu kreposti, tre­balo bi njoj u čast crkve po­dizati.

Da li se djevojka morala ubiti?

Tim se pitanjem stručnoteoloski pozabavio nitko drugi nego najglasovitiji naučitelj prvog tisućljeća Crkve, sv. Augustin, negdje oko godine 410. poslije Krista, dobrih 15 stoljeća prije podviga Milice Kostić. U svom najpoznati­jem djelu „De civitate Dei“ u prvoj knjizi, u poglavlju 25, Augustin najodlučnije tvrdi da nema smisla vršiti samoubojstvo da bi se izbje­glo silovanje, jer djevojka ili žena koju drugi nasilno uzme nije time ništa sagriješila, kao što ne bi sagriješila da joj taj nasilnik slomi ruku ili nogu. To će u 13. stoljeću još preciznije reći najglasovitiji naučitelj drugog tisućljeća Crkve, sv. Toma Akvinski. Čak i kad bi se djevojka bo­jala da bi u silovanju mo­gla osjećajno popustiti i pri­hvatiti grešnu nasladu, ne bi se smjela preventivno ubiti. Jer je svjesno samoubojstvo golem grijeh koji čak ne ostavlja vremena za obraća­nje, dok je ono drugo samo opasnost u koju se ipak ne mora upasti. I uopće nikad nije slobodno činiti jedan gri­jeh da bi se izbjegao drugi.

Stoga Augustin veliča one kršćanske žene koje su pod­nijele silovanje, makar nakon toga morale podnositi neo­pravdani prezir okoline. To je, po Augustinu, znak da su zrelo i hrabro prosudile što je važnije, da su spremne pod­nijeti poniženje radije nego kukavički pobjeći od života.

No, i Augustin kao i svi kr­šćanski mislioci drži da se napastovana žena mora bra­niti od napasnika, da smije u toj obrani izgubiti i život; iako nije dužna opirati se do smrti. Opre li se do smrti, postaje mučenica. To je kla­sičan slučaj mučenica sv. či­stoće kakva je bila poznata talijanska djevojčica Marija Goretti koju je mladić probo nožem zbog toga što se nije htjela prepustiti.

s1170081-obradjeno.jpg

Izgleda da bi se logika sv. Augustina, primijenjena na slučaj Milice Kostić, složila s logikom dra Mladena Kostića, psihologa u beogradskom savjetovalištu za omladinu, koji kaže:

„A meni je strašno žao što je jedna djevojka mrtva zbog predrasuda. Zbog predrasuda, da je djevojačka čast vred­nija od ljudskog života.“

Ipak - mučenica

Međutim, Augustin nije se­be smatrao tolikim mudracem da bi se suprotstavio uvjerenju naroda koji je već onda neke djevojke koje su postupile poput naše Milice štovao kao svete mučenice. Stoga Augustin u slijedećoj, 26. glavi piše:

„Ali, vele da su se neke svete žene u vremenima pro­gonstva bacale u rijeke da bi Izbjegle nasrtaje na svoju stidljlvost. I tako su umrle, a njihovo se mučenlštvo naj­svečanije slavi u cijeloj Cr­kvi. O takvima se ne usuđu­jem na svoju ruku suditi. Jer ne znam, nije li sam Bog dao da Crkva, na temelju vjerodostojnih znakova, shvati da treba slaviti njiho­vu uspomena. Može biti da je tako. Jer one možda nisu onako postupile po ljudskoj zabludi, nego po božjem na­dahnuću ...“

Te nas Augustinove riječi upućuju da prije svega vidi­mo što se zapravo dogodilo i što svijet u Kruševcu, krš­ćanski narod po selima ispod Kopaonika i na asfaitu naglo procvalih šumadijskih grado­va o svemu tome misli.

Službena Crkva nije se, na­ravno, još izrazila o Miličinim krepostima, ali joj je bez imalo krzmanja dala crkveni pogreb. Svećenik Miroslav Stefanović, paroh njezine ro­dne parohije svetoga Arhanđela Mihajla u Dupcima kraj Brusa, održao je nad otvore­nim grobom dirljiv govor u kojemu je pohvalio njezinu vjernost i izrazio uvjerenje da je Bog primio njezinu dušu.

I njezin biskup, žički epis­kop preosvešteni Vasilije, go­voreći ovih dana na posveti jedne crkve u tom kraju, proslavio je njezino junaštvo i u ime Crkve oštro osudio nemoral koji vodi u nasilje, koji ugrožava čast i dosto­janstvo čestitih djevojaka ka­kva je bila Milica. Djevojke iz cijelog onog kraja pred novinarima, pred televizij­skim kamerama i u privat­nim razgovorima govore o Milici kao o svojoj junaki­nji, a starije se žene pobo­žno križaju, govoreći da se Milica posvetila.

Tu bi veliki Augustin prignuo glavu i s poštovanjem se poklonio glasu naroda i Crkve, koji je redovito glas Božji. I zacijelo bi pošao tragom događaja, brižno sakupljajući činjenice i izjave. Željeli bismo vjerovati da će baš tako postupiti nadležna crkvena vlast. Jer Crkva, sakramentalna Crkva, koja zna da joj je Bog povjerio naviještanje Evanđelja i kršćanski život u onom narodu, ne može ostati ravnodušna pred znakovima koje, što je i mo­guće i vjerojatno, Bog podiže pred očima ovoga naraštaja.

A nama je, u okvirima ovog Izvještaja, moguće samo pabirčiti po novinama i iznijeti dojmove iz susreta s Miličinim krajem, njezinom rodbi­nom i Crkvom.

Izabrala je — slobodu

Prvi i doista izvrstan no­vinarski izvještaj našli smo u „Ilustrovanoj politici“ od 10. rujna pod naslovom „Drh­tala je kao srna“. Tu su doslovno prenesene posljednje riječi Milice Kostić koje je izgovorila pred kirurgom drom Petrom Mašićem i di­plomiranom pravnicom Olgicom Filipović.

11.jpg

Milica je re­kla:

„Zamolio me da mu pozo­vem devojku. Pošli smo lif­tom do jedanaestog sprata. Rekao mi je: zvoni i traži Draganu. Lepo me je zamolio i dopalo mi se što se boji ro­ditelja svoje djevojke. Jedan dečak je otvorio vrata i re­kao: „Uđi, Dragana se če­šlja.“ Navalili su na mene... Hteli su mi telo. Hteli su da iščupaju srce. Da me osramo­te i da mi oduzmu sve što imam. Spas sam našla u ambisu. Zaplivala sam i, evo me, čika Pero. Sad sam slo­bodna“

Milica se očito nije htjela ubiti, nego pobjeći, obraniti se, makar uz cijenu smrti.

I istraga je ustanovila da je Tomislav Nikolić, dvade­setogodišnji automehaničar bez zaposlenja, toga jutra pred izlogom robne kuće u Kruševcu pristupio Milici i zamolio je da mu iz stana na jedanaestom katu pozove njegovu djevojku, da se on ne usuđuje sam je pozvati, jer da su joj roditelji vrlo stro­gi.

Zanimljivo je i tipično za mladi svijet u Šumadiji, a ta­kođer vrlo značajno za pitanje kojim se ovdje bavimo, da Milica prihvaća na ulici razgovor s nepoznatim i da mu je odmah spremna kole­gijalno pomoći.

Očito nije ri­ječ o nekoj patrijarhalnoj za­tucanosti, kako bi to htjeli neki od stručnjaka koji su se javili u novinama i na tele­viziji. O tome najautentičnije svjedoči mladi advokat Gradimir Moskovljević, koji se dobrovoljno prihvatio da pred sudom zastupa Miličinu obitelj („Politika“ 28. rujna). On kaže:

„Dobro poznajem te seoske mladiće i djevojke, jer sam i ja iz tih sela pod Kopaonikom. To nisu devojke koje se pasiviziranjem, povlačenjem od sveta čuvaju od susreta sa mladim ljudima i tako čuva­ju svoju djevojačku čast. One su slobodne, otvorene i osejćaju se ravnopravnima s mu­škarcima da polemišu o sve­mu. Ali, one ne flertuju, one cene dostojanstvo devojke i nije, dakle, neobjašnjivo što je ova devojka tako završi­la.“

U članku iz kojeg uzimamo taj citat Poliitkin komenta­tor Ž. Todorović jasno svje­doči da je Milica „platila ži­votom cenu svoga ljudskog dostojanstva“.

Žrtvovala se za mnoge

Spomenuti članak u „Ilustrovanoj Politici« naglašava da je više djevojaka nastra­dalo u tom stanu u kojem se ugnjijezdila grupa obijesnih nezaposlenih mladića.

To u Kruševcu nije bila tajna, ali djevojke su šutjele skrivajući sramotu, i organi SUP-a bili su nemoćni. U članku doslovno stoji:

„Ko zna koliko bi to trajalo. Ko­liko bi čestitih devojaka po­srnulo i dokle bi trajalo or­gijanje obesnih i besprizor­nih kruševačkih siledžija da tog kobnog dana nije u „Ru­bin“ (tako zovu visoku zgra­du iz koje je Milica skočila — op. Ž. K.) zakoračila Milica Kostić, čestita devojka, dobra učenica, koja je imala hra­brosti da se nasilnicima su­protstavi najdražim što je imala — životom.“

22.jpg

Tako novinar Milorad Dobrić izražava uvjerenje da je Milica svojim junaštvom po­služila mnogima, spriječila nova nasilja. I predsjednik Skupštine Kruševca Radomir Micić u istom smislu kaže:

„Naš grad ima snage da se suprotstavi svakom koji po­teže na slobodu našeg građa­nina, na čast naših kćeri i devojaka, na mirnu igru naše dece. Dogovorili smo se da ovaj nemio slučaj brzo okon­čamo, jer nas je smrt naše omladinke Milice Kostić po­tresla. Mi se stidimo zbog siledžija, ali se u isto vreme ponosimo što imamo takve devojke.“

O Miličinoj skromnosti i poštenju govorila je Stojanka Lukić, direktor medicinske škole, a Miličin razrednik profesor Miloš Antić spomi­nje kako Milica nije mogla poći s razredom na nagradnu ekskurziju, ali ničim nije odala da je razlog neimaština.

Lijepo i ponosno umiranje

Značajno svjedočanstvo da­je kirurg dr Radoslav Marjanović:

„Milica Kostić je bila kod nas na praksi i svi smo je poznavali kao da je bila u radnom odnosu. Bili smo obavešteni da je neka djevojka bežeći od opasnosti da bude obeščašćena, potražila spas, slobodu u bezdanu. Ne mogu da vam opišem naš re­volt i ogorčenje. U isto vreme bili smo ponosni što imamo takve omladinke. Kad sam čuo da je to Milica, učinilo mi se kao da je moje dete. Svi smo plakali. A samo da znate kako je bila tih poslednjih trenutaka lepa. Dr­htala je kao srna. Iz zenica joj je zračio neki ponos, za­dovoljstvo. A znali smo da je smrt blizu. I kamen bi tada proplakao...“

To svjedočanstvo o pobjed­ničkom ponosu pred samu smrt, o produhovljenoj lje­poti posljednjih trenutaka, navodi nas da se sjetimo ka­ko vjernici u mnogim mje­stima Srbije rado ističu slične promjene na licima tvojih umirućih, vjerujući da to oni već doživljavaju početak vječnosti.

Tragom „patrijarhalnog“ odgoja

Beogradske „Večernje no­vosti“ od 20. i 21. rujna do­nose izjave pravnika, psiho­loga i kriminologa o Miličinu slučaju. Prvi članak nosi naslov „Milica na savesti“, a drugi „Junak naše krivice“. Opazili smo da neki stručnja­ci počinju više Ili manje iz­ravno okrivljavati patrijar­halan „seoski odgoj“ koji je Milicu natjerao u smrt, a mo­gla je ostati živa. Uz vrlo vrijedne izjave o potrebi da naše društvo mladi naraštaj ne samo naobrazuje nego i humano odgoji, o potrebi da se oštrijim pravnim mjerama stane na kraj siledžijama na­šle su se tu i riječi:

„Siledžije koje su učestvo­vale u tragičnom događaju u Kmševcu stekle su potcjenjivački stav prema ženi u pa­trijarhalnoj sredini. Pod pri­tiskom iste te sredine Milica je morala da izabere smrt. I sada društvo veličajući nje­nu smrt, želi da učvršćivanjem baš patrijarhalnih sta­vova — reši problem. To je nemoguće.“

Te i takve izjave, dale su nam naslutiti da netko želi unaprijed spriječiti veličanje „patrijarhalnog“ odgoja koji je Milica primila u svojoj ro­dnoj kući. Objavljeni snimci s Miličina sprovoda u Strojincima kao da su izbjegli ne­ke detalje. Brzo smo sazna­li da je Miličina obitelj tra­žila i dobila crkveni pogreb, da je Milica bila krštena, da je bila — po svemu sudeći — kršćanka. Pošli smo pred­stavnicima Pravoslavni Crkve u onom kraju.

Živa i tiha Crkva

Već obična vožnja po šumadijskim cestama pokazuje da je Crkva na svoj način ondje živo prisutna. Na autobusnim stanicama i po seoskim putovima često susre­ćemo jednostavne svećenike u propisnim, ali nimalo nje­govanim mantijama, tvrdih pučanskih lica uokvirenih bradama koje ne računaju na kozmetiku.

Male crkve po­svuda su uredno obnovljene. Vjerski život naročito buja na grobljima na kojima se rođa­ci zajedno sa svećenikom vi­še dana nakon sprovoda sa­staju na molitvu; i gdje su grobovi bez križa zaista rije­tki. Čak su i gradske ulice vidno označene osmrtnicama na kojima se, uz rijetke iz­nimke, ističu masno otisnuti križevi.

33.jpg

Ali, izravni susret sa svećenicima odmah nam po­kazuje da je ta Crkva neka­ko svjesno tiha i vrlo strogo organizirana; svaki svećenik kojemu se obraćamo uljudno nas prima i odmah upućuje na svog pretpostavljenog. Ni­tko se ne lakomi davati izja­ve za javnost. Ali, iz očiju progovara nepokolebana vjera i neizrečeno bratsko po­vjerenje. Da, organiziranog vjeronauka nemaju. Drže da im to nije ostvarivo. Da, nisu još poduzeli značajnije litur­gijske reforme, ali znaju da njihov narod vjeruje. Koliko god to neobično zvučilo, su­sreli smo diljem Srbije više mladića i djevojaka, mladih intelektualaca, koji rijetko idu u crkvu, koji nisu primi­li gotovo nikakvu sustavnu vjersku pouku, ali bez imalo krzmanja tvrde da su pravo­slavni hrišćani i da vjeruju u Boga, upravo u Isusa Hrlista. I da se toga nikada neće odreći.

U Kruševcu uz Sabornu cr­kvu sv. Đorđa, u parohjjalnom domu uz arhijerejskog namjesnika, protu Radovana Savića nađosmo više sveće­nika. Dvojica sasvim mladi. Malo riječi, mnogo srdačno­sti. Rekoše nam da su Strojinci u okviru susjedne Žlčke eparhije i da je ondje u Dupcima paroh Miroslav Stefanović.

Duh svetog cara Lazara

Kruševac se doista naglo razvio, ali čini nam se, da mu je srce još uvijek u spome­niku koji podsjeća i na cara Lazara koji je odande krenuo u Kosovsku bitku. A narodna pjesma zna da Lazar nije mo­rao pasti, da se mogao priklo­niti jačem „carstvu zemaljskome“, ali da se radije pri­klonio „carstvu nebeskom“. I žena mu carica Milica imala je vjerske snage da nakon katastrofe s više obudovjelih plemkinja osniva manastire koji još uvijek zrače, i ne sa­mo iz prošlosti. Ime Milice, vrlo često u tom kraju, nosi­la je i naša junakinja.

Putem prema Strojincima ljudi, koje usput pitamo za smjer, upozoravaju nas na mjesto kod Jankove klisure gdje se vojska pred Kosovo pričestila.

„Da nije vjerovala, ne bi to učinila“

U Dupcima brižno obnov­ljena mala crkva na kojoj se vidi slika nadvojvode nebe­skoga Arhanđela Mihajla. Zvonik je skucan od nekoli­ko starih greda. Župnika ne­ma kod kuće, ali nas popadija srdačno prima, a bistra kćerkica brzo u kancelariji pronalazi koncept tatina go­vora nad Miličinim grobom da nam ga zanosno pročita. Daju nam jednog znanca da nas povede u Strojince. Selo malo, na koja dva kilometra od crkve, siromašno, ispod groblja na brijegu.

Miličinu majku Slavku nađosmo pred kućom u poslu. Sitna mrša­va radna žena, suze su već presahle u suhom grču lica, ruke kao same od sebe nešto posluju. Mislimo na Jugovića majku, nemamo snage kopati po tom tvrdom srcu. Pi­tamo je kako je Milicu ot­hranila i odgojila. Slavka širi ruke preko svoje sirotinje, govori o žuljevima, o kupina­ma koje je brala i prodavala zajedno sa svoje četvero dje­ce, tri kćerke i sinom. A odgojila je Milicu, naravno, kr­šćanski, u poštenju. Oni su kršćani, slava im je sveti Đorđe, idu u crkvu koliko mogu, o Uskrsu na pričešće,

Kada ponovim pitanje jeli Milica bila vjernica, majka me čudno gleda, a jedan od rođaka koji su nam prišli kratko kaže: „Da nije verovala, ne bi to učinila.“

I gle­da me čovjek nekako čudno, nije čuo da sam svećenik, pa čudeći se što se neki novinar raspituje o njihovoj vjeri i blagdanima, kaže: „Eto, kao što vi službenici imate svoja praznike, tako i mi hrišćani imamo svoje slave i blagdane.“

Miličin brat Milomir, neobrijan u znak žalosti, zna, kao i majka mu Slavka, da smo došli preko svećenika. Iznosi nam veliku Millčlnu sliku, a zatim dršćući vadi iz ormara kućnu svetinju, dio Millčine odjeće, jednostavne plave hlače koje su nasilnici počeli parati i u kojima je Milica skočila kroz prozor.

Kaže nam da će dvanaestog oktobra, u subotu, biti na grobu četrdesetdnevni crkve­ni pomen. Datum provjerava iz malog crkvenog kalendarića koji stoji na polici. Kalendarić je siguran znak da je kuća vjernička, da u nju re­dovito dolazi svećenik, a nje­gove izmašćene korice poka­zuju da se često upotreblja­va. Na kućnom zidu kraj ulaznih vrata vide se izresci iz novina, ističe se naslov: „U smrt zbog časti.“ U sobi na zidu na počasnom mjestu sveta slika, ikona.

Serum protiv smrti

Penjemo se do groblja. Brat nam pokazuje Miličin križ među mnoštvom vijenaca škola i drugih organizaci­ja. O križ je obješen ručnik; djevojački je sprovod poput svadbene povorke. Na susjed­nom, još svježijem grobu iz­nad križa leprša na štapu trobojnica kojoj je u bijelo polje ušiven veliki crveni križ. Valjalo bi doživjeti je­dan takav sprovod. Odlazeći saznajemo da će se dvanaestog listopada naći nad Miličinim grobom, uz rodbinu i svećenike i srodnike i više grupa đaka iz raznih, čak vr­lo udaljenih škola. lako ni u susretu sa žičkim episkopom Vasilijem nismo mogli sa­znati kako će se Crkva dalje angažirati u ovom slučaju, očevidno ja da Millčino ime već postaje znak za mnoge mlade ljude, ne samo za vjer­nike nego na isti način za sve one koji vjeruju u ljudsko dostojanstvo, u ljepotu i ple­menitost mladenačke ljubavi, te ljudske i kršćanske vrije­dnosti za koje vrijedi živjeti, a također umirati, kad na­stupi trenutak – mi bismo re­kli: vazmeno-misterijski tre­nutak, da se jedino smrću može usmrtiti smrt, kako to kroz stoljeća odjekuje u uskr­snom troparu Istočne Crkve, u pjesmi koju ondje zna pje­vati svaki vjernik: „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav“ (Krist je od mrtvih uskrsnuo, smrću je smrt usmrtio, mrtvima ži­vot darovao).

Bez obzira na neposredno rezultate suđenja nasilnici­ma, Miličina smrt već djelu­je kao serum protiv zla, već budi nove nade za novo shvaćanje ljubavi i života.

Živko KUSTIĆ

1778565_300x300

Glas Koncila, broj 20., 6. listopad 1974. godine

 

View full Странице

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

A onda, nekoliko meseci kasnije, u Božićnom broju GK je objavljena kraći prilog iz jedne katoličke misije u dalekoj Indiji...

 

"Đoba-ful" za Milicu

Prošlo je gotovo pet mjeseci od junačke smrti Milice Kostić, 18-godišnje učenice Medicinske škole u Kruševcu, koja je 2. rujna skočila s jedanaestog kata boreći se protiv silovanja. Događaj je pokrenuo cijelu našu javnost. Novine su pisale o slučaju. Je li to bilo samoubojstvo ili mučeništvo? Kukavičluk ili junaštvo? U dalekoj Indiji, u misijskoj postaji Basanti, koju vodi naš misionar o. Ante Gabrić DI, izvještaj o Miličinoj smrti objavljen u našim novinama 6. listopada izazvao je veliko zanimanje. Otac Gabrić je preveo najvažnije dijelove reportaže, izrezao fotografije, ukrasio oglasnu ploču. Mladići i djevojke iz župe poslali su prekrasnu voštanu ogrlicu-vijenac za Miličin grob. Uputili su pismo Miličinoj majci i bratu. Na putovanju po svojoj misiji pisao je o. Gabrić pismo za naše čitatelje koje objavljujemo.

55.jpg

Danas mi ruke pomalo dršću — od umora, a i od radosti. Slavimo velik blagdan — misijsku nedjelju. Srce mi se širi, jer to je naš blagdan i svega svijeta. Sviju koji mole "Oče naš...dođi kraljevstvo tvoje".

Najsvečaniji trenutak bila je euharistija. Zajednička molitva, zajednički darovi, a osobito prisutnost nove mučenice Milice Kostić. Jučer poslije podne stigao Glas Koncila. Na naslovnici velika slika mlade djevojke, a na sredini opširan prikaz i izvještaj životne žrtve mlade junakinje Milice. Imali smo upravo seosko sijelo. Bili kod mene glavari sela i mladići. Pokazao sam im sliku Miličinu. Preveo članak na njihov materinji jezik — bengalski.

Lica su im se žarila. Odjednom suze u očiju sviju nas. Suze ponosa, suze radosnice. U propovijedi misijske nedjelje uključio sam Milicu. Na oglasnoj ploči pred crkvicom Male Terezije izložio sam Glas Koncila sa slikom Milice, njezine majke i groba. Sve smo okitili crvenim, "đoba-ful" cvijećem. Sve su to mladići i djevojke pripremili uvečer.

Sutradan, jedan će sav u čudu: "Gledajte, đoba-ful se nije osušio", pa nastavi tumačiti Šudip, "krv mučenice ga hrani". Kod svake fotografije napisali smo tumačenje na bengalskom. Naslovi su bili — "Nova Maria Goretti", "I naš je vijek vijek heroja", "Milica Kostić, 18--godišnja djevojka, skočila s 11. kata. Nadvladavši smrt, spasila čistoću", "Junakinja djevojka", "Junakinja majka i brat, koji su je za dan pobjede pripravili čestitim odgojem", "Miličin grob — novo proštenište." Uz ove slike i tekst izložio sam krasnu sliku sestre Genevieve, indijske umjetnice — djevojka sva u bjelini s karanfilom u ruci na vratima hrama.

66.jpg

Pod slikom sam ispisao stih glasovitog Rabindranatha Tagore: "Uzmi ovo moje tijelo, učini ga kandilom u hramu tvome." 

U propovijedi sam govorio kako mi moramo vjeru Isusovu širiti osobito svojim životom, treba li i žrtvom života, kako je to Milica učinila. Vjerujem da će njezin divan primjer pridonijeti obnovi vjere (i ekumenizma!) više nego mnogi seminari i govorancije.

Ovo sam pismo započeo u središtu misije u Basanti, a završio ga na putu prema dvjema župama kamo idem držati duhovne vježbe i misije. Molite se za mene, za duše meni povjerene. Da bih UVIJEK (podcrtao A. G.) mogao junački i veselo naprijed, da bih zaboravio da mi je 60 i da mislim da mi je tek 40, i da se mognem još više žrtvovati za duše.

Recite koji "Amen" za Antu.

1778565_300x300

Glas Koncila, broj 25., Božić 1974. godine

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Милица Костић је свакако света мученица.Нарочито што она сасвим сигурно и није имала намеру баш да се убије.Она је тим скоком бранила своју част и изабрала неизвесност,а то се зове ВЕРА.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 12 минута, Милан Ракић рече

A onda, nekoliko meseci kasnije, u Božićnom broju GK je objavljena kraći prilog iz jedne katoličke misije u dalekoj Indiji...

 

"Đoba-ful" za Milicu

Prošlo je gotovo pet mjeseci od junačke smrti Milice Kostić, 18-godišnje učenice Medicinske škole u Kruševcu, koja je 2. rujna skočila s jedanaestog kata boreći se protiv silovanja. Događaj je pokrenuo cijelu našu javnost. Novine su pisale o slučaju. Je li to bilo samoubojstvo ili mučeništvo? Kukavičluk ili junaštvo? U dalekoj Indiji, u misijskoj postaji Basanti, koju vodi naš misionar o. Ante Gabrić DI, izvještaj o Miličinoj smrti objavljen u našim novinama 6. listopada izazvao je veliko zanimanje. Otac Gabrić je preveo najvažnije dijelove reportaže, izrezao fotografije, ukrasio oglasnu ploču. Mladići i djevojke iz župe poslali su prekrasnu voštanu ogrlicu-vijenac za Miličin grob. Uputili su pismo Miličinoj majci i bratu. Na putovanju po svojoj misiji pisao je o. Gabrić pismo za naše čitatelje koje objavljujemo.

55.jpg

Danas mi ruke pomalo dršću — od umora, a i od radosti. Slavimo velik blagdan — misijsku nedjelju. Srce mi se širi, jer to je naš blagdan i svega svijeta. Sviju koji mole "Oče naš...dođi kraljevstvo tvoje".

Najsvečaniji trenutak bila je euharistija. Zajednička molitva, zajednički darovi, a osobito prisutnost nove mučenice Milice Kostić. Jučer poslije podne stigao Glas Koncila. Na naslovnici velika slika mlade djevojke, a na sredini opširan prikaz i izvještaj životne žrtve mlade junakinje Milice. Imali smo upravo seosko sijelo. Bili kod mene glavari sela i mladići. Pokazao sam im sliku Miličinu. Preveo članak na njihov materinji jezik — bengalski.

Lica su im se žarila. Odjednom suze u očiju sviju nas. Suze ponosa, suze radosnice. U propovijedi misijske nedjelje uključio sam Milicu. Na oglasnoj ploči pred crkvicom Male Terezije izložio sam Glas Koncila sa slikom Milice, njezine majke i groba. Sve smo okitili crvenim, "đoba-ful" cvijećem. Sve su to mladići i djevojke pripremili uvečer.

Sutradan, jedan će sav u čudu: "Gledajte, đoba-ful se nije osušio", pa nastavi tumačiti Šudip, "krv mučenice ga hrani". Kod svake fotografije napisali smo tumačenje na bengalskom. Naslovi su bili — "Nova Maria Goretti", "I naš je vijek vijek heroja", "Milica Kostić, 18--godišnja djevojka, skočila s 11. kata. Nadvladavši smrt, spasila čistoću", "Junakinja djevojka", "Junakinja majka i brat, koji su je za dan pobjede pripravili čestitim odgojem", "Miličin grob — novo proštenište." Uz ove slike i tekst izložio sam krasnu sliku sestre Genevieve, indijske umjetnice — djevojka sva u bjelini s karanfilom u ruci na vratima hrama.

66.jpg

Pod slikom sam ispisao stih glasovitog Rabindranatha Tagore: "Uzmi ovo moje tijelo, učini ga kandilom u hramu tvome." 

U propovijedi sam govorio kako mi moramo vjeru Isusovu širiti osobito svojim životom, treba li i žrtvom života, kako je to Milica učinila. Vjerujem da će njezin divan primjer pridonijeti obnovi vjere (i ekumenizma!) više nego mnogi seminari i govorancije.

Ovo sam pismo započeo u središtu misije u Basanti, a završio ga na putu prema dvjema župama kamo idem držati duhovne vježbe i misije. Molite se za mene, za duše meni povjerene. Da bih UVIJEK (podcrtao A. G.) mogao junački i veselo naprijed, da bih zaboravio da mi je 60 i da mislim da mi je tek 40, i da se mognem još više žrtvovati za duše.

Recite koji "Amen" za Antu.

1778565_300x300

Glas Koncila, broj 25., Božić 1974. godine

Ove riječi sveca Ante Gabrića samo još više potvrđuju svetost ove mučenice.

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
пре 16 минута, kopitar рече

Ove riječi sveca Ante Gabrića

 

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима
Милица Костић је свакако света мученица.Нарочито што она сасвим сигурно и није имала намеру баш да се убије.Она је тим скоком бранила своју част и изабрала неизвесност,а то се зове ВЕРА.
Баш тако. Света исповедница вере и части.

Послато са SM-N950F користећи Pouke.org мобилну апликацију

Линк до поруке
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Trifke,
      Zanimljivo!
      Jutarnji otkriva tri modela kako su potkupljivali hrvatske liječnike u aferi Pfizer, DORH preuzeo slučaj
      WWW.JUTARNJI.HR    
    • Од JESSY,
      Postoji mnogo načina da definišemo traumu. Radna definicija oko koje se većina psihologa ovih dana slaže jeste da je za nas potencijalno traumatičan svaki događaj koji je bio „previše, desio se prerano i prevelikom brzinom“ da bi naš nervni sistem i psihološki aparat mogli da ga obrade i prevladaju.
      Kada govorimo o traumama nastalim usled nekog oblika zlostavljanja ili zanemarivanja u periodu detinjstva ili adolescencije, bavimo se nečim što psiholozi nazivaju „razvojne traume“. Razvojne traume predstavljaju ponavljana neprijatna ili pak jako povređujuća iskustva koja smo doživeli u ranijim fazama života u interakciji sa osobama koje su o nama na neki način brinule (roditelji, učitelji i druge vrste staratelja).
      Kada je osoba koja počini zlostavljanje (nasilno ponašanje koje osoba koristi za sticanje ili održavanje moći i kontrole nad drugom osobom ili osobama) neko ko je mladoj osobi blizak i u koga je možda imala poverenja, osoba se neminovno isprva suočava sa velikim bolom, šokom, nevericom i unutrašnjim konfliktom. Ukoliko je tom činu prethodio jedan drugačiji tip odnosa gde je osoba verovala da se oseća bezbedno ili je pak postojala određena emotivna vezanost, mlada osoba je suočena sa svešću o tome da je osoba kojoj je verovala odjednom osoba koja ima moć i nameru da joj ugrozi psihološki, a možda i telesni ili čak životni integritet. Iskustva koja nam unesu ovakvu količinu šoka u našu predstavu realnosti imaju potencijal da nam poljuljaju poverenje u sopstvene (dosadašnje) procene, pa i celokupnu psihološku realnost. Skok iz bezbednosti u doživljaj ugroženosti u okviru jednog istog odnosa je nepomirljiv, naročito ako se desi naglo, te je izazovno uneti u takvo iskustvo red i smisao.
      Još jedna važna reakcija koja često prati ovakvu vrstu iskustava jeste doživljaj koji psiholozi nazivaju „stanje zamrznutosti“ odnosno stanje u kom doživljavam opasnost, a istovremeno ne vidim kako mogu da se s njom „borim“ niti da iz nje „pobegnem“. Takvo parališuće stanje delimično je odgovor našeg nervnog sistema koji nam može u jednoj mnogo manjoj meri biti poznat iz situacija u kojima smo se istovremeno uplašili i par trenutaka ostali „zakočeni“ ne znajući kako da odreagujemo na doživljenu opasnost. Ukoliko iskustvo traje više od par trenutaka, naše stanje „zamrznutosti“ može da potraje. Ukoliko se traumatsko iskustvo ponavlja, a mi i dalje ne doživljavamo da postoje opcije „bega“ i „borbe“ (ili se pak dogodi previše iznenada da bismo te opcije sagledali) neretko primenjujemo psihološki mehanziam disocijacije koji je u tim situacijama protektivan jer nam omogućava da budemo psihološki odsutni iz sadašnjeg trenutka u kom se bolno iskustvo ponavlja. Na izvestan način mi tako privremeno „prekidamo vezu“ sa bolnim iskustvom kako bismo ga preživeli jer neretko nemamo bolji alat.
    • Од Поуке.орг инфо,
      Ako Vas zovu iz neke firme i traže Vaše podatke, ili Vam nešto nude, a da prethodno za to niste dali saglasnost, dovoljno je da odgovorite da je to zakonom zabranjeno, da Vas više ne kontaktiraju, i da na tome završite razgovor.
      Po Zakonu o oglašavanju, firmama je zabranjeno da Vas zovu ukoliko im za to niste dali prethodnu saglasnost. Čak i ukoliko ste nekad ranije dali saglasnost, možete je u bilo kom trenutku opozvati.
      Novčane kazne za kršenje ovog zakona se kreću do 2 miliona dinara. U slučaju da i pored Vaše opomene nastave da Vas kontaktiraju, možete podneti prijavu tržišnoj inspekciji. Sama činjenica da ovo znate (i to pomenete tokom razgovora) je najčešće dovoljna da se poziv više nikada ne ponovi.
       
      Kako da se odbranite od neželjenih telefonskih poziva i ponuda | KupujemProdajem
      BLOG.KUPUJEMPRODAJEM.COM Po Zakonu o oglašavanju, firmama je zabranjeno da Vas zovu ukoliko im za to niste dali prethodnu saglasnost. Čak i ukoliko ste nekad ranije dali saglasnost, možete je u bilo kom trenutku...  
×
×
  • Креирај ново...