Jump to content
  1. александар живаљев

    александар живаљев

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Поуке.орг инфо,
      Foto: Sisačka nadbiskupija SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine.
      U homiliji biskup je rekao kako su branitelji Gvozdanskog svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju, prenosi sisačka nadbiskupija.
      "Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili. Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju“, kazao je Košić.
      "Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba"
      Onda je kazao kako je danas najveći neprijatelj potres.
          "On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi. I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo", kaže biskup Košić.
      "Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim, ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav", navodi Košić.
      Biskup Košić: Potres je teško predvidljiv, ne možemo se boriti kao protiv Srba - Index.hr
      WWW.INDEX.HR SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine.  
    • Од александар живаљев,
      TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji
        ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija
      Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima.
      Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima.
      Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje.
      Prevelika šutnja
      – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije.
      Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo.
      Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu.
      – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija.
      Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan?
      – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika.
      Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom?
      – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija.
      Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti.
      Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske?
      – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira.
      Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII.
      Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH.
      – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost.
      Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces?
      – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima.
      No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti.
      U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena.

      Izvor: Novi list, Foto: YouTube
    • Од Zoran Đurović,
      Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa

       
      U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije.
        Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio?

      Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života.
      Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla
      Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu.
      Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije.
      Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih.
      Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo.
      Teološke okosnice
      No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi.
      Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“
      Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum).
      Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje.
      Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti.
      Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine.

      Opravdanost ograničenja
      Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik.
      Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima.
      Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi.
      U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji.
      S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima?
      Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji
      Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla.
      Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru.
      Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja).
      Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju.
      Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu.
      Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina.
      Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja.
      Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu.
      Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast.
      U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti.
      Zaključak nam je poznat
      Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina.
      Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.
    • Од АлександраВ,
      Savez potomaka ratnika Srbije 1912–1920. godine pravi jedinstvenu bazu sa imenima i prezimenima poginulih i memorijalnom baštinom iz Prvog svetskog rata

        Генералштабни капетан Драгомир Васовић с ратним другом Стеваном Раденковићем (фотографија из 1914) (Фото „Албум сећања на наше претке из Првог светског рата”) Posle prikupljanja fotografija i dokumenata učesnika Prvog svetskog rata i digitalizovanja kartona nosilaca Albanskih spomenica, Savez potomaka ratnika Srbije 1912–1920. godine započeo je novi projekat: prikupljanje imena i prezimena stradalih i pravljenje baze memorijalne baštine iz perioda Velikog rata.
      Ideja je da se kroz projekat „Spomenici junaka iz Velikog rata” napravi jedinstvena baza podataka o stradalima, kao i o svim spomenicima u zemlji i inostranstvu vezanim za ovaj ratni period: krajputašima, spomenicima kulture, spomen-česmama, spomen-pločama... Sve lokacije, i groblja i memorijalna baština, biće unete na „gugl mapu”, a podaci će lako moći da se pretražuju i biće deo sajta „Album sećanja na naše pretke iz Prvog svetskog rata”, na kojem već postoji velika baza građe vezane za Veliki rat.
      Rad na popisu stradalih i spomenika koji se nalaze u inostranstvu već je započeo i, kako objašnjava Aleksandar Vasilić, rukovodilac projekta „Album sećanja”, oko 80 odsto tog posla je završeno.
      – U saradnji sa našim ambasadama i Srpskom pravoslavnom crkvom popisali smo sva groblja u severnoj Africi, Grčkoj (Krf, Zejtinlik, Vido), logore u Poljskoj, Češkoj, Francuskoj. Taj posao obavljamo isključivo sa arhivima i zvaničnim institucijama, koristimo njihovu dokumentaciju. Završili smo popis stradalih i spomenika u severnoj Africi, Grčkoj, Poljskoj i Francuskoj i za sada iz ovih zemalja imamo imena i prezimena oko 40.000 stradalih Srba – kaže Vasilić.
      Dodaje da se trenutno radi na unosu i obradi podataka koji se tiču stradalih u logoru Jindrihovice u Češkoj i onih koji su život izgubili u austrijskom Mauthauzenu.
      – Od češkog Vojnog arhiva dobili smo knjige mrtvih u kojima su popisani sahranjeni na vojničkom groblju u Jindrihovicama. Tu ima oko 7.000–8.000 stradalih Srba. Sličnu dokumentaciju dobili smo i iz logora Mauthauzen, gde je sahranjeno između 8.000 i 9.000 Srba stradalih u Prvom svetskom ratu – kaže Vasilić.
      Pre dve nedelje Savez potomaka ratnika Srbije dobio je blagoslov patrijarha srpskog Irineja za prikupljanje ovih podataka u našoj zemlji. Naime, Savez je zamolio sve eparhije SPC da im pošalju informacije o sahranjenima i spomenicima na njihovoj teritoriji, odnosno na crkvenim grobljima ili kod manastira. U septembru bi i građanima Srbije, kao i Srbima u regionu i dijaspori, trebalo da bude upućen javni poziv da se priključe i pomognu formiranje baze slanjem fotografija spomenika, lokacijom na kojoj se on nalazi i imenom i prezimenom stradalog.
      Sličnim javnim pozivom građanima, Savez je pre četiri godine započeo obeležavanje velikih godišnjica vezanih za Prvi svetski rat pokrenuvši projekat „Album sećanja”. Tada su objavili javni poziv svim građanima da dostavljaju fotografije, dokumenta, dopisne karte, ordenje, pisma svojih predaka koji su učestvovali u Velikom ratu. Iz tih porodičnih riznica do današnjeg dana prikupljena je impresivna baza sa više od 6.000 fotografija, od kojih je oko 3.000 postavljeno na sajt slavnim-precima.srb.
      – Nismo očekivali takav odziv građana, niti da će nam i četiri godine kasnije potomci i dalje slati fotografije i dokumenta. Prvi put smo digitalizovali i učinili dostupnim javnosti i 8.000 personalnih kartona nosilaca Albanske spomenice – kaže Vasilić.
      „Album sećanja” čuva uspomenu na obične ljude, male sudbine u velikim, turbulentima događajima. Priče o preživelima, onima koji su tragično stradali i onima koji su nestali. To su portreti vojnika, ali i fotografije sa fronta, sa proslave krsnog imena u Solunu, sa školovanja srpskih đaka u francuskom Banjer de Bigoru, ispred srpske državno-kraljevske štamparije na Krfu, iz bolnica, zatočeništva... Na nekim snimcima ima i poznatih istorijskih ličnosti, poput Ave Justina Popovića u vojničkoj uniformi ili engleske bolničarke Flore Sands uslikane sa pripadnicima Drugog voda čuvenog „Gvozdenog puka”.
      Izvor: Politika
       
    • Од Милан Ракић,
      Sanela Šmit, nemačka istoričarka, o knjizi dokumenata "Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945". Četrnaesti tom knjige „Jugoistočna Evropa i Italija“ predstavljen je nedavno u Beogradu.

      Reč je o zbirci dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945“ (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Knjigu je priredila nemačka istoričarka Sanela Šmit i ona tim povodom govori za Danas.
      Recite nešto više o knjizi dokumenata o Holokaustu i deportaciji Jevreja u logore koje ste predstavili u Beogradu? – Knjiga „Jugoistočna Evropa i Italija“ je 14. tom od ukupno 16 tomova zbirke dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945 (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Cilj cijelog projekta je sveobuhvatno naučno izdanje centralnih izvora o istoriji progona i ubistva evropskih Jevreja. U knjizi 14 je obrađen progon i ubistvo Jevreja na teritorijama Italije, Albanije, Grčke i Jugoslavije.
      Edicija pokazuje savremene kontekste i političku i društvenu dinamiku koja je dovela do ovog masovnog zločina bez presedana. Cijela edicija će sadržati oko 5.000 dokumenata, autentičnih, naučno prokomentarisanih svjedočenja progona, počinilaca i direktno uključenih posmatrača. Mnogi od dokumenata su po prvi put objavljeni. Može da služi kao naučno sredstvo za istraživanje i istorijsko obrazovanje.
      Kakvi zaključci mogu da se izvuku iz tih dokumenata i o kakvim dokumentima je reč (oni koji se odnose na Srbiju)? - Dokumente smo birali za svaku zemlju po istoj ideji, a to je kao prvo da pokažemo dokumente počinilaca zločina, žrtava, kao i posmatrača (bystanders – kategorija koju je prvi koristio istoričar Raul Hilberg). Onda smo za svaku zemlju ili – kad je riječ o Jugoslaviji – za teritorije pod različitom okupacijom odredili na osnovu postojeće naučne literature o Holokaustu u tim zemljama, teme koje bi trebale biti reprezentirane u knjizi i na kraju izabrali iz nađenih dokumenata one koji daju najbolju sliku progona i ubijanja Jevreja.
      Čitatelji mogu naći mnoge vrste dokumenata koji direktno prikazuju položaj Jevreja u Srbiji, njihov progon od strane raznih njemačkih vlasti (razni izvještaji, npr. Lipea ili Walthera o strijeljanju Jevreja, privatna pisma Haralda Turnera, naredbe i dr.), ali i kolaboraciju domaćih organa (Izvještaj Odsjeka za Jevreje i Cigane, Izvještaj Benclera o namjeri Milana Nedića da ubrzo internira Jevreje i masone). S druge strane su tu potresna svjedočenja, na primjer iz Sajmišta (dva pisma Hilde Dajč), iz Banjice (dva pisma Bukića Pijade), iz Kladovo transporta još prije rata, onih koji su se uspjeli spasiti u Dalmaciju ili izjava Momčila Damnjanovića o iskopavanju i spaljivanju leševa na Jajincima.
      Koliko ti dokumenti bacaju novo svetlo na Holokaust koji je sproveden u Srbiji ili na užase ustaških logora Jasenovac, Gradiška… i stradanje Srba u Hrvatskoj? – Cilj edicije nije bio u novim istraživanjima nego u prikazivanju – kroz izvorne dokumente – stradanja evropskih Jevreja, znači Holokausta. Katastrofalni uvjeti u ustaškim logorima su također prikazani, ali se prvobitno odnose na stradanje Jevreja, iako se ovo jako često ne može odvojiti od stradanja Srba u NDH. Na primjer, u dokumentu 102 naređuje Veliki župan velike Župe Vrhbosna da se odmah uhapse i interniraju jevrejski i srpski komunisti.
      Kakva je uloga Milana Nedića i njegove vlade (Specijalne policije sa Božidarom Bećarevićem na čelu) u rešavanju „Jevrejskog pitanja“? Pitam Vas ovo jer u poslednje vreme imamo grupu istoričara koja se upinje da dokaže da Nedić nije imao nikakve veze sa deportacijama Jevreja, Srba i Roma kako u beogradski logor Sajmište, tako i u druge nacističke logore po Evropi. – Kako sam već napomenula, ima u zbirci i dokumenata koji se odnose na saradnju srpskih vlasti sa NJemcima u progonu Jevreja. Iz izvještaja te iste Specijalne policije (Dok. Br. 103) vidi se da su Jevreje (i „Cigane“) i njihove radnje registrovali (naredbu o registraciji je dala njemačka okupaciona uprava), ali i da su prijavljivali one Jevreje koji su se krili i predavali ih Gestapou. Mislim to doslovce stoji u izvještaju. Isto tako su raspolagali sa jevrejskim prinudnim radnicima. A to je samo jedan jedini dokument… Znači o „nikakvoj vezi“ ne može biti govora.
      Kao i u Evropi, tako je i u Srbiji poslednjih godina vidljiv porast broja istoričara, političara i javnih ličnosti koji bi da se izvrši revizija Drugog svetskog rata, pa tako imate u udžbenicima istorije u Srbiji da se pominju dva pokreta otpora (partizanski i četnički), ali se nigde ne pominje kasnija kolaboracija četnika s nacistima. Kakve posledice nosi ovakva revizija istorije u kojoj se poraženi kolaboracionisti proglašavaju za pobednike? – Pa to vam u osnovi nije istorija nego politika, na koju mi istoričari koji se bavimo istorijom Drugo svjetskog rata, nažalost, ne utičemo tako jako kako bi trebali. Moj primjer nije Mihailović, nego hrvatska predsjednica koja želi da ustanovi „pravu istinu o Jasenovcu“. Mene je ova izjava jako potresla, jer u biti kaže da mi ne znamo pravu istinu o Jasenovcu – nakon brojnih stručnih radova o njemu u posljednjih 70 godina. Nama istoričarima je potpuno jasno šta se tamo dešavalo, a to može biti jasno i svakome tko je voljan da se sa time pozabavi (kako u biti piše i hrvatski istoričar Ivo Goldstein). Ali prihvatanje istraživanja i zaključaka istoričara u javnosti je jedna sasvim druga priča.
      Proglašavanje kolaboracionista za pobjednike na samo da okreće istoriju naopako, nažalost, posljedice ovakve revizije, se vide ne samo u Srbiji, nego diljem Evrope (spomenut ću samo Aleksandra Gaulanda, lidera njemačke stranke AfD i njegovu kvalifikaciju nacističkog režima kao „ptičje govno“). Tu se jasno narušava naš (evropski) zajednički temelj iz perioda posle 1945. koji je osnovan na antifašističkoj borbi. Kuda to može odvesti, na to ne mogu ni da pomislim.
      Aleksandar ROKNIĆ

       
       
       
×
×
  • Креирај ново...