Jump to content

Rate this topic

Recommended Posts

Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.

crkvica-IMG_0175.jpg

Sažetak

Rad prati nastanak i razvoj feminističke teologije kao jedne u nizu teologija oslobođenja koja u svojim počecima izrasta kao feministička kritika religije, biblijskog teksta, historije kršćanstva, postojeće religiozne tradicije i religijskih institucija. Vremenom će uz kritiku postojećeg stanja i prakse ponuditi i alternativne metode poput čitanja Biblije kao političke knjige i društvenih implikacija tog i takvog čitanja. Stoga ćemo se pobliže upoznati s dvije klasične struje unutar feminističke teologije (biblijskom i post-biblijskom feminističkom teologijom), njihovim glavnim značajkama, mjestima otpora i predstavnicama (E. Schüssler Fiorenza, R. Radford Ruether, M. Daly). Isprva usidrena u salonsku sigurnost akademske zajednice, vremenom će meandrirati od sjeverno-američkih i zapadno-europskih dvostruko povlaštenih glasova bijelih teologinja sve do granica nepoznatog svijeta za tadašnju feminističku teološku misao. Oglasit će se teologinje iz Latinske Amerike i Azije. Od teorijskih znanstvenih promišljanja napravit će se pomak prema narativnim teologijama, autobiografskim feminističkim teologijama kroz koje progovaraju kako akademske teologinje, tako i ne-akademske građanke i ne-akademske radnice teologinje te promišljaju o ulozi i utjecaju religijskih praksi na život osiromašenih i potlačenih žena i muškaraca, sustavno izrabljivanih od centara moći, društva i religijskih institucija. Promišljat će se izazov tih glasova, kao i izazovi koje pred feminističku teologiju stavljaju feminističke teologinje oslobođenja Latinske Amerike i minjung teologije koje stavljaju naglasak na praktično djelovanje i ukazuju na ekonomske aspekte religiozne i društvene opresije siromašnih žena i muškaraca. Slijedeći taj povijesni i geografski put razvoja i umnažanja feminističkih teologija rad će nastojati ukazati i na važnost promišljanja o utjecaju religijskog nasljeđa na živote i djelovanje žena i društva u cjelini te razmotriti koje je mjesto i uloga te možebitna snaga feminističke teologije u borbi protiv opresije neoliberalnog kapitalizma u 21. stoljeću. U tom smislu, rad će se pozabaviti i pitanjem kako se artikulira i pozicionira feministička teologija u Hrvatskoj te koji su njeni dometi i snaga. Feminističke teologinje u većini slučajeva djeluju unutar nevladinih organizacija i nereligijskih institucija, balansirajući između teorijskog promišljanja i praktičnog djelovanja, na vjetrometini kako akademske, tako i društvene margine.

Na početku

Kada se promišlja o razvojnim počecima feminističke teologije, uobičajen je postupak dovoditi u vezu njen nastanak s institucionalizacijom feminističke teologije na sjevernoameričkim sveučilištima, a pod utjecajem ljudskopravaških feminističkih udruga na tlu Sjeverne Amerike i nadahnjujućim impetusima teologije oslobođenja Latinske Amerike. Sve to stoji, no ipak postoji još par nijansi koje bi trebalo dodati u priču o njezinim počecima. Istina je i da feministička teologija ima više rodnih mjesta, od kojih nisu sva akademska. Jedno od utemeljujućih mjesta feminističke teologije bio je članak studentice teologije Valerie Saiving iz 1960-te: „The Human Situation: A Feminine View“ (Saiving, 1960, 110-119), koji problematizira poimanje grijeha u kršćanskoj tradiciji koje se temelji na naučavanju Augustina i Origena, te grijeh povezuje s ponosom i sebeljubljem. Ukazujući na rodnu dihotomiju i konstruiranje cjelokupne teološke znanosti iz muškog kuta, posebice poimanja i tumačenja doktrine grijeha, njen članak ubrzat će proliferaciju feminističkih teoloških djela koja tematiziraju način mišljenja i djelovanja Crkve isključivo iz kuta muškog promatrača.

Vremenom se kristalizira feministička teologija koja promatra teološka pitanja iz ženskog kuta. Zanemareno iskustvo žena tako postaje jedno od izvora teologije, pored Biblije i crkvenog učiteljstva. Feministička teologija izrasta kao kritika religije, biblijskog teksta, historije kršćanstva, postojeće religijske tradicije i religijskih institucija (Dickey Young, 1995, 47-71). Propituje se autoritet Biblije, Crkve, crkvenog učiteljstva, postavlja se pitanje ređenja žena. Paralelno se događa II. Vatikanski koncil (1962.-65.) koji poziva na vidljivost žene u crkvi i veliča žensko dostojanstvo, no u stvarnosti ne donosi ništa novo, osim što ozakonjuje hijerarhiju uloga u crkvenom životu, zabranjujući i dalje pristup ženama oltaru. Taj događaj utjecat će na Mary Daly, najpoznatiju pobunjenicu u katoličkoj crkvi, koja će značajno utjecati na proliferaciju feminističkih teoloških djela. Ona je nakon razočaranja raspletom II. Vatikanskog sabora osudila konzervativnu teologiju kao demonsku, te kao odgovor napisala knjigu Crkva i drugi spol (1968), okrenuvši leđa crkvenoj tradiciji i tradicionalnoj teologiji. Uslijedilo je djelo Beyond God the Father (1973) u kojem odbacuje poimanje Boga kao Oca, koje je duboko premreženo ljudskom ograničenom imaginacijom. Ako je bog muškarac, onda je muškarac Bog, smatra Daly. Takvo antropomorfno poimanje boga je demonsko, kao što je i demonsko ako boga poimamo kao vrhovnog suca, idola tako često prisutnog u kršćanskoj ikonografiji. Te idole treba svrgnuti, jer su naročito pogubni za žene, i stoga u sljedećoj knjizi Gyn/Ecology: The metaethics of Radical Feminism (1978), namjesto muške falocentričnosti predlaže ženama da se povežu sa svojom divljom stranom kroz duhovnost vještica (Radford Ruether, 2002, 3-20). U međuvremenu, događa se i konferencija Women doing Theology (Graillville, Ohio, 1972), te sastanak sekcije Women in Religion (Los Angeles, 1972) čime se inauguriraju feminističke studije religije (Schüssler Fiorenza, 1998, 1-5).
 

Desetljeće prije navedene institucionalizacije unutar sveučilišnih kurikuluma iz 1972. godine, događa se još jedan paralelan proces – nastanak i razvoj teologije oslobođenja Latinske Amerike, koja u svojoj programskoj osnovi navodi preferencijalnu opciju za siromašne i marginalizirane te proizlazi iz iskustva opresije marginaliziranih skupina, temeljeći analizu društvene situacije na marksističkim zasadama. Duboko je obilježena vlastitim kontekstom, odnosno iscrpljujućom ekonomskom neokolonijalističkom politikom Sjedinjenih Američkih Država i izrabljivanjem siromašnih. Pod siromašnima i izrabljivanima ne misle samo na one koji nemaju novca i imovine, nego i na izrabljivane radnike, sezonske radnike i radnike migrante, koji u kapitalističkom sustavu ne uživaju u plodovima svoga rada, nego druge čine bogatima. Konferencijom u Medelinu 1968. udareni su njeni temelji, a već 1975. godine na konferenciji u Detroitu teolozi oslobođenja se susreću s crnačkim teologijama oslobođenja i feminističkom teologijom, čime počinje dug period uzajamne razmjene utjecaja (Gibellini 1999, 347-360). Teolozi oslobođenja (Gustavo Gutiérrez, Leonardo Boff, Jose Segundo) promišljaju materijalne uvjete postojanja, sistemsku opresiju i grijeh struktura moći, naročito crkve koja staje uz bok bogatim kapitalistima, a ne uz izrabljivane, ali ne promišljaju rodno pitanje – feminizam je za njih tek buržujska izmišljotina, pa tema dvostruke opresije žena ne dolazi u fokus njihova djelovanja. Upravo taj nedostatak utjecat će na razvoj feminističke teologije oslobođenja Latinske Amerike, ali i značajno obogatiti promišljanja feminističkih teologinja koje utiru put razvoju feminističke teologije i njene institucionalizacije na sveučilištima, poput Elisabeth Schüssler Fiorenza, Rosemary Radford Ruether, Letty M. Russell, Dorothee Sölle i mnogih drugih (Radford Ruether 2002, 15). Primjerice, Rosemary Radford Ruether se izravno poziva na teologiju oslobođenja kada se bori kao civilna aktivistkinja za ljudska prava crnaca, ili kada govori protiv crkvenog nauka o kontracepciji pozivajući se na stanje beznadnog siromaštva u Meksiku. U knjizi Liberation Theology: Human Hope Confronts Christian History and American Power (1972) kritički se osvrće na kršćansku tradiciju koja je diskriminirajuća prema Židovima, crncima, ženama, i Latinoamerikancima. Kao i Daly, opirala se nepopravljivom crkvenom seksizmu, ali nije napuštala crkvenu tradiciju, željela je reformu iznutra. Zabrinjavala ju je i slika Boga Oca:

„Budući da nam je Bog naš Otac, oslobođeni smo od patrijarhalnog autoriteta. No, namjesto toga, evo izranja čitavo mnoštvo carskih i crkvenih „svetih“ otaca koji se pozivaju na božje očinstvo i božje kraljevanje kao temelj svoje vlasti nad drugima“ (R. Radford Ruether, Sexism and God talk: Towards a Feminist Theology, 2).
Kao alternativu predlaže da slika Boga polazi od aktivnosti radnika i seljaka, ljudi s dna društva.

Vremenom je odustala od reforme i pozvala žene da osnuju žensku crkvu te inkorporiraju liturgiju božice u svoju liturgiju što je i razradila u djelu Women-Church: Theology and Practice of Feminist Liturgical Communities (1985). Njezina najutjecajnija knjiga Sexism and God talk: Towards a Feminist Theologypredstavlja nacrt feminističke teologije kojoj je temeljni zadatak promoviranje punog dostojanstva žene, a sve što to dostojanstvo niječe ili umanjuje prokazuje se kao neotkupiteljsko, neovisno radi li se o biblijskom tekstu, tradiciji ili dogmi. Kao i Daly, ona napušta kršćansku tradiciju i uobičajeno je takve teologinje zvati post-kršćanskim ili post-biblijskim teologinjama. Najčešće se u teološkim krugovima feministička teologija dijeli na spomenute dvije skupine biblijskih i post-biblijskih teologinja (Gibellini, 1999, 420-426).

Ovdje ćemo se posvetiti i biblijskim teologinjama, iako se nećemo strogo držati te podjele jer sam sklonija feminističku teologiju promatrati kao veliku riječnu struju s mnoštvom izvora i pritoka, obilježenu lokalnim kontekstima i vremenom u kojem se javlja, u stalnoj igri razmjene i preispitivanja vlastite pozicije u odnosu na samu sebe, akademsku zajednicu, društvene i religijske strukture te iskustvo žena u različitim historijskim kontekstima. Feministička teologija u okrilju američkih sveučilišta bit će pod kritikom marginalnih glasova žena iz drugih historijskih i manje privilegiranih konteksta, ali će upravo biblijska struja s američkih sveučilišta utjecati na artikulaciju teoloških misli teologinja s drugih kontinenata – dok će i njihova kritika utjecati na stalno preispitivanje akademske teologije u odnosu na teologinje iz globalnog Juga. Osim kritikom postojećeg stanja, to će stalno preispitivanje uroditi i alternativnim modelima teološkog promišljanja i življenja vjere u pluralnom svijetu. Jedan od alternativnih modela jest čitanje Biblije kao političke knjige.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Biblija kao politička knjiga

Pod utjecajem teologije oslobođenja Elisabeth Schüssler Fiorenza razvija feminističku teologiju oslobođenja kroz kritičko čitanje biblijskog teksta. Ona ostaje unutar kršćanske tradicije i jedna je od najutjecajnijih feminističkih teologinja 20. stoljeća. Feministički teologiju u ranim radovima definira kao „teologiju od žene za ženu koja proizlazi iz iskustva ugnjetenih te iz svakodnevnog iskustva žena“ (E. Schüssler Fiorenza 1975, 606).

Fiorenza je uočila poveznicu između opresije žena te manje privilegiranih muškaraca i tumačenja biblijskog teksta. Upravo su dominantna tumačenja biblijskog teksta držala žene i manje privilegirane muškarce u pokornosti te im često donosila više štete nego koristi, nastojeći zadržati status quo za ljude koji ne dolaze iz privilegiranih zajednica i zabraniti oslobođenje masa. Namjesto objektivnosti teološke znanosti Fiorenza predlaže etičnost – svako interpretiranje biblijskog teksta mora se zapitati opire li se represivnim strukturama ili ih potiče. Ako potiče strukture opresije, takvo tumačenje je neetično. Napušta koncept patrijarhalne dominacije muškaraca nad ženama, kao mjesta otpora u feminističkoj teologiji, jer smatra takav koncept suviše naivnim te simplificiranjem i nekritičkim negiranjem kompleksne stvarnosti. Skovala je kovanicu kirijarhat, koja dolazi od grčke riječi gospodar, i koju tumači kao društvenu dominaciju elitnih muškaraca nad manje privilegiranim muškarcima i ženama, gdje je rod samo jedan od brojnih faktora među koje se, primjerice, ubraja društvena pozicija i bogatstvo. Njezino viđenje feminističke teologije time zadobiva novu dimenziju u odnosu na onu početnu „od žena za žene“ – zadaća feminističke teologije jeste dati glas bezglasnima i potlačenima, bez obzira na njihov rod (N. Morton, 1985, 10).

Pita se na koji je način moguće iskoristiti Bibliju za politike otpora i što znači čitati Bibliju kao feministkinja? Inspirirana djelom Margaret Atwood Sluškinjina priča, Fiorenza naglašava kako totalitarni režimi mogu iskoristiti Bibliju kada je čitamo i tumačimo kao priču prije spavanja, utišavajući bijes i ljutnju žena te ostalih ne-osoba. Stoga Bibliju čita kao politički tekst, jer svaki diskurs ima političko značenje. Također smatra da feministička biblijska interpretacija može biti izazov za totalitarni diskurs ultra desnih struja u crkvi ili u liberalnoj teologiji androcentrizma i neoliberalnog kapitalizma te istodobno osnažiti žene i druge marginalizirane skupine u njihovoj borbi za slobodu, pravdu i blagostanje (Schüssler Fiorenza 1993, 2-8). Feminističke biblijske studije moraju dekonstruirati dominantne paradigme biblijske interpretacije i rekonstruirati ih u okviru kritičke retorike koja biblijski tekst, i tradiciju koja ga tumači, razumijeva kao živo i promjenjivo nasljeđe, i to ono koje ne legitimira kirijarhalnu opresiju nego otvara prostor za emancipatorne prakse. Prema tome, hermeneutički centar takve biblijske interpretacije ne može biti kirijarhalna crkva. Centar mora biti Ženska crkva kao praksa i vizija učeništva među jednakima koja inspirira žene i muškarce da se bore protiv kirijarhalne opresije.

Zanimaju je i pitanja koja postavlja teologija oslobođenja – pitanje ne-osoba i Boga kojeg proklamira Biblija u odnosu na Boga u kojega vjeruju kršćani. To su pitanja koja se mora postaviti iz društveno-političke pozicije pojedinca/ke. Feminističke teologinje odgovorne su za teološku artikulaciju jer je i ona zamagljena praksom kirijarhalne crkve. Budući da je ta ista kirijarhalna crkva i teologija stoljećima isključivala žene iz religiozne tradicije, zadatak feminističke teologije je osnažiti žene da postanu teološki subjekti u kritičkoj konstrukciji biblijsko-teološkog značenja i traže autoritet za taj rad. U potrazi za autoritetom na osnovu kojega bi se oblikovale i određivale biblijske religije, feministička teologija nastoji rekonceptualizirati sam čin biblijske interpretacije kao moment u sveopćoj praksi oslobođenja (Schüssler Fiorenza 1995, 28).

Njezina najutjecajnija knjiga ostaje In Memory of Her: A Feminist Theological Reconstruction of Christian Origins (1983), jedno od rijetkih djela feminističke teološke provenijencije koje je prevedeno na hrvatski jezik (Njoj na spomen. Feministička teološka rekonstrukcija kršćanskih početaka, 2011). U njoj Fiorenza nastoji kritičkom hermeneutikom otkriti najstariji sloj te uspostaviti vezu s teologijom i praksom prvih kršćanskih zajednica kako bi se ispravila kasnija iskrivljenja u teoriji i praksi te učvrstio etos jednakosti u zajednici. Dok Daly i Ruether crkvu i biblijski kanon doživljavaju kao nepopravljivo seksističke te razloge svih nejednakosti u crkvi vide u mizoginiji i seksizmu, Fiorenza nastoji pronaći izvore mizoginije u biblijskom tekstu. Tragom feminističkih povjesničarki antike, Marilyn B. Arthur i Sheile Ryan Johansson, Fiorenza ukazuje na ulogu i važnost obitelji te njezina imovinskog statusa u kreiranju mizoginih vjerskih stavova. Naime, kako bi se očuvala ekonomska stabilnost obitelji, muškarci srednje klase – spisatelji, teolozi i povjesničari – zadržavaju sebi pravo da tumače i prenose vjerske tradicije koje ograničavaju ulogu žene u religioznim institucijama, a sve kako bi je zadržali unutar njezine reproduktivne uloge, jer je ona neophodna za ekonomsku sigurnost obitelji. Promatrana iz materijalističke perspektive, zabrana ređenja poprima sasvim druge konture – žene ne mogu pristupiti „svetim službama“ i oltaru iz praktičnih, materijalnih razloga, jer moraju održavati svetost obitelji, odnosno imovinski poredak kroz reproduktivni rad. Muškarci iz srednje klase stvorili su androcentričnu kulturu i ženu kao drugu jer je to ekonomski isplativo (Schüssler Fiorenza 2011, 115-158, 202).

Bibliju kao političku knjigu tumači i Dorothee Sölle, teologinja njemačkog podrijetla, koja je predavala feminističku i političku teologiju na američkim sveučilištima. Svoje pisanje započinje iz marksističke perspektive i perspektive teologije oslobođenja. Zanima je snaga potlačenih, pa pišući o izrabljivanim radnicima ukazuje na to da grijeh nije nikakva oholost, ili osobno otuđenje od Boga, kako se piše i govori u klasičnoj teologiji – grijeh se događa na radnom mjestu, kod kapitalističkih izrabljivača, a najveći grijeh je otuđenje radnika jednih od drugih, a time i od Boga. Pita se kako je uopće moguće slaviti Boga u društvu utemeljenom na strukturalnoj nepravdi i izrabljivanju. Kako razumijevati Bibliju koja govori o opustošenim gradovima ili pustoši u ljudskom srcu, a istovremeno biti okružen bankama i palačama osiguravajućih društava koje preuzimaju zadnji zeleni komad grada? Stoga predlaže feministkinjama da Bibliju čitaju naočalama načinjenima od novinskog papira (Sölle 1984, 80-82,156). Zadatak feminističke teologije jest obnova zemlje, oslobođenje od okova te otpor smrti i svim njezinim silama. Pod smrću u suvremenom svijetu misli na rastući vjerski fundamentalizam i kapitalizam. Novo biće u Kristu je neprilagođeno, ono je revolucionar i ne može slaviti Boga u svijetu koji stenje pod okovima smrti. Njezina feministička kritika proteže se i na teologiju križa. Naime, smatra križ političkim oruđem kojim su Rimljani kao kolonizatori židovskog svijeta držali svoje podanike u strahu i pokornosti. Istu stvar čini i tradicionalna teologija križa kada ritualizira Isusovu smrt, ne prepoznaje u njoj politički čin te tako zadržava status quokoji odgovara kirijarhalnoj crkvi i vladajućim elitama, ujedno sprječavajući pobunu nezadovoljnih. Jedini smisao Isusove smrti na križu jest potaknuti ljude u suvremenom svijetu da spriječe žrtvovanje drugih ljudi na svakodnevnim križevima, koju god oni formu poprimali (Isherwood 2013, 44).

Feminističke teologinje izvan konteksta prosperitetnih sjeverno-američkih sveučilišta uputit će kritiku povlaštenim, bijelim ženama srednje klase koje su sebi prisvojile pravo da iz svoje perspektive povlaštenih osoba govore o iskustvu žena, univerzalizirajući i esencijalizirajući žensko iskustvo kao što su to radili bijeli muškarci srednje klase, postavljajući svoje iskustvo kao normu za sve. (L. Hogan 1995, 51). Ta kritika, kao i iskustvo smrti prije svog vremena – iskustvo izrabljivanja i siromaštva, postaju rodna mjesta feminističke teologije Latinske Amerike. Inspirirane konferencijom u Medelinu, žene iz Meksika, Puerto Rica, Kube, Ekvadora, žene meksičko-američkog podrijetla i Latinoamerikanke postaju svjesne važnosti promišljanja klasnih, rasnih i rodnih razlika unutar borbe za ekonomsku i društvenu pravdu. Preuzimaju temeljnu pretpostavku svih teologija oslobođenja, prema kojoj teološka misao izrasta iz aktualne političke situacije i društvenog pokreta za društvene promjene. Promišljaju utjecaj kapitalizma na svakodnevni život svojih sunarodnjaka. Život obilježen društvenim, političkim, ekonomskim, kulturnim, akademskim i crkvenim isključenjima potiče ih na kritiku neoliberalnog kapitalizma koji pod okriljem i blagoslovom institucionalne crkve te njezine sprege s bogatim posjednicima i dalje cvjeta.

Borba protiv kirijarhije i kapitalizma temeljna je odrednica njihova teološkog promišljanja. S te strane promatraju i crkvenu doktrinu o Mariji, Isusovoj majci, odnosno mariologiju. Primjerice, na koji način tradicionalne interpretacije Marije kao poslušne božje službenice utječu na život siromašnih mestika. Prave i zaokret u teološkom promišljanju opcije za siromašne – od govora teologije oslobođenja o siromašnima kao objektu teološkog promišljanja, do siromašnih koji govore o Bogu. Dakle, u feminističkoj teologiji Latinske Amerike siromašni počinju govoriti o Bogu kao teološki subjekti. U tom pravcu se razvijaju i narativne feminističke teologije, ili teologije autobiografije, gdje su osobno iskustvo i djelovanje na transformaciji nepravednih struktura izvori teologije, i gdje je spiritualnost obilježena vremenom i kontekstom (Pilar Aquino 2002, 130-152). S izrazitim revolucionarnim nabojem promatraju i kristologiju. Naime, Isusa promatraju kao compañera, druga, revolucionara u izgradnji novog društva.

Pitaju se što zapravo može značiti slika Isusa među najmanjima, odbačenima i posljednjima biblijskog vremena, ako ne compañera u aktualnoj borbi (Pamela Dickey Young, 1995, 38). Među prominentnije teologinje ovog pravca ubrajamo Luz Beatriz Arellano, Mariu Pilar Aquino, Daisy L. Machado i Ivone Gebara

Kritika kapitalizma nastavlja se i u 21. stoljeću kroz djelovanje Marcelle Althaus-Reid, koja naglašava da revolt protiv neoliberalnog sustava mora biti dio svake feminističke teologije, a to uključuje i samokritičko vrednovanje vlastite pozicije i prakse svakog teologa i teologinje. Feministička teologija mora destabilizirati status quo, ali i samu sebe te od pisanja prijeći na praktično djelovanje, u borbu s pobunjenim ljudima. Navodi jednu takvu borbu u svojem članku „Queering the Cross: The Politics of Redemption and the Eternal Debt“ (Althaus-Reid 2007, 289-301), opisujući kako ljudi iz Buenos Airesa uprizoruju razapinjanja na glavnim gradskim trgovima u vrijeme ručka ne bi li ukazali na razorne posljedice globalizacije u njihovim životima. Stoje vezani za križeve sa svojim imenima i socijalnim problemima. Prema Althaus-Reid, ova su razapinjanja posljedica dužničke krize – Golgota 21. stoljeća koja poziva na solidarnost. Njezino vlastito iskazivanje solidarnosti očituje se kroz redefiniranje nauka o otkupljenju, prema kojem Isus umire na križu za otkup grijeha cijelog čovječanstva. Prema tome, čovječanstvo nosi teški ontološki dug tog otkupljenja, što Althaus-Reid povezuje s ekonomskim dugom, jer u srži ekonomskog duga i konzumerističke kulture leži i ova kršćanska metafora vječnog dugovanja. Pita se i jesu li prve kršćanske zajednice nastojale tako sakralizirati ekonomski poredak utemeljen na grijehu, tako da se, čak i kada kažemo da je grijeh plaćen u krvi, isto zahtijeva i od čovječanstva. Završava s time da ljudi u siromašnim zemljama uistinu plaćaju u krvi i ljudskoj žrtvi – žrtvovani su na globalnom tržištu i u njegovom genocidnom sistemu te kao takvi oni jesu izmučeni Bog na križu (Althaus-Reid 2007, 294).

Utjecaj latinoameričke teologije oslobođenja koja se razvijala kao duga borba protiv kolonijalizma i loše vođenih razvojnih projekata pod palicom američkog kapitalizma utjecala je i na razvoj azijske feminističke teologije.

Revolucionarni naboj Azijske feminističke teologije oslobođenja

Razvijena tradicija feminističke teologije kao znanja i borbene političke prakse koja nastoji transformirati društvo i religiju u bolji i pravedniji svijet za sve, a ne samo za pripadnike svoje pastve, prisutna je i u tradiciji azijskih feminističkih teologinja. Pored latinoameričke teologije oslobođenja i azijski lokalni kontekst iznjedrio je poseban tip teologije. Naime, na tlu Azije 1970-tih se godina razvija još jedan vid narodne teologije oslobođenja – minjung teologija dolazi od riječi „narod“, a pritom se misli na potlačeni narod Koreje iz različitih razdoblja. Bitan koncept minjung teologije je han – psihički fenomen koji označava patnju ljudi, osjećaj nemoći, beznadnosti i rezignacije potlačenih pred nepravednom patnjom. Han izrasta iz ekonomskih, društvenih, političkih i seksualnih diskriminacija. Teolozi i teologinje minjunga smatraju da je han potrebno transformirati u kreativnu revoluciju, u kojoj bi revolucije za socijalnu pravdu i individualnu duhovnost bile nerazdvojne. Glavni izvor minjung teologije je suvremeno iskustvo naroda te njegovo iskustvo, odnosno socijalna biografija. Na drugom mjestu je Biblija, no za njih je historija Koreje jednako sveta kao i biblijska povijest, jer je u obje jednako prisutna Božja nazočnost. Biblijski autoritet postoji radi slobode minjunga, a ne obratno. Nije im potrebno filozofsko-teološko i akademsko znanje kako bi došli do istine. U analizi se služe oruđem pripovijedanja – istina je u pripovijedanju. Priče razotkrivaju apsurdnost društva, nepravdu tlačitelja, duboko skriveni han minjunga, hrabri revolucionarni otpor tlačiteljima, zanos i viziju novog društva. Pod pripovijedanjem se misli na narodne priče, maskirani ples, korejsku operu, narodne pjesme i istinite priče potlačenih. 

Teologija minjunga njeguje blago minjung pripovijedanja, podučava slušanju priča i transformiranju korejskog društva pomoću pripovijedanja. Nisu samo zabrinuti za minjung kršćane već za korejski minjung u cjelini.

Teologinje minjunga svjesne su da mnoge azijske kršćanke prihvaćaju Isusa kao patnika i samilosnog Boga koji suosjeća s njihovim patnjama, jednoga od njih. I on je minjung, pripada potlačenim masama, a ne opresorima. On sluša njihove krikove i molbe. Svjesne toga, teologinje nastoje ukazati da patnja nije ženska sudbina, nastojeći da slika Isusa-patnika ne zadrži žene u stanju trajnog ropstva i prihvaćanja patnje. Stoga nastoje Isusovu smrt reinterpretirati u svjetlu azijskog društveno-političkog konteksta. Reinterpretiraju i značenje grijeha te otkupljenja, jer se žene ne nalaze na marginama društva zbog svojih „osobnih grijeha“, „moralnih manjkavosti“, „seksualnih slabosti“ ili otuđenosti od Boga, već zbog društvenog i institucionalnog nasilja koje ih dehumanizira i marginalizira. Stoga u Koreji feminističke teologinje promatraju institucionalne religije kao androcentrične, željne moći i pohlepne za autoritetom, dok su narodske religije poput šamanizma izraz življene vjere i svakodnevnih borbi za preživljavanje. Kada su preplavljene hanom, Korejke traže pomoć šamanâ – najčešće žena iz nižih društvenih slojeva. Kroz snažne plesove i rituale, šamanke vrše egzorcizam nad hanom i obnavljaju zdravlje, snagu i nadu. Oslobođenje hana je han-pu-ri, što obično uključuje tri koraka: da osoba govori i da je slušaju, imenovanje izvora opresije i aktivnu promjenu nepravedne situacije kako bi osoba imala mir. To se odvija na individualnoj i na kolektivnoj razini, kako bi cijela zajednica zadobila mir i zaliječila rane. U tom smislu, korejske feminističke teologinje koje naglašavaju važnost narodskih tradicija i njihove reinterpretacije, u kršćanstvu vide Isusa Krista kao svećenika han-pu-ri-ja te organiziraju žensku crkvu u Seulu sa ženskim svećenicama i vlastitom liturgijom.

Slično kao u Koreji, i u Kini se ostvaruje simbioza konfucijanizma, budizma i kršćanstva. Kineske teologinje također kazuju da grijeh nije privatna moralna nečistoća i neposlušnost Bogu, nego strukturalna i sistemska nepravda koja omogućava manjini da koristi većinu resursa koji su namijenjeni svima, a ne samo malom broju privilegiranih. Grijeh ima kozmički učinak te utječe na ljude i prirodu u cjelini. Žene nisu „grešnice po prirodi“, „posrnule Eve“ – nad njima i nad donjim slojevima stanovništva konstantno se vrši grijeh struktura.

Teologinje na Filipinima značajno redefiniraju kristološki nauk. Filipinski kontekst bivše kolonijalne zemlje i kršćanstva koje je stiglo s kolonizatorima, obojen je željom za dominacijom, podčinjavanjem i utišavanjem bijesa koloniziranih i siromašnih. Takvo kršćanstvo propovijedalo je Isusa-patnika, izmučenog i izmrcvarenog na križu, podložnog Božjoj svemogućoj volji, vizualno ga predočavajući na velebnim procesijama. Iz tog razloga feminističke teologinje stavljaju fokus na kristologiju i njezin utjecaj na život žena. Kada učestvuju u prosvjedima za radnička prava razotkrivaju ljutog Isusa, pobunjenika – namjesto poslušnog, trpećeg Isusa.

Teologinje u Indiji također se ne mire sa slikom mirnog Isusa, „nevinog janjeta“ i „sluge Božjega“ jer se pitaju što dobrog ženama u Indiji koje pate pod teretom kastinskog sustava i rastućeg nasilja može donijeti slika takvog Isusa. Upućuju kritiku postojećim tradicionalnim propovijedima koje govore da je patnja Bogom dana – zadaća koja se mora strpljivo podnositi kako bi se okajali grijesi ili usavršila duša. Upućuje se kritika tom i takvom bogu, koji zahtijeva patnju nemoćnih i drži ih u stanju mira i poslušnosti. Kako bi približile kršćanstvo indijskom kontekstu i osnažile žene za otpor dominantnim tlačiteljskim teorijama i strukturama, predlažu da se na Isusa gleda kao na utjelovljenje Shakti – ženskog kreativnog principa obnove zemlje (Pui Lan 2000, 79-97).

Sve o čemu su latinoameričke i azijske teologinje govorile, suočavajući se s ograničenjima margine te stavljajući sebi za zadaću otpor protiv okova kapitalizma i sprege religioznih institucija s vladajućom klasom, postaje preokupacija i teologija zemalja centra u 21. stoljeću.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Feministička teologija 21. stoljeća – globalni kontekst

Protest, otpor, alternativa kapitalizmu – velike teme feminističke teologije takozvanog globalnog Juga, sve ono čime su se teologije oslobođenja bavile zahvaćene rastućim siromaštvom, ekonomskom eksploatacijom i nejednakošću bivšeg kolonijalnog svijeta te neokolonijalnih korporacija, postat će velika tema i zadaća feminističke teologije 21. stoljeća na globalnoj razini. Suočena s globalnom ekonomskom krizom, migrantskom krizom i permanentnim stanjem rata, feministička teologija okreće se kritici društvenog sustava temeljenog na neoliberalnom kapitalizmu, lažnim demokracijama i feminizaciji siromaštva. Suočena s fragmentiranjem unutar same sebe, mnoštvom teorija, poput postkolonijalne i queer teorije te brojnim lokalnim teologijama, zadržava glavnu nit vodilju, a to je i dalje feministička teologija kao spoj teorijskog znanja i društvene prakse koja teži transformaciji društva u bolji svijet za sve – ne samo za kršćane, i ne samo za žene. Nastoji iskoristiti religiozni potencijal ljudi za izgradnju pravednijeg društva s raspoloživim resursima za sve, ne samo za šačicu privilegiranih, pozivajući se na širi društveni kontekst i solidarnost u otporu i borbi. U stalnom je procesu preispitivanja što može ponuditi ne bi li smanjila ekonomsko i epistemološko nasilje. Njezina je zadaća da i dalje osluškuje različita iskustva opresije i da pronađe njezine društvene, ekonomske i religijske uzroke. Privilegirano mjesto njezina bogoštovlja, odnosno vjerodostojnosti življenja vjere su ulica i trg, gdje ljudi protestiraju protiv hegemonije vladajućeg neokolonizatorskog principa velikih korporacija.

Na tim mjestima Maria Jose Torres Pérez vidi ostvarenje zadaće feminističke teologije – borbu na ulici za sve žene, različitih boja kože, siromašne, migrantkinje bez papira i domovine, seksualne radnice, kućanice… Njezini izvori i vjerodostojnost proizlaze iz borbe za marginalce i marginalke (Torres Pérez 2012, 173-189).

Odgovor feminističke teologije na krizu suvremenog svijeta, neoliberalno tržište i utrku za profitom, Janet R. Jakobsen pronalazi u queer i feminističkoj viziji solidarnosti, provodeći analizu koja povezuje ekonomiju s klasom, rodom i nacijom. Pokazuje da upravo lažna sloboda tržišta i lažna individualnost neoliberalnog kapitala devalvira cijenu rada imigrantskih radnika i radnica. Stoga poziva na širu solidarnost i zajedničko djelovanje civilnih udruga za ljudska prava, sindikata, migrantskih pokreta i queer pokreta, ukazujući na to da su binarnosti privatno-javno i tržište-vlada, prema kojima je privatni sektor uspješniji, pridonijele i podjeli unutar pokreta za ljudska prava. Naime, zanemaruje se činjenica da su se radnice i radnici kroz sindikate borili za ljudska prava, da su jednako bili i anti-rasisti i anti-militaristi i feministi te da su radnički pokret i pokret za ljudska prava nerazdvojivi, iako ih se često razdvaja, ignorirajući da pokret za ljudska prava svoje ishodište ima u radničkom pokretu. Kao primjer navodi protest kućnih pomoćnica u SAD-u koje nisu koristile javni prijevoz, već su bojkotirale autobuse koji su bili rasno segregirani, pritom hodajući kilometrima do svojih slabo plaćenih radnih mjesta. Jakobsen analizira i slabo plaćena uslužna zanimanja i povezuje tu analizu s jačanjem prekarnog rada. Tvrdi da će intelektualni rad biti devalviran jednako kao i rad u uslužnim djelatnostima ili rad kućnih pomoćnica, koji je podložan kontinuiranom snižavanju cijene rada zbog priljeva brojnih migranata i migrantkinja prisiljenih raditi za minimalne dnevnice u zemljama kapitalističkog centra, kojima stalne migracije iz ratom pogođenih područja pogoduju zbog rasta vlastite ekonomije. Riječ je o jednoj od rijetkih teologinja koja progovara i o neplaćenom kućanskom radu te njegovoj vrijednosti za akumulaciju kapitala (Janet R. Jakobsen 2014).

Jedno od teoloških mjesta koje naročito privlači pažnju feminističke teologije jesu i socijalni nemiri te protesti uzrokovani društvenom nepravdom i korupcijom „vladajućih demokratskih elita“. Nadahnuti pokretom Occupy Wall Street i njegovom krilaticom „Mi smo 99%“, Joerg Rieger i Kwok Pui-lan objavljuju djelo Occupy Religion: Theology of the Multitude (2012). Tvrde da je ekonomska globalizacija poboljšala živote određenih ljudi, ali i stvorila transnacionalnu kapitalističku klasu koja posjeduje bezgraničnu političku, ekonomsku te kulturnu moć i u svojim rukama drži 99% svjetskog bogatstva. Pitaju se može li religija, naročito kršćanstvo, igrati iole značajnu ulogu u promicanju društvene pravde i solidarnosti s 99%? Krilatica „occupy“ znači vratiti ljudima ono što im pripada, kako bi bogatstvo i moć bili raspoređeni pravednije, ne zadržavajući se samo u rukama privilegiranih. Smišljaju krilaticu „occupy heaven“, kojom žele vratiti vjerodostojnost kršćanstva, jer ona zapravo znači da nebo pripada svima i da ne može biti vladavina nekolicine moćnika, izazivajući pritom religiozne institucije i hijerarhiju koja je monopolizirala i sakralizirala religiozna te vremenita dobra, i zadržala ih u transcendentnim nebesima. Ovi feministički, postkolonijalni autori ukazuju da nebo, odnosno Božja vladavina mira i pravde treba biti smještena na zemlji, ne u transcendenciji. „Occupy heaven“ znači stvaranje socijalnih uvjeta i imaginativnih mjesta kako bi se alternativni svijet mogao sanjati i iskusiti u zbilji. Krilatica poziva i na novi način promišljanja odnosa politike i vjere u Boga. Oni to vide u interpretaciji Biblije i teologije kroz postkolonijalne teorije i feminističke teologije, čime se razotkrivaju europocentrične i imperijalističke tendencije kršćanstva, kao i njegovo dopuštanje i prihvaćanje kapitalizma, ropstva, rasizma, podčinjavanja žena te diskriminacije protiv lezbijki, gejeva, biseksualki i transrodnih osoba. Problem seže i dublje kada se suočimo s činjenicom da je Bog često prikazan kao kralj, vladar, gospodar, koji naređuje, zabranjuje, pa čak i uništava svoje neprijatelje.

Prema njima, slika takvog boga zapravo je zrcalna slika naše historije – od svemogućih, posvećenih zemaljskih kraljeva do modernih menadžera i direktora multinacionalnih korporacija. Takav bog određuje tko ide u nebo, a tko ne. „Occupy heaven“ znači i protivljenje takvom teizmu koji je povezan isključivo s interesima 1%.

Pozivaju se na Dorothee Sölle koja je proklamirala neposlušnog kršćanina, neprilagođenog jer ne može biti poslušan slici Boga iz nedjeljnih propovijedi čija je glavna karakteristika moć, a ne pravda i koji se boji jednakosti. U vrijeme nepravde, zla i patnje, kršćani moraju odabrati otpor i solidarnost s drugima. Osim njezine teologije kreativne neposlušnosti, Rieger i Pui-lan pod utjecajem su minjung teologije, i Isusa kao dijela minjunga, naroda, čije se učenje i propovijedanje treba promatrati u kontekstu narodnih aspiracija za slobodom i pravdom. Prema njima, zadaća religije je osvještavanje i organiziranje narodnih masa, kako bi potonje postale agensi društvenih promjena. Nadalje, njihova je zadaća rekonstruiranje razumijevanja Boga i politike kako bi i oni iz najniže klase, koje nazivaju subalternima, bili agensi tih promjena. „Occupy heaven“ znači i povratak duhovnih te religioznih resursa u ruke naroda kako bi ga se osvijestilo u borbi za pravdu. Predugo je teologija bila u rukama teološki educiranih. Occupy Heaven Movement tako izaziva i propituje granice između sakralnog i profanog te zahtijeva da se teologija događa i dokazuje na mjestu ljudske borbe, na trgovima i na ulici, pokazujući da su štovanje Boga i potraga za pravdom neodvojivi. Nastoje zamisliti alternativu dosadašnjoj crkvi koja je pomagala ljudima u podnošenju tereta kapitalizma, ali ne i u njegovoj zamjeni pravednijim sistemom, što nema nikakve veze s Isusovim evanđeljem koje se distanciralo od vladajuće elite i oko sebe okupljalo društvene marginalce. Zamišljaju crkvu koja sama sebe stavlja na marginu i ne povezuje se s centrima moći, nego djeluje s drugim pokretima za društvenu pravdu, poput feminističkog pokreta, radničkog pokreta, pokreta za zaštitu okoliša i LGBTIQ+ pokreta. Također, Joerg Rieger podsjeća na momente povezivanja religije i radničkih prava, tzv. socijalnog vjerovanja iz 1908. godine, koje je pokrenula Metodistička crkva, usmjerivši svoju pažnju na zahtjeve radnika: kraće radno vrijeme, adekvatne plaće i penzije te zdravstveno osiguranje. Prema njima, samo duboka solidarnost i povezivanje različitih društvenih pokreta za pravdu te iskorištavanje potencijala religioznih ljudi u zajedničkoj borbi može donijeti shalom: mir kao pravdu, jednakost i integritet za sve (Rieger/Pui-lan 2012, 5-88).

Još jedna u nizu feminističkih teologinja koja u svojim javnim istupima govori protiv neoliberalnog kapitalizma jest Teresa Forcades, koja također na zasadama teologije oslobođenja ukazuje na lažne demokracije koje vladaju u ime većine, a brinu se o interesima nekolicine. Svoju kritiku povezuje s pogodovanjem svjetskih vlada velikim farmaceutskim međunarodnim korporacijama, što je naročito vidljivo u vremenima svjetskih epidemija. Također poziva na širu solidarnost i odgovornost u ostvarenju drugačijeg političkog i ekonomskog sustava, koji se neće temeljiti na izrabljivanju najslabijih i kapitalističkoj matrici individualizma (Forcades 2014, 55-68).

Krećući se u ovom pravcu, feministička teologija postaje jedna od suborkinja u kreiranju pravednijih društvenih odnosa za sve – ne samo za žene, i ne samo za vjernike. Zahtjevi ljudi na trgovima i konkretne ljudske sudbine stoje ispred dokazivanja teoloških istina i doktrina te vlastite pravovjernosti klasične teologije.

Na kraju Hrvatska – alternativna mjesta razvoja feminističke teologije

U ovom trenutku ne može se reći da postoji hrvatska feministička teologija, s nekim zajedničkim obilježjima i pristupom društvenoj te religioznoj zbilji, što i ne čudi, s obzirom na poimanje feminističke teologije unutar akademskog teološkog kruga, naročito na razini katoličkih učilišta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku. Naime, feministička teologija ne predaje se kao zasebna teološka disciplina, a u okviru kolegija poput „Biblijske egzegeze“ ili „Hermeneutike biblijskog teksta“ ne koriste se, niti se navode doprinosi feminističke teološke misli ovim disciplinama. Jednako tako, na kolegijima crkvene povijesti ne koriste se feminističke rekonstrukcije i kritike te iste povijesti, niti se u okviru kolegija liturgije spominje feministička kritika liturgijskog jezika. Također, unutar kolegija „Bioetika“ ne navode se feministička promišljanja o abortusu, kontracepciji ili umjetnoj oplodnji, a u sklopu kolegija „Kristologija“ ne njeguju se feministički pristupi slici Isusa.

Ta politika ratoborne ravnodušnosti katoličkih učilišta prema feminističkoj teologiji utjecala je na to da je feministička teologija pronašla svoje rukavce i alternativna mjesta postojanja. Jedno je od tih mjesta i Hrvatska sekcija, ogranak Europskog društva žena u teološkom istraživanju. Osnovana je 2009. godine s ciljem povezivanja hrvatskih teologinja i njihova djelovanja u smjeru veće zastupljenosti žena u crkvi i društvu. Međunarodna sekcija Europskog društva žena u teološkom istraživanju (ESWTR) okuplja feminističke teologinje, religiologinje i žene iz srodnih znanstvenih disciplina koje su aktivne u akademskom istraživanju iz Europe, Latinske Amerike i Australije. Svaka zemlja članica ima vlastiti ogranak i neke specifičnosti djelovanja povezane uz lokalni kontekst. Primjerice, siromašnije istočno-europske zemlje imaju velik broj članica koje su aktivne u civilnom sektoru, ne bave se akademskim radom i nisu sveučilišne profesorice (što je karakteristično za bogatije zapadne zemlje) jer im to lokalni konteksti zbog konzervativnih crkvenih politika ne dopuštaju. Hrvatska sekcija je negdje na razmeđu po broju akademskih članica i onih aktivnih kroz praktično djelovanje, a članice često kombiniraju ova dva vida djelovanja.

Zasad broji 20-tak članica od kojih se sve ne deklariraju kao feminističke teologinje. ESWTR svake godine organizira konferenciju na regionalnoj razini centralno-istočne Europe, a svake druge godine na međunarodnoj razini, kako bi predstavile svoj rad i odgovorile na akutne probleme u religijskim zajednicama, institucijama, teologiji i društvu. Primjerice, naredna međunarodna konferencija što će se održati u Beču, bavit će se temom migrantkinja.

Hrvatska sekcija organizirala je svoju prvu malu konferenciju na otoku Galovcu pored Zadra 2010. godine. Tema konferencije bila je „Žene i teologija“, a okupila je teologinje pretežno iz Hrvatske, zatim Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Rumunjske i Austrije. Već 2012. godine Hrvatska sekcija organizirala je 8. regionalnu konferenciju ESWTR-a na razini centralno-istočne Europe s oko 70 sudionica i sudionika iz jedanaest europskih zemalja i jednom sudionicom iz Sjedinjenih Američkih Država. Konferencija je imala interdisciplinarni karakter i namjeru da poveže te kritički razmijeni znanja i iskustva teologinja aktivnih u akademskom istraživanju i teologinja aktivnih u civilnom sektoru.

Osnivanju ove sekcije doprinijelo je prethodno djelovanje teologinja kroz rad nevladinih udruga, publicistiku i javne nastupe. Paralelni procesi i ovdje utječu na profiliranje feminističkih teologinja. Kontekst ratnog vremena i poraća te prelazak na takozvani demokratski sustav, temeljen na korelaciji civilnog društva kao korektora političkih institucija, uslovio je brz proces rasta i umnažanja različitih nevladinih udruga kao ključnu komponentu ostvarenja demokracije. Unutar tog sektora pojedine teologinje nalaze ostvarenje svojega poslanja. Tako Ana Raffai u kontekstu ratnog vremena i poraća sa suprugom Ottom osniva Regionalnu adresu za nenasilno djelovanje (RAND) i kroz nju putem radionica diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a naročito u područjima zahvaćenima ratom, podučava nenasilnoj komunikaciji, promičući vrijednosti nenasilnog djelovanja. Povezujući svoje afinitete prema feminističkoj teologiji, Ana Raffai često svoje radionice usmjerava na iskorištavanje potencijala žena u izgradnji mira i pomirenja. Obraćaju se organizacijama utemeljenima na vjeri, povezujući kršćanska načela i često otpor prema nepravednim strukturama temeljen na biblijskoj proročkoj tradiciji. Predaje nenasilnu komunikaciju na Mirovnim studijima u Zagrebu, a predavala je i na Ženskim studijima u Zagrebu i u Novom Sadu. S još pet entuzijasta i entuzijastkinja, 2007. godine oformila je Ekumensku inicijativu žena u Omišu, koja podupire projektne ideje ženskih nevladinih organizacija i teologinja iz regije; Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Albanije i Kosova. Naglasak je na edukativnim i razvojnim projektima te aktivnom učešću žena u društvu i vjerskoj zajednici. Preko tih projekata razvila se mreža ženskih organizacija koje surađuju, razmjenjuju znanja i iskustva, susreću se na konferencijama i treninzima te polako jačaju regionalnu suradnju teologinja, njegujući međureligijski i/ili ekumenski pristup (Nikšić, 2016).

Regionalna suradnja ostvarivala se i kroz organizaciju simpozija, a utemeljujući za stvaranje mogućnosti za razvoj feminističke teologije bio je simpozij Feministička teologija, održan 1998. godine u Novom Sadu na inicijativu Svenke Savić, idejne pokretačice tamošnjih Ženskih studija, inače lingvistkinje, a naročito zainteresirane za feminističku teologiju. Taj interdisciplinarni i multireligijski simpozij okupio je teologinje i humanistkinje iz zemalja regije, koje i nakon njega nastavljaju njegovati suradnju te utjecati na vidljivost feminističke teologije u javnosti. Jedna od njih je Anna Maria Grünfelder, koja od kraja 1990-tih pa sve do danas kroz pisanu riječ upoznaje javnost o stanju i doprinosima feminističke teologije (Grünfelder 2002, 15-28). Piše za Feral Tribune, a u razdoblju od 2010. do 2012. godine za Svjetlo Riječi, franjevački mjesečni magazin, gdje se objavljuju njezine kolumne o položaju žene u društvu i crkvi. Grünfelder dolazi na mjesto ranije kolumnistice Rebeke Jadranke Anić, koja nakon višegodišnjeg pisanja (2004-2009.) objavljuje zbirku kolumni Žene u Crkvi i društvu (2010), u kojoj se bavi temama kao što su feminizam/feminizmi, percepcija feminističke teologije u Hrvatskoj te njezine značajke i doprinosi, crtice o biblijskim ženama, najnovija istraživanja iz feminističke hermeneutike biblijskog teksta, antropologija žene, utjecaj crkvenog učiteljstva na položaj žene i nasilje prema ženama. Ovdje je bitno napomenuti da je Svjetlo Riječi jedini katolički časopis u regiji koji je objavljivao feminističke tekstove – sve do 2012. godine i konzervativne struje koja je promijenila uredničku politiku i ukinula svaku kritiku, pa tako i feminističku. Osim te knjige, Anić je objavila Više od zadanoga. Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću (2003), što je i njezina doktorska disertacija. Buru konzervativne javnosti pokrenulo je njeno istraživanje o nasilju nad ženama u obitelji, koje je provodila u okviru projekta Franjevačkog instituta za kulturu mira, ustvrdivši da žene vjernice ostaju unutar nasilnih odnosa dijelom i zbog utjecaja koji Crkva vrši preko propovjednika koji promoviraju strpljivu patnju i podnošenje križa. S islamskom feminističkom teologinjom Zilkom Spahić Šiljak iz Bosne i Hercegovine, provodila je edukativne radionice o položaju žena u kršćanstvu i islamu te rodnoj perspektivi ovih dviju vjerskih tradicija, teološkoj antropologiji žene, modelima rodnih odnosa, ženama u javnom životu i životu religioznih institucija u ruralnim sredinama Bosne i Hercegovine (2009-2010, 2015). Kao rezultat tih edukacija nastala je knjiga I vjernice i građanke (2009), koja potiče žene vjernice na angažman u vjerskom i društvenom životu (Nikšić, 2016). Zilka Spahić Šiljak u svom preglednom članku „Do It and Name It. Feminist Theology and Peace Building in Bosnia and Herzegovina“ (Journal of Feminist Studies in Religion, sv. 29, br. 2, 2013, 176-184) opisuje razvojni put feminističke teologije u Bosni i Hercegovini.

Kao što vidimo, feminističke teologinje djeluju i unutar nevladinih organizacija te institucija koje nisu religijske, balansirajući između teorijskog promišljanja i praktičnog djelovanja, na vjetrometini akademske i društvene margine, u neprijateljskom klerikalnom okruženju religijskih institucija. Po svojem praktičnom angažmanu sličnije teologinjama globalnog Juga, ostvarile su bitnu, a nezapaženu ulogu u izgradnji civilnog društva.

Roberta NIKŠIĆ

11168420_393274870844519_451424220815149

Literatura:

Althaus-Reid, M., 2007. Queering the Cross: The Politics of Redemption and the Eternal Debt, Feminist Theology, 15/3, 289-301.

Dickey Young, P., 1995. Feminist Theology: From Past to Future, u: Gender, Genre and Religion, ur. J. Morny; E. Neumaier-Dargyay, Waterloo, Ontario: Wilfrid Laurier University Press, 71-82

Forcades. T., 2014. Fake democracies and the Political Consequences of the Christian Notion of Person, u: Journal of the European Society of Women in Theological Research, 22, Peeters, Leuven.

Gibellini R., 1999. Teologija dvadesetog stoljeća, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Grünfelder, A. M., 2004. Feministička teološka etika, u: Suvremeni ženski/feministički pokreti u post- komunističkim državama – 10 godina poslije, Ženska infoteka, Zagreb.

Hogan, L., 1995., From Women’s Experience to Feminist Theology, Sheffield Academic Press, Sheffield.

Isherwood, L., 2013., Women, Suffering and the Body of Christ, u: And God Will Vipe all Tears from their Eyes. A Theological Approach to the Suffering and Hopes of Women, ur. J. Rebeka Anić; A. T. Filipović, Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar, Zagreb.

Morton, N., 1985., Toward a Whole Theology, u: The Journey Is Home, Beacon Press, Boston.

Nikšić, R., 2016., Socio-political Engagement of Women Theologians in Bosnia-Herzegovina and Croatia, u: Journal of the European Society of Women in Theological Research, Peeters, Leuven (u tisku).

Pilar Aquino, M., 2002., A Reader in Latina Feminist Theology: Religion and Justice, Austin TX: University of Texas Press, Texas.

Pui-lan, K., 2000., Introducing Asian Feminist Theology, Orbis Books, Cleveland.

Radford Ruether, R., 1983., Sexism and God-Talk: Toward a Feminist Theology, Beacon Press, Boston.

Radford Ruether, R., 2002., The Emergence of Christian Feminist Theology, u: The Cambridge Companion to Feminist Theology, ur. S. Frank Parsons, Cambridge University Press, Cambridge.

Rieger, J.; Pui-lan K., 2012., Occupy Religion: Theology of the Multitude, Rowman & Littlefield, Lanham.

Saiving, V., 1960., The Human Situation: A Feminine View, u: The Journal of Religion, 40/2, 100-112.

Schüssler Fiorenza, E., 1993., But She Said: Feminist Practices of Biblical Interpretation, Beacon Press, Boston.

Schüssler Fiorenza, E., 1995., Bread Not Stone, The Challenge of Feminist Biblical Interpretation, Beacon Press, Boston.

Schüssler Fiorenza, E., 2011., Njoj na spomen. Feministička teološka rekonstrukcija kršćanskih početaka, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb.

Schüssler Fiorenza, E., 1988., Sharing her Word: Feminist Biblical Interpretation in Context, Beacon Press, Boston.

Sölle, D., 1984., The Strength of the Weak: Toward a Christian Feminist Identity, The Westminster Press, Philadelphia.

Torres Perez, M. J., 2012., Feminismos populares y luchas migrantes, nuevos escenarios de la Teología feminista en Europa, u: Journal of the European Society of Women in Theological Research, Peeters, Leuven.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Recently Browsing   0 members

    No registered users viewing this page.

  • Similar Content

    • By Иван Ц.
      Foto: Ilustracija Ransomware napad čine zlonamerni program koji enkriptuje podatke žrtve i napadač koji kasnije tim žrtvama traži svojevrsnu otkupninu za njihovo otključavanje (ransom - otkupnina). Žrtva nema više pristup podacima dok ili ne plati otkupninu od hakera ili dok ne vrati bekap (rezervna kopija podataka), što može potrajati i danima, u zavisnosti od kompleksnosti sistema i količine podataka. Po običaju se otkupnina plaća bitkoinom (kriptovaluta - ili ektronski novac) jer se takve transakcije ne mogu pratiti i žrtva ne zna kome je otišao novac.
      Naravno da problem nastaje kada žrtva nema bekap, pa je primorana da hakerima plati traženu sumu, što je apsurdno ponekad jeftinije rešenje od ponovnog uspostavljanja sistema. Nakon uplate hakerima, žrtva dobija ključ kojim otključava (dekriptuje) svoje podatke i opet im ima pristup.
      Deluje kao scena iz filma, ali ovo je već par godina realnost sa kojom se susrećemo sve češće. Ovo se naravno lako može izbeći korišćenjem propisnih sigurnosnih protkola i mera zaštite, a bekap uvek treba da bude ažuran čime se šteta minimalizuje. Šteta će uvek postojati čak i u slučaju da žrtva ima bekap, jer ponovno uspostavljanje kompleksnog sistema od nule zahteva veliko vreme za koje su nedostupni servisi koje žrtva pruža.
      U slučaju Novog Sada svi servisi koje grad pruža, time efektno dovodeći do svojevrsnog prestanka funkcionisanja gradskih sistema, a ponovno uspostavljanje takođe puno košta jer je potrebno angažovati po običaju dodatni stručni kadar.
      Da bi se sprečio ovaj tip napada, sistem mora uvek da ima najnovije zakrpe (ispravke propušta u sistem) jer po običaju virusi iskorišćavaju te bezbedonosne propuste u sistemu, isti je slučaj i kod ransomware napada. Još 2017. kada se pojavio prvi ransomware napad - wannacry, microsoft je zakrpio čak i one sisteme kojima je zvanično istekla podrška godinama pre, zato jer je postojala pretnja da stanu bitne institucije poput bolnica ili aerodroma. Nakon toga, 2018. pojavio se novi propust pogodan za ransomware programe i tada se takođe pojavio još jedan patch koji je takođe ponuđen vlasnicima zastarelih sistema bez zvanične podrške, tako da su stvarno svi imali dovoljno vremena da se spreme i iste zakrpe apliciraju.
      To bi trebalo da bude poznato osobi koja se bavi održavanjem sistema, međutim sve zakrpe i ažuriranja ne vrede puno ukoliko korisnici nisu edukovani u smislu cyber sigurnosti i upoznati sa sigurnosnim protokolima kao i da adekvatno reaguju na sumnjive mejlove i situacije. Za sve takve situacije treba da postoji interna procedura koju propisuje IT administrator ili firma koja je zadužena za bezbednost institucije ili preduzeća.
      Jer, svaka zaštita je nepotpuna, ukoliko korisnici sistema nisu prošli makar osnovnu edukaciju po pitanju sigurnosti koja bi minimalno trebalo da sadrži teme kao što su pravilan izbor i upotreba lozinki, razmena lozinki na siguran način, kao i čuvanje istih. Zatim bi trebalo i da se upoznaju sa sigurnim pristupanjem servisima i autorifikacionim formama, da znaju da prepoznaju lažne od pravih, a poseban deo edukacije treba da bude siguran pristup i sigurnost na društvenim mrežama.
      Takođe je bio bitan deo posvećen e-mailu i proveri autentičnosti istih. E-mail je po običaju najkorišćeniji alat hakera za ubacivanje virusa i malwera, a u skorije vreme češći primeri su zloupotreba identiteta e-mail poruka u svrhu naplaćivanja lažnih faktura. To je što se tiče obuke krajnjih korisnika osnova.
      Drugi nivo edukacije bi uključivao IT podršku u firmama i državnim institucijama koja bi trebalo da vodi računa o tome da su sistemi uvek zakrpljeni sa poslednjim zakrpama kao i da vode računa o bekapu, kao i načinu njegovog skladištenja, jer bekap ne vredi ništa ukoliko se i live i bekap kopija npr. baze nalaze na istom hard disku, čak i u istoj prostoriji ili u istoj zgradi. Jedini siguran bekap je kada rezervnu kopiju podataka i/ili baze imate off-site ili na udaljenoj lokaciji.
      Mnogi se u današnje vreme odlučuju za opciju skladištenja bekapa online ili u cloudu što je manje sigurna opcija. U tom slučaju takvi podaci moraju biti enkriptovani pre slanja. Međutim, dobra sigurnosna praksa je da se bitni podaci, posebno lični, ukoliko nije neophodno ne drže online.
      Lično ne mislim da je grad Novi Sad bio eksplicitno targetiran, već hakeri šalju milione phishing mejlova dnevno, pa ko se upeca. Upecaće se po običaju onaj kome nedostaje gorepomenuta edukacija.
      Da slučaj ovog ransomware napada nije ni po čemu jedinstven niti najgori govori nam primer napada na kompaniju SONY gde su hakeri odneli 100TB poverljivih podataka o firmi kao i ličnih podataka zaposlenih, a hakeri su se domogli čak i filmova u produkciji. Da stvar bude gora, isti napad se desio dva puta u razmaku od par godina, što znači da prvi put lekcija nije bila naučena.
      Ovakvi napadi ne samo da čine veliku štetu reputaciji žrtve već i veliku materijalnu štetu jer ponovo uspostavljanje sistema je mnogo skuplje nego zaštita i prevencija uz adekvatnu edukaciju. Ovaj primer treba da služi kao upozorenje svim ostalima da provere svoj sistem i edukuju svoje ljude. Jer strašno je pomisliti da sutra isto može da se desi npr. u bolnici gde se potpuno zanemaruje cyber sigurnost, a tamo šteta pod pravim okolnostima može biti i nešto više od curenja ličnih podataka o pacijentima, reputacije ili materijalne štete.
      Autor: Vladimir Mitić Ransomware - primer kao upozorenje | Novosadski informativni portal 021
      WWW.021.RS Grad Novi Sad je ove nedelje postao žrtva ransomware napada.
    • By Поуке.орг инфо
      U novoj kosovskoj vladi Srpska lista biće u opoziciji, a to što jedan ministar mora da bude iz srpske zajednice, ne znači da će on biti u koaliciji, rekao je u emisiji Pressing na N1 predsednik Samoopredeljenja i, kako se očekuje, budući premijer Kosova, Aljbin Kurti. Govoreći o ukidanju taksi, Kurti je rekao da će ih Kosovo prvo zameniti "reciprocitetom", pa tek onda ukinuti, a zatim dobro pripremiti dijalog. "Nemamo luksuz da još jednom propadne dijalog", dodao je.
      "Poštovaću ustav, ali pravim sadržinsku razliku između toga kada je nešto ustavna obaveza i politička koalicija s druge strane. Trudimo se da pravimo vladajuću koaliciju gde neće biti potrebni glasovi Srpske liste. Srpska lista biće u opoziciji, a to što jedan ministar mora da bude iz srpske zajednice, ne znači da će biti u koaliciji, srpska nacionalna pripadnost nije članstvo partije nego nacionalna pripadnost", rekao je Kurti.
      Upitan da li to znači da će u budućoj kosovskoj vladi biti srpski ministar sa kojim će se složiti dvotrećinski Srpska lista, ali neće u političkom smislu biti tretiran kao deo vladajuće koalicije, Kurti je kazao da se "može tako reći".
      On je dodao da još nije razgovarao sa predstavnicima Srpske liste, ali da ih neće "ekskomunicirati u skupštini i da su oni poslanici".
      "Ali smatram da po opštinama sa većinski srpskim stanovništvom nije bilo fer i slobodnih izbora", dodao je, navodeći da je na izborima na Kosovu bilo slučajeva da je jedan Srbin glasao čak 18 puta, i primera da je u nekim mestima bilo više glasova za Srpsku listu nego stanovnika.
      Posmatrači su rekli da su se kršenja izbornog procesa desila u sredinama gde posmatrači nisu bili Albanci, naveo je on, prihvatajući da to jeste odgovornost kosovskih institucija.
      Izvor: N1   "I loše je da imamo krađu po sredinama gde je većinsko srpsko stanovništvo. Ovo je konstatacija međunarodnih posmatrača, ovi incidenti su pojava, mnoštvo je tih incidenata jer je bilo pritiska Beograda da dobiju 100 odsto", naveo je Kurti.
      On je ocenio da to pokazuje i "nedostatak samopouzdanja". "Imate pritisak i stravične diktature ne samo u Evropi i drugde u svetu koje bi se zadovoljile sa 80 odsto, a ovi su želeli 100 odsto. Ali ne krivim ja Srpsku listu, oni prebacuju pritisak koji sami doživljavaju, tj pritisak Beograda na Srpsku listu se prebacuje na pritisak na srpsko stanovništvo na Kosovu", dodao je.
      Upitan zašto eliminiše Srpsku listu, on je rekao da "Beograd plaća za poslušnost" i da kosovske institucije sa međunarodnom zajednicom moraju da prekinu mogućnost da Beograd vrši pritisak na Srbe na Kosovu.
      "Nemam ništa protiv Srba, naprotiv, družim se sa mnogo Srba ovde na Kosovu... Problem sa Srpskom listom nije to što je sredstvo Beograda, već što je - sredstvo. Političko biće Srpske liste je da oni ne budu, ne postanu, oni postoje da ne bi postali, to je veliki problem", smatra Kurti.
      Naveo je i da je racionalno očekivati da će mandat za formiranje kosovske vlade dobiti ovog meseca, i da će imati 15 dana za formiranje koalicije sa Demokratskim savezom Kosova. "Do sada smo usaglasili oko 80 odsto planova i programa, posle toga ide podela resora ministarstava, a težimo tome da imamo 12 ministarstava, samo po dva zamenika ministara, i najmanje 30 odsto žena", pojasnio je.
      Sa Srbijom prvo reciprocitet, tek onda ukidanje taksi
      Govoreći o dijalogu o pitanju Kosova, on je rekao da će njegova vlada početi prvo dijalog sa Srbima sa Kosova, i to dijalog o ekonomskom razvoju, a ne o pomirenju.
      "Šta će nam to, meni Srbin iz Gračanice nije uradio ništa, niti ja njemu. Ako pitaš Srbe ili Albance na Kosovu šta im treba,
      ono što će svako reći jeste posao i pravda, i to treba da bude prioritet", objasnio je.
      Kao drugo, naveo je, počeće razgovor sa visokim predstavnikom EU za spoljnu i bezbednosnu politiku Žozepom Borelom. "Treba nam dijalog u Briselu sa dijalogom sa Srbijom".
      POVEZANE VESTI     Kurti za N1 najavio pregovore o ukidanju viza između Kosova i BiH
      06.11.2019.
      Pojašnjavajući stav po pitanju ukidanja taksi, Kurti je rekao da će Kosovo takse zameniti reciprocitetom. "Reciprocitet je pravi princip zdravih konstruktivnih odnosa. Utvrdićemo registar, listu svih elemenata koji se tiču reciprociteta sa Beogradom", dodao je.
      Kurti je rekao da je potrebno prvo odrediti reciprocitet, odnosno da Srbija prvo učini nešto na nekom drugom polju, pa tek onda ukinuti takse, a zatim dobro pripremiti dijalog. "Nemamo luksuz da još jednom propadne dijalog", dodao je.
      Na pitanje da li bi došao u Beograd na razgovore sa srpskim vlastima, Kurti je rekao dve strane treba da se sastanu u Briselu.
      "Dijalog ću voditi ja kao budući premijer, imaću svoj tim na dva nivoa. Prvi će biti političko predstavništvo gde će biti i oni iz opozicije, i drugi tim eksperata jer će biti raznih aspekata budućeg sporazuma. Ali najvažnija su tri principa - prvi je da ne bude sporazuma bez dijaloga, drugi da nema dijaloga sa mapama, gde se predsednici prave da su vojni generali u ratu, a treći da nema predsednika oko mape, nego samo da budu eksperti o demarkaciji. To će pomoći da se prebacimo iz ambicija i apetita za teritorije jedni drugih ka pravu građana i potrebama zajednice", naveo je gost Presinga.
      Kurti je naveo da je razgraničenje za njega rasistički koncept koji ne prihvata, dok je demarkacija nešto potpuno drugo.
      "Uvek će biti Albanaca i Srba na obe strane granice. Demarkacija da, ali ne razmena teritorija. Jer razmena teritorija nije dijalog za mir već dijalog koji vodi ka budućim konfliktima".
      On je rekao i da ne veruje da sporazum možemo imati već sledećeg proleća.
      "Nema pomirenja bez poverenja, potrebno je poverenje a toga nema, jer se pravimo 'hajde da se saglasimo o vrednostima', a nismo saglasni o činjenicama rata, u koji smo svi bili uključeni. Neohodno je da se slažemo o vrednostima, ali za pomirenje nam treba saglasnost o činjenicama", istakao je.
      Rešavanje ubistva Ivanovića mnogostruki neuspeh svih
      Kurti je rekao da će se zalagati da institucije Kosova i međunarodne zajednice razjasne ubistvo Olivera Ivanovića.
      "Sa ubistvom Olivera Ivanovića prvi put se desilo u istoriji Kosova da je ubijen Srbin na Kosovu, a da nije bilo nijednog Srbina na Kosovu da kaže da su to uradili Albanci, to je prvi put. Jako je čudno da u Severnoj Mitrovici gde ima najviše kamera po kvadratnom metru, nije moguće utvrditi ko je to počinio", kazao je.
      On je rekao da je razočaran kosovskim institucijama i Euleksom i onima koji "gledaju te kamere" i da je taj slučaj "mnogostruki neuspeh svih, i kosovskih i međunarodnih mehanizama".
      Objašnjavajući zašto Ivanovića smatra ratnim zločincem, Kurti je rekao da je to tvrdio i Bernar Kušner u svojoj knjizi, a "on je dobro poznavao situaciju jer je bio šef Unmika 2000". "Ivanović je bio među čuvarima mostova… on nije krio da je bio u paramilitarnim jedinicama...", dodao je Kurti.
      Kurti je rekao da će se zalagati da se svi zločini na Kosovu istraže.
      "Prošlost ne prolazi lako i da je ona uvek i u sadašnjosti, a da bismo krenuli sigurno dalje prema miru u regionu i budućnosti ka EU, moramo da se sučeljavamo sa prošlošću, bilo je zločina na Kosovu prema Srbima, i ja ću se zalagati za to, jer zločin ne zastareva, da imamo normalne sudove koji će osuditi i Albance koji su ubijali Srbe", zaključio je on.
      Albanska zastava sada, u premijerskoj će biti zastava Kosova
      Upitan zašto u prostorijama drži zastavu Albanije a ne Kosova, Kurti je rekao da je će zastavu Kosova držati u premijerskoj kancelariji.
      "Albanska zastava je veoma stara i da ima dosta istorije u tome. Kosovska zastava će biti u premijerskoj kancelariji. Kad su usvojili zastavu Kosova, nije bilo ni demokratije ni istorije u toj zastavi, nego geografije. Na taj nedemoktratski način kada su usvojli zastavu, albanska zastava je postala zastava otpora", naveo je i dodao "mi smo po nacionalnom identitetu smo Albanci, ne postoji nacionalni identitet kosovara, ali postoji država Kosovo".
      Kurti je naveo i da nema srpski pasoš, niti srpsko državljanstvo, već da ima državljanstvo i pašoš Kosova i Albanije.
      Upitan o budućnosti Kosova, on je rekao da evropske integracije i ujedinjenje Kosova i Albanije niti mogu da zamene jedno drugo, niti se protive jedno drugom.
      "Mi smo u Otomanskoj imperiji bili podeljeni po vilajetima, i u Jugoslaviji, ali njih više nema, a mi smo i dalje ovde. Ja neću moći rešiti odmah ta velika istorijska pitanja, ja ću se baviti ekonomskim razvojem i pravdom. To će biti moj fokus", zaključio je.
       
      Kurti: U vladi i ministar s podrškom Srpske liste, ali ne kao deo koalicije
      RS.N1INFO.COM U novoj kosovskoj vladi Srpska lista biće u opoziciji, a to što jedan ministar mora da bude iz srpske zajednice, ne...  
    • By JESSY
      FOTO: FACEBOOK, ILIJA VUČEVIĆ / SCREENSHOT Ilija Vučević, koji je pretučen u piceriji Trg u Beogradu, jer su dvojica muškaraca mislila da je homoseksualac zbog ljubičaste torbe za psa, kaže za N1 da misli da organi reda treba da urade karakterisanje krivičnog dela, ali da se nada da će biti okarakterisan kao napad iz mržnje. "Iako ne pripadam LGBT populaciji, bio sam napadnut zbog toga. Nisam bio svestan sa kakvim se problemima sreće svako ko se ne uklapa u šablon, svakog dana i svakom mestu", rekao je Vučević.
        Kako je saopšteno iz MUP-a, policija je u vezi sa ovim napadom uhapsila dve osobe.
      Vučević je za N1 objasnio šta se te večeri dogodilo.
        - Supruga i ja smo, sa dvoje prijatelja i psom, izašli na piće, a posle toga svratili u piceriju Trg. Moj drug je stao u red, ali nije mogao sve sam da ponese, pa me je zamolio da mu pomognem. Optužila su me dvojica momaka da ulazim preko reda, na šta sam ja rekao da smo zajedno, što su oni shvatili da smo par. Videli su i moju torbu za psa, a to im je bio znak da smo homoseksualci. Krenuli su verbalni napadi, a onda i fizički - kaže Vučević.
      Kako kaže, uvrede koje su mu upučivali bile su homofobične.
        - Iako ja nisam našao za shodno da im se pravdam, smatrao sam da nije u redu da to govore i rekao sam im to. To je možda bila jedina moja krivica, što sam se usudio da odgovorim, što nisam ćutao - kaže on.
      Dodaje da su ljudi pokušali da spreče tuču.
      - To je veoma mali prostor, ispalo je da su prilikom razdvajanja mene ljudi držali, a napadače nisu uspeli, pa sam završio kao boks vreća - kaže.
      Ističe da je policija brzo stigla.
      - Moja supruga je zaustavila dalji napad tako što je pokazala burmu, tek na to su napadači pobegli. Ona je odmah zvala policiju, za pet minuta su stigli i policija i Hitna pomoć - kaže Vučević.
        Vučević od posledica ima razbijenu arkadu i tri polomljena, odnosno dislocirana, zuba. - Druge povrede, osim nagnječenja i modrica, srečom, nisam imao - kaže.
      Nada se da će moći da identifikuje napadače, a dodaje da to "nisu bili mladići koji su nesvesni svojih postupaka, već su ljudi od 25, 26 godina".
      - Nadam se da će policija uzeti izjave od svih svedoka, kao i da će iz picerije ustupiti snimke - navodi Vučević.
        Ističe da karakterisanje krivičnog dela treba da urade organi reda i pravosuđe, kao i da se "usuđuje da im veruje".
      - Nadam se da će biti okarakterisano kao napad iz mržnje, iako ne pripadam LGBT populaciji, bio sam napadnut zbog toga - kaže.
      Kako kaže, nije bio svestan sa kakvim se problemima sreće svako ko se ne uklapa u šablon, svakog dana i svakom mestu. - Koliko nisu sigurni nigde. Hvala ljudima koji se sa tim problemima susreću svakodnevno, jer su našli vremena da meni izraze podršku u ovome što se desilo - kaže Ilija Vučević.
       
      https://www.blic.rs/vesti/drustvo/ilija-vucevic-napad-beograd/tvsl9hl
       
    • By JESSY
      Ljudske ličnosti individualne su kao i otisci prstiju. Temperamenti, prošlosti i vrednosti veoma se razlikuju, kao i uticaji roditelja na decu i reakcije dece na uticaje roditelja. Svaki roditelj treba da nađe vaspitni stil koji odgovara njegovoj/njenoj ličnosti i moći će fino da podešava i usklađuje taj stil, pod uslovom da znaju koji pristupi će najverovatnije da vode njihovu decu ka tome da postanu srećne i odgovorne odrasle osobe.
    • By kopitar
      Teoza (pobožavanje) kao biblijska i povijesna doktrina
      DOI.ORG Ovo je prvi od dva članka od ovoga autora, koji istražuju doktrinu teoze...  

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...