Jump to content
  1. Леон Професионалац
  2. АлександраВ

    АлександраВ

  3. Iulianus

    Iulianus

  4. Zoran Đurović

    Zoran Đurović

  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Danas nam u dvodnevni pohod stiže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Pozvala ga je, navodno iznenada, usred galame o Jasenovcu, kolegica Kolinda Grabar-Kitarović. Kažem navodno, jer se ovaj susret pripremao duže. Berlin, Washington i Bruxelles prisilili su KGK da ubrza proceduru, pa je Predsjednica iskoristila priliku povišenih tonova i razmjene diplomatskih prosvjednih nota da dezavuira Plenkovićevu Vladu čak do te mjere da brani agendu dogovorenu s Vučićevim uredom, pa je tako rekla hrvatskom premijeru da se o ratnoj šteti neće govoriti.

      Elem, pamtimo da je propao plan Vučićeva dolaska kad je lani izbila svađa nakon što je u Srbiji podignut spomenik majoru Milanu Tepiću (koji je 29. rujna 1991. digao u zrak sebe i kasarnu JNA u Bjelovaru) i kada je Grabar-Kitarović izlanula megastupidnost da će ”još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu reći da su prijateljske države…”. Iz spomenutih centara moći su pojasnili KGK, a vjerojatno i Vučiću, da se izvole pokrenuti.
      Pozivnica i ekspresno prihvaćanje djelovali su komično, ali dobro je da se to ipak dogodilo.
      Mene ne zabrinjava to što Vučić, superiorniji i sposobniji od kolegice KGK, ne može razgovarati s osobom koja može nešto konkretno riješiti. Naime, o problemima treba razgovarati na svim mogućim razinama.
      Ja bih danas iskoristio priliku da pitam hrvatsku Predsjednicu i njenog kolegu vjeruju li oni zaista u identitet koji je utemeljen na mitu i na mržnji, to jest, smatraju li da se o budućim pitanjima može raspravljati dok se korača kaljužom međusobnih optuživanja?
      Ekskluzivna, samorazumljiva priča koja ne mora nužno uvijek biti loša s obzirom na to da mit, kako tumači Ivan Čolović, često održava koherentnost arhaičnih zajednica, u srpskom ili hrvatskom slučaju najčešće je izvor fašizma jer im mit služi da poraz pretvori u pobjedu ili da jedan narod proglasi boljim od drugoga.
      Taj se moral, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, može vidjeti u sljedećem stavu: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom” (Mario Missiroli, ”Vjerska politika Mussolinija”, Zagreb, 1941.).
      Mit i utopija svojim poetskim i profetskim otkrivanjem početnog i s(a)vršenog stanja čovječanstva jesu na strani života. Ideologija kao djelatna apsolutizacija relativnog, nasilna prema zbilji, protivna je životu. Anti-Mit je, dakle, negacija mita u prenesenom značenju; to je mit izmišljene vrijednosti, smišljeno lažan, u službi dnevnopolitičke poruke. Pišemo ga velikim slovom M – jer se radi o napuhanosti, kočoperstvu i ”lajanju na Mjesec”. Politički mitomani užasno gnjave i sretan je onaj narod u kojem su prestali brbljati.
      O naciji nije još sve rečeno. I nacionalna svijest i nacionalni pokreti postojali su prije nacionalizma, dok Eric Hobsbawm misli potpuno drugačije. Ukratko – piše – u analitičke svrhe nacionalizam prethodi nacijama.
      Nacije ne stvaraju države i nacionalizme, već upravo obrnuto. Između tih krajnosti bezbroj je nijansi u definicijama nacije i nacionalizama; prihvatit ću stoga ono što razni autori kršćanskog humanizma vide u naciji: ona je nešto ćudoredno-društveno, ljudska zajednica utemeljena na činjenici rođenja i podrijetla, ali sa svim ćudorednim suznačenjima tih naziva.
      Rođenje za razumski život i za civilizacijske djelatnosti, podrijetlo svojstveno obiteljskim predajama, društvenom i pravnom odgoju, kulturnom nasljeđu, zajedničkim shvaćanjima i običajima, povijesnim sjećanjima, patnjama, zahtjevima, nadama, predrasudama i zajedničkim ozlojeđenostima.
      Teologija nacionalnog anti-Mita (kojom se bavim) može se svrstati u dio političke teologije. Politička teologija nije isto što i ”kršćanska politika” – kako bi netko mogao pomisliti. ”Kršćanska politika” ne postoji; postoje kršćani u politici, kao što postoje ateisti, židovi, liječnici, pravnici…, koji onda sebe, naravno, unose u politički angažman i s onim što ex professo znaju i mogu. Političku teologiju inspiriralo je Evanđelje i njegov duh, a s intencijom da se politika i ljudi oko nje prožmu kršćanskim načelima; bolje reći, usklade s njima i s moralom koji je ”evanđeoska zadnja riječ” u životu.
      Politička teologija je tako krenula de facto relativizirati politiku i njezino apsolutističko ponašanje. Tako su se otvorili prostori i za druga jednako vrijedna bogatstva, pa i duhovna. Politička teologija nije prema tome ni mogla upasti u ”političku arenu” – jer je u krajnjem cilju demitologizirala politiku.
      O demokraciji se govori s rezervom i – uvjetno. Tako, recimo, govori Nikolaj Berđajev: ”Demokracija ostaje ravnodušna prema dobru i zlu. Ona je tolerantna, jer je indiferentna, jer je izgubila vjeru u istinu i nema snage da izabere istinu. Demokracija je skeptična, ona se javlja u skeptičnom vijeku, vijeku bezvjerja, kad su narodi izgubili stalne kriterije istine i kad su nemoćni da ispovijedaju bilo makar kakvu apsolutnu istinu. Demokracija je krajnji relativizam, poricanje svega apsolutnog.”
      Ta druga strana demokracije opisno se izražava i ovako: ”Pa i Hitler je na vlast došao demokratskim putem!” – što nije bio zadnji slučaj te vrste u prvoj polovici 20. stoljeća. Bilo bi pogrešno reći da se današnje društvo vraća vjeri, ali je točno da ono uvažava vjeru. Zato je pluralističko – i s principima vjere računa. Današnje društvo ne bi smjelo biti neutralno prema moralu koji je svakidašnja primjena Evanđelja i crkvenog iskustva na život.
      Što ometa demokratska kretanja u Hrvatskoj ili Srbiji nakon pada komunizma? Drugim riječima, što je slika totalitarnog stanja u našim državama?
      Iskustvo govori: ne funkcionira pravna država, predsjednik države se devedesetih ponašao kao Mesija od Boga pozvan da spasi narod od propasti i ujedini ga u državi, svetoj i vječnoj; neoustaštvo i neočetništvo kao posebni oblici fašizma postali su čest način razmišljanja; sve je jači utjecaj jedne crkve u društvu; jaz između bogatih i siromašnih dobiva zastrašujuće dimenzije…
      Predsjednik Franjo Tuđman je govorio da ima tajni sporazum s Bogom. U mitu je i to moguće. Ali naše su se rijeke Sava, Drava, Dunav… pretvorile u krv, žabe su nas prekrile, pijesak se okrenuo u komarce, muhe su na nas navalile, uginula nam je stoka, kraste su se pojavile na ljudima i životinjama, tuča nam je satrla usjeve, skakavci su pobrali ono što nam je još ostalo, tama je zastrla Domovinu, prvijenci su nam izginuli u ratovima…
      Pitali smo se: Što li nas još čeka, Bože!? Faraon je, naime, uporan u stavu: ”Tko je Gospod da ga ja slušam? Ne znam Gospoda i neću pustiti Izraela!” Država nije cilj samoj sebi. Ona je radi blagostanja i razvitka svih pojedinaca. Crkveni društveni nauk odbacuje sve koncepcije države-mita, svaku divinizaciju države, državu-moloha kojoj bi se nesmetano žrtvovale ljudske osobe … Država, dakle, nema apsolutnu vrijednost.
      Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.
      Važno je stoga pitanje kako se rastati s identitetom koji je utemeljen na mitu? Nove generacije Hrvata i Srba morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u čovjeka. Naime, nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.
      Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (kako je upozorila HBK, pod vodstvom Franje Kuharića, 1995.): Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?
      Iz te perspektive pozdravljam dolazak Aleksandra Vučića, premda mu itekako zamjeram nedemokratske tendencije u Srbiji i gušenje preostalih slobodnih medija (za jedan pišem, tjednik Novi magazin). Pozdravljam napor svih onih koji će se potruditi da upozna jednu drugačiju Hrvatsku od one koja se prikazuje u beogradskim tabloidima, televizijama, itd. koje mu laskaju.
      Pozdravljam napor hrvatske Predsjednice, osobit napor mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija (o tome drugom prilikom), prijatelja iz Srpskog narodnog vijeća te svih ostalih koji, kao i ja, ne vjerujemo u mržnju jer znamo da je Kolinda Grabar-Kitarović u krivu: Hrvatska i Srbija su dvije ne samo prijateljske već i bratske države.
      Ja zaista vjerujem da ćemo mi i Srbi biti na Balkanu ono što su Njemačka i Francuska postigli u Europi (ne isključujem nikoga, molim vas!) – jamstvo jedne sređene, pomirene, plodonosne i trajno miroljubive koegzistencije.

    • Од Paradoksologija,
      The Benedict Option
      David Brooks MARCH 14, 2017
      Faith seems to come in two personalities, the purist and the ironist. Purists believe that everything in the world is part of a harmonious whole. All questions point ultimately to a single answer. If we orient our lives toward this pure ideal, and get everybody else to, we will move gradually toward perfection.
      The ironists believe that this harmony may be available in the next world but not, unfortunately, in this one. In this world, the pieces don’t quite fit together and virtues often conflict: liberty versus equality, justice versus mercy, tolerance versus order. For the ironist, ultimate truth exists, but day-to-day life is often about balance and trade-offs. There is no unified, all-encompassing system for correct living. For the ironists, like Reinhold Niebuhr or Isaiah Berlin, those purists who aim to be higher than the angels often end up lower than the beasts.
      Throughout history we’ve seen a lot of purist religious faiths, from the Spanish inquisitors to the modern Islamic radicals, who believe in a single true way of living. Today we see a lot of secular purists: the students at Middlebury who want to shout down differing opinions, the legal activists who want to force Orthodox Christian bakers to work at gay weddings, against their conscience.
      This movement has led many Christians to conclude that they are about to become pariahs in their own nation. One of these is my friend Rod Dreher, whose new book, “The Benedict Option,” is already the most discussed and most important religious book of the decade.
      Rod is pretty conservative. “There can be no peace between Christianity and the sexual revolution, because they are radically opposed,” he writes.
      Specifically, “L.G.B.T. activism is the tip of the spear at our throats in the culture war. The struggle over gay rights is what is threatening religious liberty, putting Christian merchants out of business, threatening the tax-exempt status and accreditation of Christian schools and colleges.”
      Rod shares the fears that are now common in Orthodox Christian circles, that because of their views on L.G.B.T. issues, Orthodox Christians and Jews will soon be banned from many professions and corporations. “Blacklisting will be real,” he says. We are entering a new Dark Age. “There are people alive today who may live to see the effective death of Christianity within our civilization.”
      Rod says it’s futile to keep fighting the culture war, because it’s over. Instead believers should follow the model of the sixth-century monk St. Benedict, who set up separate religious communities as the Roman empire collapsed around them.
      The heroes of Rod’s book are almost all monks. Christians should withdraw inward to deepen, purify and preserve their faith, he says. They should secede from mainstream culture, pull their children from public school, put down roots in separate communities.
      Maybe if I shared Rod’s views on L.G.B.T. issues, I would see the level of threat and darkness he does. But I don’t see it. Over the course of history, American culture has tolerated slavery, sexual brutalism and the genocide of the Native Americans, and now we’re supposed to see 2017 as the year the Dark Ages descended?
      Rod is pre-emptively surrendering when in fact some practical accommodation is entirely possible. Most Americans are not hellbent on destroying religious institutions. If anything they are spiritually hungry and open to religious conversation. It should be possible to find a workable accommodation between L.G.B.T. rights and religious liberty, especially since Orthodox Jews and Christians aren’t trying to impose their views on others, merely preserve a space for their witness to a transcendent reality.
      My big problem with Rod is that he answers secular purism with religious purism. By retreating to neat homogeneous monocultures, most separatists will end up doing what all self-segregationists do, fostering narrowness, prejudice and moral arrogance. They will close off the dynamic creativity of a living faith.
      There is a beautiful cohesion to the monastic vocation. But most people are dragged willy-nilly into life — with all its contradictions and complexities. Many who experience faith experience it most vividly within the web of their rival loves — different communities, jobs, dilemmas. They have faith in their faith. It gives them a way of being within the realities of a messy and impure world.
      The right response to the moment is not the Benedict Option, it is Orthodox Pluralism. It is to surrender to some orthodoxy that will overthrow the superficial obsessions of the self and put one’s life in contact with a transcendent ideal. But it is also to reject the notion that that ideal can be easily translated into a pure, homogenized path. It is, on the contrary, to throw oneself more deeply into friendship with complexity, with different believers and atheists, liberals and conservatives, the dissimilar and unalike.
      Rod and I have different views on L.G.B.T. issues. But I think we genuinely respect each other and honor each other’s lives. To me that means the real enemy is not the sexual revolution. It is a form of purism that can’t tolerate difference because it can’t humbly accept the mystery of truth.
    • Guest
    • Guest
      Од Guest,
      Извор: Епархија крушевачка
      Фото: Миљан Милетић




    • Guest
      Од Guest,
      Епископи канонске Цркве у Р. Македонији, Православне Охридске Архиепископије, упознали су г. Милету Радојевића са тортуром и незаконитим притвором, које трпи Његово Блаженство Архиепископ охридски и Митрополит скопски г.г. Јован, и уопште са прогоном спровођеним кроз монтиране судске процесе против Архиепископа охридског Јована и осталих Епископа, монаштва и верника Архиепископије.
      Саговорници су изразили наду, да ће политички прогон на верској основи, који се спроводи над Архиепископом охридским Јованом и Православном Охридском Архиепископијом убрзо престати, а да ће се на његовом месту пројавити цивилизацијска тековина, поштовања верских слобода свих грађана, без обзира на њихову верску или националну припадност.
      Извор: ПОА

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...