Jump to content
  1. елТорнеро

    елТорнеро

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу

  • Сличан садржај

    • Од Војвода7,
      Хаха, нека је против Бјелорусије...па макар било и трагикомично...
      Bjelorusija je jedina zemlja u Europi koja još uvijek izvršava smrtnu kaznu, a način kako se to vrši u ovoj "posljednjoj europskoj diktaturi", kako je često nazivaju, izaziva zgražanje organizacija za zaštitu ljudskih prava.
      Osuđenike na smrtnu kaznu pogubljuje se metkom u glavu. Od 1991. na taj je način smaknuto više od 300 ljudi. Amnesty International broji dvojicu pogubljenih prošle godine , a vjeruje se da najmanje šestorica sada čekaju smrt. (Prema bjeloruskim zakonima, žene ne mogu biti osuđene na smrt.)
      Osuđene na smrt drže u jednoj od ćelija u podrumu zatvora koji se nalazi u djelomično razrušenoj zgradi dvorca iz 19. stoljeća u središtu Minska.
       
      Tamo na njima vrše "psihološki pritisak" i često koriste "mučenje i drugi okrutan, nehuman i ponižavajući tretman", kako stoji u izvještaju iz 2016. lokalne skupine za ljudska prava Viasna. Cijeli postupak je zavijen tajnom jer aktivisti i novinari vrlo rijetko dobivaju pristup osuđenicima.
      Zatvorenici ne smiju leći ili sjesti na svoje krevete izvan vremena koje je predviđeno za spavanje, te većinu svojih posljednjih dana provode hodajući po ćeliji. Čak se često ne poštuje ni njhovo pravo da šalju i primaju pisma.
      "Uvjeti su zapanjujući - ophode se prema njima kao da su već mrtvi", kazala je za BBC aktivistica Amnesty Internationala Aisha Jung.
       
      Gennady Yakovitsky živio je u gradu Vileyka, oko 100 kilometara udaljenog od Minska, kad je optužen za ubojstvo svoje 35-godišnje partnerice u njihovom stanu nakon dva dana alkoholiziranja s prijateljima u srpnju 2015. Navodno su se posvađali, on ju je udario šakom nekoliko puta i zatim su otišli svatko u svoju sobu. Yakovitsky je zaspao, a kada se probudio našao ju je mrtvu, sa slomljenom čeljusti i djelomično golu. Obukao ju je u odjeću na kojoj je opazio nepoznate mrlje krvi, te pozvao policiju. Nakon tri dana je uhićen.
      Aktivisti govore kako je tijekom ispitivanja bio podvrdnut psihološkom pritisku, a ljudi koji su bili u stanu u vrijeme događaja davali su kontradiktorna svjedočenja. Jedan od svjedoka ček se pijan pojavio na sudu, a kasnije su rekli da se ničeg ne mogu sjetiti.
       
      Njegova kći tvrdi da nije bilo nikakvih dokaza, ali su ga svejedno osudili na smrt, pri čemu je "glavni dokaz" bila činjenica da je Yakovitsky već bio osuđen na smrt zbog ubojstva 1989., ali mu je ta kazna bila pretvorena u 15-godišnju zatvorsku kaznu.
      Stoga su ga u siječnju 2016. osudili na smrtnu kaznu, iako je nijekao ubojstvo.
       
      Tijekom deset mjeseci bio je zatvoren u ćeliji bez sunčevog svjetla, a umjesto svjetlo bilo je neprestano upaljeno čak i dok je spavao. U strogoj izloaciji, bio mu je zabranjen svaki izlazak na otvoreno. Osim odvjetnika, smjeli su ga posjetiti samo članovi najuže obitelji, i to jednom mjesečno.
       
      Na dan pogubljenja zatvorenicima javni tužitelj kaže da je odbijena njihova molba za predsjedničkim oprostom. Zatim im povezom zastru oči i odvedu ih u posebnu sobu u koju može ući samo tužitelj. Osuđenike tamo prisile da kleknu i upucaju ih u glavu.
      Cijela procedura traje oko dvije minute. Rodbinu pogubljenih obavijeste tek nakon nekoliko tjedana, pa čak i mjeseci. U nekim slučajevima, obitelj pogubljenog dozna za smrt tek kada dobiju poštom kutiju s osobnim predmetima ubijenog.
       
      Obitelj nikada ne dobije tijelo pogubljenog, a mjesto na kojem se nalaze posmrtni ostaci ostaje državna tajna, iako to predstavlja očito kršenje ljudskih prava i zatvorenika i njegove obitelji. Posebni izvjestitelj UN-a Miklós Haraszti kazao je 2017. da takva praksa predstavlja torturu.
      Bjelorusi su se na referendumu 1996. izjasnili protiv ukidanja smrtne kazne, i to čak 80% njih, ali tom rezultatu referenduma izvan Bjelorusije malo tko vjeruje, kao i rezultatima ostalih glasanja u zemlji gdje je Aleksandar Lukašenko na vlasti neprestano od 1994. godine.
       
      Gennady Yakovitsky se putem odvjetnika žalio na presudu i ukazivao da suđenje nije bilo pravedno, te da uopće nije uzeta u obzir krv neutvrđenog porijekla, pronađena ispod noktiju žrtve.
      Svejedno, pogubljen je u studenom 2016., s 49 godina.
      Mjesec dana nakon smaknuća njegova je obitelj primila pismo s potvrdom da je kazna izvršena. Njegova kći Alexandra nije dobila ništa od njegovih osobnih stvari i nije mogla vidjeti ni njegovo tijelo. Alexandra se sada aktivno bavi kampanjom protiv smrtne kazne u Bjelorusiji, javlja BBC.
       
      https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/jezive-tajne-posljednje-europske-diktature-jedina-su-zemlja-starog-kontinenta-koja-izvrsava-smrtnu-kaznu-a-nacin-na-koji-to-rade-ledi-krv-u-zilama/7365192/
    • Од александар живаљев,
      KOLUMNA, MAGIČNI: Muževnost i muško pitanje
        7.03.2017. Autor: Zoran Ćirić    
      Bred Pit nikada nije bio moj izbor, kao glumac ili kao ličnost – a pokazalo se da ni Andželini Džoli nije bio prvi pik, ni prva rezerva, čak ni prvi dildo. Ali poslednje što želim jeste da budem istomišljenik s tom poganom pijavicom, gadurom sklonom gadostima, kučkom sa zmijskim talentom da se pretvara u aždaju i krokodila istovremeno. Optužujući svog dadiljastog muža da je stalno bio upišan jer je spavao s njenom usvojenom i prisvojenom decom, ambasadorka Unprofora je izvršila brutalan atak na mušku nevinost, a još više na mušku glupost, pa sam osetio epsku obavezu da odbranim brata-dilbera Breda – dok još ima šta da se brani. Muško pitanje je proletersko pitanje i zahteva internacionalizam i jedinstvo, naročito u prevrelim trenucima kada se trpeljivost poniženih papučara i kopitara pobuni i počne da se džilita pokušavajući da skrši dubak u koji su kurati egzemplari zatočeni.
      Kao što je zapisano u apendiksu Starog zaveta: Žene nemaju grižu savesti jer su uvek u pravu. Njihova pamet veli da je muška solidarnost impotentno izdrkavanje. A one ne vole onaniju, ni u pričama ni u pesmama ni u svojim posteljama s baldahinima što ih uvis drži zavisnička erekcija. To je razlog više za akciju spasavanja redova Pita, koga su već razvukli kao pitu od zelja.
      E sad, pitanje je kako odbraniti muškog retarda, napederičavo lepuškastog i džiberski zgodnjikavog. „Odbrana Sokratova i smrt” ne nudi rešenje prihvatljivo za današnji svet. „Volja za moć” je odavno oteta od nas i pretvorena u feministički bedeker. A i kada su muda u procepu videla vajdu od knjiga? Mada, izgleda da je pogrešno usmerena načitanost komično ostarelog momka s tri para trbušnih pločica bila šlag na nagaznoj mini, kako se obično opisuju holivudski brakovi.
      Naime, iz krajnje ličnih izvora (proverenih u FBI-brbljaonici) procurila je pikantno-šokantna informacija o tome kako je čitav taj pičvajz otpočeo. Jedne neradne subote, cuclajući ručno smotani džoint, opušteno naduvani Bred se upustio u čitanje Njegoševog „Gorskog vijenca”, valjda želeći da proširi svoj rečnik te da prizemlji preterano dignutu svest. Možda se našao poneki zalutali čitalac koji se zgranuto pita otkud „Gorski vijenac” u Bredovoj biblioteci? Evo odakle: Milovi kumovi iz Majamija su poznatom glumcu i konopljaru, pokušavajući da mu otkriju čari snifanja „belog Lovćena”, poklonili Njegoša u engleskom zlatotisku, antikvarno izdanje knjižare-poslastičare „Sveto & Maro”. Inače se već od vremena prinudno treznog Buša Juniora po Kaliforniji širi predanje o „novom Kastanedi”, koji se prejeo nadaleko čuvenih crnogorskih tartufa i u napadu celonoćnog prijapizma opisao svoje „halucinacije na vrhu planine”, miksujući na dosad neviđeni način Hijeronimusa Boša i Alistera Kroulija.
      I tako je alavi Bred gutao Njegoša bez goveđe pršute i jetrene lozovače. Primećujete kako se fatalnosti smenjuju i nadovezuju? Ima ih još, jašta! U jednom trenutku, beslovesni glumac se zagrcnuo od gandžinog dima i nevidljive vatre što mu mozak satre. Pretpostavljate, naišao je na onaj deo gde u svemu iskusni vladika piše kako je ženska ćud „smiješna rabota”, što je nepripremljenog Breda totalno raspametilo. Samo što neće biti da su mu se „vrata percepcije” zamandalila isključivo zbog lorensovskog prevoda i hakslijevske napušenosti. Očigledno mu se skupilo ONO što je dugo gutao, iako ga u postupku predbrakorazvodnog nagovnjavanja buduća bivša žena nije optužila da je bio pilulaš ili tabletoman.
      Šta sada vele senatori s Pala kada u zapadnim medijima Bred Pit ima gori tretman od Dodika? Da li vam polako postaje jasnije u kakvom poretku živimo, moja mudolika braćo i brkate trans-sestrice?
      A tu je i večno retoričko pitanje jezika: kako prevesti umnoga Njegoša, majstora pisanja i brisanja? Kao da ste pitali: kako prevesti felacio na kunilingus? Pa, lako, al’ nikako – jasno je svakome ko se u neprskano zabranjeno voće razume. Ali Bred Džoli Pit nije ni primirisao da bude među takvima. Kakav strašan scenario, ni Dejvid Mamet ga ne bi bolje smislio – dohvatilo se odrtavelo holivudsko mezimče da čita surog Njegoša ne shvatajući da ne bi ni bilo „istrage” da nije bilo „poturica”. A ima li većih poturica od žena, bilo kada i bilo gde? Znam da je to suviše za Bredov ispušeni mozak, ali mora da je osetio da se o grdnoj muci radi čim je otišao u Anđinu komandnu sobu i naglas joj pročitao onaj deo o ženskoj ćudi. E, nadalje više ništa nije bilo smešno jer se na benastog čitača stuštio ženski mozak. A kao što je zapisano u apendiksu Starog zaveta: Ženski je mozak u obliku sablje. Otuda mu tupa britkost, na čijoj se oštrici krv ne zadržava.
      Ono, jebi ga, kad čovek razmisli – gde, bre, Anđi da rekneš u facu da je smešna nevernica? Mislim, ima žena i žena, ali jedna je Džolijeva. Ako smo se svi mi, čak odavde, mogli da uverimo da je tako i nikako drukčije, kako se marihuanasti mužić Bred usudio da vikne da car nije go, već je Anđa preodevena u muškobanjastu caricu? Da li je u pitanju hrabrost? Lepo zvuči, ali ne pije vodu niti sisa majčino mleko. Jer, da je Bred hrabar tip, ne bi se ovako nemušto držao u skandalu koji je vrlo brzo postao sapunica u kojoj nema mehurova – samo se čuje kako čirevi pucaju, a gnoj se širi kao smrdljiva pouka, kao vibracija koja guši i brije dlake u nozdrvama.
      Ne, nešto drugo je pozadina svih ovih menopauznih pizdarija. Nije Anđa glavni nosilac radnje, ona samo javno trpa i guzi onoga koga je izabrala da joj pridržava mamuze na ambasadorskim koktelima – u besu što joj tata Džon – Ponoćni Kauboj Vojt nije, umesto ribice, poklonio pačicu kad je bila mala. Od tate, hipijevskog glumca što glumi prirodu, jedino je nasledila ljubav prema heroinu, a naročito prema „spidbolu”, kako i priliči gazdarici salonskih posthipijevskih komuna.
      Ali, rekoh, batalite Anđu, ona je svoje dobila i uvek će ga dobiti. Bred Pit je onaj čiji idiotizam pokreće fabulu i pravi sve dramske efekte. Svakako, čim neko misli da će postati „umetnik” ako glumi u filmovima Dejvida Finčera ili Gaja Ričija, jasno je da je od takvog i njegov sopstveni mozak digao ruke. Bred Pit, ljubimac maloumnih a punoletnih tinejdžerki i zabudavelih zrelih žena, em je mnogo šupljoglaviji od svojih obožavateljki, em je grandiozno netalentovan glumac. Pa šta? Osim Džonija Depa, i sve ostale zvezde današnjeg Holivuda su slavno netalentovani, mentalno hendikepirani manekeni. Ali neki od njih umeju da sakriju nedostatak glumačkog dara i višak nedotupavnosti radeći uporno na svojoj brljivoj mentalnoj higijeni. Edvard Norton i Met Dejmon kradu uloge svojim devojkama i tako stiču „živo iskustvo”. Robert Dauni Džunior između žene i kokaina uvek izabere kokain i tako preživi još jedno snimanje. Ili obratite pažnju kako je Šon Pen naučio lekciju iz braka s Madonom. Tukao se s fotografima, abortirao umesto zauzete pevaljke, pridržavao flaše Bukovskom, secao kamere De Palmi, glancao čizme Istvudu, i logično da je naučio ponešto o muškoj glumi. Setite se kako je onomad šmekerski šutnuo prikrivenu strvožderku Skarlet Johanson. Džordž Kluni je otišao još dalje u osvajanju mudrosti – on je živeo s prasetom godinama i niko nije postavio pitanje ko je tu čiji ljubimac. A i Kluni je, kao i ortak mu Bred, jedino dobar u ulogama kretena. Samo što izgleda da tu Bred uopšte nije glumio: zato mu je raspad braka i prateća javna blamaža toliko autentična da to već vređa opštečovečansku „mušku stvar”!
      Ženska prevlast je prečesto tretirana kao hemijsko, hormonalno i biološko pitanje. One nas rađaju, one nas primaju u sebe i izbacuju iz sebe kroz isti put svile i opijuma, koji se lako pomeša s pustinjačkom, biblijskom trasom
      Gde su sada borci za ljudska prava, s obzirom na to da je dokazano da je Bred Pit muškarac s posebnim potrebama? Gde su borci za rodnu ravnopravnost da reaguju na bračno nasilje – Anđa se čak i sarajevskim tabloidima hvalila kako je Breda, za sve vreme trajanja njihove bračne federacije, samo nekoliko puta ručno zadovoljila! „A i to je jedva izdržao”, kako ju je citirao pi-ar bošnjačkog suda za zločine nad civilima. Zar Bred Pit nije civil ako ga već Bakir ne smatra žrtvom? Srbi misle da se „dvostruki aršini” primenjuju samo na njima, i to zato što su nemoćni i privatizovani. Ali šta sada vele senatori s Pala kada u zapadnim medijima Bred Pit ima gori tretman od Dodika? Da li vam polako postaje jasnije u kakvom poretku živimo, moja mudolika braćo i brkate trans-sestrice? Breht je jednom, davno, kazao: „Ljudi su čudne, smrdljive životinje.” A šta tek reći za žene? Vidite, čak je i bahati, politički zaštićeni i umetnički slavljeni Breht to prećutao! A Magični nastavlja da piše na sopstveni rizik. To se zove samosažaljenje za nepoznatog druga. Premda postoji i druga dijagnoza. Neka, mogu da živim s tim, ali kako živeti pored žena – to je muka što me tera da dalje mrčim papir, šamarajući tastaturu umesto svog ponosa…
      O, zašto ne mogu da budem sam i voljen, ne kao čovek među ljudima, već kao vuk među vukovima? Čujete li taj muški vapaj, najsamotniji glas u dolini suza? To zavijanje prevazilazi pubertetsku čežnju, nadglasaće svaki proživljeni uzdah. Jer čovek je čoveku – žena. A muškarac koji se trudi da bude majka, može ponekad da dogura i do domaćice ili spremačice, učiteljice ili vaspitačice, ali nikada neće postati žena. Svako doživi to iskustvo i ne biva prosvetljen od njega, već postane smračen poput jumferskog mraka učenika škole za dualno obrazovanje. Svestan onoga što želi, svestan žrtve koja je nepotrebna i zadovoljstva koje je nezamenljivo kao smrt u životu. Mladoženja zaslužuje saučešće, žigolo ne zaslužuje muško dupe. Iako obojica na kraju ostaju napušteni u paru.
      Ženska prevlast je prečesto tretirana kao hemijsko, hormonalno i biološko pitanje. One nas rađaju, one nas primaju u sebe i izbacuju iz sebe kroz isti put svile i opijuma, koji se lako pomeša s pustinjačkom, biblijskom trasom. Stvari nisu tako proste da ne mogu začas da se bespovratno iskomplikuju. Lavirint u kući užasa je stazica u školskom dvorištu u poređenju sa odrazom u kojem smo zatečeni, od svih posmatrani i pregledani. Ženska vlast je ogromna peć čijem je plamsanju neprestano potrebno dodavati cepanice – udrvljena drva, suva drva, oguljena drva i još drva. Neželjeni pepeo se izbacuje, a kvalitet drveta nije toliko važan. U sadašnjem vremenu ta peć dobro radi – sve se pretvara u plamen. Loše drvo brže sagori, dobrom treba malo duže.
      „Ne može da umre dok ga žena ne zavoli”, glasi ovdašnje narodno verovanje. Ima li tužnije definicije muškog usuda? Koji je ispod svakog ropskog mazohizma: stanje u kojem se ne moli ni za milost ni za dostojanstvo. Muško je Ništa, veliko ravnomerno Ništa, zaludno koliko i nedužno.
      U takvom odnosu viših i još viših sila, ne preostaje mi ništa drugo nego da neznatno parafraziram drevnog grešnika Šekspira, koji nije mogao da odoli da bude human. „Zato što sam Muškarac? Zar Muškarac nema oči? Zar Muškarac nema lice, prljavo i oprano? Zar nema udove, čula, naklonosti, strasti?… Ako nas bodete i seckate, zar ne krvarimo?… Ako smo u svemu drugom kao i vi, hoćemo da smo i u tome… U osveti.”
      http://www.ekspres.net/kolumne/kolumna-magicni-muzevnost-i-musko-pitanje
×
×
  • Креирај ново...